PROLOG Prema rečima Čarlsa Taunsenda Madera, mulat je bio boje tamnog ćilibara, sed i gotovo slep. Krhke građe, sitnih kostiju, imao je običaj da podigne glavu kad govori, kao da traži još svetlosti za zgrudvane kristale svojih očiju. Bio je to stari rob s plantaže u Karolini, oslobođen kad više nije mogao da radi i oteran sa zemlje. U proleće i leto 1832. prosio je svaki dan na ulicama Nju Orleansa i na dokovima. Čekao je na obali mornare kad prime platu, nadajući se nekom njihovom zamagljenom porivu milosrđa ili prezira. Bio je pričljiv; slušao ga neko ili ne, neprestano je mrmljao ili izvikivao pojedinosti svog života. Robovsko ime bilo mu je Luter, a onda su mu dodali Piljevina, zato što ga je jednom jedan nadzornik video kako jede piljevinu da mu ne bi odbrusio – izgleda da je oduvek bio brbljivac. Dakle, Luter Piljevina. Ali u barovima na dokovima bio je poznat kao Rajski Crnja. Živeo je od otpadaka, ono malo što je imao trošio je po barovima, gde su ga trpeli zbog njegovog zabavljačkog dara dok se suviše ne napije. Ljudi su mu plaćali rum; postao je neka vrsta institucije. Ponekad bi odsvirao nešto na staroj harmonici koju je nosio oko vrata, ili otpevao neku pesmu s plantaže, ali uglavnom je pripovedao – o liverpulskom brodu, o svom belom ocu koji je bio lekar na tom brodu i koji nikad nije umro, o čudesnom detinjstvu u zemlji večitog sunca, o brežuljcima džungle, o velikim jatima belih ptica što uzleću s poplavljene savane, o naselju u kom su beli i crni živeli savršeno skladno. Tvrdio je da ume da čita. Umeo je takođe – a Mader to potvrđuje – da navodi krpice poezije Aleksandra Poupa. U jednom od svojih povremenih članaka za Misisipi rekorder, Mader tvrdi da ga je zaista čuo kako recituje te stihove. Ovi članci kasnije su prikupljeni i privatno izdati pod naslovom Crtice iz stare Luizijane. Jedini zapis o Rajskom Crnji koji imamo nalazi se u ovom malo poznatom delu, u poglavlju pod naslovom Slikovite ličnosti s dokova. Mader kaže da, kad se posle godine odsustvovanja vratio u Nju Orleans, mulata više nije bilo i niko nije umeo da mu kaže šta se dogodilo s njim. Neprekidno posmatranje slikovitih ličnosti često je vodilo Madera niz podrumske stepenice, pa je vremenom i sam postao slikovita ličnost i prorok; umro je 1841. od alkoholnog ludila u lečilištu u Džeksonvilu. Njegova udovica, spremajući njegove zapise za zbirno objavljivanje, smatrala je za svoju dužnost da ukloni materijale o ljudima niskog položaja, pa je prosjak mulat odbačen, zajedno s Velikom Suzanom, gitaristom-transvestitom po imenu Anđelo i još mnogima. Nije baš izbrisan, ali je bačen na ivicu, u onaj limb sumnjivog postojanja u kom se i dalje skriva, prosi, razmeće se, priča o raju, negde između Maderova dva putovanja u Nju Orleans, između dva izdanja njegove knjige. Da li ga je Mader izmislio? Ali taj pisac je postao nesređen i melodramatičan tek u svojim poslednjim danima; mulat pripada opuštenijem vremenu. Osim toga, tu su i citati. Ne verujem da bi Mader izmislio nešto tako. Mulat je izmislio sam sebe – zato su ga trpeli u barovima. Iznad njega leži i aura moje mašte. Mešenjem sećanja stvara se testo mašte koje, kao što je poznato, može da raste doveka, a ja sam morao da se oslanjam na pamćenje jer je Misisipi rekorder odavno prestao da izlazi, a njegova arhiva je uništena ili prosto istrulila. Svoj primerak Crtica izgubio sam pre dosta godina i nisam uspeo da iskopam drugi, niti čak da pronađem da se iko negde poziva na to delo. Ali mulat i dalje opseda moju maštu, sa svojim pričama o izgubljenom raju, diže svoje slepo lice da izmoli nešto od mene. Ništa ga više ne može vratiti u Maderov tekst, ali on sedi na ulazu u lavirint moga… KNJIGA I 1752–1753. DEO PRVI JEDAN Brod na koji je mislio bio je Liverpulski trgovac, kapetana Sola Tersa, i on ga nikada nije video, iako je brod u svojoj utrobi nosio seme svih njegovih snova. Nosio je smrt trgovcu pamukom, svom vlasniku, ili je makar u to verovao njegov sin. Erazmus Kemp oduvek je smatrao da mu je brod ubio oca, i ta misao trovala mu je uspomene. Bol rađa sopstvene izopačenosti i izdajstva; obris onoga što smo izgubili podložan je truljenju kao i smrtno telo, i Erazmus nikada više nije mogao da se otme pomisli kako je njegov otac namirisao sopstvenu smrt tog sivog popodneva u strugari na obali Mersija kad se, okružen bojama blata i šafrana, prilično nespretno sagnuo da onjuši tek isečene delove jarbola za svoj brod. Ne miris balsamovanja, ništa sveto; zadah sopstvene smrti. Bila je to ružna misao, a nekako su je potvrđivale i druge upamćene pojedinosti, mada ih je, naravno, samo Erazmus, njihov domaćin, prihvatao kao pravovaljane dokaze: miris vlažne piljevine i ugaženog blata – blato je bilo posuto piljevinom; hladni močvarni miris reke udaljene svega stotinak metara; još jedan miris, smrad zapuštenosti, kome tu nije bilo mesto, preseljen iz jednog drugog dana istim onim ružnim delanjem bola. Delovi jarbola bili su bledožuti; ležali su na nogarima ispod grubog krova od dasaka – baraka je sa strana bila otvorena. Padala je jaka kiša i ljudi su načinili stazu od drvenih blokova niz ugaženu strmu obalu. Erazmus se postideo zbog izveštačenosti s kojom je njegov otac nisko spustio lice da onjuši sirovo drvo. U dvadeset prvoj godini bio je uzdržan, nesklon upadljivom ponašanju, a te osobine pojačavala je njegova tadašnja preterana osetljivost, pošto je proživljavao rane dane neizrečene ljubavi prema Sari Volpert. „Vrhunski kvalitet.“ Kemp se ispravio radi ove izjave. „Kad je posečeno, ovo drvo je slatko pilo. To se oseća u mirisu soka. Ako želite da isprobate čvrstinu drveta, pomirišite sok. Je li tako, momci?“ Načinio je od sebe takođe i stručnjaka za drvnu građu. Bio je to bor uvezen s Baltika. „Borovina za jarbol“, reče Kemp. „Bor je jedna od stvari koje su bolje van Engleske, a tako mi Boga, nema ih mnogo.“ Oni oko njega se nasmejaše. Poznavali su ga. Viđali su ga po brodogradilištima, znali su njegove hitre pokrete, tamno zarumenjeno lice, nemaran, ali ne aljkav način na koji se odevao, njegovu kratku nenapuderisanu periku, dugi, četvrtasto skrojeni gornji kaput, obično raskopčan. „Pogledaj, dečko moj“, reče nezainteresovanom Erazmusu. „Priđi ovamo i pogledaj. Ti delovi su odsečeni i spremni. Ovo su dva dela čekrka. Vidiš li ove useke na njima? Spojiće ih ovde u sredini, a posle će ih učvrstiti stegom. Vidi ove velike komade s navojima, znaš li šta su oni? Pogledaj kako su tvrdi.“ Još je govorio s naglaskom seoske oblasti Lankešira koji je napustio kao dete, toplijim i bržim nego što je bilo uobičajeno ovde. Objasnio je sinu kako će majstori sastaviti čekrk i u njega uglaviti masivne ručke, kako će jarbol biti učvršćen uzduž i popreko daskama zvanim pete, a zatim i spolja, teškim gvozdenim prstenovima. Jarbol je u njegovoj glavi postajao čvršći sa svakom rečju koju je izgovorio, sa svakim znakom odobravanja onih oko njega, i njegov brod postajao je sve otporniji na nasilje ljudi i vremena, obezbeđivao mu brzu plovidbu i obilnu zaradu – a samo Kemp je znao koliko mu je očajnički ona potrebna. Erazmus to nije znao, pa mu je bilo dosadno i neprijatno – nije raspolagao prirodnom naklonošću prema nižima kao njegov otac. Obuzeće ga i kajanje zbog dosade, kad mu dođe vreme, čak i zbog neznanja, zbog toga što nije shvatio ovaj napor da se brod načini neuništivim. Znaci su bili vidljivi svakome. Kemp je bio zaposlen čovek, ali je nalazio vremena da se nekoliko puta nedeljno doveze iz svoje kuće u gradu ili iz kancelarije blizu doka Old Pul i proboravi malo u Diksonovom brodogradilištu na obali reke gde se gradio njegov brod, da zaviruje naokolo i ćaska s drvodeljama. Bogatstvo nije umanjilo njegovu potrebu da se dopadne, njegovu želju da deluje stručno, a svakom čoveku koji se sam uzdigao sa dna prijalo bi da zapoveda ovim poslom, da vidi kako bokovi njegovog broda iz dana u dan rastu na doku kao podsticani strpljivim dahom nekog boga. Brod ni po čemu nije bio neobičan. Odavno se brodovi nisu značajno menjali. Još su građeni od drveta, još su se kretali snagom vetra u jedrima od lanenog platna pričvršćenim za jarbole i prečke užadima od konoplje. Kad bi postavili Kolumba na bilo koji brod tog vremena, malo šta bi ga zbunilo. Ipak, ovi liverpulski brodovi imali su neke posebnosti; krma im je bila visoka kako bi topovi postavljeni na zadnju palubu mogli lakše, zgodnije, kako se onda govorilo – a ta reč je zanimljivo tipična za to doba – da se upere nadole i uguše pobunu robova; palubne grede vrlo široke, tovarni prostor dubok, a ograda podebljana kako bi se onemogućili skokovi u smrt. Liverpulski trgovac nije se isticao ničim. Svrha ovog broda videla se na prvi pogled gotovo od samog početka, odavala ju je njegova građa, oblik kobilice, vitka rebra korita; bio je to liverpulski brig sa dva jarbola, predviđen za trgovinu i Atlantik. Ali Kempov urođeni optimizam narastao je do sujeverja podstican pritiskom dugova, a njegova nada u ovaj brod nije bila samo trgovačka. Bio je to plahovit, privlačan muškarac, tamne puti, pravih obrva, sjajnih, široko otvorenih crnih očiju i živahnih pokreta koji su postali šala među njegovim uglavnom uzdržanijim poznanicima. Slabašna šala, jer je Kemp, makar koliko su oni znali, bio uspešan u svojim poduhvatima i bogat, a nije oklevao da svoje bogatstvo i pokaže. Imao je lepu kamenu kuću među prvim trgovačkim domovima grada, u Ulici Red kros, i sopstvene kočije s livrejisanim konjušarom, a žena mu se skupo odevala, iako je izgledala ponešto slabašna – samouvereni muž i smrknuti sin kao da su je iscedili. Otac i sin su se gledali stojeći u velikoj radionici punoj promaje pored delova jarbola što su još krvarili, različito shvatajući ovu priliku, ali istih lepih obrva i tamnih očiju, široko otvorenih, sjajnih, pomalo začuđenih, sposobnih za isti nivo preterivanja. „Hiljadu hrastova da se načini ovaj moj brod“, reče Kemp zadovoljno. „Znaš li po čemu se vidi da li je srž hrasta zdrava? Pruge suvih vlakana su znak opasnosti, pokazuju da je drvo trulo. Pitaj ove momke, oni znaju. Šteta što kod ljudi nije isto, a, momci?“ Bio je privlačan, čak i u svojoj snishodljivosti; bilo je u njemu nečeg magnetskog. Ali, nisu svi mislili isto, pa je poseta radionici za jedra u potkrovlju bila manje uspešna. Erazmus nije upamtio koliko se kasnije ona odigrala, niti da li je zaista bila kasnije – njegova sećanja na te dane nisu tekla određenim redom. Ali sećao se da se osećao ogoljenim tamo, u velikoj četvrtastoj radionici prepunoj svetlosti s visokih prozora i odsjaja svetla sa sive površine reke, strogih i obilnih, što su neodređeno padali po licima i rukama, po prašnjavim daskama poda, dugačkim klupama, nakatranjenom stubu u sredini s užetom i koturačom za kačenje jedara. Iz stuba je virila vodoravna šipka preko koje je bio prevešen kvadrat tankog platna za jedra. Tri čoveka sedela su na stolicama, s platnom prebačenim preko kolenâ, dva najamna radnika i majstor, bled čovek retke kose. Njemu se Kemp i obratio, s prirodnom toplinom u ponašanju. „Pa, prijatelju moj, kako napreduje posao?“ Druga dvojica su ustala kad je trgovac ušao, stežući platno u krilu, ali majstor samo nakratko podiže pogled, pa nastavi da šije. „Dosta dobro, kako inače stvari stoje“, reče. Erazmus zapazi da majstor nije ustao, da nije izgovorio titulu poštovanja, da je svojim tonom nagovestio nezadovoljstvo. Ovo je neki bundžija, bezbožnik – brodogradilišta su ih puna. „Brini se ti za svoja jedra, najbolja su“, reče Kemp. „Pusti one stvorene za kancelariju da brinu o svemu ostalom.“ Čovek ne odgovori. Učvršćivao je ivicu jedra dodatnim slojem platna, obuzdavajući jedro malom gvozdenom kukom s uvučenom uzicom. „Ostavimo ovog dobričinu da šije“, reče Erazmus svom ocu. Kemp još nije odustao. „Praviš čvrsta jedra za moj brod, nadam se?“ „Ovo je najbolje platno od konoplje“, reče majstor jedva zastavši s poslom. Posle trenutak-dva, kao da se malo uvredio, Kemp se okrenu sinu. „Ova jedra, znaš“, reče namerno živahnim tonom, „seku ih po meri, dužinu i širinu odmere savršeno tačno, u zavisnosti od jarbola ili prečke na koje se kače. Treba ti vraški dobro oko za to, mogu ti reći. Loše skrojena jedra odvešće brod u propast, koliko god inače bio čvrst. Ovaj dobri čovek ovde opšiva ivice jedara sve...“ „Ne skroz unaokolo.“ Majstor je i dalje držao glavu tvrdoglavo pognutu. „Opšivamo samo uspravne ivice.“ „To sam i hteo da kažem.“ Kempov glas bio je oštar – nije voleo da ga prekidaju. Majstoru se izraz lica nimalo nije izmenio, ali je prestao da šije. „Zaista?“ – upita. „Aha, uspravne ivice, a neki kažu da treba i središta. Ima i onih koji bi opšili srednji deo svih križnih jedara i prednje ivice letnih jedara. Ne znam slažete li se s tim, gospodine?“ „Ne.“ Kempovo lice je potamnelo, ali nije mogao da prizna neznanje – to mu je ličilo na poraz. „Ja se slažem s uobičajenim postupcima“, reče. „Ima raznih uobičajenih postupaka, gospodine. Šta mislite da treba učiniti s trouglastim jedrima, ako smem da upitam?“ Erazmus oseti kako ga obuzima bes zbog ovog ljigavog sitničavca koji uspeva da njegovog oca dovede u nepriliku. Krivio je i svog voljenog oca, njegovu tvrdoglavost. S ovim čovekom nije trebalo razgovarati, nego ga odmah otpustiti – ili oboriti nogom sa stolice. Prišao je prozoru, okrenuo prostoriji leđa i zagledao se preko svetlucave sive vode Mersija u jarbole brodova ukotvljenih u Pulu. Po nebu su kružili galebovi. Perje im je izgledalo olovno naspram tmurnog neba, pa se činilo da lete poput kuršuma. Ova podudarnost, razboritost njegovog posmatranja, ostavile su dubok utisak na Erazmusa i oterale njegov gnev. Odlučio je da kasnije zapiše sve ovo. Ljubav ga je privolela pisanju, ne baš poezije, nego nekakvih propašću bremenitih beležaka. Ona je tamo, mislio je. Manje od osam kilometara od mesta na kom stojim. Otkako se zaljubio u Saru Volpert, njegovo biće ispunjavale su plime i oseke. Mogao je u svakom trenu da se ispuni Sarom, kanali su već postojali, useci koje je njegova strast tako hitro načinila. Trzaj uspomene, ubod osećaja, i plima njenog savršenstva bi pohrlila, čisto bledilo njene kože, laki pokreti ruku, slika njenih kapaka kada spusti pogled, zamišljani život njenog tela u haljini s krinolinom... Znao ju je celog života, očevi su im bili poznanici i povremeno su zajedno poslovali, ali istinski ju je poznao tek pre deset dana, na proslavi punoletstva njenog brata – Čarls je bio nekoliko meseci mlađi od njega. Otišao je na slavlje preko volje; u gužvi mu je uvek bilo nelagodno, nije voleo da deli prostor s nekim, niti iskidane razgovore. Bio je plah i neukrotiv. Ali te večeri na oči mu se spustila milost. Smatrao ju je detinjastom i izveštačenom sve do tog poznanja, koje je i ona svakako osetila – slala mu je izvesne poglede. A opet, gledala je i druge... Skrećući misli s toga počeo je, s nekakvim povređenim strpljenjem, ponovo da sastavlja komadiće te večeri, svetlost lampi, gole mišice, melodije glasova, šapat svile. Fino tkanje čuda. Ona ga ponovo preplavi. Ostao je još neko vreme leđima okrenut prostoriji; i dalje je čuo glasove. Skrama svetlosti iz neke nevidljive pukotine u oblacima ležala je daleko na vodi. Ispod njega pljuskala je plima, blatnjava i turobna. Ovde, duž otvorene obale, leže liverpulske radionice u kojima se grade brodovi, među njima je i njihov, još bez kostura, jedva sastavljene kobilice, ali u mašti njegovog oca već natovaren, na putu ka jugu. Erazmus oseti navalu zapanjene ljubavi. On sam uopšte nije raspolagao tim preobražavajućim oduševljenjem. Njegova potreba za posedovanjem sadašnjosti bila je isuviše hitna. U poslednje vreme osećaj različitosti između njega i njegovog oca zamrsio mu je osećanja nekom vrstom tuge; da li zbog sebe ili oca – nije umeo da kaže. Okrenuo se; radionica je sada bila tiha. Postignut je nekakav sporazum – lice njegovog oca bilo je rumeno i spokojno. Majstora nije ni pogledao. Video je kako se komad platna na stubu meškolji i škripuće na struji vazduha. Iskustvo uvek porobljava pamćenje kombinacijama koje samo odabere. Novi okovi skovani su ovde, u radionici punoj svetlosti, među mirisima nauljenog platna, sirove konoplje i katrana, talasavim opšivima platna za jedra, njegovim osećanjima prema Sari Volpert i prema ocu. DVA Usledila je svečana večera, vizionarski sjaj lica njegovog oca osvetljenog vatrom iz ognjišta i svećama, tamnocrvenog ispod pepeljastosive linije perike, ugrejanog razgovorima i vinom. Nimalo nalik onom čoveku što je njušio balvane i blefirao u radionici za jedra. Jedan od slušalaca njegove rečitosti te večeri bio je njihov rođak, Metju Paris. Upravo je njegov dolazak, ogromna senka prisustva tog čoveka nedavno puštenog iz zatvora – o tome ostali gosti, naravno, ništa nisu znali – urezao tako jasnu sliku te večeri u Erazmusovo pamćenje. Mrzeo je svog rođaka od desete godine života, zbog jednog događaja na plaži u Norfoku. Paris će biti brodski lekar. Dame su otišle od stola predvođene Erazmusovom majkom, koja je uvek spremno ustajala, koliko se to moglo videti usled njene uobičajene tromosti, kako bi utekla od tlačenja bučnih muških razgovora i daha namirisanog alkoholom. Kad su dame otišle, glasovi su se još pojačali. Svetlost je igrala po dugačkoj komodi na nogama zveri, treperila na teškim mesinganim šarkama koje su joj držale vrata, na čašama i brušenoj boci, na troglavom srebrnom svećnjaku koji je pripadao majci njegove majke. Odrastao je uz njih, i uz pozlaćeni sat od mahagonija iznad kamina i držače za knjige od abonosa izrezbarene u vidu gavranova, što drže veliku Bibliju s trakom za obeležavanje strana od purpurne svile, kao i uz očev glas u kom, koliko se sećao, nikada nije čuo ni najslabiji prizvuk sumnje ni bojazni. Sada je bio samouveren kao i uvek, dok su dva različita plamena, zarudeli i bledi, skladno plesali podršku njegovim predviđanjima zarade koja će se ostvariti u afričkom poslu, glasom toplim, upornim, s iznenadnim jačim naglašavanjima, pričao je svojim okupljenim gostima da je ovo vreme, ova godina Gospodnja 1752, najbolje, najpovoljnije. „Sada kada su ratovi okončani, sada kada je Kraljevska afrička kompanija izgubila povelju i monopol koji je išao uz nju, sada kada možemo da trgujemo u Africi ne plaćajući dažbine onim prokletim banditima u Londonu...“ Paris je bio među njima, ćutljiv – jedva da je i progovorio – ali telesno prisutniji od svih ostalih, čvrst među senkama, s krupnim zglavcima, nespretnim trupom, dugim bledim licem i aurom sramote i beščašća koju je nosio sa sobom. „Trgovina je širom otvorena. Širom otvorena, kažem vam, gospodo. Stanovništvo kolonija je sve brojnije iz godine u godinu, iz meseca u mesec. Što više zemlje budu obrađivali, više će im crnaca trebati. Ko prvi zatraži, prvi će dobiti. A koje mesto je najpogodnije za to? London je daleko, na pogrešnoj strani, s Temzom zabodenom u dupe. Troškovi u Bristolu su dvostruko veći od ovdašnjih. Kažem vam, kad bi Bog uzeo ovaj grad na dlan i razmislio gde je najpogodnije da ga spusti za posao s Afrikom, vratio bi ga tačno na isto mesto, baš tu gde sada stoji.“ Udario je pesnicom o sto tako da su čaše zazveckale, seo i pogledao u lica oko stola, čikajući ih da mu se suprotstave. „Zašto bi Bog želeo da Liverpulu učini milost?“ Izvora ovog izazova Erazmus se kasnije nije sećao, ali je upamtio namršteno nezadovoljstvo na licu svog oca. „Tako se kaže“, reče Kemp. „Ja ne spominjem zalud ime Gospodnje.“ Iako je, po nepromišljenoj navici, govorio prosto, odlazio je u crkvu i bio je pobožan, naročito sada, dok mu je brod bio u izgradnji a misli obuzete opasnim poslom hvatanja i prodaje crnaca. Bog je mnogoglav, o čemu svedoči raznolikost naših molitava; njegovo lice menja se prema našim ličnim nadama, a Kempove su obuhvatale dobar vetar i visoke cene. „Kažem vam“, reče, „sigurno kao što ja sedim ovde, budućnost Liverpula leži u afričkim poslovima. To je toliko očigledno da i najgluplji shvataju. Roba je u našim skladištima – pamuk, đinđuve, muskete, sve što...“ „Što se mene tiče, ja se držim onoga što znam.“ Starački glas, zadebljao od pića i ohol. Stari Rolfson, koji je nedugo zatim umro od kapi, na stepenicama Berze, ostavivši preko sto hiljada funti, zarađenih uglavnom od vojnih nabavki u nedavnim ratovima. „A šta je to?“ – upita ga neko. Podrugljivo, ne baš prijateljski. „Sada je mir, Isače, tvoji ugovori su istekli. Srećom po našu hrabru vojsku. Ne sumnjam da su tvoje namirnice pobile više vojnika nego Francuzi.“ Na ovo se razlegao smeh, a starac ga je odslušao s nekakvim zlovoljnim spokojem. Ponovo je zaustio, ali ga neko zdesna preteče. „On misli na poslove sa Španijom, zar nije tako, Rolfsone?“ „Krijumčarenje?“ Kemp se namršti. „Ti bi, znači, zasnovao bogatstvo ovog grada na krijumčarenom duvanu? Ja govorim o trgovini vrednoj milione. O zakonitoj trgovini – dozvoljenoj zakonima zemlje. Trgovci koji rade s Afrikom mogu da drže glave visoko poput najboljih.“ U poslednje vreme, kako su trgovački poduhvati postajali vrlina po sebi, a velike zarade bile dovoljan blagoslov, nije se toliko osećala potreba za pozivanjem na zakonitost, ali kod ljudi okupljenih oko ovog stola ona je još bila snažna. Kemp je svoju izjavu dao s trijumfalnim autoritetom, i ona je dočekana bez prigovora. Sačekao je malo, pa zatim nastavio nešto tiše: „Oni koji sada uđu u posao biće u najboljem položaju. Iznenadio bih se da sada u ovom poslu ima više od dvadeset liverpulskih brodova. Za deset godina videćete kako je taj broj narastao na stotinu. Zaboga, pa i moj krojač se uključio. Rekao mi je to baš pre neki dan. Kupio je deseti deo jedne šalupe od trideset tona koja će poneti sedamdeset pet crnaca na Zapadnoindijska ostrva.“ „Pa to je običan ribarski čamac.“ Paris, jedini njegov upamćeni doprinos razgovoru. Glas prilično dubok, zvučan, umekšan režećim naglascima Norfoka. „Dugačak jedva koliko teren za igru obručeva“, dodao je posle trenutak-dva. Neverica u glasu, mada Erazmus nije mogao da utvrdi u šta sumnja – u broj crnaca, u veličinu broda. Njegov otac, činilo se, čuo je sasvim drugačije pitanje. „Aha“, reče, „u tome i jeste lepota. Deset ljudi može da upravlja njime. Jedan prvoklasni rob doneće vam na pijaci u Kingstonu zaradu od dvadeset pet funti – dovoljno da se desetorici plate nadnice za dva meseca na moru.“ Kemp s osmehom pogleda oko stola. „A vidite šta biva sa šećerom“, reče. „Vama, gospodo, ne treba da govorim koliko sirovi šećer vredi ovih dana na domaćem tržištu.“ Podigao je ruke i brzo u vazduhu ispred sebe nacrtao trougao. „Tri odvojene zarade“, reče. „Jedna u Africi, jedna na Jamajci, jedna ovde. A svaka veća od prethodne.“ S izuzetkom Parisa, svi ostali bili su iz Liverpula. Teško da ijedan od njih nije u potpunosti shvatao Trougaonu trgovinu, kako su je zvali – jeftina roba vozi se za Afriku, gde se kupuju crnci koji se prevoze u Ameriku ili na Zapadnoindijska ostrva i tamo prodaju; usput se kupuju rum, šećer i duvan i preprodaju u Engleskoj. Većina njih bila je u nekom stepenu uključena u tu trgovinu, kao proizvođači, posrednici ili veletrgovci. Kemp im je govorio ono što su već znali. I sam je toga bio svestan. Ali strepeo je, tih dana trebalo mu je privremeno smirenje odobravanja kako bi ublažilo strah, kao što je nekome potrebna droga, pa je davao sve od sebe da ga se domogne. Ovi ljudi kasnije su se prisećali brbljivosti koja je obuzela Kempa pred kraj života i govorili su kako su oduvek videli poremećaj, kako su znali da nije sasvim čist po načinu na koji se trudio da vas uplete u svoje ciljeve, pridobije na svoju stranu, po trudu koji je ulagao u to sevajući unaokolo svojim živim očima, mlatarajući rukama poput zbunjenog Francuza. Kemp nije umeo da ćuti o svojim namerama, govorili su, a to čoveka pre ili kasnije dovede do propasti. Ovi ljudi su svom zadovoljstvu zbog nečijeg pada dodavali sjaj životnog iskustva. U danima posle očeve smrti Erazmus ga je ponekad osećao u tonu razgovora, u ćutanjima, u promenama teme, suviše neopipljivo da bi postalo povod za svađu – on bi se potukao sa svakim, kog god položaja bio, ko bi s nepoštovanjem govorio o uspomeni na njegovog oca. Te večeri, koliko je mogao da vidi, sve je bilo u redu. Piće je učinilo njegovog oca rečitim, ali u tome nije bilo ničeg lošeg. Erazmus se ponosio što mu je otac onako porazio matorog Rolfsona i zavladao stolom. Smatrao je da je otac u svemu što je rekao bio u pravu. Tačno, prisustvo Metjua Parisa bilo je neugodno; mrzeo je što mu je ova zatvorska ptičica rođak i što mora da sedi za stolom s njim. Ali i sam Erazmus je prilično popio, a tokom dana desilo se nešto što mu je obuzimalo misli i možda otupelo moć opažanja. Po podne je prikupio svaku trunku hrabrosti i odvezao se preko do Volpertovih pod izgovorom da je došao u posetu Čarlsu. Tamo je, ne znajući zapravo kako ni zašto, on koji je oduvek mrzeo glumu, dozvolio da bude uvučen u dramu. TRI Ujutru tog dana – na dan kada je upleten u to pozorište – stigao je iz Norfoka njegov rođak oko kog su lebdeli neuspeh i sramota, za Erazmusa užasne mrlje, slične nakaznostima. Kad bi se ljudi držali svog mesta, smatrao je, ne bi izazivali ovakve nesreće. Čak i Parisove patnje o kojima je čuo svoje roditelje kako govore, njegova uništena karijera, gubitak žene, delovali su mu sramotno. Osećao je, od prvog trenutka, kako ga rođakovo prisustvo pritiska, kao da je doslovno u senci, kao da se taj susret odigrao u nekom vremenu-senci, uz još neke tamne događaje koji su se odigrali tada, dok se gradio brod, a kojih se setio kasnije. „Ovo je tvoj rođak Metju. Sećaš li ga se?“ Erazmus vide visokog, ružnog muškarca, lica duboko izbrazdanog pod kratkom okruglom perikom. Na sebi je imao odelo od crne tkanine, a kravata mu je padala u dve ravne trake, kao u sveštenika. „Ne, uopšte ga se ne sećam.“ Odgovorio je gledajući oca, kao da govori o nekome ko nije u prostoriji. „Bio si mali kad smo se videli poslednji put“, reče Paris. „Među nama je deset godina razlike, čini mi se.“ Glas mu je bio dubok i mek, hrapavo zvučan, čudnovato osoben. Erazmus oseti kako mu vrat lako bridi. Prenerazila ga je ova nehajnost. Prilikom njihovog poslednjeg susreta Paris ga je podigao, bespomoćnog i besnog, iz brane koju se trudio da sagradi na obali, podigao ga uvis, zavrteo ga i spustio nekoliko metara dalje. Ova smrtna uvreda, ovo nasilje nad njegovim telom i voljom, bili su u njegovoj glavi živi kao i pre trinaest godina. „Drago mi je što te vidim, rođače“, reče. „Dobro si došao.“ Ponovo pogledavši u stranu, vide kako se njegov otac smeši i klima glavom na način kojim je izražavao veliko zadovoljstvo. „Radujem se prilici da obnovim poznanstvo sa svojim rođakom“, reče Paris lako klimnuvši glavom. Posle toga stajao je neko vreme šetajući pogledom od jednog do drugog, od zakikotanog oca do ukočenog sina. „Posle toliko godina“, dodao je svečano. Osetio je neprijateljstvo svog rođaka. Odjednom se ponovo zapitao hoće li izdržati ovu posetu, morao je da potisne nagon da izađe iz sobe. Otac i sin uperili su ka njemu iste prave obrve, gledali ga istim čvrstim pogledom. „Ono što ti nisam kazao“, reče Vilijem Kemp svom sinu, „pošto smo se tek sada konačno dogovorili, jeste da će Metju zaploviti na Liverpulskom trgovcu kao lekar.“ „Zaista?“ Erazmus nije ni pomišljao na to da će neko s kim je u srodstvu poći tim brodom. A što će to biti baš ovaj čovek, kog je oduvek mrzeo, koji je povrh svega robijao zbog buntovništva – sve ih je osramotio – bila mu je krajnje nepodnošljiva pomisao. „Nisi mi rekao da to nameravaš“, reče ocu. „Za slučaj da od toga ne bude ništa. Metju je više nego stručan. Studirao je tri godine na Hirurškom institutu u Londonu. Zatim je bio asistent za nešto u Vestminsterskoj bolnici, šta ono beše...?“ „Asistent litotomist“, reče Paris ozbiljno. „To je bilo pre nego što sam otvorio privatnu praksu u Noriču.“ „On je i, ovaj, član Kraljevskog društva hirurških apotekara. Napisao je raspravu pod naslovom Pregled anatomije, koju su izdali Bleki i sin iz Ulice Paternoster u Londonu. Verujem da sam tačno naveo pojedinosti?“ Na početku ove govorancije Kempovo lice je zasijalo. Nema ništa bolje od stručnjaka. Svaka reč bila je zakivak, snažna stega za brodske daske. „Ah, da, umalo da zaboravim. Pribavio je dozvolu biskupa od Noriča za bavljenje lekarskim poslom i vodi svoju praksu sa sopstvenim prostorom za poslove na malo. Je li tako, Metju?“ „Ovaj, jeste.“ Oni koji poznaju Parisa prepoznali bi ovo oklevanje i iznenadno zatezanje kože na jagodicama. On je sebi nametao skromnost ili, ako to ne uspe, opreznost, ali sada je osetio kako oboje nestaje tokom ovog nabrajanja njegovih vrlina. To što je prihvatio milosrđe svog teče nije ga obavezivalo da prihvata i njegove pohvale, iako ga je pomalo zabavljalo što vidi kako se svrstavaju u trgovačke prednosti. Ali ovo neočekivano spominjanje sveštenika koji mu je upropastio život nateralo ga je da prekrši obećanja data sebi. „Aha“, rekao je, „moraš imati komad papira s biskupovom škrabotinom, bez toga nema posla. Ja ne razumem zašto je tako, pošto taj čovek o medicini zna još manje nego o teologiji. Njegova škrabotina na papiru poslala me je i u zatvor – o zatvorima makar nešto zna. On je sadašnji vlasnik Noričkog zatvora – ne zgrade, naravno, ona pripada dobrom kralju Džordžu. Ne, on ubira prihode od zatvora, koji su prilični, znate. Ljudi plaćaju za udobnost u zatvoru kao što čine i na slobodi, ako imaju novaca.“ Za ovim je usledilo nekoliko trenutaka tišine. Erazmus nije mogao u potpunosti da oceni ovo što je čuo. Parisove otvorene reči o boravku u zatvoru smatrao je znakom ukusa toliko lošeg da gotovo zaslužuje sažaljenje, kao da je njegov rođak počinio neku strašnu omašku iz koje ga treba spasavati. Zato se, s nekakvim osećanjem priticanja u pomoć, s nagonom da pokrije ovu grešku, potrudio da pokrene novu temu. „Šta je zapravo litotomist?“ – rekao je najzad. „Litotomija je operacija kojom se uklanja kamen iz žuči“, reče Paris svojim dubokim, spokojnim glasom. Lice mu se opustilo u tužan, iskrivljen osmeh koji je suzio jedno oko više od drugog. „A što se tiče prostora koji je tvoj otac spomenuo“, reče, „to je bila radnja.“ Podigao je svoju veliku ruku u pokretu odbacivanja. „Moja žena i ja držali smo apoteku i iznad nje stanovali.“ Rekao je ovo iz skromnosti, ali to je dalo Erazmusu ono što mu je trebalo, povod da ozakoni svoju mržnju, da joj takoreći dâ zvaničan položaj. Antipatija prema drugom ljudskom biću, kao i ljubav, jeste priča koju pričamo sami sebi, činioci koji je hrane se menjaju, ali ona ostaje uvek ista u svojoj potrebi za zvaničnim početkom, kako bi stekla ispravnu svest o sebi i ne bi ostala bezoblična, obično neodređeno gađenje, odbojnost ili predrasuda. Ovaj uvod Erazmus je našao u iskrivljenom osmehu, u, kako mu se činilo, sardoničnom gašenju oduševljenja njegovog oca, i kad je taj uvod pronađen sve je krenulo glatko, kao i uvek. Kakvo pravo ima ovaj prosjak, ovaj primalac milostinje, da bira šta će oni misliti o njemu? Nešto kasnije, u salonu, kad im se majka pridružila za čaj, uhvatio je sebe kako i neobično staromodne cipele svog rođaka dodaje na listu njegovih mana. Bile su velike, crne, četvrtastih vrhova, s velikim četvrtastim kopčama – u to vreme sve vrste kopči bile su sasvim izašle iz mode – i lako su škriputale. Nekako su, uz kravatu s dve ravne petlje i crni niski šešir koji je video okačen u predvorju, upotpunjavale sliku provincijskog propovednika, seoskog sveštenika odevenog za posete. Ovo je ličilo na licemerje – njegov rođak bio je osuđen zbog odbacivanja Svetog pisma... U manjem prostoru ove sobe bilo je nemoguće ne osetiti nekakvu snagu kojom je Paris zračio. Nije se ona toliko ogledala u nekoj promeni držanja koliko u skrivenoj opasnosti koja ga je obavijala, u nečem obuzdanom ili možda ne sasvim usklađenom. Sedeći tamo u debelom crnom odelu, nepomičan sada kad je grimasa osmeha iščezla, bledih očiju i dugog izboranog lica, ovaj stranac delovao je kao da nema dovoljno prostora, kao da bi mogao najednom da počini nešto strašno. Gospođa Kemp najviše se plašila, kako je kasnije priznala, da će njen nećak nešto razbiti. „Sedela sam na ivici stolice sve vreme dok je Metju bio u sobi“, rekla je. „Vrlo uznemirujuće.“ Njen glas, kao i uvek, pretio je da će se ugasiti pre nego što stigne do poslednjih slogova. Došla je da s njima popije čaj, u ovu sobu koju je najviše volela, sa stolicama presvučenim bledozelenim brokatom, ovalnim stočićima i zavesama od batista koje su dozvoljavale neupadljiv pogled na ulicu i lica kuća preko puta, s vitrinama punim sitnica koje je nasledila od majke, njoj dragocenih: servis za čaj, figurice od drezdenskog porcelana, skupocene posude za mirise i pilule – sve daleko od domašaja njenog nećaka. Ona je volela Metjua, sina svoje sestre, i uvek je sa zanimanjem pratila njegovu karijeru, iako ga je retko viđala. Često je govorila o njemu, što je Erazmusa nerviralo, mada mu ponos nije dozvoljavao da to pokaže. Svoju tugu i žalost zbog nećakovih nedaća skrivala je uobičajenim umorom i ovim preteranim strahom da će on nešto razbiti. Pored muža i sina uvek spremnih da isprave njene greške u osećanjima, odavno je naučila da se pretvara. „Da“, rekla je svojim iscrpljenim glasom. „Bila sam spremna na najgore.“ Pa ipak, pokreti njegovih ruku bili su sasvim precizni, besprekorno je rukovao plitkim tanjirićem i šoljom s malom drškom. Ostali su upravo zbog njegovog usiljenog obuzdavanja tela, a ne zbog neke vidljive trapavosti, osećali pritajenu opasnost. A bilo je očigledno da je snažan. „Baš me je umorio“, rekla je gospođa Kemp. „I, naravno, znajući da je tek nedavno izašao iz zatvora...“ „Misliš da mu je zbog toga porasla sposobnost za razbijanje?“ – upita Kemp. Iako nije bio sklon da o sebi misli makar s trunčicom ironije – a možda baš zbog toga – za svoju ženu imao ju je u izobilju. „Pa, to ih ograničava, zar ne?“ – reče ona razboritim tonom. „Moj nećak boravio je u skučenom prostoru. Sada, kad je vraćen u društvo, ne iznenađuje ako oseća potrebu za kretanjem.“ Erazmusa, koji nikada nije razumeo svoju majku, zapanjilo je što je tako neosetljiva na sramotu koju je sin njene sestre naneo porodici. Po načinu na koji je govorila o Parisu moglo se zaključiti da se samo oporavio od neke bolesti. „Pričajte vi šta hoćete“, reče ona. „Meni je šarmantan. A ponaša se, s tim u vezi, daleko bolje od nekih“ – ovo je bio prekor, neposredniji nego obično, sinovljevoj naprasitosti koja joj nije promakla. I samog Parisa iznenadilo je sopstveno učtivo ponašanje. Čovek koji oseća da je srce u njemu umrlo, koji žudi da nestane s lica zemlje, koji prihvata posao na brodu s robovima kao prvi korak ka tome, i dalje vešto drži šolju, dodaje šećer, uljudno se vrpolji na tvrdoj stolici. Ali, kao što je u našoj prirodi, ono što započinje kao pretvaranje u društvu vrlo često postaje istinsko osećanje. Video je tetkino lice blizu svog, znake sažaljenja na njemu pored zlovolje i hipohondrije, i osetio da mu je draga. Bore napetosti na njegovom licu izgladile su se dok ju je posmatrao kako uzrujano namešta suknju, kako se igra namirisanom maramicom dok se naginje da razgovara s njim. Nije samo zbog brige za svoje dragocene stvarčice gđa Kemp obraćala pažnju na svog nećaka. Uskoro je postalo očigledno, i mužu i sinu, da Metju Paris, u svojim škriputavim cipelama i otrcanom odelu, ostavlja izuzetno povoljan utisak. „Znači, zaplovićeš na brodu?“ „Kao brodski lekar, da.“ „To će nam biti velika uteha.“ „Drago mi je što tako mislite, tetka.“ Paris je govorio nekako svečano učtivo. „Ipak, nisam sasvim siguran šta želite da kažete.“ „Pa, gospodine“, reče ona pomalo začuđena što nije shvatio, „prirodno je da se osećamo mnogo bolje kad je na brodu član porodice.“ Sada se videlo da Paris raspolaže drugačijim osmehom od onog krivog koji su već videli; polako mu se raširio licem, ozarivši ga izuzetnom milinom. „Ah, da, naravno.“ Dirnula ga je ova nežnost, ali ga je i zabavila ova, kako se činilo, pogrešna logika. U poslednje vreme postao je veoma osetljiv na dobrotu, a ova bleda, troma žena koja ga jedva poznaje, koja je delovala napola ugašeno između muža i sina, želela je baš to da pokaže. „Možete biti uvereni“, reče on s tragovima osmeha i dalje na licu, „da ću pažljivo obavljati svoje dužnosti.“ „Za ime sveta, ženo“, reče Kemp pomalo ljutito, „on ne kreće kao član porodice, ili bar ne pre svega zbog toga, nego kao stručan medicinar, da obezbedi najbolje zdravstvene uslove crncima.“ „I posadi“, reče Paris blago. „A? Oh, jašta, i posadi, prirodno. Metju je studirao na Hirurškom institutu“, reče Kemp svojoj ženi. „Bio je hirurg u jednoj velikoj bolnici, napisao je nekoliko knjiga...“ „Da, dragi, već si nam rekao. Osim toga, znala sam to i ranije.“ Gospođa Kemp se ponovo okrete Parisu. „Ponekad imam neko treperenje, ovde ispod srca“, reče. Položila je belu ruku na opšive od čipke koji su joj se pružali iznad stomaka. „Kad se uzbudim, kad sam van sebe. Znate li nešto o tome?“ „Oduvek sam smatrao“, reče Paris, ponovo ozbiljno, „da je za lupanje srca odlična tinktura čemerike. Mogu da vam je spravim ako želite. A topla voda sa cimetom, ujutru i uveče, uopšte smiruje živce.“ Erazmus vide da se njegova majka, ohrabrena ovim, sprema da započne s podrobnijim izveštajem o svom zdravlju. „Jeste li plovili nekada?“ – upita on Parisa. „Ne bi se to moglo nazvati plovidbom. Vozio sam se kao dečak ribarskim čamcima. U Brankasteru, na obali Norfoka.“ Paris zaćuta kao obuzet nekakvom sumnjom. Njegove oči, primetio je Erazmus, bile su bledozelene, ne plave kako mu se u prvi mah učinilo; uglovi su bili lako oboreni, što je njegovom licu kad miruje davalo izraz mešavine tvrdoglavosti i sete. Posle još malo oklevanja, on reče: „Tamo smo se videli poslednji put, svi mi – obe porodice, hoću da kažem. Došli ste nam u posetu. Jednog dana sišli smo do obale. Bilo nas je mnogo, sećam se – još neki ljudi koji su živeli u blizini. Tog leta sam napunio osamnaest, pa je vama bilo osam ili devet. Sasvim mali dečak.“ „Ne sećam se toga.“ Reči su zazvučale suviše hladno i oštro da bi im se moglo sasvim verovati, ali sasvim jasan bio je prekor, odbacivanje zajedničke prošlosti o kojoj je rođak tako stidljivo govorio. „Ja se vrlo dobro sećam.“ Paris ponovo potraži utočište kod svoje tetke – stalno joj se iznova obraćao. „Mislim da je to zbog brane koju smo pokušali da podignemo. Moj rođak je pokazao visoku odlučnost. Davao je sve od sebe da zaustavi plimu.“ Nastavio je da joj priča svojim toplim baritonom o kanalu i rezervoaru koji su tog davnog dana načinili na samoj obali, koristeći kamenje, naplavljeno drvo i gusto crno blato sa sada suvog dna da ograde obalu i naprave prepreku, o tome kako je more stalno osujećivalo njihove napore potkopavajući temelje tako da su se zidovi rušili i voda isticala. Na kraju je svima dosadilo pa su otišli da se zabavljaju negde drugde – svi osim Erazmusa. „Nije odustajao. Zvali smo ga da pođe s nama, ali nije želeo. Ni sa kim nije hteo da priča. Bio je sav blatnjav. Lepio je blatom kamenje i komade drveta, a more mu je kvarilo posao. Pomislio sam tada kako će moj rođak, kad nešto odluči, u tome uspeti bez obzira na napore.“ Paris zastade i proguta knedlu samoprezira. Da li on priča ovu povest o herojskoj istrajnosti da bi se umilio majci? Našao je utočište u njenoj nemoći – pokušava li da se uvuče dublje u njenu milost, da zacementira savez slabih? Istina u njegovom sećanju bila je sasvim drugačija... „Kao da ste bili opsednuti“, reče gledajući mirno i prilično oštro Erazmusa. „Beli u licu, ukočenog pogleda. Sećam se da su vam ruke bile blatnjave, ali na prstima se videla krv tamo gde ste ih izgrebali o kamenje. Bio je to... prizor i po.“ I u tom prizoru nimalo radosti, mislio je gledajući rođaka s toplom radoznalošću, ni izgleda za radost – ne bi bilo radosti u uspehu; toj usamljenoj strasti bio je potreban poraz kao uslov postojanja. „Ne sećam se ničega.“ Erazmus je u sebi zadrhtao na dodir ove rođakove drske znatiželje, mada ju je dočekao naizgled nezainteresovano i sa istom tvrdoglavom laži. Ovaj stranac izboranog lica i bledih očiju, kome se brežuljci kolena naziru kroz tkaninu pantalona, zahteva prava koja je svojom sramotom izgubio. Još gore, on ta prava brani; oživeo je taj događaj, slikovito, neodoljivo. Erazmus je mogao da poriče, ali nije mogao da se odbrani od sećanja; ponovo je osetio sve, onu usamljenost, ravnodušno nebo, svetlucavu, neuhvatljivu vodu, svoj neizmerni bes. Video je sebe kako su ga svakako drugi videli, istrajnog i smešnog. I sve to morao je ponovo da pretrpi, i to na Parisov poziv. Što je najgore, njegov rođak nije pokazao da je svestan nepravde koju je učinio, uopšte je nije spomenuo...