ENDVIČ BANKA Stelion skver 1 London W1 3HW Gđica Rebeka Blumvud stan 4 Džarvis roud 63 Bristol BS1 0DN 6. juli 1997. Draga gđice Blumvud Čestitamo! Kao skorašnji diplomac Bristolskog univerziteta, bez sumnje ste ponosni na svoje dostignuće. Mi u Endviču smo takođe ponosni na naša dostignuća fleksibilne i brižne banke, sa računima koji su prilagođeni svakome. Posebno smo ponosni na naš dalekovidi pristup kada je reč o klijentima vašeg kalibra. Zato vam mi nudimo, gđice Blumvud – kao diplomcu – mogućnost beskamatnog produženog prekoračenja računa od 2.000 funti, tokom prve dve godine vaše karijere. Ako biste odlučili da u Endviču otvorite račun, ova mogućnost bi vam odmah bila na raspolaganju.* Iskreno se nadam da ćete odlučiti da iskoristite ovu jedinstvenu ponudu i radujem se prispeću vašeg popunjenog formulara. Još jednom, čestitke! Iskreno vaš Najdžel Fers, marketinški direktor odeljenja za diplomce * (u zavisnosti od vašeg poslovnog statusa) ENDVIČ – ZATO ŠTO NAM JE STALO ENDVIČ BANKA Filijala u Fulamu Fulam roud 3 London SW6 9JH Gđica Rebeka Blumvud stan 2 Barni roud 4 London SW6 8FD 10. septembar 1999. Draga gđice Blumvud Iz mojih pisama od 3. maja, 29. jula i 14. avgusta shvatili ste da mogućnost vašeg beskamatnog prekoračenja ističe 19. septembra 1999. god. Takođe ste shvatili da ste značajno prekoračili dozvoljenu granicu od 2.000 funti. Trenutno stanje iznosi 3.794,56 funti. Možda biste bili ljubazni da telefonirate mojoj pomoćnici Eriki Parnel da biste zakazali sastanak povodom ove stvari. Iskreno vaš Derek Smid, direktor ENDVIČ – ZATO ŠTO NAM JE STALO ENDVIČ BANKA Filijala u Fulamu Fulam roud 3 London SW6 9JH Gđica Rebeka Blumvud stan 2 Barni roud 4 London SW6 8FD 22. septembar 1999. Draga gđice Blumvud Veoma mi je žao što ste slomili nogu. Kada se oporavite, možda biste bili dovoljno ljubazni da nazovete moju pomoćnicu Eriku Parnel i da zakažete sastanak kako bismo porazgovarali o vašim sadašnjim i budućim potrebama za prekoračenjem. Iskreno vaš Derek Smid, direktor ENDVIČ – ZATO ŠTO NAM JE STALO ENDVIČ BANKA Filijala u Fulamu Fulam roud 3 London SW6 9JH Gđica Rebeka Blumvud stan 2 Barni roud 4 London SW6 8FD 17. novembar 1999. Draga gđice Blumvud Veoma mi je žao što imate infektivnu upalu žlezda. Kada se oporavite, možda biste bili toliko ljubazni da nazovete moju pomoćnicu Eriku Parnel i zakažete sastanak da bismo porazgovarali o vašoj situaciji. Iskreno vaš Derek Smid, direktor ENDVIČ – ZATO ŠTO NAM JE STALO PRVO POGLAVLJE Dobro. Nemoj da paničiš. Nemoj da paničiš. To je samo račun za VIZA karticu. To je parče papira; nekoliko brojeva. Mislim, koliko strašno može biti nekoliko brojeva? Zurim kroz prozor kancelarije u autobus koji prolazi niz Oksford strit, prisiljavajući sebe da otvorim beli koverat koji stoji na mom zakrčenom stolu. To je samo parče papira, kažem sebi po hiljaditi put. A ja nisam glupa, zar ne? Tačno znam koliki će biti ovaj račun za VIZU. Otprilike. Okvirno. Biće oko... 200 funti. Možda trista. Da, možda trista. Maksimalno trista pedeset. Opušteno zatvaram oči i počinjem da sabiram. Tu je onaj komplet iz Džigsoa. Onda večera sa Suz kod Kvaglinosa. Onda onaj božanstveni crveno-žuti ćilim. Uzgred budi rečeno, ćilim je koštao dvesta funti. Ali svakako je vredan svakog penija – svi su mu se divili. To jest, bar mu se Suz divila. A i komplet iz Džigsoa je bio na rasprodaji – snižen trideset posto. Tako da je to, u stvari, ušteda novca. Otvaram oči i posežem za računom. Kada moji prsti dotaknu papir, prisećam se novih kontaktnih sočiva. Devedeset pet funti. Prilično. Ali, mislim, morala sam da ih nabavim, zar ne? Šta je trebalo da radim, da hodam unaokolo u izmaglici? A i morala sam da kupim neke nove rastvore i onu slatku kutijicu i jedan hipoalergijski ajlajner. Tako da to otprilike iznosi... četiri stotine? Za stolom u susednoj kancelariji, Kler Edvards podiže pogled sa svoje pošte. Ona slaže sva svoja pisma u uredne gomilice, kao što to radi svakoga jutra. Stavlja gumice oko njih i lepi etikete na kojima piše: „Odgovori odmah“ i „Nije hitno, ali odgovori“. Prezirem Kler Edvards. „Sve je u redu Beki?“, kaže ona. „Sve je fino“, kažem ja ležerno. „Čitam neko pismo.“ Posežem veselo u unutrašnjost koverte, ali moji prsti još ne izvlače račun, ostaju zgrčeni oko njega, dok mi um biva zaposednut – kao i svakog meseca – mojim tajnim snom. Da li biste želeli da čujete moj tajni san? Zasnovan je na priči o jednoj zabuni u banci koju sam nekad pročitala u novinama. Ta priča mi se toliko dopala da sam izrezala članak i zalepila ga na vrata svog ormara. Dva računa za kreditnu karticu bila su poslata pogrešnim ljudima, i – zamislite ovo – obe osobe platile su pogrešan račun a da nisu ni primetile. Oni su isplatili tuđe račune a da ih čak nisu ni proverili. I od trenutka kada sam pročitala tu priču, potajni mi je san da će se isto to desiti i meni. Neka luckasta starica u Kornvolu dobiće moj monstruozni račun i platiće ga a da ga i ne proveri. A ja ću dobiti njen račun za tri konzerve mačje hrane po ceni od 59 penija za svaku. Što ću, prirodno, platiti bez pogovora. Na kraju krajeva, što je pošteno – pošteno je. Osmeh mi se širi licem, dok mi pogled luta nekuda kroz prozor. Ubeđena sam da će se to dogoditi ovog meseca – moj tajni san će upravo postati stvarnost. Ali kada konačno izvučem račun iz koverte – praćena Klerinim radoznalim pogledom – moj osmeh bledi, zatim nestaje. Nešto vrelo mi zatvara grlo. Mislim da je to možda panika. Stranica se crni od slova. Nizovi poznatih imena proleću mi ispred očiju kao neki mini tržni centar. Pokušavam da ih ulovim, ali kreću se suviše brzo. Tornton, uspevam da nazrem. Torntonove čokolade? Šta ću ja, do đavola, u prodavnici Torntonovih čokolada? Trebalo bi da sam na dijeti. Ovaj račun je sigurno pogrešan. Nemoguće je da sam ovo ja. Nemoguće je da sam ja potrošila sav taj novac. Ne paniči!, vrištim u sebi. Ključna stvar je ne prepustiti se panici. Samo pročitaj svaki navod polako, jedan po jedan. Duboko udišem vazduh i prisiljavam sebe da se usredsredim mirno i počnem od vrha liste. WH Smit (dobro, to je u redu. Svakome je potrebna papirna galanterija) Čizme (takođe) Kutija za naočare (neophodna) Odbins (boca vina – neophodna) Naša cena (Naša cena? A da. Novi album Šarlatana. Pa dobro, to sam morala da imam, je l’ tako?) Bela pasta testenine (večera sa Kejtlin) Odbins (boca vina – neophodna) Benzinska pumpa (benzin se ne računa) Kvaglinos (skupo – ali samo jednom) Gotovo jelo (tada sam ostala bez gotovine) Odbins (boca vina – neophodna) Od krpare do persijanera (šta? A da, ćilim. Glupi ćilim) La senca (seksi donje rublje, za sastanak sa Džejmsom) Ažan provokater (još izazovnije donje rublje, za sastanak sa Džejmsom. Huh. Kao da mi je trebalo) Bodi šop (ono sredstvo za piling kože koje jednostavno moram da koristim) Nekst (prilično dosadna bela košulja – ali bila je na rasprodaji) Milets... Zaustavljam se u čitanju. Milets? Ja nikad ne idem u Milets. Šta bih dođavola radila u Miletsu? Zurim u ovaj navod potpuno zbunjena, mrštim čelo i pokušavam da mislim – a onda, iznenada, istina izranja pred mene. To je očigledno. Neko drugi je koristio moju karticu. Gospode Bože. Ja, Rebeka Blumvud, bila sam žrtva zločina. Sada sve to ima smisla. Neki kriminalac mi je ukrao kreditnu karticu i falsifikovao moj potpis. Ko zna gde su je još koristili? Nije ni čudo što je moj izvod tako zacrnjen brojkama! Neko je krenuo u šoping turu po Londonu sa mojom karticom – i pomislili su da će se tek tako izvući s tim. Ali kako su to uspeli? Preturam po svojoj tašni u potrazi za novčanikom, otvaram ga, i – moja VIZA kartica je tu, i bulji u mene. Izvlačim je i zagledam. Sigurno mi je neko drpio iz novčanika, iskoristio je – a onda je vratio nazad. To mora biti neko koga poznajem. Gospode Bože. Ko? Gledam sumnjičavo po kancelariji. Ko god da je, nije baš mnogo pametan. Da upotrebi moju karticu u Miletsu! Skoro da se nasmeješ. Kao da bih ja ikad kupovala tamo. „Ja čak nikad nisam ni bila u Miletsu!“, kažem glasno. „Naravno da si bila“, kaže Kler. „Šta?“ Okrećem se ka njoj, ne baš naročito srećna što me neko prekida. „Nisam bila.“ „Kupila si Majklu poklon za rastanak u Miletsu, je l’ tako?“ Zurim u nju i osećam kako mi osmeh nestaje. Prokletstvo. Pa naravno. Plava jakna za Majkla. Plava šugava jakna iz Miletsa. Kada je pre tri nedelje Majkl, naš zamenik urednika otišao, ja sam se dobrovoljno prijavila da kupim poklon za njega. Ponela sam braon koverat pun sitnine i novčanica u prodavnicu i odabrala mu vetrovku (verujte mi na reč, on je baš taj tip momka). U poslednjem trenutku, sada se sećam, odlučila sam da je platim karticom, a svu gotovinu da sačuvam za sebe. Jasno se sećam kako sam skupila četiri novčanice od pet funti i pažljivo ih stavila u svoj novčanik, odvojila novčiće od jedne funte i stavila ih u odeljak za sitninu, a ostatak bezvredne sitnine samo ubacila u torbu. Baš super, sećam se da sam razmišljala. Ne moram da idem do bankomata. Mislila sam da će mi šezdeset funti trajati nedeljama. Šta se to onda desilo sa njima? Nemoguće je da sam jednostavno potrošila šezdeset funti a da to nisam ni primetila, zar ne? „A što pitaš?“, kaže Kler i naginje se prema meni. Mogu da vidim njene očice sitne kao perle, a prodorne kao rendgenski zraci, kako sijaju iza naočara. Zna da gledam svoj račun za VIZU. „Onako“, kažem ja i odsečno okrećem drugu stranu izvoda. Ali, izbačena sam iz koloseka. Umesto da radim ono što bih obično učinila – da pogledam minimalni iznos koji moram da uplatim i da potpuno zanemarim ukupnu svotu – hvatam sebe kako zurim pravo u broj na dnu. Devet stotina četrdeset devet funti, šezdeset i tri penija. Jasno, crno na belo. Buljim u tišini u broj, nekih trideset sekundi, a onda guram račun nazad u koverat. U tom trenutku ja najiskrenije osećam da to parče papira nema nikakve veze sa mnom. Možda će, ako ga nemarno pustim da padne na pod iza mog kompjutera, jednostavno nestati. Spremačica će ga počistiti, a ja onda mogu da tvrdim da ga nikad nisam ni dobila. Ne mogu da mi naplate račun koji nikada nisam ni dobila, zar ne? U glavi već sastavljam pismo. „Dragi finansijski direktore VIZE. Vaše pismo me je potpuno zbunilo. O kom tačno računu vi govorite? Ja nisam primila nikakav račun od vaše kompanije. Uopšte mi se nije dopao vaš ton i samo da vas upozorim, napisaću pismo En Robinson iz Vočdoga.“ Na kraju, uvek mogu da se iselim u inostranstvo. „Beki?“ Naglo podižem glavu i vidim Kler kako bulji u mene. „Jesi li završila članak o Lojdu?“ „Skoro“, lažem. Njen pogled me prisiljava da ga otvorim na računaru, samo da bih pokazala dobru volju. Ali ona ne prestaje da me gleda, do đavola. „Štediše mogu profitirati od brzog ulaganja“, iskucavam na ekranu, prepisujući pravo iz izjave za štampu koja se nalazi ispred mene. „Račun takođe nudi slojevite kamatne stope za one koji ulažu više od 5.000 funti.“ Otkucam tačku, popijem malo kafe, i okrećem drugu stranu izjave za štampu. Uzgred budi rečeno, time se ja bavim. Ja sam novinar u finansijskom časopisu. Plaćena sam da objašnjavam ljudima kako da postupaju sa svojim novcem. Naravno, nisam baš želela ovakvu karijeru. Niko ko piše o ličnim finansijama nije imao nameru da se time bavi. Ljudi vam kažu da su jednostavno „upali“ u lične finansije. Lažu. Zapravo nisu mogli da pronađu posao gde bi pisali o nečemu interesantnijem. Zapravo su se prijavljivali za posao u Tajmsu i Ekspresu i Mari Kler i Vogu i GQ-u i Loudidu, i sve što su dobili kao odgovor bilo je: „Gubi se“. Onda su počeli da konkurišu u Mesečniku metalske industrije, Novinama za proizvođače sireva i u Kako investirati? I primili bi ih na najgluplja moguća mesta pomoćnika urednika, sa bednim platama, i još su bili zahvalni za to. I tako su ostajali da pišu o metalima ili siru ili štednji – jer je to jedino što znaju. Ja sama počela sam u mesečniku privlačnog naslova Periodični magazin ličnih investicija. Naučila sam kako da prepišem izjavu za štampu i da klimam glavom na konferencijama za novinare i da postavljam pitanja koja zvuče kao da znam o čemu govorim. Posle godinu i po dana – verovali ili ne – prosto me je preotela Uspešna štednja. Naravno, i dalje nemam ni blagog pojma o finansijama. Ljudi na autobuskim stanicama znaju više o finansijama od mene. Školarci znaju više nego ja. Ovaj posao radim već tri godine i još uvek očekujem da me neko provali. Tog poslepodneva, Filip, urednik, uzvikuje moje ime i ja skačem od straha. „Rebeka?“, kaže on. „Dođi na trenutak.“ I poziva me da priđem njegovom stolu. Njegov glas odjednom zvuči tako tiho, skoro zaverenički, i on mi se smeši kao da upravo ima da mi saopšti neke dobre vesti. Gospode, mislim ja. Unapređenje. Mora da je to. On zna da nije pošteno što zarađujem manje od Kler, tako da će me unaprediti na njen nivo. Ili čak i više. A reći će mi to diskretno, tako da Kler ne bude ljubomorna. Široki osmeh mi se razliva licem, i ja ustajem i prelazim ona tri metra do njegovog stola trudeći se da ostanem mirna, ali ujedno već planiram šta ću da kupim od povišice plate. Kupiću onaj lepršavi kaput u Vistlsu. I crne čizme sa visokom petom Pied a Ter. Možda ću otići nekuda na odmor. I jednom zasvagda, otplatiti taj prokleti račun za VIZU. Osećam kako lebdim od olakšanja. Znala sam da će sve biti u redu... „Rebeka?“ On gura pozivnicu prema meni. „Ne mogu da stignem na ovu konferenciju za štampu“, kaže. „Ali mogla bi da bude prilično interesantna. Hoćeš li ti da odeš? To je u zgradi Brendon komunikacija.“ Osećam kako mi izraz ponosa klizi sa lica kao žele. Nisam unapređena. Ne dobijam povišicu. Osećam se izdanom. Zašto mi se smešio na taj način? Morao je da zna da mi tako podgreva nadu. Bezdušno đubre. „Nešto nije u redu?“, interesuje se Filip. „Ne“, mrmljam ja, ali ne mogu da nateram sebe da se osmehnem. Pred mojim očima moj novi lepršavi kaput i čizme sa visokom potpeticom pretvaraju se u baricu, baš kao Zla veštica sa Zapada. Nema unapređenja. Samo konferencija za štampu... Preletim pozivnicu pogledom. O novoj investicionoj grupi. Kako to iko živi može da opiše kao zanimljivo? „Mogla bi da napišeš nešto o tome za vesti“, kaže Filip. „Dobro“, kažem ja sležući ramenima i odlazim.