Nasuprot iskustvu svakodnevice i diskursu o valjanim (često ljenim i nepromišljenim) političkim subjektivacijama unutar jezive društvene stvarnosti, koju određuju smrt, istrebljenje i izumiranje, stoji fenomen užasa u umetničkim praksama, koji otkriva diskurzivne i disciplinarne prakse proizvodnje (savremenog) okruženja ,,normalnosti“ (katkad i ,,nove normalnosti“) upravo putem stvaranja, osnaživanja i reprodukcije standardizovane norme ljudskosti, koja isključuje, ali i proizvodi u isti mah, ono što takvu ,,ljudskost“ užasava ili ono što na taj način normalizovana ,,ljudskost“ označava kao užasno.
Artikal nema komentare