1. „Hej, Luk – srećno!“ Ko me je zvao? Predvorje je bilo zakrčeno učenicima uzbuđenim zbog prvog dana škole. I ja sam bio uzbuđen. Moj prvi dan u sedmom razredu. Moj prvi dan u osnovnoj školi Šouni Veli. Jednostavno sam znao da će ovo biti strašna godina. Naravno, nisam rizikovao. Nosio sam svoju srećnu majicu. Majica je bila isprane zelene boje, malo razvučena i imala je pocepan džep. Ali nema šanse da započnem novu školsku godinu bez srećne majice. A imao sam i srećnu zečju šapu u džepu vrećastih oker pantalona. Crna je, veoma mekana i krznena. To je zapravo privezak za ključeve, ali ne želim da ih okačim na nju i tako poništim sreću. Zašto je tako srećna? Pa, to je crna zečja šapa, koja je veoma retka. Osim toga, pronašao sam je prošlog novembra na moj rođendan, a pošto sam je pronašao, roditelji su mi poklonili nov kompjuter koji sam tražio. Eto tako, donela mi je sreću – zar ne? Bacio sam pogled na crveno-crni kompjuterski ispisan natpis koji je visio preko hodnika: NAPRED ŠTITONOŠE! PODRŽITE SVOJU EKIPU! Sve muške ekipe škole Šouni Veli zovu se Štitonoše. Ne pitajte me kako su dobili to čudno ime. Zbog natpisa mi je srce nakratko brže zalupalo. Podsetio me je kako je trebalo da pronađem košarkaškog trenera i pitam ga kada će biti testiranje. Imao sam celu listu stvari koje je trebalo da uradim: (1) da proverim kompjuterski kabinet; (2) da se raspitam o košarkaškoj ekipi; (3) da vidim da li bih mogao da pohađam neki poseban nastavni program plivanja posle škole. Nikada pre nisam išao u školu koja ima bazen, a budući da je plivanje bilo moj drugi najdraži sport, bio sam prilično uzbuđen zbog toga. „Zdravo… Luk!“ Okrenuh se i ugledah iza sebe svoju drugaricu Hanu Markum, veselu i zanesenu kao i uvek. Hana ima kratku kosu boje bakra, poput novog novčića, zelene oči i širok osmeh. Moja majka je uvek zove Sunce, zbog čega i meni i njoj uvek bude neprijatno. „Rasparan ti je džep“, rekla je. Povukla ga je i još više ga rasparala. „Hej… prestani!“ Ustuknuo sam. „To je moja srećna majica.“ „Jesi li pronašao svoj ormarić?“ Pokazala je na grupu učenika koji su proučavali raspored nalepljen na zidu. Svi su stajali na vrhovima prstiju, pokušavajući da vide jedni iznad drugih. „Raspored ormarića je tamo okačen. Znaš šta? Moj ormarić je prvi do trpezarije. Biću svakog dana prva na ručku.“ „Oh, srećnice“, rekoh. „I Gran će mi predavati engleski“, uzviknu Hana oduševljeno. „On je najbolji! Tako je smešan. Svi kažu kako ne možeš da prestaneš da se smeješ. Je l’ i tebi predaje?“ „Ne“, rekao sam. „Ja sam dobio Vorena.“ Hana je napravila grimasu. „Osuđen si na propast.“ „Prestani“, rekoh. „Ne govori takve stvari.“ Triput sam stegao zečju šapu. Progurao sam se kroz gužvu do liste s rasporedom ormarića. Ovo će biti odlična godina, rekoh sebi. „Hej, čoveče… kako ide?“ Darnel Kros me je pozdravio udarivši dlanom o moj dlan visoko iznad glave. „Šta se dešava?“ – odgovorih. „Vidi ovo. Dobio si srećni ormarić“, reče Darnel. Škiljeći sam pogledao raspored. „Šta? Kako to misliš?“ Preleteo sam pogledom niz imena dok nisam došao do svog: Luk Grin. I zatim sam pratio tačkastu crtu do broja svog ormarića. I zinuo od čuda. „Nemoguće!“ – uzviknuo sam. „To nije istina.“ Trepnuo sam nekoliko puta i zatim ponovo pogledao raspored. Da. Ormarić broj 13. Luk Grin…………………………broj 13. Broj 13. Zastao mi je dah. Počeo sam da se gušim. Okrenuo sam se od rasporeda, nadajući se da niko nije video koliko sam se uznemirio. Kako je moguće da mi se ovo događa?, zapitao sam se. Ormarić broj 13? Cela godina mi je upropašćena pre nego što je i počela! Srce mi je tako jako udaralo da su me grudi bolele. Prisilio sam sebe da počnem ponovo da dišem. Okrenuo sam se i video da je Hana još tamo. „Gde je tvoj ormarić?“ – upitala je. „Otpratiću te do njega.“ „Uh… pa… mogu i sam“, rekao sam. Pogledala me je iskosa. „Molim?“ „Mogu to i sam“, nesigurno sam ponovio. „To je ormarić broj trinaest, ali moći ću sam. Stvarno.“ Hana se nasmejala. „Luk, stvarno si sujeverni čudak!“ Mrko sam je pogledao. „Misliš na lep način… zar ne?“ – našalih se. Ponovo se nasmejala i gurnula me na gomilu učenika. Voleo bih kad me ne bi toliko gurala. Stvarno je snažna. Izvinih se učenicima koje sam gurnuo. Zatim smo Hana i ja krenuli zakrčenim hodnikom proveravajući brojeve ormarića, tražeći broj 13. Samo što smo prošli naučni kabinet, Hana se naglo zaustavila i zgrabila nešto s poda. „Hej, vidi! Pogledaj šta sam pronašla!“ Držala je novčanicu od pet dolara. „Mmmmm – to!“ Podigla ju je do usta i poljubila. „Pet dolara! To!“ Uzdahnuo sam i odmahnuo glavom. „Hana, kako to da uvek imaš takvu sreću?“ Na to pitanje nije odgovorila. Izgledalo je kao jednostavno pitanje, ali nije bilo. Da mi je odgovorila, mislim da bih pobegao – pobegao što dalje od škole Šouni Veli, i nikada se ne bih vratio. 2. Preskočimo dva meseca… Sedmi razred do sada i nije bio tako loš. Stekao sam nekoliko novih prijatelja. Dosta sam napredovao s delom kompjuterske animacije na kojem radim gotovo dve godine. A izborio sam se i za mesto u košarkaškoj ekipi. Bio je početak novembra, druga nedelja sezone. A ja sam kasnio na trening. Momci su već bili na parketu, radili vežbe istezanja, dodavali lopte jedan drugome, izvodili kratka bacanja. Šunjao sam se ka svlačionici, nadajući se da me niko neće primetiti. „Luk… obuci se. Kasniš!“ – povikao je trener Bendiks. Hteo sam da kažem: „Izvinite. Zadržao sam se u kompjuterskom kabinetu.“ Ali to nije bio pravi izgovor. Zato sam samo klimnuo glavom treneru i punom brzinom potrčao ka svlačionici da bih se presvukao. Želudac mi se nekako stisnuo. Shvatio sam da se ne radujem današnjem treningu. Za niskog dečaka prilično sam dobar košarkaš. Imam dobar spoljnji šut i dosta brze ruke u odbrani. Bio sam uzbuđen što ću biti deo ekipe. Ali nisam računao na jedan problem – osmaka kog su zvali Dugi Johansen. Njegovo pravo ime je Šon. Ali ga svi, uključujući i njegove roditelje, zovu Dugi. Možda se pitate kako je dobio to ime. Ali da ga vidite, sve bi vam bilo jasno. Dugi je prošle godine, u sedmom razredu, naglo izrastao, i praktično preko noći postao plavokosi div. Viši je od svih u školi. Ima ramena poput rvača i dugačke ruke. Mislim, stvarno dugačke ruke, kao šimpanza. Može da ih ispruži do pola dvorane! Eto, zato su svi počeli da ga zovu Dugi. Ja mislim da bi mu bolje pristajalo ime Noj. To je zato što ima dugačke mršave noge, poput ptičjih, i ogromne grudi, tako široke da njegova bela, plavooka glava izgleda sićušno kao jaje. Međutim, nikada mu se ne bih obratio tim nadimkom. Mislim da ne mogu dovoljno brzo da trčim. Dugi nema mnogo smisla za šalu. U stvari, prilično je opak tip, uvek psuje i gura ljude – i to ne samo na košarkaškom terenu. Čini mi se da je jednom pošto je postao div i preboleo taj šok, odlučio da bude impresioniran samim sobom. Kao da je biti div neki poseban talenat ili nešto slično. Ali nemojte da počinjem. Uvek proučavam ljude, previše razmišljam o njima – o svemu. Hana mi uvek govori da previše razmišljam. Ali ja ne shvatam. Kako prestaješ da razmišljaš? Prošle nedelje posle treninga trener Bendiks mi je rekao gotovo istu stvar. „Luk, moraš da igraš po instinktu. Nema vremena za razmišljanje pre svakog pokreta.“ Što je, pretpostavljam, drugi razlog zašto sam na klupi. Naravno, ja sam tek u sedmom razredu. Pa, ako se još koji divovski napadač ne oproba u igri za Štitonoše, ja ću verovatno igrati dogodine, kada Dugi završi školu. Ali za sada, stvarno je neprijatno ne ulaziti u igru. Posebno zato što moji roditelji dolaze na svaku utakmicu da bi me bodrili. Ja sedim na klupi svoje ekipe i gledam mamu i tatu gore na tribinama sale za fizičko kako zure u mene. Zure… Od toga se ne osećate najbolje. Čak su i prekidi bolni. Dugi uvek dotrči do klupe za igrače. Obriše znoj s lica i tela – i zatim baci peškir na mene. Kao da sam ja klinac koji nosi peškire! U toku jednog prekida, kasnije u prvoj utakmici, otpio je veći gutljaj koka-kole i pljunuo mi na trenerku. Podigao sam pogled i video moje roditelje kako zure s tribina. Tužno. Zaista tužno… Naša ekipa, Štitonoše, pobedila je u prve dve utakmice, uglavnom zato što Dugi nije hteo nikom drugom da doda loptu. Bilo je lepo pobediti – ali već sam počeo da se osećam poput gubitnika. Želeo sam da igram! Možda bi me danas, kad bih se na treningu zaista potrudio, trener Bendiks isprobao na mestu odbrambenog igrača, rekao sam sebi. Ili možda čak kao rezervnog centra. Očistio sam patike i vezao ih s tri čvora za sreću. Tada sam zatvorio oči i triput izbrojao do sedam. Tek nešto što radim. Zategao sam crveno-crni dres, zalupio vrata ormarića i otrčao iz svlačionice na teren. Dečaci su bili na drugom kraju i gađali trojke. Lopte su se odbijale od obruča jedna o drugu. Tabla koša odzvanjala je ujednačenim tup, tup, tup. Neki od udaraca su čak i upali u koš. „Luk, pokreni se!“ – povika trener, upućujući me prema košu. „Uhvati neku odbijenu loptu. Zapucaj malo. Razgibaj se!“ Pokazao sam mu palcem nagore i otrčao da se pridružim ostalima. Video sam Dugog kako je visoko skočio u nameri da baci loptu. Na moje iznenađenje, okrenuo se i bacio loptu ka meni. „Luk…, brzo misli!“ Nisam je očekivao. Lopta mi je prošla između ruku. Morao sam da je lovim sve do zida. Driblao sam nazad do mesta gde me je Dugi čekao. „Hajde, čoveče. Pucaj.“ Progutao sam knedlu – i oberučke bacio loptu. „On puca… i promašuje!“ – povikao je Dugi. Neki dečaci su se nasmejali. Lopta se odbila od obruča. Dugi je napravio tri duga koraka, ispružio svoje duge ruke i uhvatio odbijenu loptu u vazduhu. Ponovo je dobacio meni. „Pucaj ponovo.“ Moj sledeći udarac je okrznuo dno mrežice. „On puca… i promašuje!“ – ponovi Dugi, kao da je to bila najsmešnija stvar koju je iko ikada rekao. Mnogo glasniji smeh. Dugi uze odbijenu loptu i baci je ka meni. „Ponovo“, naredio je. Sada su svi gledali. Izveo sam bacanje jednom rukom, i šut je umalo uspeo. Lopta se zavrtela oko obruča i zatim ispala. „On puca… i promašuje!“ Mogao sam da osetim kako mi znoj curi niz čelo. Zašto ovde ne može da mi se posreći?, upitao sam se. Hajde, Luk – samo jedan srećan pogodak. Udario sam brzo sedam puta levom rukom po nogavici dresa. Dugi mi je dobacio loptu. „Hajde, majstore. Imaš nula od tri. Uskoro ispadaš!“ Još više smeha. Na trenutak sam zatvorio oči. Zatim sam pucao visoko – i odahnuo kada je lopta prošla kroz obruč. Dugi se nasmešio i odmahnuo glavom. Ostali dečaci su navijali kao da sam upravo osvojio državni turnir osnovnih škola. Zgrabio sam loptu i odriblao dalje od njih. Nisam želeo da pružim priliku Dugom da mi upropasti pobedu. Znao sam da će me terati da pucam sve dok ne budem imao šut od jedan prema tri stotine! Okrenuo sam se kako bih video da li je trener Bendiks video moj pogodak. Naslonio se na zid i razgovarao s dvojicom nastavnika. Nije mogao da ga vidi. Vodio sam loptu preko dvorane, a zatim natrag ka ostalima. Tada sam napravio veliku grešku. Zaista veliku grešku. Grešku koja mi je upropastila život u školi Šouni Veli. „Hej, Dugi… brzo misli!“ – povikah i uputih mu loptu najsnažnije što sam mogao. Gde mi je bila glava? Nisam primetio da je klečao na jednom kolenu vezujući patike. Smrzoh se od straha gledajući kako lopta leti ka njemu. Udarila ga je snažno u obraz i oborila ga tako da se prevrnuo na pod. „Hej!“ – povikao je, zgranut. Omamljeno je zatresao glavom. Video sam kako mu je iz nosa krenula svetlocrvena krv. „Dugi… žao mi je!“ – vrisnuh. „Nisam te video! Nisam hteo!“ Istog trena sam potrčao kako bih mu pomogao da se podigne. „Moja sočiva!“ – uzviknuo je. „Ispala su mi sočiva.“ Zatim sam začuo mekano drobljenje pod patikom. Stao sam. Podigao nogu. Kontaktna sočiva ležala su spljoštena poput palačinke na podu dvorane. Svi su to videli. Dugi je sada već bio na nogama. Krv mu se slivala niz usne i bradu. Nije na to obraćao pažnju. Gledao me je skupljenih očiju. Polako je krenuo napred stiskajući ogromne ruke. Nije mi bilo spasa. 3. Dugi me je uhvatio ispod pazuha i podigao u vazduh. Bio je tako ogroman i snažan da me je podigao s poda kao lutku. „Uh. Bio je to nesrećan slučaj“, izustih. „Evo još jednog nesrećnog slučaja!“ – rekao je. Dok je govorio, pljuckao mi je krv po licu. Još jače me je stegao oko grudi. Podigao me još više i pogledao uvis, ka košu. Da li će to mnome zapucati trojku?, upitah se. Da. Hoće. On će me zakucati u koš! Iza sebe sam začuo uzvike. Vrisak zviždaljke. Trk. „Prekini s tim, Dugi!“ – čuo sam uzvik trenera Bendiksa. Šta? Dugi me je polako spustio na pod. Kolena su mi zaklecala, ali sam nekako uspeo da ostanem na nogama. Dugi obrisa rukom krvavi nos, a zatim obrisa ruku o gornji deo mog dresa. „Prekini s tim“, ponovi trener postavivši se između nas. „Neka svako nađe para. Jedan na jedan. Dugi… ti i Luk.“ „Nipošto“, promrmlja Dugi. „On je tvoja zamena“, reče trener, lupkajući ga svojom zviždaljkom po grudima. „Moraš da naučiš Luka. Ti si mi odgovoran za njegov napredak.“ Dugi se nasmeja. „Napredak? Pa on nema nikakvog napretka!“ „Idi u moju kancelariju. Uzmi maramice i zaustavi tu krv iz nosa“, uputi trener Dugog. „Zatim povedi Luka na košarkaško igralište da vežba. Pokaži mu nekoliko poteza. Nauči ga nešto.“ Dugi je nekoliko sekundi piljio u pod, kao da se premišlja. Međutim, znao je da nije mudro raspravljati se s trenerom Bendiksom. Klimnuo mi je glavom. „Idemo, majstore.“ Šta sam mogao da uradim? Iako sam znao da će to biti bolno za mene, okrenuo sam se i ispratio ga napolje. Bilo je kasno poslepodne, prilično hladno za boravak napolju u kratkom sportskom šortsu i majici bez rukava. Budući da je bio novembar, veliko crveno sunce se već spustilo iza kuća s druge strane igrališta. Zadrhtao sam. Dugi mi nije dao mnogo prilike za pripremu. Žestoko udarajući loptom o asfaltni teren, pojurio je prema meni poput razjarenog bika. Pokušao sam da se izmaknem u stranu, ali je Dugi spustio rame i snažno mi ga zabio u želudac. „Ohhh“, zajecao sam i skljokao se na leđa. „Odbrana!“ – povikao je. „Podigni ruke, majstore! Spremi se. Evo me, ponovo dolazim!“ „Ne… sačekaj!“ – molio sam. Lopta je tutnjala ispred njega dok je ponovo jurio na mene. Ovoga puta, držao se uspravno. Snaga udarca rasprostrla me je po asfaltu. „Odbrana!“ – povikao je. „Pokaži mi nešto. Blokiraj me. Barem me malo uspori.“ Stenjući, podigoh se na noge. Osećao sam se kao da me je udario kamion. Dugi je driblao oko mene, i dok je kružio, njegove oči su me neprestano gledale s mržnjom. Nos mu više nije krvario, ali je još ispod nosa imao nešto zgrušane krvi. Protrljao sam grudi. „Mislim… mislim da sam slomio rebra“, prošaputah. Uz divlji krik ponovo se zabio u mene. Ovoga puta sam poleteo unazad – i udario u debeo drveni stub koji je držao tablu koša. „Platićeš mi za sočiva, majstore“, rekao je, nagnuvši se nad mene tako da nisam mogao da ustanem, driblajući loptu blizu mojih nogu. „Dobro. U redu“, rekoh trljajući grudi ne bi li možda prestale da me bole. „Rekao sam da mi je žao.“ „Biće ti još više žao“, rekao je. Šutnuo je loptu o moju golu nogu. „Ustaj.“ Nisam se pomerio. „Slučajno se dogodilo“, bio sam uporan. „Stvarno nisam video da si se sagnuo. Stvarno.“ Čupkao je zgrušanu krv ispod nosa. „Diži se. Idemo. Moram nešto da te naučim.“ Nasmejao se zaista glasno. Nisam siguran zašto. Zatim je prošao svojom ogromnom rukom unazad kroz svoju kratku belu kosu i čekao da ustanem. Kako bi mogao da me nauči još koju lekciju. Drhtavo sam se osovio na noge. Tako mi se vrtelo u glavi da sam morao da se uhvatim za drveni stub. Bolela me je glava. Bolela su me rebra. „Možemo li… uh… da igramo neku drugu igru?“ – upitao sam slabašno. „Da. Naravno“, reče. „Hej… brzo misli!“ Stajao je tako blizu i dobacio loptu tako snažno da sam imao osećaj kao da mi je iz topa u stomak ispaljen projektil. Srušio sam se na leđa. I ispustio oštar uzdah. I tada sam shvatio kako ne mogu da dišem. Snažno sam se borio ne bih li usisao bar malo vazduha. Nemam… nemam vazduha… ja ne mogu… da dišem… Video sam svetle žute zvezdice. Žuto se zatamnelo u crveno. Grudima mi je sevnuo bol. Onda se raširio, postajući sve oštriji, oštriji. Sada sam ležao na leđima, zureći u nebo, u razigrane crvene zvezdice. Hteo sam da vrištim. Ali nisam imao vazduha. Ne mogu da dišem… uopšte ne mogu da dišem… Zvezdice izbledeše. S neba nestade boje. Sve je crno. Sada je sve crno. I dok sam tonuo u tamu, začuo sam glas. Divan, mek glas iz daljine, velike daljine. Zove me. Anđeo, zaključih. Da. Kroz tminu, začuo sam anđela kako me doziva. I znao sam da sam umro. 4. „Luk? Luk?“ Crnilo je nestalo. Trepnuo sam, gledajući u popodnevno nebo. Glas je sada bio bliži. I prepoznao sam ga. „Luk?“ Od dubokog udaha zabolele su me grudi. Hej – kada sam počeo ponovo da dišem? Podigao sam glavu i ugledao Hanu kako trči preko košarkaškog terena. Otkopčana plava jakna lepršala joj je oko ramena poput krila. Njena crvena kosa blistala je na popodnevnom suncu, nalik na oreol. Nije to bio anđeo. Samo Hana. Ljutito se okrenula ka Dugom dok je protrčavala pored njega. „Šta si uradio Luku… ubio si ga?“ Dugi se zakikota. „Verovatno.“ Hana kleknu kraj mene. Njena jakna mi je pala preko lica. Ona je odgurnu. „Jesi li živ? Možeš li da govoriš?“ „Da. Dobro sam“, promrmljao sam. Osećao sam se kao kreten. Bespomoćni kreten. Dugi je prišao iza Haninih leđa. „Ko ti je ova?“ – podrugljivo upita. „Tvoja devojka?“ Hana se okrenu kako bi se suočila s njim. „Hej… ja sam videla tvoju devojku!“ Dugi je u čudu razjapio vilicu. „Šta? Ko je ona?“ „Godzila!“ – izjavi Hana. Pokušao sam da se nasmejem, ali su me zbog toga zabolela rebra. Sledećeg trenutka Hana je bila na nogama i gurala Dugog obema rukama u ramena, prisilivši ga da se povuče. „Jesi li nekada pokušao da maltretiraš onoga ko nije manji od tebe?“ – upitala je. Dugi se nasmejao. „Ne. Pričaj mi o tome.“ Odmakao se od nje i podigao velike, snažne ruke. Nasmešio se i počeo skakutati poput boksera. „Hajde. Želiš li deo mene? Želiš li deo mene?“ Pretpostavljam da je imitirao nekoga iz filma. „Jedan na jedan“, izazva ga Hana. Dugi zabaci glavu unazad i nasmeja se. Njegove plave oči zakolutaše na sitnoj glavi. „Želiš li deo mene?“ „Slobodna bacanja“, reče Hana skidajući jaknu. Bacila ju je pored terena. „Hajde, Dugi. Svako po dvadeset bacanja. Bilo kakvih.“ Zurila je uvis u njega. „Izgubićeš. Zaista. Videćeš. Izgubićeš od devojčice!“ Njegov osmeh je nestao. „Ti si član ženske košarkaške ekipe… zar ne?“ Hana klimnu glavom. „Ja sam centar.“ Dugi započe lagano da vodi loptu ispred sebe. „Dvadeset bacanja? Bacanja ili bacanja za trojku?“ Hana slegnu ramenima. „Bilo kakvih. Izgubićeš.“ Uspravih se na noge i pomerih se van terena kako bih posmatrao. Još sam bio lagano potresen, ali sam znao da je sa mnom sve u redu. Dugi nije oklevao. Podigao je loptu, i jednom rukom, sa centra igrališta, uputio udarac. Lopta je udarila u tablu koša, zatim u obruč – i upala kroz njega. „Jedan od jedan“, reče. Potrča da dohvati loptu. „Pucaću sve dok ne promašim.“ Promašio je svoj sledeći udarac – lagano bacanje ispod koša. Hana je na redu. Ukrstio sam prste i triput izbrojao do sedam. „Napred, Hana!“ – navijao sam, držeći podignute prekrštene prste. Hana je pogodila koš sa crte slobodnih bacanja. Zatim se zatrčala pod koš i odozdo ubacila još jedan. Gledao sam otvorenih usta dok je ubacivala još osam koševa, bez promašaja. „Opa. Idemo, Hana!“ Dugi je samo stajao, izgledajući zapanjeno. Nisam mogao da pogodim o čemu razmišlja. Lice mu je bilo potpuno bezizražajno. „Deset od deset!“ – zaključi Hana. Dobacila je loptu Dugom. „Sada ti. Samo neka bude interesantno.“ Hana se očeša o mene, nasmeja se i pokaza mi palcem nagore. Dugi se više nije smejao. Imao je ozbiljan, odlučan izgled dok se približavao položaju za udarac. Ubacio je četiri čista koša, a zatim promašio jedan sa crte za slobodna bacanja. Nešto je promrmljao sebi u bradu i dobacio loptu Hani. Ona je ubacila još osam koševa u nizu. Okrenula se ka Dugom. „Osamnaest od osamnaest!“ Ali, on je već trčao ka sali za fizičko, namrgođenog lica. „Nisam još završila!“ – povikala je Hana za njim. Dugi se okrenuo ka meni. „Hej, majstore… možda bi trebalo da uzimaš časove od svoje devojke. Ili bi možda mogao da igraš za njenu ekipu!“ Odmahujući glavom, nestao je u školi. Igralištem poče da duva jak vetar. Bilo je veče i smrklo se. Pokupio sam Haninu jaknu i pružio joj je. Međutim, ona je uputila loptu prema košu još jedanput. „Devetnaest.“ I zatim još jednom. „Dvadeset. To! Pobedila sam!“ Zinuo sam u nju. „Hana… ti nikad ne promašuješ! Kako ti to uspeva?“ Slegnula je ramenima. „Samo imam sreće.“ Zadrhtao sam. Potrčali smo natrag ka školi. „Pitaj me koliko ja imam sreće“, promrmljao sam. „Danas sam stvorio novog neprijatelja. Ogromnog neprijatelja!“ Hana se zaustavila i zgrabila me za ruku. „Hej… sasvim sam zaboravila zašto sam te tražila. Htela sam da ti kažem super novosti!“ Držao sam otvorena školska vrata. „Aha? Šta?“ Njene zelene oči zaiskriše. „Znaš one fotografije mog psa koje sam snimala? Poslala sam ih jednom časopisu u Njujorku. I pogodi šta se desilo? Platili su mi petsto dolara za njih. Objaviće ih i napisaće veliku priču o meni! Zar to nije baš super?!“ „Opa! Odlično“, rekao sam. Tog trenutka sam odlučio kako moja sreća mora da se promeni. Zašto bi Hana imala svu sreću? I ja mogu imati sreće, rekoh samom sebi. Sve je u stavu. To je sve što ti je potrebno. Pravilan stav. Presvukao sam se u dnevnu odeću i zaputio na sprat ka svom ormariću. Ormariću broj 13. Košarkaški trening trajao je do kasno tako da su hodnici bili prazni. Moje cipele su glasno lupale po tvrdom podu. Većina svetala je već bila ugašena. Zaključio sam da je ova škola jeziva kada je prazna. Zaustavio sam se ispred svog ormarića, osećajući žmarce po zadnjem delu vrata. Uvek sam ispred ormarića osećao kao da gubim vezu sa stvarnošću. Pre svega, moj ormarić nije bio pored ostalih ormarića sedmih razreda. Bio je sam dole, na kraju zadnjeg hodnika, odmah iza domarovog ormana. Duž čitavog hodnika, svi ostali ormarići preko leta su obojeni. Svi su bili glatki, srebrnosivi. Ali niko nije ni dotakao ormarić broj 13. Stara zelena boja se izlizala, a veliki komadi su bili ostrugani. Na vratima su bile duboke ogrebotine. Ormarić se osećao na vlagu. I ustajalost. Kao da je jednom bio napunjen trulim lišćem, mrtvom ribom ili nečim sličnim. To je u redu, mogu da se nosim s tim, rekoh samom sebi. Duboko sam udahnuo. Nov stav, Luk. Nov stav. Tvoja sreća će se promeniti. Otvorio sam ranac i izvukao debeli flomaster. Zatim sam zatvorio vrata ormarića. I iznad broja 13, napisao SREĆNI, velikim, masnim slovima. Zakoračih unazad da bih se divio svom delu: SREĆNI 13. „Daaaa!“ Već sam se bolje osećao. Gurnuo sam crni flomaster u ranac i hteo da ga zatvorim. I tada sam začuo disanje. Tihe, tihe uzdahe. Tako tihe da sam pomislio da sam ih umislio. Iz unutrašnjosti ormarića? Prikrao sam se bliže i prislonio uvo uz vrata. Čuo sam tiho siktanje. I zatim još disanja. Ranac mi iskliznu iz ruku i lupi o pod. Sledio sam se. Zatim začuh još jedno tiho siktanje unutar ormarića. Završilo se kratkim jecajem. Dlačice na vratu su mi se nakostrešile. Zastao mi je dah. Moja ruka, a da toga nisam bio ni svestan, uhvatila je dršku ormarića. Da li da otvorim vrata? Da li?