„Šta sve nije viđeno i rečeno i šta sve neće ostati zabeleženo? Šta sve nisu ljudi uspeli da kažu jedan drugom i sačuvaju zauvek? Znam, sunca su se rađala i kontinenti tonuli a da nikog nije bilo da to vidi i zabeleži... Zar da zaista potone u mom snu i zaboravu? Ispada mi beležnica iz ruku. Savlađuje me umor i uspavljuje opoj planinskog vazduha. Spava mi se. Sve se bojim da ću zaspati i sve se teže otimam snu. Neću stići da kažem. Zaspaću.
___
Otišao sam. Iza mene je ostalo sve što su ljudi rekli, kao pramičak magle koji se gu-bi. A sve što su uradili, poneo sam na dlanu jedne ruke.“ Ivo Andrić
Kao radoznao duh i – uprkos „modernističkim“ predrasudama – raznovrstan i avangardan pisac, Andrić je ostao privržen i sasvim kratkoj proznoj formi, o čemu svedoči ne samo niz sasvim kratkih priča koje je objavio za života, nego i veliki broj proznih zapisa, skica i beležaka koji su posthumno objavljeni pod naslovima Znakovi pored puta i Sveske. Premda među njegovim „znakovima“ i zapisima ima mnogo takvih koji nedvosmisleno predstavljaju skice za pripovetke, započete odlomke ili fragmente i epizode većih zamišljenih celina, mnogi od njih danas se po svojoj formalnoj strukturi, zaokruženosti i drugim zahtevima žanra mogu smatrati uspelim i dovršenim proznim minijaturama, kakve bi poželeo mnogi savremeni srpski pisac.
Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča .
Artikal nema komentare