Nek pevač pusti svoj krik i nek plesačica nogama upliće, Da mene načas zadovoljstvo prožme. Neka mi duša noćas vedra bude. Možda me i sanak obuzme, pa u polusnu Ugledam svet svetliji, A stvorenja zvezdanija ukažu mi se...
Bogovi zemlje, poslednje delo koje je Džubran objavio za života, zbog srodnosti ideja sa Bezumnikom i Prorokom predstavlja poslednji deo svojevrsne trilogije. Osnovna tema kojom se bavi ovo delo napisano u formi sokratovskog dijaloga jesu, zapravo, tri velike tendencije ljudskog srca koje personifikuju određeni bogovi. Prvom bogu se život ogadio i on želi da ga uništi. Drugi je ispunjen voljom za moć i koristi je da vlada ljudima koje smatra „hranom bogova“. Treći odbacuje indiferentnost prvog i aroganciju drugog, i ubeđen je da se tajna egzistencije nalazi u lepoti i ljubavi.