Po smrti svoje žene, još dok su deca bila mala, don Aprile je imao običaj da provede mesec dana tokom leta na Siciliji. Voleo je život u selu gde je rođen, blizu grada Montelepre i tamo je posedovao imovinu, kuću koja je bila letnjikovac jednog grofa, zvanu Vila Gracija. Nekoliko godina kasnije, zaposlio je domaćicu, sicilijansku udovicu po imenu Katerina. Bila je veoma privlačna žena, jaka i pronicljiva, posedovala je seosku lepotu i osećaj kako treba rukovoditi imanjem i zadobiti poštovanje ostalih meštana. Postala mu je ljubavnica. To je držao u tajnosti kako od porodice tako i od prijatelja, iako je bio u četrdesetim i kralj u svom svetu. Astore Vajola imao je samo deset godina kada se po prvi put pridružio donu Aprileu na Siciliji. Trebalo je da don posreduje pri velikom sporu između klana Korleonizi i klana Klerikuzio. Takođe je želeo da provede mesec dana u spokojstvu u Vili Graciji. Astore je s deset godina bio druželjubiv – drugačije se ne bi mogao opisati. Bio je uvek veseo i njegovo lepo okruglasto lice maslinaste kože zračilo je ljubavlju. Neprekidno je pevao svojim umilnim dečjim glasićem. A kada nije pevao, vodio je živahne razgovore. Ipak, imao je vatreni karakter rođenog buntovnika, pa je tako i kinjio ostale dečake njegovog uzrasta. Don ga je poveo sa sobom na Siciliju, jer je predstavljao najbolje društvo koje jedan sredovečan čovek može da ima, što je bilo neobično za obojicu, a neobično i s obzirom na to kako je don podizao svoje troje dece. Tek pošto je don sredio svoje poslove, posredovao je pri sporu i doprineo stvaranju privremenog mira. Sada je mogao da uživa, oživljavajući ponovo detinjstvo u svom selu. Jeo je limunove i pomorandže, kao i masline iz salamure i išao u duge šetnje s Astoreom po užarenom sicilijanskom suncu koje je grejalo kamene kuće i bezbrojne stene iz kojih je izbijala paklena vrelina. Pripovedao je dečaku davnašnje priče o sicilijanskim junacima koji su bili nalik Robinu Hudu, njihovoj borbi protiv Maora, Francuza, Španaca, čak i pape. Kao i priče o lokalnom junaku, Velikom don Zinu. Noću bi zajedno na balkonu Vile Gracije posmatrali azurno sicilijansko nebo kako treperi hiljadama zvezda padalica i bleskove iznenadne svetlosti koja je dopirala između planinskih vrhova. Astore je odmah pokupio sicilijanski akcenat, a crne masline iz bačve jeo je kao da su najukusniji slatkiši. Za samo nekoliko dana Astore je postao vođa bande seoskih dečaka. Dona je to čudilo budući da je znao da su sicilijanska deca ponosita i neustrašiva. Mnogi od ovih desetogodišnjih anđelčića već su bili upoznati s korišćenjem lupare, sveprisutne sicilijanske puške. Don Aprile, Astore i Katerina proveli su mnoge letnje noći jedući i pijući al fresko u raskošnom vrtu, udišući opojni vazduh zasićen aromom stabala pomorandži i limuna. Ponekad bi donovi stari drugovi iz detinjstva bili pozvani na večeru i partiju karata. Astore bi tada pomagao Katerini da ih posluži pićem. Katerina i don nikada u javnosti nisu pokazivali znake zaljubljenosti, iako je to svima u selu bilo jasno. Nijedan čovek se nije usudio da se udvara Katerini, a dobijala je sve poštovanje dostojno jedne gazdarice. To je bio najlepši period u donovom životu. Samo tri dana pre isteka odmora dogodilo se nezamislivo: don je bio kidnapovan, dok se šetao ulicama seoceta. U susednom okrugu Ćinezi, jednom od najzabačenijih i najnerazvijenijih na Siciliji, šef seoskog klana, lokalni Mafiozo, bio je surovi, neustrašivi razbojnik po imenu Fisolini. Nesputan u svojoj lokalnoj moći, zapravo, nije imao nikakvu komunikaciju s ostalim mafijaškim klanovima na ostrvu. Nije znao ništa o donovoj ogromnoj moći niti je pomišljao da bi ona mogla da dospe u njegov udaljeni, bezbedni svet. Odlučio je da kidnapuje dona i za njega zatraži otkup. Jedino pravilo koje je znao da krši bilo je to što je upao na teritoriju susednog klana, ali Amerikanac je delovao dovoljno bogato da bi se preuzeti rizik isplatio. Klan je osnovna jedinica onoga što se zove mafija i obično ga čine rođaci koji su u krvnom srodstvu. Građani koji se pridržavaju zakona kao što su advokati i lekari ulaze u klanove kako bi zaštitili svoje interese. Svaki klan je organizovan sam za sebe, mada, može se desiti da se udruži sa snažnijim i moćnijim klanovima. To lančano povezivanje je ono što se uobičajeno zove mafija. Ali nema sveobuhvatnog šefa ili vođe. Klan obično operiše u određenim oblastima, na određenoj teritoriji. Postoji klan koji kontroliše cenu vode i sprečava centralnu vladu da gradi brane kako se ne bi snizila cena. Na taj način uništavaju vladin monopol. Neki drugi klan kontroliše promet hrane i proširuje tržište. Najmoćniji na Siciliji u to doba bili su klan Klerikuzio iz Palerma, koji je kontrolisao novu gradnju na celom ostrvu i Korleonizi, Korleonov klan, koji je držao pod kontrolom političare iz Rima i upravljao transportom droge po celom svetu. Onda su dolazili na red beznačajni klanovi koji su tražili dažbinu romantičnim mladićima koji su pevali pod balkonima svojih voljenih. Svi klanovi kontrolisali su kriminal. Nisu imali razumevanja prema lenštinama koje su pljačkale nedužne građane koji su klanovima plaćali dažbine. Oni koji su posezali za novčanicima ili silovali žene bili su, jednostavno, kažnjeni smrću. Takođe nije bilo tolerancije za preljubnike između dva klana. Oboje, i muškarac i žena bili bi ubijeni. To se podrazumevalo. Fisolinijev klan bedno je životario. Kontrolisao je prodaju svetih ikona, bio plaćen da štiti stoku seljaka i organizovao je otmice bogatih, neopreznih ljudi. I tako se dogodilo da su dona Aprilea i malog Astorea, dok su se šetali ulicama svog sela, neupućeni Fisolini i njegova banda pokupili u dva američka vojna kamioneta koji su se inače koristili pri berbi grožđa. Desetak ljudi u seljačkim odelima bilo je naoružano puškama. Oborili su don Aprilea na zemlju i ubacili ga u prvi kamionet. Astore je, bez premišljanja, uskočio u kamion da bi ostao s donom. Razbojnici su pokušali da ga izbace napolje, ali on se grčevito držao za drvene prečke. Vozili su se jedan sat dok nisu stigli u podnožje planine oko Monteleprea. Onda su se svi prebacili na konje i magarce i uspinjali uz stenovite serpentine idući ka horizontu. Sve vreme puta dečak je upijao svaki detalj svojim krupnim, zelenim očima i nijednom nije pustio glas iz sebe. Pred sumrak, stigli su do pećine koja se nalazila duboko u planinama. Tamo su ih nahranili jagnjetinom, domaćim hlebom i vinom. Na ulazu u pećinu nalazila se statua Device Marije, ograđena ručno napravljenim oltarom od tamnog drveta. Fisolini je bio pobožan, bez obzira na svoju svirepost. Imao je takođe i urođeno seljačko vaspitanje i predstavio se donu i dečaku. Nije bilo sumnje da je on šef bande. Bio je nizak i snažan kao gorila i nosio je pušku i dva pištolja na svom kaišu. Lice mu je bilo poput sicilijanskog kamena, ali njegove oči zračile su veselošću. Voleo je život i njegove male šale, posebno to što je u svojim rukama držao bogatog Amerikanca koji je imao onoliko zlata koliko je i sam bio težak. Ipak, u njemu nije bilo zlonamernosti. ‘Ekselencijo’, obratio se donu, ‘ne želim da brinete zbog ovog dečkića. On će sutra ujutru odneti u grad obaveštenje o otkupu.’ Astore je jeo s uživanjem. Nikada nije probao nešto tako ukusno kao što je bila ta jagnjetina. Na kraju je progovorio s veselom odvažnošću. ‘Ostajem s mojim ujakom Rejmondom’, rekao je. Fisolini se nasmejao. ‘Dobra hrana daje snagu. Iz poštovanja prema vama, sâm sam pripremio ovaj obrok. Koristio sam posebne začine moje majke.’ ‘Ja ostajem s mojim ujakom’, Astore reče, zvonkim, prkosnim glasom. Don Aprile se obrati Fisoliniju strogo, a ipak ljubazno: ‘Bila je to divna noć, hrana, planinski vazduh, tvoje društvo. Radujem se i jutarnjoj rosi u prirodi. Ali savetujem ti da me vratiš u moje selo.’ Fisolini se nakloni u znak poštovanja. ‘Znam da ste bogati. Ali, da li ste toliko moćni? Za vas ću tražiti samo sto hiljada američkih dolara.’ ‘To je uvreda za mene’, reče don. ‘Naškodićeš mojoj reputaciji. Udvostruči iznos. I još pedeset za dečaka. Biće ti plaćeno. Ali će onda tvoj život biti večita patnja.’ Zastao je za trenutak. ‘Zapanjen sam da možeš da budeš tako brzoplet.’ Fisolini je uzdahnuo. ‘Morate da razumete Ekselencijo da sam ja siromašan čovek. Naravno, mogu da nabavim šta mi treba u mom okrugu, ali Sicilija je prokleta zemlja u kojoj su bogati previše siromašni da bi izdržavali čoveka kao što sam ja. Morate da razumete da ste vi moja šansa da se obogatim.’ ‘Onda je trebalo da dođeš kod mene i ponudiš mi svoje usluge’, reče don. ‘Uvek mi dobro dođu sposobni ljudi.’ ‘To sad kažete zato što ste slabi i nemoćni’, reče Fisolini. ‘Nemoćni su uvek tako velikodušni. Ali poslušaću vaš savet i tražiću duplo. Iako me pomalo grize savest zbog toga. Nijedan čovek nije toliko vredan. I oslobodiću dečaka. Slab sam prema deci. Imam četvoro svojih čija usta moram da nahranim.’ Don Aprile pogleda Astorea. ‘Hoćeš li da ideš?’ ‘Ne’, Astore odgovori, spuštajući glavu. ‘Želim da budem s tobom.’ Podigao je pogled ka ujaku. ‘Onda ga pusti da ostane’, obrati se don razbojniku. Fisolini je odmahnuo glavom. ‘On se vraća. Moram da sačuvam svoj ugled. Neću da se o meni priča kao o otmičaru dece. Na kraju krajeva, vaša Ekselencijo, iako vas veoma poštujem, moraću da vas šaljem nazad u delovima ukoliko ne plate. Ali, ako ipak plate, dajem vam časnu reč Pijetra Fisolinija da vam ni dlaka s glave neće faliti.’ ‘Platiće oni’, reče don mirno. ‘Hajde da bar popravimo šta se popraviti može. Nećače, otpevaj jednu od onih tvojih pesama ovoj gospodi.’ Astore je pevao lupežima koji su ga očarani hvalili, nežno mu gladeći kosu. Zaista, bio je to čaroban trenutak za sve njih, jer dečji umilni glas ispunjavao je planine svojim pesmama o ljubavi. Ćebad i vreće za spavanje iznete su iz obližnje pećine. Fisolini upita: ‘Vaša Ekselencijo, šta biste želeli za doručak sutra ujutru? Svežu ribu iz mora, možda? A onda špagete i teletinu za ručak? Na raspolaganju smo vam.’ ‘Zahvaljujem’, reče don. ‘Malo voća i sira biće dovoljno.’ ‘Laku noć’, reče Fisolini. Raznežio ga je Astoreov utučeni izgled i potapšao ga je po glavi. ‘Sutra ćeš spavati u svom krevetu.’ Astore je sklopio oči i zaspao skoro istog časa ležeći na zemlji pored dona. ‘Ostani uz mene’, reče mu don dok ga je privlačio u svoj zagrljaj. Astore je još spavao dubokim snom kada mu je izlazeće purpurno sunce već bilo iznad glave i tek tada ga je probudila neka galama. Ustao je i video da je čistina bila ispunjena s pedesetak naoružanih ljudi. Don Aprile, otmen, smiren i dostojanstven, sedeo je na velikom kamenom grebenu, pijuckajući kafu. Don je primetio Astorea i pozvao ga rukom. ‘Astore, hoćeš li malo kafe?’ Uperio je prst u čoveka ispred sebe. ‘Ovo je moj dobar prijatelj, Bjanko. On nas je oslobodio.’ Astore je ugledao ogromnog čoveka koji je, iako optočen salom, u odelu i kravati i naizgled nenaoružan, ipak delovao strašnije od Fisolinija. Imao je sedu kovrdžavu kosu, velike ružičaste oči i zračio je snagom. Ali izgledalo je da prikriva tu moć kada je progovorio blagim, hrapavim glasom. Oktavije Bjanko reče: ‘Don Aprile, moram da vam se izvinem što sam stigao tako kasno i što ste morali da spavate na zemlji kao prosjak. Ali došao sam čim sam saznao. Oduvek sam znao da je Fisolini budala, ali nikada nisam ni sanjao da bi ovako nešto mogao da uradi.’ Začuli su se udarci čekićem i neki ljudi su se pomerili i tako otkrili Astoreu prizor. Video je dva dečaka kako zakucavaju krst. A na drugom kraju čistine, primetio je Fisolinija i njegovih deset razbojnika koji su bili vezani za drveće. Okruživala ih mreža od žica i kanapa čiji su krajevi bili isprepletani. Izgledali su kao roj muva na komadu mesa. Bjanko upita: ‘Don Aprile, kome od ovog šljama želite da prvo sudite?’ ‘Fisoliniju’, reče don. ‘On je vođa.’ Bjanko je dovukao Fisolinija pred dona; još je bio čvrsto uvezan, poput mumije. Bjanko i jedan od njegovih ljudi podigli su ga i primorali da stoji. Onda Bjanko reče: ‘Fisolini, kako si mogao da budeš tako glup? Zar nisi znao da je don pod mojom zaštitom i zar ga ne bih ja lično već kidnapovao? Zar si mislio da samo pozajmljuješ šoljicu šećera? Ili kafe? Da li sam ja ikada zašao u tvoj okrug? Ali ti si oduvek bio svojeglav i znao sam da ćeš kad-tad zažaliti. Pa, kao i Isus, moraćeš da visiš na krstu, izviniš se don Aprileu i njegovom dečaku. I imaću toliko sažaljenja da te upucam pre nego što zakucamo eksere.’ ‘Dakle’, obratio se don Fisoliniju. ‘Obrazloži svoje nepoštovanje.’ Fisolini se ponosno uspravio. ‘Ali nepoštovanje nije bilo prema vama, Ekselencijo. Nisam znao koliko ste važni i dragi bili mojim prijateljima. Ta budala, Bjanko, mogla je bolje da me informiše. Ekselencijo, počinio sam grešku i moram da je platim.’ Napravio je malu pauzu i onda se besno i podrugljivo izvikao na Bjanka: ‘Reci onim ljudima da prestanu da zakucavaju te eksere. Ogluveću. I ne možeš me uplašiti na smrt pre nego što me ubiješ!’ Fisolini je ponovo zaćutao, a onda reče donu: ‘Kazni mene ali poštedi moje ljude. Samo su sledili moja naređenja. Imaju porodice. Uništićeš celo selo ako ih poubijaš.’ ‘Oni su odgovorni ljudi’, sarkastično reče don Aprile. ‘Uvredio bih sve njih ako ne bi podelili tvoju sudbinu.’ U tom trenutku Astore je u svom dečjem umu shvatio da je reč o životu ili smrti. Prošaputao je: ‘Ujače, nemoj da ga povrediš.’ Don se pravio da ga nije čuo. ‘Nastavi’, reče Fisoliniju. Fisolini mu je uputio upitni, a istovremeno ponosit i oprezan pogled. ‘Neću moliti za svoj život. Ali onih deset ljudi koji tamo leže, svi su mi rođaci. Ako ubiješ njih, uništićeš njihove žene i decu. Trojica njih su mi zetovi. Slepo mi veruju. Verovali su mojoj proceni. Ako ih oslobodiš, naterao bih sve, pre nego što umrem, da ti se zakunu na večnu odanost. I poslušaće me. Ipak je nešto kad imaš deset vernih prijatelja. Nije to za bacanje. Rečeno mi je da si ti veliki čovek, ali ne možeš biti zaista veliki ako ne pokažeš samilost. Ne treba, naravno, da ti to pređe u naviku, ali učini to samo ovaj put.’ Nasmešio se Astoreu. Za dona Aprilea ovo je bio poznat trenutak i više nije sumnjao u svoju odluku. Uvek je podozrevao snazi zahvalnosti i verovao je da niko ne može da utiče na slobodnu volju kod bilo koga, osim smrću. Odmerio je Fisolinija neosetljivo i odmahnuo glavom. Bjanko je istupio. Astore se primakao svom ujaku i pogledao ga pravo u oči. Razumeo je sve. Pružio je ruku da zaštiti Fisolinija. ‘Nije nas povredio’, reče Astore. ‘Želeo je samo naš novac.’ Don se osmehnuo i rekao: ‘Samo?’ Astore reče: ‘Ali barem je imao dobar razlog. Trebao mu je novac da bi nahranio svoju porodicu. A i meni se on dopao. Molim te, ujače.’ Don mu se nasmešio i rekao: ‘Bravo.’ Onda je utonuo u tišinu neko vreme, ignorišući Astorea koji ga je cimao za ruku. I po prvi put, za mnogo godina don je osetio poriv da pokaže milosrđe. Bjankovi ljudi zapalili su male, veoma jake cigare i dim se širio po jutarnjem vazduhu nošen planinskim povetarcima. Jedan od njih pristupio je i izvadio iz svoje lovačke jakne svežu cigaru koju je ponudio donu. Dečjom bistrinom, Astore je u tom gestu prepoznao ne samo učtivost već i izraz poštovanja. Don je uzeo cigaru i čovek mu je zapali između sklopljenih šaka. Don je pušio svoju cigaru namerno polako i najzad reče: ‘Neću te uvrediti time što ću biti milosrdan. Ali ću ti zato ponuditi poslovni sporazum. Uverio sam se da u tebi nije bilo zle namere i pokazao si najveće moguće poštovanje prema meni i dečaku. Dakle ovo je sporazum. Živećeš. Tvoji drugovi će živeti. Ali do kraja vaših života bićeš pod mojom komandom.’ Astore je osetio ogromno olakšanje i nasmešio se Fisoliniju. Gledao ga je kako pada na zemlju i ljubi donu ruku. Astore je primetio kako naoružani ljudi koji su ih okruživali besno puše svoje cigare, ali čak se i Bjanko, veliki kao planina, tresao od zadovoljstva. Fisolini je mrmljao: ‘Blagosloveni bili, vaša Ekselencijo.’ Don je ugasio cigaru o obližnju stenu. ‘Prihvatam tvoje blagoslove, ali moraš da razumeš. Bjanko je došao da me spase i od tebe se očekuje da ispuniš neke dužnosti. Plaćam ga određenom svotom novca kao što ću i tebe, svake godine. Ali na prvi znak nelojalnosti ti ćeš zajedno s tvojim svetom biti uništen. Ti, tvoja žena, tvoja deca, tvoji sestrići, tvoji zetovi prestaće da postoje.’ Fisolini se podigao s kolena. Zagrlio je dona i briznuo u plač. I tako se dogodilo da su don i njegov nećak postali na najformalniji način ujedinjeni. Don je obožavao dečaka jer ga je ubedio da pokaže milost, a Astore je obožavao svog ujaka jer mu je podario živote Fisolinija i njegovih deset ljudi. Bila je to spona koja je trajala do kraja njihovih života. Poslednje noći u Vili Graciji, don Aprile je pio espreso u vrtu, a Astore jeo masline iz bačvi. Astore je bio zamišljen, što je za njega bilo neuobičajeno. ‘Da li ti je žao što napuštaš Siciliju?’ upitao je don. ‘Voleo bih da mogu ovde da živim’, odgovorio je Astore. Stavljao je koštice od maslina u svoj džep. ‘Pa , dolazićemo svakog leta zajedno’, rekao je don. Astore ga je zabrinutog, dečjeg lica pogledao kao mudri, stari prijatelj. ‘Da li je Katerina tvoja devojka?’ upitao je. Don se nasmejao. ‘Ona mi je dobar prijatelj’, rekao je. Astore je promislio o ovome. ‘Da li moji rođaci znaju za nju?’ ‘Ne, moja deca ne znaju.’ Dečak je još jednom zabavio dona i pitao se šta li će biti sledeće. Astore je sada bio vrlo ozbiljan. ‘Da li moji rođaci znaju da imaš tako moćne prijatelje kao što je Bjanko koji će učiniti sve što im ti narediš?’ ‘Ne’, rekao je don. ‘Neću im ništa ispričati’, reče Astore. ‘Čak ni za otmicu.’ Don je osetio talas ponosa. Omerta je bila pohranjena u njegovim genima. Kasno te večeri, sâm, Astore je otišao u udaljeni deo vrta i golim rukama iskopao rupu. U tu rupu stavio je koštice maslina koje je sakrio u svom džepu. Gledao je naviše u bledo noćno sicilijansko nebo i maštao o sebi kao starom čoveku nalik svom ujaku, kako sedi u tom vrtu u istoj takvoj noći, gledajući kako njegova stabla maslina rastu. Posle toga, sve se dešavalo sudbonosno, kako je don verovao. On i Astore su jednom godišnje putovali na Siciliju sve dok Astore nije napunio šesnaest godina. U dubini donovog uma, oblikovala se vizija , maglovita slika dečakove sudbine. Njegova ćerka je bila ta koja je proizvela presudan trenutak koji je oterao Astorea u taj usud. Kada je imala osamnaest a Astore šesnaest godina, Nikol se zaljubila u njega i svojim vatrenim temperamentom učinila malo šta da bi prikrila tu činjenicu. Potpuno je obasula emocijama osetljivog dečaka. Postali su intimni sa svom neobuzdanošću koju nosi mladost. Don ovo nije mogao da dopusti, ali bio je general koji je prilagođavao svoju taktiku situacijama. Nikada nije obznanio da bilo šta zna o njihovoj vezi. Jedne večeri pozvao je Astorea u svoju sobu i rekao mu da će biti poslat u Englesku na školovanje i da će kod izvesnog gospodina Prajora učiti za bankara. Nije davao dalja objašnjenja, znajući da će mladić sâm shvatiti da je poslat da bi se ta veza okončala. Ali nije računao na svoju ćerku koja je prisluškivala ispred vrata. Uletela je kao vihor u sobu, dok ju je zaljubljeni bes činio još lepšom. ‘Ne možeš da ga pošalješ’, vikala je na oca. ‘Zajedno ćemo pobeći.’ Don se nasmešio i pomirljivo rekao: ‘Oboje morate da završite školu.’ Nikol se okrenula Astoreu koji je crveneo od neprijatnosti. ‘Astore, nećeš ići?’ upitala je. ‘Je l’ da?’ Astore nije odgovorio i Nikol je briznula u plač. Bilo bi nemoguće bilo kom ocu da ga ne pogodi takva scena, ali don se zabavljao. Njegova ćerka bila je sjajna, istinski Mafiozo u pravom smislu te reči, nije joj bilo ravne u svakom pogledu. I pored toga, nedeljama posle događaja nije htela da razgovara s ocem i zaključavala se u svoju sobu. Ipak don je bio siguran da ona neće patiti večno. Zabavljalo ga je čak i više da gleda Astorea kako se koprca u zamci sazrevanja koje odrastanje nosi sa sobom. Nesumnjivo da je Astore voleo Nikol. I nesumnjivo da su njena strast i predanost učinile da se on oseća kao najvažnija osoba na svetu. Svaki mladić bio bi zaveden takvom pažnjom. Ali nesumnjivo i da je don uvideo kako je Astore želeo da se oslobodi svih prepreka na svom putu ka slavnom životu. Don se osmehnuo. Mladić je imao prave instinkte i došlo je vreme za njegovo istinsko školovanje.