Priče Ivane Dimić su kao malo ostrvo u moru današnjeg pripovedanja na srpskom jeziku. Neuporedive sa bilo čime što je na sceni, slobodne od svih stvarnih ili lažnih imperativa, izvan književne trke koja ionako ne vodi nikuda, i nikada se ne završava. Duboko su lične, neslične bilo čemu što mi pada na pamet, svaka rečenica u njima zaslužena je životom, i sa razlogom je napisana. Sada znam: reč je o čistim esencijalizmima, o trenucima proniknuća u sve što nas čini onim što jesmo. - Mihajlo Pantić
Slušao sam priče koje mi je telefonom čitala Ivana Dimić. To se dešavalo u razna doba dana. Ubrzo sam shvatio da je pravo vreme za njih veče, negde pred spavanje. Čini mi se da sam morao biti posebno pripremljen za taj čin, a najbolje je bilo kad sam bio, kako bi Laza Kostić rekao, „među javom i med snom“. Tada je priča imala puno sazvučje u osećanju, u onom neuhvatljivom sfumatu kada se ne zna da li je važniji zvuk, muzika reči ili onaj skriveni smisao koji u nekom polusnu možeš da prihvatiš i razumeš više srcem, a manje umom.
Zato sam Ivanu prozvao Adazereheš, što je mađarski naziv za ezoteričnu osobu, ili Šeherezada, kada se to ime pročita na srpskom, ali naopačke. Shvatio sam da to nije slučajno, jer Ivana ne pripoveda, ona šapuće neke svoje tajne, neke opsesije i to nekome za koga pretpostavlja da joj zauzvrat može dati nešto dragoceno. U tom smislu, nije mi baš najjasnije da li se ona ispoveda ili se bori da ljubavlju prema onom kome pripoveda osvoji pravo na svoj život.
Ovaj, isuviše lični način pripovedanja, vidljiv je i u Ivaninim dramama, što je čudno. Drame su, naime, tekstovi javnih proklamacija i pretenduju na obračun, reakciju ili sadejstvo sa gledaocima i slušaocima. A Ivana ipak ima svoj lični razlog i apel koji ide više ka srcu, nego ka umu. I zato njeni tekstovi liče na pletisanke. - Dejan Mijač
23. maj 2019.
Zorica Đelić
Čitam mnogo, čitam dugo i čitam samo dobro... A, opet, ne znam kada sam poslednji put čitala ovakvu \"haiku prozu\". Kako je moguće da u tako malo redova stane toliko emocije, toliko mudrosti, toliko lepote i čiste esencije svih estetskih vrednosti?! Ivana, hvala ti neizmerno.
12. april 2019.
Perica Tokić
Ivana Dimić je u ovoj knjizi dala najbolji, najprecizniji, najsveobuhvatniji, najuokvireniji opis fada koji sam ikad čuo ili pročitao:\"Fado u sebi sadrži Svetog Jeronimuša, kaldrmu, strme uzane prolaze, ulični lift koji vodi u nebo, fasade u keramičkim pločicama, mavarsku kuću, most Vaško de Gama, Kaškaiš, reku, okean, o kraju sveta da ne i govorim. I Portugalce svih rasa i boja koji idu Lisabonom bez predrasuda, pomireni sa vekovima osvajanja, pobeda, poraza, siromaštva i bede. Oni žive prekriveni patinom istorijske slave i sunovrata koja ih je učinila istinski pomirenim sa ljudskim slabostima, zemljotresima i sudbinom. Sve to breme fado neustrašivo nosi na plećima svoje jednostavne melodije. Zato se sluša u miru i sa dužnom pažnjom\".