Monografija „Pejzažna kulturna baština Srbije“ – obrađuje zelene prostore, koji sve više postaju spomenici prirode i pejzažne kulturne baštine Srbije. Namenjena je prevashodno inženjerima pejzažne arhitekture, arhitektima i svima onima koji žele da se upoznaju sa značajnim istorijskim i kulturnim nasleđem u oblasti pejzažne arhitekture, sa onim značajnim ostvarenjima, koja su nastala u našoj zemlji u poslednjih stopedeset godina i zadržala se do danas, naravno u nešto izmenjenom obliku, ali uglavnom na prostorima na kojima su nastajala i sa jedInim ciljem da pozitivno utiču na sredinu u kojoj se nalaze, bilo svojim estetskim vrednostima, bilo pozitivnim uticajem na okruženje u smislu stvaranja optimalnih uslova za žIvot, rad i odmor.
Ovo je monografsko delo velike vrednosti, koje, u neku ruku, ima i enciklopedijski karakter. Reč je o kulturnoj pejzažnoj baštini, koja je, koliko složena, toliko, malo istražena oblast. Pisac je sebi postavio težak zadatak (i uspeo da ga dobro reši): da svestrano i produbljeno rasvetli materiju pejzažne baštine Srbije, kako po gradovima, tako, i u širim prostornim celinama i, da prikaže šta je u njima specifično a šta zajedničko.
Jedinstvena po svom konceptu, sveobuhvatno po sadržaju i meritorno po kvalitetu I dometu, ovo delo ulazi u krug onih retkih stvaralačkih poduhvata na polju kulturne pejzažne baštine koji služe na čast našoj nauci i urbanističko-pejzažnoj praksi u širim razmerama.
Ukratko, ova monografija se može čitati na više načina; kao naučno-stručni urbanističko-pejzažni pledoaje istraživanja fenomena pejzažne baštine Srbije ili, pak, kao kulturološka analiza identiteta specifičnog podneblja i tradicije, ali, i kao literalna hronika koja obuhvata širi vremenski raspon.
U pitanju je harmoničan, upečatljiv, fizionomičan gradski pejzaž jasnog urbanog identiteta i širih prostornih celina, koje svojim ritmom finog tkanja pejzažne celine pulsiraju u vidokrugu posmatrača.