PROLOG Petorica hrišćanskih vitezova sazvanih u odaje Himenesa de Cisnerosa nisu se obradovali ponoćnom pozivu. Njihova uzdržanost ne beše uzrokovana činjenicom da, otkad je sveta i veka, nije pala mrzlija noć. Bili su veterani rekonkiste. Pre sedam godina trupe pod njihovim zapovedništvom pobedonosno su umarširale u Granadu i zauzele grad u ime Ferdinanda i Izabele. Nijedan od petorice muškaraca nije poticao iz te oblasti. Najstariji od njih bio je sin kaluđera iz Toleda. Ostali behu iz Kastilje, nestrpljivi da se vrate u svoja sela. Svi su bili dobri katolici, ali ne i željni da bilo ko, pa ni kraljičin ispovednik, njihovu odanost uzima zdravo za gotovo. Znali su na koji je način stigao iz Toleda, gde je bio nadbiskup, u osvojeni grad. Nije bila tajna da je Cisneros oruđe u Izabelinim rukama. Moć koju je posedovao ne beše isključivo duhovne prirode. Vitezovima je bilo kristalno jasno da dvor ne bi s naklonošću gledao na nepriznavanje njegovog autoriteta. Petoricu muškaraca, uzdrhtalih od studeni uprkos ogrtačima, uvedoše u Cisnerosovu spavaću sobu. Bili su zatečeni asketskom uređenošću prostorije. Razmeniše poglede. Nikad nije bilo da crkveni poglavar obitava u odajama koje priliče fanatičnom monahu. Ne behu još svikli na prelata koji živi onako kako propoveda. Himenes podiže pogled i osmehnu se. U glasu kojim je izgovarao uputstva nije se osećao naredbodavni ton. Vitezovi se iznenadiše. Čovek iz Toleda došapnu svojim kompanjonima: „Ključeve golubarnika Izabela je poverila mački.“ Cisneros reši da se ne obazire na ovu drskost. Umesto toga, malo podiže glas. „Želim da naglasim da nismo zainteresovani za osvetu rukovođenu ličnim motivima. Obraćam vam se kako u ime crkve, tako i u ime krune.“ Ovo ne beše cela istina, no vojnici nemaju običaj da preispituju odluke nadređenih. Nakon što se uverio da su u potpunosti razumeli uputstva, nadbiskup im dozvoli da se povuku. Hteo je da učini jasnim da je mač u vlasti onog koji nosi mantiju. Nedelju dana kasnije, prvog dana decembra 1499. godine, hrišćanski vojnici su pod zapovedništvom petorice vitezova nahrupili u stotinu devedeset pet gradskih biblioteka i dvanaestak vlastelinskih palata u kojima su bile pohranjene čuvene privatne zbirke. Zaplenjene su sve knjige i rukopisi na arapskom. Dan ranije, učeni ljudi u službi crkve ubedili su Cisnerosa da iz svog proglasa izuzme tri stotine rukopisa. Saglasio se, pod uslovom da ih pohrane u biblioteci koju se spremao da, kao svoje zaveštanje, podigne u Alkali. Rukopisi behu većinom arapski priručnici za medicinu i astronomiju. U njima su bila sabrana najnaprednija znanja iz ovih i srodnih nauka, sticana od drevnih vremena. Mnogi od rečenih rukopisa preneti su s poluostrva Al Andalus i Sicilije u ostatak Evrope, gde su popločali put renesansi. Nekoliko hiljada kopija Kurana, zajedno s učenim komentarima i filozofskim raspravama o njegovim zaslugama i nedostacima, svi bez izuzetka ispisani neprevaziđenom kaligrafijom, nabacani su na kola koja su vukli uniformisani muškarci. Retki rukopisi, sudbinski značajni za poimanje čitavog intelektualnog života Al Andalusa, natrpani su u zavežljaje i natovareni na leđa vojnika. Od jutra do mraka vojnici su podizali bedem od stotina hiljada rukopisa. Kolektivna mudrost celog poluostrva ležala je na staroj tržnici svile pod Bab al Ramlom. Nekad su se na ovom mestu nadmetali mavarski vitezovi, u nadi da će uhvatiti pogled svojih izabranica; narod se okupljao u velikom broju, očevi, ujaci i starija braća podizali su na ramena decu koja su navijala za svoje miljenike; zvižduci su dočekivali vitezove u oklopu koji pripadahu sultanovoj sviti. Kad bi bilo jasno da je odvažni borac dozvolio oklopljenom suparniku da pobedi, u znak poštovanja prema vladaru ili, verovatnije, zato što mu je obećana vrećica zlatnika, građani Garnate glasno su se izrugivali. Behu nadaleko poznati po samosvojnom duhu, britkom umu i nespremnosti da se pognu pred moćnicima. Baš ovaj grad i ovo mesto odabrao je Cisneros za svoj vatromet u noći. Raskošno opremljena i ukrašena izdanja svedočila su o umeću Arapa s poluostrva, koje beše daleko iznad standarda uspostavljenih u hrišćanskim manastirima. Njihov sadržaj bio je predmet zavisti učenjaka širom Evrope. Sav taj vanredni tovar bio je izručen pred noge stanovnika grada. Vojnici, koji su od ranih jutarnjih sati podizali zid od knjiga, izbegavahu pogled žitelja Garnate. Neki posmatrači bili su snuždeni, neki ogorčeni, oči su im sevale odajući bes i prkos. Beše i onih koji su se lagano klatili levo-desno, bezizražajna lica. Jedan od njih, stariji muškarac, ponavljao je jedinu rečenicu koju je bio u stanju da izusti pred nadolazećom propašću: „Evo nas gde se davimo u moru bespomoćnosti.“ Neki od vojnika, možda baš zato što ih nikad niko nije naučio da čitaju i pišu, razumeli su težinu zločina koji se spremahu da počine. Mučio ih je sopstveni udeo u nedelu. Ovi sinovi seljaka pamtili su priče svojih dedova o okrutnosti Mavara, stajali su suočeni s dokazima njihove kulture i učenosti. Ne beše ih mnogo, ali dovoljno da izbave šta se izbaviti dalo. Prolazeći uzanim ulicama, namerno su ispuštali pokoji svežanj rukopisa pred čvrsto zamandaljenim vratima. Bez znanja na osnovu kojeg bi sudili, verovali su da su najteži rukopisi i najvredniji. Takva pretpostavka nije bila tačna, no namera im beše plemenita, a pokušaj dočekan sa zahvalnošću. Istog trena kad bi vojnici iščezli iz vidokruga, vrata su se otvarala, a prilika u galabiji se pomaljala, podizala knjige i ponovo nestajala iza reze i rešetki koje joj pružahu relativnu sigurnost. Tako je, zahvaljujući nagonskoj čestitosti nekolicine vojnika, sačuvano više stotina važnih rukopisa. Nedugo potom, prevezeni su preko mora, u bezbedno utočište ličnih biblioteka u Fesu, u kojima nađoše spas. Na trg se spuštala noć. Velika grupa uzdržanih građana, većinom muškaraca, sakupila se oko vojnika. Rame uz rame stajali su muslimanski velikodostojnici i imami s turbanima na glavi, prodavci i trgovci, seljaci i zanatlije, podvodači, prostitutke i slaboumni. Sva ljudskost okupila se na jednome mestu. Iza prozora svog konačišta omiljeni čuvar Rimske crkve s uživanjem je posmatrao rastuću palisadu knjiga. Himenes de Cisneros oduvek je verovao da se sila bezbožnika može savladati jedino potpunim brisanjem njihove kulture. A to podrazumeva dosledno uništenje svih njihovih knjiga. Usmena tradicija preživeće još neko vreme, dok Inkvizicija ne počupa jezike prestupnicima. Da nije on, neko bi drugi potpalio ovu neizbežnu lomaču – neko ko razume da se budućnost stvara strogošću i disciplinom, a ne ljubavlju i obrazovanjem, kako su propovedali oni imbecili dominikanci. I šta su time postigli? Himenes je likovao. Odabran je da bude oruđe u ruci Svemogućeg. I drugi su mogli da obave ovaj zadatak, ali ne tako metodično kao on. Prezrivi osmeh iskrivi mu usne. Šta očekivati od sveštenstva čiji su opati pre samo koju stotinu godina nosili imena Muhamed, Omar, Osman i njima slična? Himenes se dičio svojom čistotom. Izrugivanja pretrpljena u detinjstvu behu zasnovana na laži. Nije imao jevrejske pretke. Njegovim venama nije kolala krv mešanca. Pod prelatovim prozorom bio je postavljen vojnik. Himenes ga pogleda i klimnu glavom, na šta ovaj dade znak nosačima baklji, koji potpališe vatru. Na trenutak zavlada potpuni muk. Zatim gromki vapaj zapara decembarsku noć, a za njim uslediše uzvici: „Nema Boga do Alaha, a Muhamed je njegov Prorok.“ Nešto dalje od Cisnerosa grupa muškaraca jednolično je zapevala, ali on nije mogao da čuje reči. I da ih je čuo, ne bi ih razumeo, jer stihovi behu na arapskom. Plamen se uspinjao sve više i više. Nebo se pretvori u usplamteli bezdan, spektar iskri koje plutaju vazduhom dok izgaraju kaligrafije ispisane nežnim bojama. Činilo se kao da lije kiša ucveljenih zvezda. Lagano, ošamućena gomila stade da se razilazi, kad se jedan prosjak razodenu i poče da se uspinje na lomaču. „Čemu život bez knjiga i znanja?“, uzviknu iz oprljenih pluća. „Moraju da plate. Platiće za ovo što nam danas učiniše.“ On izgubi svest i buktinja ga proguta. Ljudi su ronili suze u tišini i s mržnjom, ali suze nisu mogle da ugase vatre zapaljene tog dana. Zatim se raziđoše. Trg utonu u tišinu. Tu i tamo, stare vatre i dalje tinjaju. Himenes gazi po pepelu, lica iskrivljenog u osmeh, i smera sledeći potez. Razmišlja naglas. „Kakvu god osvetu da smišljaju obuzeti bolom, neće uspeti. Pobedili smo. Danas je dan naše istinske pobede.“ Više od ikog na poluostrvu, čak više i od zastrašujuće Izabele, Himenes shvata moć ideja. Šutnu u pepeo hrpu ogaravljenih pergamenata. Nad žeravicom jedne tragedije vrebala je senka druge, koja tek sledi. GLAVA 1 „Nastavimo li ovako“, reče Ama, cokćući krezavim ustima, „od nas će ostati samo mirisna uspomena.“ Narušene koncentracije, Jazid se namršti i podiže pogled sa šahovske krpe. Sedeo je na drugom kraju dvorišta, očajnički nastojeći da ovlada šahovskim strategijama. Obe njegove sestre, Hind i Kulsum, bile su vanredni stratezi. S ostatkom familije otišle su u Garnatu. Želeo je da ih, kada se vrate, iznenadi neuobičajenim otvaranjem partije. Pokušao je zainteresuje Amu za igru, ali ga je starica odbila, kikoćući se na samu pomisao. Jazid nije mogao da je razume. Zar šah nije beskrajno nadmoćan u odnosu na prebiranje brojanica? I kako ne uviđa tako očiglednu činjenicu? On s oklevanjem poče da skuplja šahovske figure. Kako su predivne, pomisli odlažući svaku na mesto. Naručio ih je njegov otac, posebno za njega. Stolaru Huanu naloženo je da ih izrezbari do njegovog desetog rođendana, koji je proslavio prošlog meseca, godine 905, hiljadu petstote po hrišćanskom kalendaru. Huanova porodica vekovima je bila u službi klana Hudajl. Godine 932. po hrišćanskom kalendaru, Hamza bin Hudajl, glavešina klana, pobegao je iz Dimaška i doveo svoju porodicu i pristalice do zapadnih postaja islama. Skrasio se na obroncima planine nekih dvadesetak milja udaljene od Garnate. Tu je podigao selo poznato po imenu Al Hudajl. Uzdizalo se na visoravni, vidljivo izdaleka, opasano planinskim potocima koji su se s proleća pretvarali u bujice otopljenog snega. Hamzini sinovi su na obodu sela obradili zemlju i zasadili voćnjake. Pedeset godina nakon Hamzine smrti, njegovi potomci podigli su palatu. Oko nje se pružahu obrađena zemlja, vinogradi i voćnjaci s bademima, narandžama, narom i dudinjama, nalik deci koja se tiskaju oko majke. Svaki komad nameštaja, izuzev, naravno, plena koji je Ibn Farid dovukao iz ratova, napravili su Huanovi preci. Kao i svi ostali u selu, i stolar beše svestan mesta koje Jazid zauzima u svojoj porodici. Dečak je bio sveopšte mezimče. Stoga je odlučio da mu napravi šahovske figure koje će ih sve nadživeti. A u tome je prevazišao i vlastite najnezasitije ambicije. Mavrima je dodeljena bela boja. Njihova kraljica beše plemenita krasotica s mantiljom*, njen suprug crvenobradi monarh plavih očiju, u lepršavoj arapskoj odori okićenoj retkim draguljima. Topovi su bili replike oružarnica koje stajahu na ulazu u zdanje klana Hudajl. Konj je imao lik Ibn Farida, Jazidovog pradede, o čijim su se legendarnim ljubavnim i ratnim dogodovštinama ispredale priče u porodici. Beli lovac s turbanom napravljen je po ugledu na imama seoske džamije, a pešaci su nalikovali Jazidu kao jaje jajetu. Hrišćani nisu bili tek crni, već izrezbareni kao čudovišta. Oči crne kraljice sjaktile su zlom i bile u grubom neskladu s minijaturnom madonom oko njenog vrata. Usne joj behu krvavocrvene. Na prstenu nacrtana lobanja. Kralj beše izrezbaren s krunom koja je mogla da se skine, a kako to ne bi dovoljno stolaru ikonoklasti, on monarhu dodade i majušne rogove. Ova jedinstvena predstava Ferdinanda i Izabele bila je okružena jednako grotesknim figurama. Konji su se propinjali na okrvavljenim kopitima. Dva lovca nosila su lik Nečastivog; obojica su grčevito stezali bodeže, dok su im otpozadi palacale repine nalik bičevima. Huan nikada nije video Himenesa de Cisnerosa, inače nema sumnje da bi mu nadbiskupov kukasti nos i užarene oči poslužili kao izvanredno nadahnuće. Pešaci behu prikazani kao redovnici, s kukuljicama, lakomim očima i trbušinama – sluge Inkvizicije u potrazi za plenom. Svi koji videše završen rad behu saglasni da je Huan načinio remek-delo. No Jazidov otac, Omar, bio je zabrinut. Znao je da bi, ugleda li kakav špijun Inkvizicije šah, stolar skončao u mukama. Ali Huan beše odlučan: dečak mora dobiti svoj poklon. Pre nekih šest godina, kad je obilazio rođake u Tulajtuli, Inkvizicija je stolarevog oca optužila za otpadništvo od vere. Umro je u zatvoru, ponosno trpeći bol, od ljutih rana koje mu zadadoše redovnici. Na kraju mu odsekoše prste s obe ruke. Stari stolar izgubio je želju za životom. Mladi Huan žeđao je za osvetom. Šahovske figure bile su tek početak. Na postolju svake figure bilo je ispisano Jazidovo ime, a on se za njih vezao baš kao da su živa bića. Njegova miljenica, začudo, beše Izabela, crna kraljica. Ulivala mu je i strah i divljenje. Vremenom, ona postade njegova ispovednica, kojoj je poveravao sve svoje brige, ali samo kad je bio siguran da su sami. Jazid spakova šahovske figure, ponovo pogleda staru ženu i uzdahnu. Zašto je Ama u poslednje vreme govorila sama sa sobom? Gubi li zaista razum? Hind je tvrdila da gubi, ali on ne beše ubeđen. Jazidova sestra u besu je govorila kojekakve stvari, ali da je Ama stvarno poludela, njegov otac bi je smestio u maristan u Garnati, zajedno s baba-tetkom Zahrom. Hind je bila kivna na Amu, jer je ova uporno ponavljala kako bi roditelji trebalo da joj nađu muža. Jazid pređe dvorište i sede u Amino krilo. Staričino lice, već izbrazdano borama, namreška se još više kad se njime razli osmeh. Ona smesta odloži brojanicu, pomilova dečaka i nežno ga poljubi u glavu. „Alah te blagoslovio. Jesi li gladan?“ „Ne. Ama, s kim si to malopre razgovarala?“ „Ko danas sluša stare babe, Ibn Omare? Kao da sam mrtva.“ Ama nikad nije nazvala Jazida njegovim imenom. Nikad. Zar Jazid ne beše ime kalifa koji je kod Kerbale porazio i usmrtio Prorokove unuke? Taj Jazid naložio je svojim vojnicima da konje svežu pred džamijom u Medini, u kojoj je sam Prorok izgovarao molitve. Taj Jazid s prezirom se ophodio prema Prorokovim sledbenicima. Izgovoriti njegovo ime značilo je ukaljati uspomenu na Prorokovu porodicu. Dečaku to nije mogla da kaže, ali ga je zato uvek nazivala Ibn Omarom, sinom njegovog oca. Jednom ju je Jazid pred celom familijom zapitao o tome, a Ama je sevnula pogledom na njegovu majku, Zubajdu, kao da hoće da kaže: ona je kriva, zašto nju ne pitaš? Ali svi prsnuše u smeh, pa Ama izađe ljuta. „Ja sam te slušao. Čuo sam te kako pričaš. Znam šta si rekla. Hoćeš da ti ponovim?“ „O, sine moj“, uzdahnu Ama. „Pričala sam sa senkama drveta nara. Ono će biti tu i kad svi mi odemo.“ „Gde ćemo da odemo, Ama?“ „Pa u raj, dete moje.“ „Hoćemo li svi otići u raj?“ „Bog te blagoslovio! Ti ćeš otići na sedmo nebo, mali moj jasni meseče. Za ostale ne znam. A što se tiče one tvoje sestre, Hind bint Omar, ne udaju li je brzo, ta neće stići ni do prvog neba. Ta, ne! Bojim se da će to dete krenuti stranputicom. Bojim se da će je obuzeti divlje strasti i da će ukaljati obraz vašeg oca, Bog ga sačuvao.“ Na pomisao da se Hind neće dokopati ni prvog neba, Jazid stade da se kikoće, a smeh mu beše tako zarazan da mu se Ama pridruži, otkrivajući svih osam svojih preostalih zuba. Od braće i sestara, Jazid je najviše voleo Hind. Ostali su se prema njemu i dalje ponašali kao da je beba, ne prestajući da se dive što ume da govori i da misli, uzimajući ga u ruke i mazeći ga kao da je kućno ljubimče. Znao je da im je mezimac, ali je mrzeo što mu ne odgovaraju na pitanja. Zato je na sve njih gledao s nipodaštavanjem. Na sve, osim na Hind, koja ga je, iako šest godina starija od njega, smatrala sebi ravnim. Često su se prepirali i koškali, ali su obožavali jedno drugo. Njegova ljubav prema sestri bila je tako duboka da za Amina tajanstvena predskazanja niti je mario, niti su mogla da utiču na njegova osećanja. Upravo Hind odala mu je pravi razlog prošlonedeljne posete deda-strike Migela, koja je toliko uznemirila njegove roditelje. I sam se uzrujao kad je čuo da Migel želi da dođu u Kordovu, gde je bio biskup i gde bi ih on lično preveo u katoličanstvo. Pre tri dana Migel ih je sve, pa i Hind, odvukao u Garnatu. Jazid se ponovo okrete starici. „Zašto nam se strika Migel ne obraća na arapskom?“ Amu je pitanje zateklo. Stare navike teško umiru, te ona pljunu čuvši Migelovo ime i stade nervozno da prebira brojanicu, ne prestajući da mrmlja: „Nema Boga do Alaha, a Muhamed je njegov prorok...“ „Odgovori mi, Ama. Odgovori mi.“ Ama pogleda u dečakovo sjajno lice. Njegove bademaste oči iskrile su od gneva. Podsetio ju je na svog pradedu. Na tu pomisao ona se malo opusti i odgovori: „Tvoj deda-strika Migel govori, čita i piše arapski, ali... ali...“ Ama se zagrcnu od besa. „Okrenuo nam je leđa. I svemu drugom. Jesi li primetio da je počeo da smrdi, baš kao i oni?“ Jazid se ponovo nasmeja. Znao je da deda-strika Migel nije miljenik u porodici, ali o njemu niko nije govorio s toliko nipodaštavanja. Ama je bila u pravu. Čak je i njegov otac prsnuo u smeh kad je umi Zubajda izjavila da je neprijatni mirisi što ih biskup širi podsećaju na zadah kamile koja se prejela urmi. „Da li je oduvek smrdeo?“ „Svakako da ne!“ Amu pogodi ovo pitanje. „Nekad davno, pre no što je prodao dušu i počeo da obožava okrvavljene muškarce razapete na drvene krstove, bio je najčistiji čovek na svetu. Kupao se po pet puta. Presvlačio po pet puta. Jasno pamtim te dane. A sad bazdi kao da živi u štali. A znaš li zašto?“ Jazid priznade da ne zna. „Kako ga niko ne bi optužio da je pod mantijom ostao musliman. Smrdljivi katolici! Hrišćani u Svetoj zemlji behu čisti, ali se ovi katolički popovi užasavaju vode. Misle da će kupanjem izdati sveca koga nazivaju sinom Božijim. A sad, ustaj i polazi sa mnom! Vreme je da se jede. Sunce samo što nije zašlo. Ne možemo da ih čekamo da stignu iz Garnate. Sad sam se setila – jesi li danas jeo meda?“ Jazid nestrpljivo klimnu glavom. Od njegovog rođenja i rođenja njegove braće i sestara pre njega, Ama ih je na silu kljukala kašikom divljeg, lekovitog meda svakog božjeg jutra. „Kako da jedemo, kad nisi obavila večernju molitvu?“ Ona se prekorno namršti. Kao da bi ikad zaboravila na sveti obred! Bogohulne li pomisli! Jazid se naceri, a Ama ne izdrža i osmehnu mu se, pa zatim s mukom ustade i krenu ka kupatilu da se opere.