Prvi deo: sviđaš mi se, dobar si Jedi hladnu kašu "Moraš da jedeš hladnu kašu", rekao mi je jednom. To je kineski izraz, kantonski, mislim. Iako je imao staromodni plavi britanski pasoš i bio srećan što sebe može da naziva Englezom, rođen je u Hongkongu. Ponekad se videlo da je sve ono važno u šta je verovao, na primer važnost jedenja hladne kaše, stvoreno davno i daleko. Prestao sam sa onim što sam radio i zurio u njega. O čemu to sad priča? "Jedi hladnu kašu." Onako kako mi je objasnio, jesti hladnu kašu znači raditi nešto toliko dugo da, kad dođeš kući, za jelo nema ničega osim hladne kaše. Pomislio sam – šta on misli, s kim stanuje? Sa Zlatokosom i tri medveda? Tako postaješ dobar u nečemu, rekao mi je. Jedino tako postaješ dobar u bilo čemu. Jedući hladnu kašu. Radiš dok se drugi zabavljaju. Radiš dok drugi gledaju televiziju. Radiš dok drugi spavaju. Da bi postao majstor u nečemu, moraš da jedeš hladnu kašu, Cvrčak. Zapravo, nikada me nije zvao Cvrčak. Ali uvek sam osećao da bi mogao. Pokušavao sam da shvatim. Bio mi je i učitelj i prijatelj, a ja sam se uvek trudio da budem dobar učenik. I dandanas se trudim. Nisam ja kriv – negde usput pomislio sam da jesti hladnu kašu znači nešto drugo. Nešto što nema veze s kineskim značenjem. Nekako sam sebi utuvio u glavurdu da jesti hladnu kašu znači prolaziti kroz patnju. Vući se kroz teške dane, mesece i godine, jer nemaš drugog izbora. Jeo sam hladnu kašu Istoka pomešanu sa gorkom pilulom Zapada. Sada ih više ne razlikujem. On uopšte nije mislio na to. Mislio je na odricanje od udobnosti i zadovoljstava radi višeg dobra. Mislio je na odlaganje ubiranja plodova radi nekog dalekog cilja. Jedi hladnu kašu danas, da bi imao nešto bolje sutra. Ili prekosutra. Ili nakosutra. Nema to nikakve veze sa Zlatokosom i tri medveda. Čini mi se ipak da je ideju samožrtvovanja lakše prihvatiti ako ste rođeni u siromašnom delu Kouluna. Tamo odakle sam ja baš i ne mare za takve stvari. Jesti hladnu kašu – to za mene znači trpeti nešto što mora da se istrpi. I ne samo to – to znači da vam neko nedostaje. Da vam zaista nedostaje. Onako kako ona nedostaje meni. Ali, ona je otišla i neće se vratiti. Sada to znam. Nikada je više neću poljubiti. Nikada se više neću probuditi pored nje. Nikada je više neću gledati kako spava. Taj savršeni trenutak kad otvori oči i nasmeši se onim svojim pomalo čudnim osmehom koji otkriva desni koliko i zube – osmehom od kog mi se uvek činilo da se nešto u meni topi – više nikada neću doživeti. Postoji deset hiljada stvari koje više nikada nećemo raditi zajedno. "Upoznaćeš drugu devojku", ponavlja mi on s beskrajnim strpljenjem, kakvim moj pravi otac nikada nije raspolagao. "Samo polako. Pojaviće se druga žena. Ponovo ćeš se oženiti. Opet ćeš imati sve. Decu i sve ostalo." Pokušava da bude dobar prema meni. On je dobar čovek. Možda on to zaista i misli. Ali ja ne verujem ni slova od toga. Mislim da je moguće potrošiti ljubav. Mislim da čovek može svu da je dâ jednoj osobi. Moguće je voleti toliko snažno da ni za koga drugog ne ostane ni malo ljubavi. Mogao bih večito da tragam, ali ne bih našao nekoga da ispuni prazninu koju je ostavila za sobom. Kako naći zamenu za ljubav svog života? Rouz se nikada neće vratiti. Meni. Ni bilo kome drugom. Možda bih naučio da živim s tim kada bih mogao da se oduprem smešnom porivu da je pozovem telefonom. Sve bi bilo mnogo podnošljivije kada bih uspeo da upamtim, zaista upamtim da je otišla, i da to nikada ne zaboravim. Ali, ne mogu. Svaki dan krenem da je nazovem. Nikada nisam stvarno okrenuo njen broj, ali sam bivao veoma blizu. Mislite li da moram da potražim njen broj? Čak ga se ne sećam u glavi. Pamte ga moji prsti. Plašim se da ću jednog dana pozvati njen stari broj i da će se javiti neko drugi. Neko nepoznat. Šta će tada da se desi? Šta ću tada da učinim? Može da me uhvati bilo kada, taj poriv da je pozovem. Bilo da sam srećan, tužan ili zabrinut, odjednom osetim potrebu da s njom pričam o tome. Onako, kako smo pričali dok smo bili – skoro da sam rekao ljubavnici, ali bili smo mnogo, mnogo više. Zajedno. Bili smo zajedno. Otišla je, znam da je otišla. Samo ponekad zaboravim. To je sve. I tako, sada znam šta treba da radim. Moram da jedem hladnu kašu i borim se protiv tog neodoljivog poriva da posegnem za telefonom. Jedan Nešto nije u redu s mojim srcem. Ne bi trebalo ovo da radi. Trebalo bi da radi nešto drugo. Nešto normalno. Otprilike kao srca svih ostalih. Ne razumem. Trčao sam parkom svega deset minuta, a moja novanovcata trenerka ima svetlucavu šuštavu šaru sa strane. Ipak, mišići nogu mi već gore, dišem kratkim, zviždećim udisajima, a moje srce – bolje da ne počinjem o mom srcu. Srce mi ispunjava grudi kao neki divovski nesvareni ražnjić. Moje srce me ubada s leđa. Moje srce je spremno da me napadne. Nedeljno je jutro, divan plavi septembarski dan, a park je gotovo prazan. Gotovo, ali ne sasvim. Na malom travnjaku, na kom loptanje nije dozvoljeno, stoji stari Kinez, kratko podšišane srebrne kose i kože boje uglačanog zlata. Otprilike je star kao moj otac, blizu šezdeset, ali izgleda telesno snažno i čudnovato mladoliko. Na sebi ima vrećastu odeću koja liči na pidžamu. Vrlo sporo pokreće ruke i noge prema nekoj nemoj muzici unutar svoje glave. Viđao sam to svakodnevno dok sam živeo u Hongkongu. Starce u parku, kako izvode tai či vežbe, pokrećući se kao da imaju sve vreme sveta. Čiča me ne gleda dok dahćem i hukćem prema njemu. Samo zuri pravo ispred sebe, izgubljen u svom usporenom plesu. Odjednom prepoznam. Već sam video to lice. Ne baš njegovo, ali deset hiljada lica kao što je njegovo. Dok sam živeo u Hongkongu, viđao sam to lice kako radi na feribotu "Star", viđao sam ga kako vozi taksi u Koulunu, viđao sam ga očajnog na konjskim trkama u Srećnoj Dolini. I viđao sam to lice kako čuva unuče srnećih očiju, dok ono radi domaći zadatak u zadnjoj prostoriji neke radnje, viđao sam ga kako srče knedle u daipaidongu, viđao sam ga prašnjavog kako gradi blistave nove oblakodere na parčićima preotete zemlje. To lice mi je bilo vrlo poznato. Mirno, samodovoljno i potpuno nezainteresovano za moje postojanje. Lice koje zuri pravo kroz mene. Lice kom nije stalo jesam li živ ili mrtav. Tamo sam ga stalno viđao. Dovodilo me je do ludila. Starac je uhvatio moj pogled dok sam posrtao pored njega. Onda je nešto rekao. Vrlo kratko. Nisam siguran. Zvučalo je kao: "Množi se." Pogodio me je udar tuge dok sam mislio – neće moći, drugar. Ja sam poslednji izdanak. U Hongkongu smo se osećali posebnima. Gledali bismo dole, u svetlucavo srce Centra i osećali se kao naslednici nečeg epskog, herojskog i uzvišenog. Zurili bismo u sva ta svetla, u sav taj novac, u sve te ljude koji žive u malom delu Britanije, smeštenom u Južnokineskom moru i osećali se posebnima, onako kako nismo nikada u Londonu, Liverpulu i Edinburgu. Naravno, nismo imali nikakvog prava da se osećamo posebnima. Nismo mi podigli Hongkong. Većina nas došla je neposredno pre nego što je nastupio trenutak da ga vratimo Kinezima. Ali, jednostavno smo morali da se osećamo posebnima na tom svetlom sjajnom mestu. Bilo je Engleza na službi u Hongkongu koji su bili pomalo posebni, usijane glave u lakim odelima "Armani", koji rade u Centru i koji će se jednog dana vratiti kući, okruženi slavom i sa sedmocifrenim bankovnim računima. Ali ja nisam bio jedan od njih. Ni blizu. Predavao sam engleski u školi stranih jezika "Dvostruka sreća" bogatim sjajnim kineskim damama, koje su želele da budu u stanju da razgovaraju s okruglookim konobarima na njihovom maternjem jeziku. Konobar, u mojoj supi od ajkulinih peraja je muva. Ovo je bezobrazluk. Ove knedle su hladne. Gde je upravnik? Primate li Ameriken ekspres? Obradili smo mnogo glagola vezanih za posluživanje, jer je do 1996, kada sam ja stigao u Hongkong, među konobarima bilo mnogo belih momaka. Pomalo sam se razlikovao od svojih kolega. Izgledalo je, kao da svi ostali nastavnici u školi stranih jezika "Dvostruka sreća" – čiji je moto bio "Engleski bez suza za samo dve godine" – imaju razlog da budu u Hongkongu, koji nije samo to osećanje posebnosti. Bila je tu jedna žena iz Brajtona koja je bila budistkinja. Onda, jedan tihi mladić iz Vilmsloua, koji je sve slobodno vreme provodio proučavajući vin čun kungfu. A tu je bio i BBC – Kinez rođen u Britaniji – koji je hteo da vidi odakle potiče, pre nego što preuzme porodični posao u ulici Džerard, u londonskoj Kineskoj četvrti. Svi su oni imali dobar razlog da budu ovde, kao i Englezi zaposleni u bankama i pravnim firmama u Centru i oni koji su u Lantauu gradili novi aerodrom. Svako je imao razlog da bude ovde. Osim mene. Ja sam došao u Hongkong, jer mi je London dozlogrdio. Pet godina sam predavao englesku književnost u siromašnom kraju grada. Bilo je prilično teško. Možda ste čuli za nas. Da li vam je poznat naziv "Opšta škola za dečake princeze Dajane"? Nije? To je ona škola u severnom Londonu, u kojoj se nastavnik zanata ubio tako, što je gurnuo glavu u sopstvenu drvodeljsku stegu. Bilo je u svim novinama. Tamo su, ako ništa drugo, roditelji bili strašniji od učenika. Za vreme "otvorenih vrata" morao sam da se suočavam sa svim tim mišićavim grdosijama smrknutih lica i modrih tetovaža. A to su bile samo majke. Bilo mi je muka od toga. Smučilo mi se da pregledam pismene zadatke koji počinju sa: "Neki bi rekli da je Merkucio bio drkadžija". Dosadilo mi je da predajem Romea i Juliju deci, koja su se smejala kada je jedan od šekspirovaca u zadnjem redu naduvao kondom, dok smo radili scenu na balkonu. Zgadilo mi se da pokušavam da objasnim uzvišenost i lepotu engleskog jezika deci, koja su preko svojih reči sipala "jebote", "jebiga" i "jebeš", kao kečap preko hamburgera. Onda sam čuo da Britanac još može da ode u Hongkong i automatski dobije radnu dozvolu na godinu dana. Ali ne na duže. Otprilike tada je roditelj jednog mog učenika – jedan od očeva, zanimljivo, čovek koji je uvek, čak i u sred zime bio obučen kao za plažu – istetovirao na mišici "Velika Britanija" i to pogrešno ispisano. Pisalo je "Velika Britanja", odmah ispod slike pobesnelog buldoga, odevenog u majicu sa šarom britanske zastave, ili tesno skrojenu ili nekoliko brojeva premalu. Velika Britanja. Gospode Bože. I tako sam otišao. Najteže mi je bilo da odlučim da zaista odem. Posle toga, sve je bilo lako. Posle dvanaest sati, četiri filma, tri obroka i dva napada grčeva u stomaku u zadnjem redu "Boinga 747", sleteo sam na stari hongkonški aerodrom Kai Tak, na onaj, na koji se sleće kroz šumu oblakodera, tako blizu da se vidi rublje rašireno na balkonima, dok se putnicima ledi krv u žilama. Stigao sam daleko od "Velike Britanje". Stigao sam u sasvim drugi svet, baš kada sam najviše na svetu želeo upravo to. Ipak, taj drugi svet učinio je da volim svoju zemlju kao što nisam nikada ranije. Hongkong me je navodio da osetim kako je moja zemlja nekada učinila nešto veliko i jedinstveno. Nešto čarobno i hrabro. A kada bih gledao sva ta svetla, osećao sam kao da u svemu tome ima i jedan delić mene. Ali nisam imao stvarnog razloga da budem tu, ne kao onaj BBC momak koji je tražio svoje korene i ne kao ljudi koji su ovamo došli zbog Bude i Brusa Lija. Onda sam sreo Rouz. I ona je postala moj razlog. Stari Kinez nije bio jedini znak života. Na drugoj strani parka bili su neki noćnici od subote uveče, gomila iscrpljenih šiparaca koji još nisu otišli kućama. Članovi te male bande bili su svih nijansi dúge, iako snažno podržavam multikulturno društvo, nešto u načinu na koji su ovi momci nehajno gađali golubove nije baš ulivalo veru u sposobnost ljudske vrste da živi u miru. Kada su me spazili kako trčim prema njima, razmenili su znalačke osmehe. Upitao sam se, čemu li se smeju. Odmah sam saznao odgovor. Smejali su se zacrvenelom, zadihanom, debelom tipu u novojnovcatoj trenerci koji očigledno nije imao kuda da ode u subotu uveče, niti da koga tamo povede sa sobom. Nekome ko često rano leže. Nekome ko uopšte nije poseban. A možda sam prestrog prema sebi? "Snimi sirac", reče jedan od njih. Snimi sirac? Šta to znači? Misli li on na mene? Snimi sirac? Neki novi izraz? "Toliko je debeo da liči na jorgan ispod kog se tuku dve kuje, je l' da?" "Toliko je debeo da za pasoš mora da ga slika, znaš, mislim, satelit." "Toliko je debeo da je postao idol kapetana Ahaba." Na mene je, kao na bivšeg profesora engleskog, ova nehajna primedba u vezi sa romanom Mobi Dik ostavila dubok utisak. Nisu to loši klinci. Iako mi se smeju do suza, šaljem im, nadam se, prijateljski osmeh. Pokazujem im da sirac nije tako loš tip i da ume da podnese šalu na svoj račun. Ali oni samo žmirkaju jedan na drugog, a onda na mene. Žmirk, žmirk, žmirk, odoše oni, zračeći podjednakim količinama mladosti i gluposti. Brzo sam skrenuo pogled, a kada sam ih prošao, setio sam se da imam tablu "snikersa" u džepu trenerke koji sam poneo za ne daj Bože. Pojeo sam "snikers" na mokroj klupi u parku, pod budnim pogledom ofucane sive veverice. Onda sam dugo sedeo i vrteo svoju burmu na srednjem prstu leve ruke, osećajući se usamljenije nego ikad. *** Upoznao sam je na feribotu "Star", starom, zelenobelom brodu sa dvostrukom palubom koji kruži između Kouluna, vrha Kineskog poluostrva i ostrva Hongkong. Pa, to nije baš sasvim istina – nismo se baš upoznali na feribotu "Star". Nismo se jedno drugom predstavili i razmenili telefonske brojeve. Nismo se dogovorili da se ponovo vidimo. Nikada nisam bio majstor za odvajanje i sa Rouz se to nije promenilo. Ali na feribotu "Star" sam je video prvi put, provlačila se kroz rampu noseći veliku kartonsku kutiju i pridržavajući je na kuku, dok je ubacivala novčiće u automat. Stala je u red za feribot, devojka sa Zapada, okružena svim vrstama meštana – doteranim, mladim kantonskim poslovnim ljudima, na putu u svoje kancelarije u Centru, moderno odevenim mladim službenicama sa njihovim mobilnim telefonima, mini suknjama i lepršavom crnom kosom, uličnim prodavcima u košuljama kratkih rukava koji se iskašljavaju i bacaju šlajmare veličina hongkonškog dolara, mladim majkama i njihovim prelepim bebama punačkih lica i zapanjujućim čupercima na čelu kao u Elvisa, sićušnim starim damama sa zlatnim zubima i unazad zategnutom sedom kosom, filipinskim kućnim pomoćnicama koje idu na posao, pa čak i ponekim gweilo turistom koji se tiho čvari na suncu. Kosa joj je bila crna kao u Kineskinje, ali koža joj je bila veoma bleda, kao da je upravo stigla iz neke zemlje u kojoj kiša nikako ne staje. Nosila je na sebi jednostavan dvodelni poslovni kostim, ali zbog velike kartonske kutije izgledala je kao da je krenula na posao u jednu od malih prodavnica u nekoj sporednoj ulici iznad Šeung Vana, zapadno od Centra. Ipak, znao sam da sigurno nije tako. Rampa se spustila i masa je nagrnula na feribot u tipičnom kantonskom stilu. Gledao sam kako se bori sa svojom kutijom i zapazio da joj je lice okruglo, ozbiljno i veoma mlado. Oči su joj bile suviše razmaknute, a usta premala. Ipak, verovali biste da je lepa dok se ne nasmeši. Kad se nasmešila – hitro se izvinjavajući nekom kineskom poslovnom čoveku kog je udarila kutijom u leđa – čarolija se rasplinula. Osmeh joj je otkrivao izbačene prednje zube i to je smetalo da bude smatrana lepom, na bilo koji uobičajeni način. Ipak, od nečega u tom osmehu koji je otkrivao desni, srce mi je zadrhtalo i zaigralo onako kako od obične lepote ne bi nikada. Bilo je to bolje od lepote. Našao sam mesto. Brzo su zauzimana. Stala je pored mene, stidljivo se smešeći za sebe dok je stezala svoju kutiju, a feribot se ljuljao i valjao ispod nje, okružena crnokosom gomilom. Put od Kouluna do ostrva Hongkong traje samo sedam minuta, to je najkraći pomorski put na svetu, jedan kratki kilometar provlačenja između džunki, barži, brodova za krstarenje, tegljača i sampana. Ali, mora da se čini mnogo dužim kada nosite kutiju veliku koliko i vi sami. Ustao sam. "Oprostite. Želite li da sednete?" Samo je zurila u mene. Tada sam bio zaista mršav. Nije da sam bio Bred Pit, ili tako nešto, čak ni dok sam bio vitak, ali nisam bio ni Čovekslon. Nisam očekivao da padne u nesvest, bilo od požude ili od gađenja. Ipak, očekivao sam da nešto učini. I dalje je samo zurila. Pretpostavio sam da je Engleskinja ili Amerikanka. Sad sam pomislio da sa tom kosom, očima i jagodicama može lako da bude i odnekud sa Sredozemlja. "Govorite li engleski?" Klimnula je. "Želite li da sednete?" "Hvala", rekla je. "Ali put je zaista kratak." "Ali to je velika kutija." "Nosila sam i veće." Taj osmeh. Spor, ipak, pomalo oklevajući. Ko je ovaj čudni momak u majici sa slikom Frenka Sinatre (Frenk se kezi, a na glavi ima šešir sa širokim zavrnutim obodom, reklamni snimak EMI iz 1958, jedne od njegovih zlatnih godina) i zgužvanim platnenim pantalonama? Ko je taj tajanstveni čovek? Taj mršavi dečko koji je, ruku na srce, ipak bio malo više Bred Pit nego Čovekslon? Njena kutija bila je puna fascikli i dokumenata s neobičnim crvenim pečatima. Znači, ona je advokat. Osetio sam nalet prezira. Verovatno razgovara samo s muškarcima koji nose odela i imaju šestocifrene plate. A ja sam bio muškarac u izbledeloj majici čiji je prihod, preračunat u funte, jedva dosezao pet cifara. "Ne mogu da verujem da neko zaista nudi ženi svoje mesto na feribotu 'Star'", rekla je. "Ne u današnje vreme." "Ne mogu da verujem da neko zaista nudi ženi svoje mesto bilo gde", rekao sam ja. "Ne u današnje vreme." "Svejedno, hvala vam." "Nema na čemu." Taman sam hteo ponovo da sednem, kada me je jedan stari Kinez u najlonskoj košulji gurnuo i svalio se na moje sedište. U ruci je držao časopis o konjskim trkama. Bučno se izrknuo i pljunuo tačno između mojih "timberlend" cipela. Zapanjeno sam blenuo u njega dok je otvarao časopis i stao da čita učesnike trke u Srećnoj dolini. "Eto vam", nasmeja se ona. "Kada imate mesto, treba da ga čuvate." Gledao sam je kako se smeje tim svojim čudnim osmehom dok smo pristajali uz ostrvo Hongkong. Velike zgrade su se nadnosile nad nas. Kineska banka. Hongkonškošangajska banka. Hotel "Mandarin". Sve srebrne i zlatne poslovne zgrade Centra, a iza svega toga bogato zelenilo Viktorija Pika, gotovo izgubljenog u oblaku tropske magle. Odjednom me je obuzeo strah da je više nikada neću videti. "Hoćete li na kafu?" upitao sam je, naglo crveneći. Bio sam besan na sebe. Znam da žena nikada neće pristati ni na šta ako ne možete da je pitate, a da ne pocrvenite. "Kafu?" "Znate... Espreso. Kapućino. Kafa s mlekom. Kafa." "Ma hajde", reče ona. "Ono sa sedištem je bilo dobro. Kafa – ne znam. Pomalo je predvidivo. Osim toga, moram da ostavim ovo." Feribot je stao uz dok. Rampa se uz tresak spustila. Masa se pripremala za iskrcavanje. "Ne pokušavam da vas smuvam", rekoh. "Ne?" Izraz lica joj je bio ozbiljan i nisam bio siguran da li mi se ruga. "Šteta." Onda je otišla, struja Kantonaca odvukla ju je s njenom kartonskom kutijom, punom pravnih papira na molo, i još dalje, u poslovni deo Centra. Sutradan sam je tražio na feribotu, i prekosutra, i nakosutra. Očekivao sam da je odjednom spazim kako se smeši nekome koga je udarila velikom kutijom punom pravnih dokumenata. Ili – ako budem imao sreće – da svojom kartonskom kutijom udari mene. Ali, nije je bilo. Nisam spremio nikakve vešte rečenice za muvanje. Želeo sam samo da vidim taj osmeh. Bio je petak uveče i bar na krovu hotela "Mandarin" bio je prepun i bučan. S onim što sam primao u "Dvostrukoj sreći", zapravo, nisam mogao sebi da priuštim piće u "Mandarinu". Ipak, s vremena na vreme voleo sam da se liftom popnem do najvišeg sprata ovog čuvenog starog hotela i da posmatram zalazak sunca, uz ledeno pivo marke "tsingao" – najbolje pivo u Kini. To mi je bio poseban doživljaj. Ali večeras, dok sam pijuckao svoje pivo za šankom, neki kreten iz domovine krenuo je sve da kvari. "Čim Narodna oslobodilačka armija umaršira, videćeš kako svi iz Centra hrle ka aerodromu", rekao je. "I tako im i treba, budalama. Kada smo mi došli, Hongkong je bio ribarsko selo i postaće opet ribarsko selo kad odemo." Imao je glas koji se usecao u mene, pun privatnih škola, života s privilegijama i glupih reči, izgovorenih sa svim samopouzdanjem ovog sveta. Njegov glas me je podsetio na to da sve ono što sam kod kuće mrzeo nema istetoviranog buldoga. "Daj ovo mesto velikim neopranima i gledaj ih kako kolju gusku koja leže zlatna jaja", rekao je. "Ali, naravno, veliki neoprani jedu sve." Okrenuo sam se da ga pogledam. Sedeo je za stolom do prozora s devojkom i trudio se da je impresionira. Ona mi je bila okrenuta leđima. U prvi mah je nisam ni zapazio. Video sam samo njega – mesnatog mladića u prugastom odelu, svetle kose, snažnog tela od ishrane bogate crvenim mesom, ragbija i himni Engleske crkve. Kriška čiste britanske govedine, možda sa sitnom primesom bolesti ludih krava. Mesnati se nije ni trudio da govori tiho. Razmenio sam pogled s mladim šankerom, Kantoncem, dok mi je sipao drugo pivo. Još dečak, šanker se slabo nasmešio, nije baš odmahnuo glavom, a nešto u krajnjoj nežnosti njegovog pokreta gurnulo me je preko ivice. Ne, ovo je previše, mislio sam spuštajući "tsingao". Mesnati nije samo uvredio stanovnike Hongkonga. Uprljao je ono osećanje posebnosti koje me je obuzimalo kad god bih gledao sva ta svetla. Šankerov pogled mi reče da pustim. Prekasno. "Oprostite. Oprostite?" Mesnati podiže pogled ka meni. I devojka. Bila je to ona. I blistala je. Mislim, stvarno je blistala – zalazeće sunce, još veličanstvenije zbog otrovnih isparenja svih fabrika južne Kine, bacalo je svoje poslednje zrake na njeno lice. Obasjavalo ju je. Mesnati je bio svetao koliko je ona bila tamna. Izgledali su kao nekakav par, možda u ranim danima romanse s posla. Makar u sićušnom mozgu Mesnatog. "Šta je?" upita. Grubo. "Pogledajte se", rekoh. "Mislim, samo se pogledajte. Dali su vam službeni stan i filipinsku kućnu pomoćnicu, pa mislite da ste nekakav graditelj carstva. Ko si ti ove nedelje, druškane? Stamford Rafls? Sesil Rouds? Skot od Antarktika?" "Oprostite, da li ste vi ludi?" reče on, neodlučan da li da se glasno nasmeje ili da me raspali. Ustao je. Krupan je, kopile. Mnogo borilačkog sporta. Dlakave grudi. Verovatno. "Smiri se, Džoš", reče ona i dotače ga po ruci. Mogli biste ga nazvati čudom sa mekom bradom, ali grdno biste pogrešili. Bio je sav u donjoj vilici. Po mom iskustvu, ljudi kao on su uvek takvi. Samo nos i brada. Plemenita njuška i isturena brada kao da su mu stisli usne u tanku nadmenu linijicu. Bio je, ako ništa drugo, čudo bez usana. "Mi smo ovde gosti", rekoh, glas mi je drhtao od nečega što nisam umeo sasvim da definišem. "Britanija više ne vlada morima. Trebalo bi da budemo učtivi." Njegova usta bez usana se razjapiše. A onda je progovorio. "Kako bi bilo da me malo naučiš učtivosti, ti odvratni mali čoveče?" "Hoćeš da probaš?" "Možda i hoću." "Možda bi trebalo." "O, zavežite, vas dvojica", reče ona. "Obojica ćete jednog dana kući." Jednog dana kući? Kući? To mi nikada nije palo na pamet. Pogledao sam je i pomislio – kući. Onda sam pogledao Džoša. Prvo smo neko vreme zurili jedan u drugog, a onda smo počeli da se osećamo kao idioti i shvatili smo da se nećemo potući. Odnosno, da on mene neće istući. Ona ga najzad povuče u stolicu. Onda mi se nasmeši tim čudnim osmehom. "U pravu ste", rekla je. "Treba da se ponašamo učtivo." Ispružila je ruku. "Ja sam Rouz." Prihvatio sam njenu ruku. "Alfi Bad", rekao sam. Rukovao sam se čak i sa starim Džošom. Popili smo piće zajedno, a Džoš i ja smo izbegavali da nam se sretnu pogledi. Rekao sam im da radim u školi jezika "Dvostruka sreća". Ona mi je pričala o njihovoj advokatskoj firmi. Džoš je svaki čas bacao pogled na sat. Mislim da je malo preterivao s tim. Namerno mi je pokazivao – a i njoj – da mu je smrtno dosadno. Ali ona mi se smešila – taj osmeh, ti zubi, te dečje ružičaste desni – i bez napora osvajala moje srce. Osetio sam, zaista sam osetio. Da negde na ovom svetu zaista ima dom u koji mogu da se vratim. Tako to počinje. Pogledate nekoga koga nikada ranije niste videli i prepoznate ga. To je sve. Samo ga prepoznate. Onda sve počne. Rouz odjednom pljesnu po stolu. "Oh, čekajte malo", nasmeja se. "Sećam vas se." Nije trebalo da uspe. Svi njeni prijatelji su mislili kako je suviše dobra za mene i bili su u pravu. Rouz je bila devojka sa ostrva Hongkong. Ja sam bio momak sa Kouluna. Imala je karijeru. Ja sam imao posao. Večeravala je u Kineskom klubu okružena velikim zverkama. Ja sam pio "tsingao" u Lai Kvan Fongu okružen istim ribama poput mene. Ona je doletela u Hongkong na sedištu pored prozora u prvoj klasi. Ja sam imao sedište do prolaza u ekonomskoj. U dvadeset petoj Rouz je već bila uspešna. Sedam godina stariji od nje – a počeo sam baš tako i da izgledam, malo od vlažne klime, a malo od "tsingaa" – ja sam još čekao da mi život počne. Živela je u malom, ali lepom stanu u ulici Konduit, među višom srednjom klasom, pod senkom Viktorija Pika – u raju za strance koji rade u Hongkongu. Zgradu su 24 časa dnevno obezbeđivale Gurke. Ja sam imao sobu u stanu u Sai Jing Punu koji sam delio sa kolegama iz "Dvostruke sreće", BBC momkom iz ulice Džerard i kungfu tipom iz Vilmsloua. Naš stan je bio jedan od onih kaveza za zečeve sa tako tankim zidovima da se čulo kada porodica s drugog kraja hodnika gleda televiziju. Čuvar je bio pospani Sik koji je dolazio i odlazio kako mu se svidi. Rouz nije pobegla u Hongkong, ne kao ja. Ona je bila stručnjak za korporacijsko pravo i njena londonska firma – ona ju je zvala radnja – poslala je na godinu dana da zaradi na berzi, koja je u poslednjoj godini britanske vladavine cvetala kao nikad. Dok sam se ja mučio da platim stanarinu, u centru su se iza zatvorenih vrata stvarala bogatstva. Hongkong je plakao za pravnicima i svakodnevno ih je sve više stizalo pokretnom trakom sa aerodroma Kai Tak. Rouz je bila jedna od njih. "Još bih spravljala čaj u Londonu", rekla mi je te prve večeri kad smo Džoš i ja odlučili da popijemo piće umesto da se tučemo, "a neki debeli starac bi me štipao za dupe. Ovde sam neko i nešto." "Šta ti zapravo radiš, Rouz?" "Bavim se korporacionim finansijama", reče ona. "Pomažem firmama da prikupe novac preko zajedničkih deonica za kineske kompanije. Početne javne ponude. Mi smo vatrogasci, tako nas zovu." "Au", rekoh. "Sjajno." Nisam imao blagu predstavu o čemu govori, ali sam bio istinski impresioniran. Izgledala je odraslije nego što ću ja ikada biti. Za većinu njenih kolega – tih bučnih momaka i devojaka koji svake večeri njaču u baru na vrhu hotela "Mandarin", ne obraćajući pažnju na zalazak sunca nad lukom – Hongkong je bio zabavno i prezira dostojno mesto. Videli bi tablu s imenom ulice Wan King i urlikali zbog toga tokom celog boravka, kao da Hongkong postoji samo radi njihovog uveseljavanja. Skupljali su dokaze o hongkonškom ludilu i balavili nad njima. A dokaza je bilo mnogo. Ovdašnja vrsta toalet papira zvala se "My Fanny". U jednoj prodavnici u zalivu Kozvej – japanskoj, s tim u vezi, ali nije bitno – prodavali su se slatkiši pod imenom "Chocolate Negro Balls". Popularni hongkonški sprej protiv smrzavanja zvao se "My Piss". I ja sam se smejao kad sam prvi put video oglase za "My Piss" – ne kažem da nisam. Ali čuda bez usana nisu prestajala da se smeju. Pre ili kasnije treba zaboraviti "My Fanny" i gledati zalazak sunca, gledati ta svetla. Čuda bez usana nekako nikad nisu došla do toga. Rouz nije bila kao oni. Ona je volela Hongkong. Ne bih da o njoj govorim kao o Majci Terezi sa tašnom za spise. Kantonci mogu da budu grub svet, sukobljena s namrgođenim vozačem taksija ili neljubaznim konobarom, Rouz je sasvim bila u stanju da oseti sav onaj nemoćni bes umornog došljaka kome je vrućina. Ali njena ljutina nikada nije dugo trajala. Volela je Hongkong. Volela je njegove ljude i – neobično za ženu njene profesije, visine plate i boje kože – smatrala je da i treba da dobiju svoju zemlju natrag. "Ma, daj, Alfi", rekla mi je jedne večeri kada sam joj pričao o osećanju posebnosti i kako želim da ono traje zauvek. "Hongkong su možda izmislili Britanci, ali njegovo srce je kinesko." Želela je da pronađe pravi Hongkong. Prepušten samom sebi, ja bih pijuckao "tsingao" na Lan Kvai Fongu i gledao svetla. Ostavljen samom sebi, vegetirao bih sasvim srećno u nestvarnom Hongkongu, ubeđen da je ono osećanje posebnosti jedino za šta treba da znam. Rouz me je povela dublje. Rouz me je povela dalje od svetala. Pri tome je moju naklonost prema Hongkongu i prema sebi pretvorila u nešto više. Odvela me je u hram iza Centra u kom je sve bilo crveno i zlatno, vazduh zagušljiv od miomirisa, a male stare dame su spaljivale žrtvene novčanice u velikim kamenim ognjištima. Kroz mirisavu maglu jedva su se videla dva mesingana jelena kako sijaju na oltaru. "Za dug život", reče Rouz. Kad sada pomislim na Rouz kako govori o dugom životu, dođe mi da zajecam. Onih dana, za koje smo mislili da nikada neće proći, vodila me je na mesta na koja nikada ne bih otišao bez nje. Jeli smo dim sum u restoranu blizu mog stana i u kom smo bili jedini gweilo. Šetali smo uzanim ulicama između zgrada natrpanih TV antenama, biljkama u saksijama i konopcima za veš. Uzela bi me za ruku i vodila prolazima koje sunce ne obasjava, gde su se starci u sandalama kladili na dva cvrčka koja se bore u drvenoj kutiji. Sačekao bih je posle posla, pa bismo se feribotom "Star" odvezli u Koulun, u bioskop u kom nijedan mobilni telefon u publici nije prestajao da zvrji. Svako drugi bi poludeo od toga. Rouz se ljuljala u sedištu od smeha. "Dakle, ovo je pravi Hongkong", govorila je. "Želite da pronađete Hongkong, gospodine?" Podigla je ruku uz simfoniju mobilnih telefona. "To je to." Ipak, volela je da čuva i britanske običaje. Svake subote popodne kada završi s poslom – radnja je očekivala od nje da radi pola dana subotom – išli bismo na čaj u hotel "Peninsula" i gledali odozgo na Centar s druge strane luke, dok srkućemo "erl grej" i trpamo u sebe kolačiće sa džemom i male sendviče od hleba kom je skinuta kora. Jednomdvaput smo čak gledali Džoša i njegove prijatelje dlakavih guzica kako igraju ragbi i kriket. Bilo je zabavno raditi te tipično britanske stvari, ne zato što su nas podsećali na kuću, nego zato što ih kod kuće nikada nismo radili. Kriket, ragbi, sendviči bez korice – ko je uopšte znao za te stvari? Ja nisam. A ni Rouz, čiji je neodređeni naglasak skrivao činjenicu da potiče iz kućice sa pošljunčanom stazom u jednom od skromnijih uglova šire okoline Londona. Ništa joj nije bilo poklonjeno." Sve je zaradila obrazovanjem i teškim radom. "Gde si tačno izgubila svoj naglasak iz Eseksa?" pitao sam je jednom. "Na univerzitetu?" "Na stanici u ulici Liverpul", rekla je. U Aziji smo pronašli i pravi Hongkong i Britaniju kakvu nismo poznavali. Rouz je volela sve to. A ja sam voleo nju. To nije bilo teško. Jedina teška stvar bila mi je da skupim hrabrost i pozovem je nakon što mi je dala svoju posetnicu u baru "Mandarina". Trebalo mi je sedam dana. Od samog početka mi je značila veoma mnogo. Od samog početka više nisam mogao da zamislim svoj život bez nje. Zato što je bila lepa, pametna i dobra. Bila je radoznala i hrabra. Imala je veće srce od svih koje sam poznavao. Bila je dobra u svom poslu, ali njen osećaj sopstvene vrednosti nije zavisio od tog posla. Voleo sam je zbog svega ovoga. I voleo sam je, jer je bila na mojoj strani. Bila je na mojoj strani bezuslovno, bez klauzule o razilaženju. Lako je voleti nekoga ko je na vašoj strani. Jednom, dok smo svi zajedno sedeli na krovu Kineskog kluba, Džoš je rekao nešto zanimljivo – verovatno je to starom Džošu bilo prvi put – posle nekog "tsingaa" previše. "Kada bi Rouz srela Boga, upitala bi ga: 'Zašto si tako zao prema Alfiju, Bože?'" Rekao je to vrištavim devojačkim glasom i svi su se nasmejali. I ja sam se nasmešio, trudeći se da budem ljubazan prema budali. Ali srce mi je zakucalo malo brže. Zato što sam znao da je to istina. Rouz je bila na mojoj strani onako kako niko nikada nije bio na mojoj strani. Osim mojih roditelja. I mojih dedova i baba. Ali oni su na neki način bili obavezni da budu na mojoj strani. Rouz je bila dobrovoljac. Bilo joj je stalo do mene. Oni klinci u parku – grupica sa sircem – smejali bi se na pomisao da žena poput nje mari za muškarca kao što sam ja. Ali ona je stvarno marila. Ništa ne izmišljam. Voleći me, ona me je oslobodila. Bio sam slobodan da budem ono što jesam. Sanjao sam jednom u Londonu jedan san – da pokušavam da postanem pisac, nešto za šta nisam nikada imao petlju da probam. Rouz me je navela da poverujem da bih to, ako sam spreman da tome posvetim mnogo vremena, mogao da postignem. Da bih jednog dana mogao da postanem pisac. Nije u meni videla samo čoveka kakav jesam, nego i čoveka kakav bih mogao da budem. Voleći me, učinila je da poverujem da bi moji snovi mogli da postanu stvarnost. Zato je sve sada tako teško. Zato moram danas sebe da teram da nastavim. Jer, neko vreme mi je, tamo, sve bilo savršeno. Stari Kinez je završio sa svojim usporenim plesom. Dok sam drugi put protrčavao pored njega – pa, sada sam više tromo vukao noge nego trčao – pogledao me je kao da je moje lice video već hiljadu puta. Kao da je i on mene prepoznao. Ponovo mi se obratio i ovog puta sam tačno čuo šta je rekao. Uopšte nije bilo "Množi se". "Diši", rekao je. "Šta?" upitao sam ga boreći se za dah. "Ne dišeš pravilno." "Ko?" "Ko?" frknu on. "Ko? Ti – eto ko. Ne dišeš kako treba. Suviše plitko, tvoje disanje. Ne valja. Nema disanja – nema života." Zurim u njega. Nema disanja nema života? Šta on misli, ko je on? Joda? "Šta je to?" upitah ga najzad, ne naročito prijateljski. "Neka, kao, mudra stara kineska poslovica?" "Ne", reče on. "Nije stara poslovica. Nije mudra stara kineska poslovica. Samo zdrav razum." Onda se okrenuo i otpustio me. I tako sam to pokušao trčeći iz parka. Udisao sam duboko, punio pluća, osećao kako se šire, polako ispuštao vazduh. Ponovo. Udahni, izdahni. Polako i mirno. Trčao sam kroz prošlogodišnje lišće i terao sebe da ponovo udahnem. Nije bilo lako. Vidite, ona je bila moj razlog.