Rodi Dojl: ROB Teri ima četrdeset dve godine. Sedi na stolici za kuhinjskim pultom. Nosi frotirski kućni ogrtač i papuče, nema pidžamu. Ispred sebe ima šolju kafe i knjigu Hladna planina od Čarlsa Frejzijera. Vrlo je rano, napolju je još mrak. Moja vrlo zadovoljna majka je sedmično uzimala novi par. Moja vrlo zadovoljna majka je sedmično uzimala novi par. Moja, Merkur. Vrlo, Venera. Zadovoljna, Zemlja. Majka, Mars. Je, Jupiter. Sedmično, Saturn. Uzimala, Uran. Novi, Neptun. Par, Pluton. Sve su tu, tačnim redosledom. Briljantno. Jedini problem su dva M, Merkur i Mars. Da ih ne pomešate. Mimo toga, sve je kao voda. Prosto. I zato mi se i dopadalo. Sva ta komplikacija sređena i upakovana u jednu rečenicu. Čak i da je rečenica glupa. Moja vrlo zadovoljna majka. Je sedmično uzimala novi par. Podsećam vas, taj deo je dobar. Jer ih ima devet. Pomaže vam da se setite. I to je otprilike jedino čega se sećam iz škole. Ne kažem, mora da sam naučio još ponešto. Još mnogo šta, zapravo. Umem da čitam, jebote. Klimne glavom prema knjizi. Dve nedeljno. Prosto gutam te prokletinje. Da, baš. Ali se ne sećam kako sam naučio da čitam. A sećam se moje vrlo zadovoljne majke. Kao da je juče bilo. Prva nedelja u gimnaziji. I profesorka, bog je blagoslovio. Gospođica nekako. O’Kif, mislim. Nešto slično. Ime joj je bilo na rasporedu: “O’Štagod. Gospođica”. I nadali smo se da će nešto zgodno da ušeta kroz vrata. Ali, ulazi dotična. Starija od naših keva. I ružna kao naši ćalci. S kutijom krede. Drži je u vazduhu, kao šolju ili tako nešto. Trofej, a onda čeka na apsolutnu tišinu. “Šta je ovo?” pita, a onda uperi prst na neku jadnu pizdu u prednjim redovima. Mene. “Kutija krede”, kažem i čekam da mi kaže da sam pogrešio. Ali, “da”, reče ona. “To jeste kutija krede. A kakve krede?” Gledam u kutiju. “U boji”, kažem i opet sam u pravu. Dva tačna odgovora zaredom, prvi put u životu. I poslednji. “Da”, kaže ona. “To su krede u boji. I moje su.” Prilazi stolu. Onom, kao, profesorskom, visokom, što stoji napred. Otvara fioku i stavlja krede unutra. “Ja sam gospođica” – koja god da je – kaže ona. “I ja sam vaš profesor geografije. Viđaćemo se tri puta nedeljno. I tri puta nedeljno ja ću da otvorim ovu fioku i da nađem svoje krede tačno onako kako sam ih ostavila. Ne mogu na zadovoljavajući način da saopštavam potrebna obaveštenja ukoliko nemam svoje krede u boji.” A zatim kaže – pogađate: “Da li je to jasno?” “Da, gospođice”, kažu budale od napred, mise uračunat. “Komad krede u boji nezamenljiv je alat za profesora geografije”, kaže ona, blagoslovena bila. “U kutiji ima deset kreda i biće deset kreda kad se budemo ponovo videli u sredu.” “Sreeedu”, otezala je. Kamo sreće za jadnu budalu. Ostali profesori su ih uzeli, sve do jedne, jebote. Do ručka su sve nestale. Elem, uzela je komad obične bele krede sa stalka u dnu table i onda je ispisala moju veoma zadovoljnu majku niz tablu, a imena planeta pored odgovarajućih reči. Onda nam je rekla da to prepišemo u sveske, kad izvučemo marginu i upišemo datum. I tad sam zapamtio to i ništa više. Super stvar. Dođavola, zaista. Jedino se još sećam profesora latinskog – učio sam latinski, verovali ili ne, tri godine. I ne sećam se ni reči. Ali se sećam njega. Svakog jutra išao je po učionici i zavlačio nam ruku ispod džempera da proveri nosimo li potkošulje. Bio je pripadnik Hristove Braće i njegovog imena se sećam. Ali ću da ga zadržim za sebe. Da, odlično ga se sećam. Svako jutro, cele zime. Dodirivao mi je grudi. Držao ruku beskrajno dugo. Hladnu. Grubi dlanovi – otvrdli su od dugogodišnjeg zamahivanja palicom za hokej. To je moje jedino iskustvo sa zlostavljanjem. Njegova ruka. Još je živ i zdrav. Tako mi kažu. Valjda bi trebalo da ga prijavim. Samo, (a) ne bih podneo poniženje, i (b) ne želim da iko zna da sam nosio potkošulju. A i dovoljno je bezazleno, kad čujete šta se sve dešava. I radio je to svima, ne samo meni. Trenutak... Osluškuje, zureći u plafon. Ne; okej je. Neko dete ili ona meškolji se po krevetu, ništa drugo. Zuri u plafon još nekoliko sekundi, onda u pod, uokolo po kuhinji. Počinje da govori dok gleda, pretražuje. Ovo mi se dopada kod ranog ustajanja, pre svih ostalih. Kafa i knjiga, da, ali volim da čujem kako se kuća budi, znate na šta mislim? Zvuk vodokotlića, oni kako štekću jedni na druge, njihova stopala po stepenicama. Volim to. Ili sam bar voleo. I ponovo ću. Pitanje je vremena, mislim. Samo je pitanje vremena. Pije. Hladno. Jebiga. Mada, bolje išta nego ništa. Treba mi kofein, ne toplota. Ne, ne sećam se ni reči latinskog. Ni reči. Ne krivim Brata, podsećam vas. Ne. Uopšte ne. Ne sećam se ni francuskog, jedva jedne reči – matematika, istorija. Samo parčići. 1916. 1798. Crna ‘47. Irski? Ah, laku noć. Oíche mhaith. Vrlo, vrlo malo. Samo cúpla focail. Jedva mogu deci da pomognem oko domaćih, a najstarija me je prešišala pre više godina. Ne, jedino čega se sećam, svesno sećam, jeste taj fazon, moja vrlo zadovoljna majka. Ali ona je bila klovn, profesorka, bog je blagoslovio. Pojeli smo jadnu ženu kad smo je se dočepali. “Ima li života na Uranu, gospođice?” “Ne, baš.” Bila je dovoljno žestoka prvog dana, s kutijom krede. Ali je onda počela da govori kako su joj krede nezamenljiv alat, a mi smo valjda tad shvatili da je samo luda stara kuja i zagorčali smo joj život. Sad bih joj se izvinio, da je ikad sretnem. Bih, bez problema. Na kraju smo je gađali kredama svaki put kad bi nam okrenula leđa. Jednom je ispred mene ulazila u autobus, a svud po njenim leđima bile su fleke od kreda u boji. Blagoslovena bila, kako god da se zvala. Ali. Moram to da kažem. Ona me je naučila jedino čega se sećam. Dakle, to je nešto. I nije da se toga sećam s vremena na vreme, kad čujem neku od reči, recimo “majka” ili “vrlo”, ili kad je na televiziji nešto o astronomiji ili geografiji. Ne, toga se sećam svaki dan. To nije pamćenje, kao što nisu ni imena moje dece; shvatate li me? Kad vam vaše dete dotrči rascopane glave, ne prisećate se njegovog imena. Imena su uvek tu. A isto je i s mojom vrlo zadovoljnom matorom. Evo kako je. Svakog dana, svakog radnog dana hodam do stanice Dart – tako ću i ovog jutra. Radim u gradu. Već osamnaest meseci. I još ću oko godinu dana, rekao bih. U ulici Vestmorlend. Pretvaramo banku u drugu banku. Ogromna je. U nju su uložene godine rada. Stoga se ne maltretiram s kamionetom. Više ne radim na crno, sem vrlo retko, recimo, za prijatelje. I saobraćaj u gradu je očajan. Zato idem na Dart. A ona vozi kamionet. Ne smeta joj. Mislio sam da to neće ni da dođe u obzir, jer, kao, nije automobil. Ali ona je okej. Bolje je od hodanja, to joj je filozofija. “Volim šetnju”, kaže, “ali samo kad idem u šetnju, ne kad teglim kese iz radnje.” A klinci vole da se valjaju po zadnjem delu. Osim najstarije. Neće ni da ga pogleda, kamoli da sedne u njega. Dakle, hodam do stanice svakog jutra i pre stanice je mala uzbrdica, a kad se popnem, preda mnom su dimnjaci Pidžn Hausa. Božje čarape, tako ih je najstarija zvala. I svaki put, svaki put kad se ispnem na brdašce, prolazi mi kroz glavu ista stvar svakog jutra: moja vrlo zadovoljna majka. Ne pitajte me zašto, ali tačna je kao sat. Je sedmično uzimala novi par. Ne očekujem je, niti je predviđam, niti bilo šta. Ne čekam da se desi, niti se setim da se dešava svaki put kad prelazim brdašce. Prosto mi iznikne u glavi, svakog jutra, kad ugledam dimnjake. I ostaje tu, šćućurena, dok ne stignem na stanicu. Mo-ja vr-lo za-do-volj-na maj-ka je –. Svakog jutra. Po kiši, vetru ili gradu. To mi je prolazilo kroz glavu i onog jutra kad sam našao pacova. Nekoliko sekundi ne govori ništa. Zalupio sam kuhinjska vrata. I naslonio se na njih. Morao sam da se nateram da dišem. Da se setim – disanja. Udah, izdah. Udah, izdah. Srce mi je udaralo. Isuse, kao u najgorem mamurluku koji sam ikad imao, udaralo, udaralo, udaralo. Bolelo me je. Zaista bolelo, baš – kao srčani udar ili nešto. Ogromno u grudima. I naslonio sam se na kuhinjska vrata. Pokazuje prstom. Upravo tu, u hodniku. Udah, izdah. Udah, izdah. Moja vrlo zadovoljna majka. Moja vrlo zadovoljna majka. Kad sam povratio dah, vratio sam se unutra. Usudio sam se. Ušao sam i ponovo pogledao, da bih proverio da li sam video ono što sam video. Bio sam napola siguran da nije bilo ništa. Komad smeđe hartije, koverta ili nešto tako, možda neka bebina plišana igračka. Ili čak baš ništa. Senka. Samo što nije bilo svanulo, zavese su bile razmaknute. Bilo šta na prozorskom simsu moglo je da baci senku – tečni deterdžent za posuđe, prašak za mašinu za sudove. U to doba jutra. Još polusnen. Je sedmično uzimala novi par. Krenuo sam zaobilaznim putem. Je sedmično uzimala novi par. Ustaje da bi prikazao svoje kretanje. Umesto da krenem pravo ka frižideru. Direktnim putem. Nisam mogao. Obišao sam ovuda, s ove strane pulta. Uplašio sam se, da, dobro. Nemam nameru da ne priznam. Ali nije bilo samo to. Hteo sam da vidim, da budem sasvim siguran. Da vidim poizdalje i pod uglom. Da bude potpuno nesumnjivo. I, da, bio je tu. Naravno da je bio. Ispod klizne ostave za hranu. Pacov. Mrtav pacov, jebote. Velika beštija. Velika, baš. Kao – kao mlada mačka, kapirate? Ležao je tu. A ja to još nisam mogao da prihvatim. Nisam mogao da – shvatim. Buljio sam u jebenu stvar. Nije bilo ničeg drugog, u mojoj glavi, na svetu, samo ta stvar kako leži tamo, pod mojom kliznom ostavom, koju sam sâm napravio – bila je to moja jebena ideja – a ja nisam mogao da se prizovem svesti. Nisam mogao sebi da kažem: “Ono je pacov, Teri, i treba da smisliš kako da ga se otarasiš.” Ne. Nisam mogao da se saberem. Nisam mogao da mislim. Izašao sam i ponovo zalupio vrata. I hteo sam opet da uđem i ponovim sve, da se zablenem u njega i da se nadam da će, jebote, da nestane ili da ga nikad nije ni bilo. I taman sam hteo da se vratim. A onda sam čuo njega. Malenog. Bebu. U dnevnoj sobi. I onda sam pukao. Počeo sam da mislim, dolično mislim, prvi put, zaista. Od trenutka kad sam ugledao ono na podu. Bilo mi je samo nekoliko centimetara od nogu; jesam li to rekao? Da. Šest-sedam centimetara. Taman sam spremao kafu. Od svih stvari koje pojedem i popijem u toku dana, to je jedina do koje mi je zaista stalo. Prva šoljica – lonče. Dobra, jaka kafa. Stekao sam naviku u Americi, na Floridi, na godišnjem. Orlando. Pre bebe. Tamo smo ga zapravo začeli, kad razmislim. Tokom oluje. Gromovi, munje, sve po redu. Bilo je to nešto drugo; to ne možete da vidite ovde. A u isto vreme odlična muzika na radiju. Dobre stvari iz sedamdesetih, znate. Peva. “On a dark desert highway, cool wind in my hair.” Sve se uklapalo. Muzika i vreme. Mada je napolju lilo kao iz kabla, a on je pevao o pustinji. Ali, bilo je američki. A mi smo bili tamo. Ja i ona, posle svih tih godina. I to objašnjava zašto nam je jedno dete osam godina mlađe od ostalih. On je suvenir, bog ga blagoslovio. Njega i kafu. Na poslu pijem čaj, sem ako ne odem u “Bjulis”. Mogao bih da ponesem kafu u pljosci, valjda, ali nikad nisam bio neki ljubitelj pljosaka. U stvari, da se igramo onih asocijacija s rečima i da neko kaže “muškarac”, nikad ne bih rekao “pljoska”. Prevrteo bih ceo rečnik pre nego što bih rekao “pljoska”. Kako god, pravio sam kafu. Istaložio sam je klipom i otišao do frižidera po mleko. Njega mora da sam mimoišao; mogao sam da ga nagazim. Ispustio sam kašiku kad sam je uzeo iz fioke. Pokazuje prstom. Tu, baš pored klizne ostave. Ispustio sam kašiku i napola se sagnuo da je uzmem kad sam ga video. Isuse. Centimetri. Jebena kašika bila je baš pored njega. Tad sam verovatno prvi put u životu ispustio kašiku. Ja ne ispuštam stvari. Elem, naslonjen sam na kuhinjska vrata i čujem bebu kako ćaska sam sa sobom u dnevnoj sobi. I tad se stvarno uznemirim. Na ivici sam suza, nije mi problem da priznam. Ali takođe po prvi put razmišljam. I istog časa sam ponovo unutra, ponovo u kuhinji. I razmišljam, odlučujem. “Teri”, govorim – naglas, koliko se sećam – “na borbene položaje. Da se otarasimo pizde. Rukavice i kesa. Rukavice i kesa.” I zatvaram vrata za sobom da maleni ne bi ušao i video ono na podu ili mene kako ga držim. Onda odlazim do ormarića gde ona drži plastične kese. Luda je za ekologijom. Puna nam je kuća plastičnih kesa. U svakom slučaju, do sad je dobro. Činim nešto. Vladam situacijom, na neki način. A ormarić je tamo... Pokazuje prstom. Onaj ispod sudopere. Prilično daleko od dotičnog na podu. Još nema potrebe da mu prilazim. Uzimam zdravo za gotovo da je mužjak. Teško je zamisliti da postoje ženski pacovi. Ali, to je samo moja glupavost. Recimo samo da je bio mužjak; tako mi je lakše. Morao sam da prođem pored njega, kog god pola bio. Ali nisam morao da ga pogledam da bih došao do sudopere, i nisam ga gledao. Otišao sam pravo tamo i otvorio ormarić pre nego što mi je sinulo da bi mogao da ima prijatelje u blizini. Jebô te bog, zamalo sam se usrao u gaće, zamalo sam upao u ormarić. Ali, bio je prazan; to je bilo okej. Nije bilo ničeg čemu tu inače nije mesto. Nije bilo znakova nereda, kandži, izmeta – bilo je okej. Izvukao sam četiri kese. Unutra ih ima stotine. “Superveliju”. Vlasnici Irci. I na to pazimo u ovoj kući. Četiri komada. I jednu veliku crnu za đubre. “Kajlins”. Irska kompanija. Protresam kese i stavljam ih na pult, jednu, još jednu, još jednu i poslednju. Baš vrlo brzo; nisam hvatao zjala. Bez odugovlačenja. Nikako. Ne dok je beba u susednoj sobi. To je problem, u nekoj meri. On u stvari nije beba. Više nije. Bio je nekad, očigledno. Ali prohodao je pre godinu dana i nije se prethodno zezao s puzanjem. Ustade čovek, koristeći krevet i moju nogu kao dizalicu i od onda leti po kući, sem kad se sruči da spava. Prosto ga zovemo “beba”. On će verovatno da bude poslednji, tako da će da bude beba još neko vreme. Premda je vrlo dobro građen i verovatno će do kraja godine da počne da se brije, koliko brzo raste. Kažem, biće poslednji. Ona se malo dvoumi, ali ja sam prilično siguran. Dakle, rukavice na ruke. Žute kao neveni, suviše male za mene. Moram pošteno da ih nategnem, ali alternativa je da ga pokupim golim rukama, a tu mogućnost i ne uzimam u obzir. Spreman sam. Okrećem se njemu. Rukavice, kesa, sve po redu. Ali, bože, osećam se go. Imam samo kućni mantil – ovaj koji sad imam je nov, poklon od nje za godišnjicu. Osamnaest godina. Ja sam njoj poklonio broš. Ne zvuči kao bogzna šta, ali je vrlo lep. Bilo kako bilo, onaj stari bio je malo izlizan. Blago rečeno. Bio sam praktično go. Mada to i nije bilo loše. Problem su bile noge. Bio sam bosonog. Podiže nogu i otkriva se papuča. Još nisam bio kupio ove jarmove. U svakom slučaju, pogledajte, znam da je pacov bio mrtav i ne preterano zainteresovan da me ugrize za nožni prst ili da baci pogled na ono što imam pod ogrtačem. Ali, ipak, nisam se osećao spremnim za bitku. Čak i ako je neprijatelj mrtav i ukočen. Tad sam samog sebe mrzeo – pao sam najniže grane, zaista. Sad je to potpuno jasno. Nisam mogao da se mrdnem. Nisam mogao da uradim ono što je trebalo. Buljio sam u dotičnog na podu. Pod kliznom ostavom. Ležao je na boku. Nisu se videli zubi, nije imao grimasu, nikakva agonija niti bes. Bio je samo tiho mrtav. Ali nisam mogao da se sagnem i pokupim ga. Jednostavno, nisam mogao. Izneverio sam sebe. Svoju kuću, svoju kliznu ostavu, svoju porodicu, svog malog sina u susednoj sobi, ovo kopile je ušlo u moj dom – kako, to je druga priča – a ja nisam mogao prosto da se sagnem, pokupim pizdu i bacim ga u kesu. Zaista sam izneverio sebe. Onda sam to uradio. U trenutku. Sagnuo sam se. Stavio sam ruku oko njega. Bio je ukočen, čvrst, kao poteži komad drveta ili metala. Ili kao jedna od onih “transformers” igračaka, ali teži. I bio je velik. I mogao sam da ga osetim, čak i preko rukavica. Hladan. Hladan i tvrd. Nisam mogao da osetim dlaku, hvala bogu. Bacio sam ga u prvu plastičnu kesu. I vezao je na vrhu. U sledeću kesu, pa u sledeću, pa u sledeću i, na kraju, u kesu za đubre. Potom na zadnja vrata. Načas sam hteo samo da ga izbacim. Ali nisam. Odneo sam ga u šupu. Bilo je hladno napolju i još pomalo mračno, kao sad. Ali sam ipak to uradio, bosonog. Ne bih li ga propisno uklonio. Onda sam zalupio vrata šupe i vratio se ovde. A onda sam – na ovo sam pomalo ponosan – odlučio da nastavim s kafom. “Zašto ne?” rekao sam. Čak sam i protrljao ruke. Trlja ruke. Ovako, znate; zadatak obavljen, najgore je prošlo. Upravo sam preneo mrtvog pacova odavde tamo. Rešio sam problem, uradio sam šta je trebalo. Zaslužio sam nagradu. Tako sam ponovo otvorio kuhinjska vrata, kako bih mogao da vidim i čujem malenog, zanetog televizijom. Mogao sam da čujem Ragrets, a onda sam shvatio da još nosim gumene rukavice. Skidao sam ih i odlučivao šta s njima da učinim, kad je on ušao u potrazi za doručkom. I tad sam, pretpostavljam, počeo zaista da razmišljam. Zaista da razmišljam. Ne samo da reagujem na nevolju, na odstranjivanje pacova. Bilo je to više od pacova. Pacov uopšte nije u pitanju. Ma serem, naravno. Svakako da je pacov u pitanju. Pacov je kriv. Ali to teško može da se objasni. Pogledajte. Podiže nogu i pokazuje nam svoju smeđu kožnu papuču. Nikad u životu nisam imao papuče. Do – znate već. Sad ne želim ni da ustanem iz kreveta ako nisam siguran da su odmah pored. Potrebne su mi, jebiga. Ove sam kupio u “Klerisu”. Nisu loše. Nisam probirljiv, samo da nisu karirane. Okej su. Tople, ako se probudim pre nego što uključe grejanje, a obično je tako. Znači, dobre su. Ali ih nikad nisam želeo; kapirate li? Nikad ih, jebote, nisam želeo. Nikad nisam hteo da postanem muškarac koji nosi papuče. Uvek sam voleo da osetim kuću pod nogama. Mogao sam tabanima da osetim pod i da kažem u kojoj sam sobi. Bez frke. Prosto nikad nisam želeo da nosim papuče. Uđite u par papuča i sjebani ste; život vam je gotov. To je bio moj stav prema njima, od tinejdžerskih dana, kad je moj otac dobio par na poklon od naše bake, obuo ih, seo u svoju fotelju u uglu i više nije ustao. Mislim, ustajao je on – išao je na posao, išao je u kuhinju i na boćanje – ali to je bilo to: bio je star. Karirane – uzgred, ne krivim svoju baku. Samo, uvek sam ih smatrao klopkom. Obujte ih i gotovo, svršeno. Otac je stigao do tačke da nije želeo da se pozdravi dok ih ne navuče po dolasku s posla. Nije postojala ni porodica, ni moja majka, ništa, dok mu stopala ne budu obezbeđena papučama. I sve što sam mrzeo kod njega, kod sebe, kod svega redom, usmerio sam na te papuče. A evo me sad, kupio sam svoje sopstvene papuče. Ne mogu nikog da krivim, osim sebe. I pacova. Zabavno je – ali zapravo uopšte nije smešno – što je on odustao od papuča. Podivljao je u starosti. Sad priča stvari koji nikad ne bi izgovorio dok sam bio klinac. Prošle nedelje – često odlazim nedeljom, vodim decu – sačekao je da moja majka ode u kuhinju da bi mi rekao kako razmišlja da uvede Internet. Ispostavilo se da provodi sate kod ortaka u kući i da njih dvojica gledaju pornografiju na Netu kad je ortakova ćerka na poslu. Skidaju s Neta, jebemliga kako se to već kaže. Da li su papuče i pornići u vezi, ne znam; ne bih rekao da jesu. Sve što znam jeste da ih sada nosim i tu ne mogu ništa da učinim. Treba mi nešto na stopalima, a čarape prosto nisu dovoljne. Elem, dotični, ćaletov ortak. Njegovoj ćerki stigao je telefonski račun pre par nedelja i šiznula je. Stoga moraju da olabave s drkanjem – eto gnusne misli; pre par meseci bih se nasmejao. Zato je namislio da prebaci štab u našu kuću. Tačnije, u moju staru spavaću sobu. Ali biću pošten prema njemu. Ne vidim ništa loše u tome, sve dok su samo ribe iz Plejboja i s treće strane. Čak i ako ima sedamdeset četiri godine. Samo se nadam da neće da tera moju majku da se oblači u gumu ili tako nešto. Mislim da sam malo ljubomoran. On zna šta je skidanje s Neta, ja ne znam. Izuo je svoje papuče i otkrio da još može da ima erekciju. On ima život. Dobro se slažemo u poslednje vreme. Uvek smo imali o čemu da pričamo. Mogu i ja, uzgred. Da imam erekciju. Pucne prstima. Bez problema. Ali, vratimo se na pacova. Nisu u pitanju papuče. Zapravo nisu. Pogledajte, meni su četrdeset dve. Ne smeta mi. Prošle godine imao sam četrdeset jednu, sledeće ću da imam četrdeset tri. Nisam najružniji muškarac na svetu. Na poslu viđam momke koji su deset godina mlađi od mene, a raspadaju se. Ja sam Leonardo di Kaprio u poređenju s nekim od tih pizdi. Pokazuje na knjigu. I čitam. Zanima me svet. Sviđa mi se ponešto od muzike koju klinci slušaju. Nikad je ne zovem bukom. Nikad o njoj nisam tupio, sem tu i tamo, kad je preglasna, ali to nema nikakve veze sa samom muzikom. Sviđa mi se Fet Boj Slim. Od srca. Ne mislim da je prevarant. A sviđa mi se i Mejsi Grej. Imamo njen disk ovde, u kući. Zato što sam ga ja kupio. Jer mi se dopada. Još uvek umem da se uzbudim oko nečega. Još volim nju da gledam kako pere zube, na primer. Još volim da joj priđem i jezikom očistim njena usta, baš kako sam želeo i činio od prvog dana. I ona to još zna. I ostalo, takođe. Ali, meni su četrdeset dve. Sredovečan sam. To je matematička činjenica. U stvari, prošlo je više od pola mog života. Tako mi je moja najstarija rekla, i to je bilo baš šarmantno, jebote. Tad mi je poslednji put išta rekla. Nešto u vezi sa statistikom koju su radili u školi. Ali, pravi razlog bio je što joj nisam dozvolio da gleda Trejnspoting. To je dobar film, ali još je suviše mlada. Za nekoliko godina, okej; to sam joj i rekao. Ne može sad. Dogodine, verovatno. I mislio sam da je to razumno u razumnoj meri, jebiga. To je vrlo dobar film, već sam rekao. Ali ima tu suviše stvari koje nisu – kako treba, odgovarajuće. Nažalost, upotrebio sam tu reč. “Odgovarajuće”. Njeno lice, Isuse. Zabolelo me je, budite uvereni. Možda sam samo glup; ne znam. Ona će uskoro da napuni sedamnaest. Elem, tad me je obavestila da je više od pola mog života prošlo. Ali, to nije poenta. Sredovečnost. Kriza srednjeg doba. Zovite je kako hoćete. Uopšte nije u tome stvar. Imao sam četrdeset dve godine kad sam video pacova. I imao bih četrdeset dve i da ga nisam video. U redu, kupio sam sebi par papuča jer se bojim da budem bos, ali ne verujem da u njima vrebaju zle sile, koje su me iznenada pretvorile u starca. Nisu u pitanju papuče. Ne. Ono što me je zaista potreslo, što mi je život promenilo toliko da verovatno više nikad neće biti isti, jeste pitanje koje mi se pojavilo u glavi kad je mali momak ušao u kuhinju i zatražio svoj doručak. “Plačuljice”, kaže on. Tako zove pahuljice od pirinča. Srce bi vam otopio. Bistar kao pčelica. “Plačuljice, tata.” A ja pokušavam da skinem gumene rukavice. Šta ako? To je bilo to. Šta ako. Šta bi bilo da je on prvi ušao u kuhinju? Šta bi bilo da je podigao ono? Šta da nije bilo mrtvo? I to ide i ide, unapred i unazad, preko svega redom. I nema kraja. Šta ako? Šta ako? I to neće da prestane, niti ima nameru da prestane, a ja ne znam mogu li da se nosim s tim. Zatamnjenje do crnog. Svetlo na Terija, ponovo u kuhinji, sedi za pultom, ali sad obučen. Noć je. Ispred sebe ima veliku šolju čaja i istu knjigu. Nikad nisam bio, što se kaže, dobar spavač. Ne znam kako je bilo kad sam bio mali, ne sećam se. Pretpostavljam da sam bio normalan. Ali od onda, naročito u poslednjih par godina, preživljavam s vrlo malo sna. Često se popnem s njom i vratim se dole kad ona zaspi, a uvek se probudim pre nje. I kad se malo napijem, uvek ustajem rano, čak i ako mi glava bubnji. Nikad nisam voleo ležanje u krevetu. Sišao bih u kuhinju i nabio usta na česmu s hladnom vodom, sve dok ne osetim da je voda nadvladala mamurluk. To je uvek bio sav lek koji mi je bio potreban, do pre par godina, kad je počelo da biva jače. Uvek sam prolazio s četiri ili pet sati sna. I retko osećam da mi je malo. To se nije promenilo. Sad uopšte ne pijem. Ostavio sam pre dve godine. Prosto sam prekinuo; ništa dramatično. Više nisam zaista uživao u piću. Mada nikad nisam puno pio. Samo tri ili četiri velika piva. To mi je bila mera, posle ženidbe i kad su deca počela da pristižu. I ne svake večeri; dvaput nedeljno. Kasnije, postepeno, jednom nedeljno. A onda sam potpuno prestao da odlazim. Ulenjio sam se, čini mi se, a sve bih ređe u kafančetu zaticao momke koje sam znao, one koji su mi se zaista dopadali. I oni su se ulenjili, valjda, kao i ja, a jedan od njih je i umro. Nisam nikad bio sklon da pijem kod kuće. Neki momci s posla pričaju o trošenju nekoliko konzervi uz fudbal, ali ja se posebno ne palim ni na fudbal. Tako sam prosto prekinuo. Ako izađemo u restoran, a to radimo tu i tamo, popijem čašu vina, ali sam sasvim zadovoljan i seven -apom. Mamurluci, s decom unaokolo, prosto više nisu privlačni. Pogotovo otkad zauzvrat nema više zezanja, otkad su momci prestali da dolaze – od Frenkijeve smrti, zapravo. Stajao bih tamo i tražio nekog s kim ću da popričam. Elem, kad je dosta, dosta je. Ali, da se vratim na spavanje. Čak i kad sam našao pacova, posle svega toga, te noći spavao sam podjednako dobro i dugo kao i obično. Prosto sam spavao. Nisam sanjao pacove, koliko znam, i nisam se probudio vrišteći. Samo sam se probudio. Kao i obično. Osetio sam se malo uskraćeno, kao i uvek, s idejom da još pola sata ne bi bilo zgoreg. Zgrabio sam knjigu pored kreveta i ustao. Sve potpuno uobičajeno. Odradio sam ceo ritual, upravo kako sam ga odradio prethodnog jutra i svakog jutra pre toga, godinama unazad. Ali, bilo je drugačije. Bilo je potpuno drugačije. Palio sam svetla kako sam silazio – plato na stepenicama, hodnik, ovde – što obično ne radim. Ali, to je shvatljivo, posle šoka od prethodnog jutra. I bogami sam pošteno protresao ona vrata pre nego što sam ušao. Opet, i to je shvatljivo. Iako sam, u dubini duše, znao da više nema pacova. Momci iz deratizacije detaljno su pregledali kuću prethodnog dana. Ja sam morao da idem na posao, ali mi je ona ispričala sve o tome kad sam se vratio i kad sam joj prethodno telefonirao. “Na tavanu su, traže izmet”, rekla mi je kad sam prvi put zvao. “Ljubazni neki momci.” Sasvim mirno. To me je malo iznerviralo. Ona priču nije doživela na isti način kao i ja. Podsećam vas, da budem pošten prema njoj, ona nikad nije ni videla jebenu stvar. I, da budem pošten prema sebi, ja jesam. Bilo kako bilo, dok sam stigao kući, ona je već postala stručnjak za pacove i miševe. Najistaknutiji svetski stručnjak, jebote. Ne, to nije pošteno. Ma. “Oni su neofobi”, rekla mi je kad sam se popeo na tavan da vidim jesu li već jeli otrov. “Plaše se svega novog”, kaže ona, iako sam to mogao i sam da zaključim. “Zato nema svrhe da ideš gore. Neće ni da ga pipnu nekoliko dana, dok se ne naviknu da je tu.” Samo sam hteo da dokažem da me nije strah da se popnem; samo sam hteo da učinim nešto korisno, nakon što sam otrčao na posao pre vremena i ostavio njoj da prevrće poslovni telefonski imenik. “Da li su odneli i pacova?” rekao sam. “Kakvog pacova?” pitala je. “Pacova”, rekao sam. “Jebenog pacova koga sam našao jutros.” I pokazao sam na pod, kod njenih nogu, ne baš tamo gde sam ga našao. Hteo sam da skrenem pažnju, da zakucam pažnju na razliku u našoj situaciji. Na njenu stvarnost. Na činjenicu da sam ja taj koji je morao da ga pokupi. “Oh”, kaže ona. “Ne.” Tako da sam ja to uradio. Otarasio se pacova. Navukao sam kaput i izašao u šetnju. S crnom kesom. Nema frke. Totalno ležerno. Krenuo sam u potragu za kontejnerom. I nije dugo trajalo. Kontejnera sad ima u svakoj ulici ovde. Izgleda da ovom kraju raste cena. Stalno nam agenti za nekretnine u vrata ubacuju kartice, pozivaju nas na prodaju. Jedni čak ubace malo pismo svake nedelje, svakog četvrtka, svaki put s drugom pričom. “Kolm i Dirdre vratili su se u Irsku posle petnaest godina u Sijetlu. Zaljubili su se u ovaj deo Dablina. Možete li da im pomognete?” Nešto drugo svake nedelje. Uživamo u tome. Ona izmišlja svoje sopstvene verzije. “Džulijus je bio primoran da napusti svoju zemlju zbog hapšenja i mučenja. Zaljubio se u ovaj deo grada.” “Pekijeva i Merina kuća na točkovima pala je s cigli. Možete li da im pomognete?” Elem, dotičnog u crnoj kesi – u kontejner. Čak sam i nabio kesu ispod nešto đubreta, da budem siguran da deca neće da je izvuku i naprave haos. Nije mi frka. Mogao sam da ga osetim pod slojevima plastike i nimalo mi nije smetalo. Ali to nije poenta. Poenta je – ne znam tačno. Pôd na kojem stojim, takve stvari, nekad sam uzimao zdravo za gotovo, ali više ne mogu. Pacov je mrtav, negde je na đubrištu, pojeli su ga drugi pacovi, ja sam bio na tavanu nekoliko puta – a otrov je još gore, netaknut. Pogledao sam i u šaht ispred kuće – otrov je i tu takođe netaknut, što je već neobično. Očekivali biste ih u kanalizaciji. Kažu da pacov nikad nije dalje od tri metra od vas. Okej. Dole, u cevima, nema frke. Jedu naša govna. Okej. Samo nek nastave. Elem. Opet se udaljavam od poente. Koju ne znam. Teško nalazim reči koje ispunjavaju misao. Tačno. Ranije sam bio u stanju da pređem ovaj pod bez trunke razmišljanja. Bio je to moj pod, moj čajnik, svakog jutra. Moji posebni trenuci. A sad ne mogu. Moram da mislim na to. Moram da se pripremim. Moram ležerno da razgledam pod tokom svakog koraka. Moram da kleknem i pogledam ispod ormarićâ, znajući dobro da neću da zateknem ništa, ali – svakog jutra. Moja su jutra uništena. Vrlo jednostavno. Ali nije samo to. Tu je i šta ako. To je prava poenta. Šta ako. Šta da je, recimo, bilo rano nedeljno jutro i da je na televiziji bio Meč dana? Seo bih da pogledam, jer ga skoro uopšte ne gledam subotom uveče. Nije čoveku lako da se napali na milionere upola mlađe od sebe, kapirate? Mada, ne zavidim im na novcu. Dakle, ja bih seo, a momčić bi ušetao u kuhinju. Ne smem ni da zamislim. Ali, ipak, ne mislim ni o čem drugom. A još je i gore. Mnogo, mnogo gore. Sve. Jebote, sve je – sve je zagađeno time. Sada, kad najstarija uveče izađe, svaki put čekam budan dok se ne vrati, a taman sam počeo da se navikavam na njene izlaske pre znate već čega. Probudio bih se kad čujem njen ključ u bravi, ali sam bio ušuškan u krevet, nisam joj bio neprijatnost, i zaspao bih pre nego što začujem njene korake na stepenicama. A sad – Isuse. Prošle subote – ovo je istina – sedeo sam na stepenicama u mraku, u svom kućnom mantilu, kako bih mogao da šmugnem u sobu kad je čujem na vratima. Zvuči smešno, znam, kao i svaki normalan otac, ali nije. Očajno je. Morao sam maltene da se zakujem za stepenice kako ne bih izašao na ulicu ili se odvezao u disko – ili kako god da zovu ta mesta danas – klub – u koji je rekla da ide. Nije u pitanju nepoverenje – nemam poverenja u nju. Ali i imam, ako to ima smisla. Zapravo, sasvim ima smisla. Imam poverenja u nju – srećan sam, bio sam srećan što sam je pustio, što ima svoj ključ i ostalo. I potpuno sam siguran da ona zloupotrebljava to poverenje – pije “red bul” i votke s tonikom. Znam to. I možda uzima i ekstazi ili nešto, i da, da, seks, pretpostavljam – i zapravo mi ne smeta, jer je i to deo paketa. Duži povodac za nju deo je ugovora. Dok god ne ušeta u kuću u oblaku alkohola i ne kaže: “Izvini što kasnim, kresala sam momka s kolima i konjskim repom”, ne smeta mi. Što nije rečeno, nije se desilo. Ona zna; mi znamo. Staje na noge. Mi smo tu ako joj zatrebamo. Ali sad, jebote. Na ivici sam da joj zamerim što izgleda dobro. Kao da je ona kriva što je privlačna devojka, kao da je bilo ko izašta kriv. A nikad nisam bio takav. Uvek sam bio ponosan na nju, uvek, sve vreme. I uvek mi se sviđalo kako se oblači. Ali sad sam užasnut. Svašta može da se desi napolju. I nije samo ono predvidljivo u pitanju. Mogla bi da je udare kola dok prelazi ulicu, bez obzira kako je obučena. Sećam se kad smo je prvi put pustili samu u prodavnicu. Taj dan bio je pravi događaj. Bila je tako ponosna na sebe, znate. Kao i ja. Imala je samo osam godina. Uvek sam voleo da im dajem priliku da se ponose sami sobom. A da se to sad dešava, da je sutra dan kad ona sama treba da siđe u prodavnicu, ne bih dao. Kako se ovih dana osećam, ne bih. Ispija poslednji gutljaj čaja. Kafa ujutro, čaj uveče. Njena ideja. Zabrinuta je za mene. A to je skoro jedino što mi trenutno ide kako treba. Njena briga. To dokazuje nešto – ne znam šta. Ljubav, pretpostavljam. Mada možda i ne. Ali joj se sviđam; prilično sam siguran u to. Vidim kako me promatra i hoću da viknem da me ostavi na miru, ali sam joj i zahvalan u isto vreme. Više ne znam ništa ni o čemu. Tako mi se čini. I dobijam bolove u grudima. I ruke su mi ukočene kad se probudim. Utrnute, kao da sam ležao na njima. A, priznaćete, nisam mogao da ležim na obe. Sećam se filma koji sam gledao kao klinac, Bekstvo iz Alkatraza, s Bertom Lankasterom. Čuvar, onaj tip iz Ulica San Franciska – ne Majkl Daglas, drugi. Nosati. Karl nekako. Elem, imao je bol u ruci – Malden, Karl Malden – a begunac, Bert Lankaster, znao je da će ovaj da dobije infarkt. Sećam se da me je to fasciniralo, da je bol u ruci znak da nešto nije u redu sa srcem. To je bilo sjajno. A moj otac – bilo je to pre nego što je dobio papuče – pitao se, naravno, da li bol u guzici znači da preti krvarenje u mozgu. Po tome se u našoj kući znalo da smo odgledali dobar film. Pokretao nas je na razgovor. Ali svejedno. Šta znače dve utrnute ruke? Dva infarkta? I nije samo telo u pitanju. Sad me potpuno boli kurac za sve. Baš za sve. Klimne ka knjizi na pultu. Čitao sam je pre deset minuta, pročitao sam već dve trećine, ali – Čita naslov. Hladna planina od Čarlsa Frejzijera. Dobra je, znate. Vrlo, vrlo dobra. A mene baš briga. Čitam je zato što sam čitač. Ako mi ponudite televizor i knjigu, obično ću da izaberem knjigu. Ali sad. Čitam po navici. Nije mi stalo. Suprotno stanje nekad joj se sviđalo kod mene, znate. Uvek je to govorila. Moj entuzijazam. Bio sam veliko dete, a ona se nije žalila na to. Volela je način na koji slušam muziku. Unosio sam se. Zaista sam slušao. Sam to nikad nisam primećivao, ali ona jeste. Rekla je da nikad nije zaista slušala muziku dok nije počela mene da gleda kako slušam, posle venčanja i useljenja ovde, i videla je koliko to volim. A isti sam bio i s knjigama i s bilo čim, zaista. Jednom me je naterala da naglas čitam u krevetu, dok je ona bila na meni, a ja sam čitao do sekund pre svršavanja – i, verujte, nije mi bilo lako da ne pobrkam stranice. Hvala Isusu, nisu bile tvrde korice. Rob od Isaka Baševisa Singera. Kakva je to samo knjiga bila. Ništa slično nisam ranije pročitao. Ni kasnije. Zbog nje sam zaista zažalio što nisam Jevrej, zbog načina na koji se glavni junak, Jakov, borio za sopstveno jevrejstvo tokom cele knjige. On je bio rob iz naslova. Seljaci su godinama pokušavali da ga nateraju da jede svinjetinu, da radi sve suprotno svojim uverenjima. A ona je primetila da se uzbuđujem, sedeo sam u krevetu, i pitala me je šta je tako dobro u knjizi. Pročitao sam joj jedan deo. O gunguli u planini. Beše to u Poljskoj, pre četiri stotine godina. Nisam knjigu pročitao od onda, ali je nikad neću zaboraviti. Jakova su poslali gore preko leta, da se brine o stoci, da joj traži travu među stenjem, a jedino društvo bile su mu seoske nakaze, plodovi naskakivanja braće na sestre i ostalo po redu. Istina, pisac je to iskazao nešto bolje nego ja, ali shvatate smisao. Pročitao sam joj odlomak. Ne mogu tačno da ga citiram, ali svi su se valjali po blatu, groktali kao svinje, lajali kao psi, zavijali, pišali na vatru, grlili drveće, izvaljivali se na stene, povraćali, vrištali, urlali. “Kao naše venčanje”, rekla je. “O čemu se radi mimo tog odlomka?” “Pa, do sada je ovo ljubavna priča”, rekao sam. “Fantastična je.” “Pročitaj onda još neki odlomak”, rekla je. Pročitao sam onaj gde opisuje Vandu, tu seljančicu koju Jakov voli. I tad se ono desilo. Izgurao sam oko stranicu i po, što i nije loše, jer su slova bila sitna, a odeljci dugački. Elem, svršio sam, a ona je pala preko mene. “Idi, bre”, rekao sam. “Sad ne znam gde sam stao.” Ona je plakala i smejala se, poznato vam je to, i poljubila me. “Ovo je onaj”, rekla mi je na uvo. Što je značilo da će da zatrudni. Izvukla je knjigu između nas i pogledala naslovnu koricu, ime pisca. “Zvaćemo ga Isak ako bude dečak”, rekla je. Zapravo se ništa nije desilo. Tad nije. Ali eto koliko su mi važni čitanje, muzika, čak i posao. Voleo sam pločice. Da ih držim, da ih ređam. Čak i reči “cementno mleko”. Sve. Ona me je zadužila da dajem imena deci. Znala je da ću da im dajem imena koja su važna, koja nešto znače. Koja imaju neku magiju. Tako je najstarija Sara. To je ime koje je Vanda, u Robu, uzela kad je pobegla s Jakovom. Najstarija je pročitala knjigu, prošle godine, i mislim da je bila zadovoljna, iako je knjiga mestimično jako tužna, a Sari to teško pada. Nije ništa rekla, ali mislim da joj se dopala povezanost, znate. Onda imamo Oskara iz Limenog doboša. Njoj se nije dopala ideja da ga nazovem po patuljku, ali sam je ubedio da nam, bude li naš malac izveo pola stvari koji Oskar radi u knjizi, nikad neće biti dosadno. Onda je tu Meri, iz Grada kurvi i Gladi. Dve Meri imaju puno zajedničkog: vrlo su borbene. A i hteli smo nešto malo irskije, iako ime nije strogo irsko. Bilo kako bilo, ona je Meri. A mali momak je Čili, po Čiliju Palmeru iz Kratkih rukava. On se zapravo zove po meni, Terens, jer smo znali da će skoro sigurno on da bude poslednji, a ona je rekla da bi bilo dobro da ga nazovemo po meni i mom ocu, čemu nisam imao šta da zamerim. U stvari, vrlo mi se dopalo, pogotovo što se ona toga setila. Mada čitam knjige celog života, nikad nisam naleteo na junaka ili čak i na zloću po imenu Terens. Elem, obično ga zovemo Čili. I to Čili iz knjige, ne Džon Travolta iz filma, mada je glumio jako dobro. U svakom slučaju, poenta je da nisam uvek bio siroto jadno govno kakvo sad vidite. Zaista, uopšte nije bilo strašno donedavno. I ne znam da li je stvar samo u pacovu. Tako sam umoran, znate. A onda još i ovo. Jedne subote probudili smo se zajedno i zatekli kuhinju poplavljenu. Prst vode po celoj prostoriji. Ustaje i ide do sudopere. Nismo mogli da ukapiramo šta se desilo. Nismo mogli da vidimo odakle curi. Elem, zavrnuo sam glavni ventil i onda smo uočili problem. Otvara ormarić pod sudoperom. Pozadi je gumena cev, koja vodi od slavine s hladnom vodom do slavine napolju, za baštu i slično. I miš ju je progrizao. Vodoinstalater, moj drugar, pokazao nam je to kad je promenio cev. Tragove zuba. “Ove stvari trebalo bi da su otporne na glodare”, rekao je. “Kaži to jebenom mišu”, rekla je ona. I to je zapravo bilo sve. Nikakva stvarna šteta. Kupio sam malo otrova, onog plavog – ne sećam se naziva – i stavio ga na tavan, a uzeo sam i par zamki i postavio ih ovde. Nema frke. Uvek u kući imamo nekoliko miševa, s novembra meseca, kad se usele da prezime. I kako da ih krivim? U svakom slučaju, nisu ni prišli zamkama, ali je otrov nestao posle par dana, a od njega beže iz kuće kad postanu skroz žedni. Dakle, kraj priče. Međutim, onda sam našao dotičnog i shvatio da je sve vreme u pitanju bio pacov, ne miš, i da je jurcao po kući ko zna koliko dugo. Eto. Dakle, pretpostavljam da je povrh svega, mog zamora, mojih svađa s najstarijom – pretpostavljam da starim, zaista – pacov bio šlag na torti, da tako kažem. Nije da sam prvi put video pacova, nikako. Stalno ih viđam na poslu, a kad sam bio klinac, lovio sam ih. Ali ranije, kad bih video pacove, uvek su bili ljubazni, bežali su u suprotnom pravcu. A ovaj. Istina, bio je mrtav. Ali koliko je dugo već bio u kući? Po momcima iz deratizacije, najčešće ulaze kroz otvorena vrata. Ili kroz kanalizaciju, skroz do ispod krova. Koliko dugo, dakle? Miševi se drže određenog kutka u kući, ali pacovi ne. Jure svud okolo. Ušao je u kuhinju kroz rupu u malteru, gde se malter pokvasio od poplave i otpao sa zida. Okej, to je objašnjeno. Umro je pola metra od rupe. Ali kako je ušao pre toga, kako je ušao pre nego što je malter otpao? Niz stepenice? Zašto ne? Pomisao na to me izlomi. Ali. Evo ga. Evo zašto sam ovde. Mimo činjenice da sam skoro uvek ovde u ovo doba noći. Ponovo seda za pult. Preuzimam kuću. Ponovo je osvajam. Sedim ovde ovako, uveče i ujutro, i sedeću dok sve ne postane prirodno. Dok ne počnem zaista da čitam, a ne da slušam šumove po kući, sećajući se našeg mrtvog prijatelja na podu svaki put kad odem do čajnika. Dok se ponovo ne obradujem svojoj jutarnjoj šolji kafe. Ne stražarim nad kućom. Ne mislim da tu ima još pacova. Ne mislim. Ni miševa. I, iskreno da vam kažem, posle onih događaja, miševi su dobrodošli, jebote. Kupiću još i malo sira za tu prigodu. Ne, to preboljevam. Samo je pitanje vremena. Pacov je prošlost. Pomnije proveravamo da li su zadnja vrata zatvorena. Umotao sam komad žičane ograde i nagurao ga u kanalizaciju, tako da su šanse da još neki uđe u kuću jebeno male. Verujem u to. I vrlo uskoro ću to i da osetim. Do mere da više neću osećati ništa, ako sam jasan. Ali – i ovde već teško mogu da nađem prave reči. Na neki način, ipak stražarim nad kućom. Ne protiv pacova ili pâcova ili miševa ili bilo čega što u kuću ne spada. Štitim kuću od prirode. Cele. Svega živog. Jedini razlog za normalno odvijanje života u ovoj kući jeste što prirodu držimo izvan nje. I isto je sa svakom kućom. A priroda, naravno, nisu ni jaganjci ni kunići ni Dejvid Atenboro – to je samo jedan delić. I nije ni posmatranje ptica ni spasavanje kitova. Mnogo je grublje od toga. Život je borba između nas – ljudi – i prirode. Pobeđujemo, ali nismo pobedili. I nikad nećemo. Priroda se nikad, nikad neće predati. Na primer, pacovi. Pokazuje na pod. Oni su pod nama. Dlanovima pokazuje dužinu od oko jednog metra. Malo su manji ili malo veći. I dole su. Dobro. Ali dajte im šansu. I vratiće se. Nisu poraženi i nikad neće biti. Njih ima više nego nas. Trebaju nam zidovi i temelji da bismo ih zadržali napolju, da bismo im pokazali – jer nisu glupi – da smo pametniji od njih i jači od njih. Moramo da obeležimo svoj prostor, kao i ostale životinje. I ne samo životinje. Sve je tako. Mi smo takvi. Nekad smo bili ljudožderi. Kad razmislite, to je sasvim prirodno. Mi smo samo meso. Šta je prirodnije od toga, jebote? Verovatno nam je i ukus dobar, onim mršavijima, mlađima. Ali smo izopštili ljudožderstvo pre mnogo godina. To više nije tema, nije mogućnost. Međutim, uklonite li kuću, uklonite li farme, puteve, svu organizaciju ljudskog života, ponovo će da postane mogućnost. Ako priroda prevlada, ponovo ćemo da jedemo jedni druge. Ili, ako ništa drugo, premišljaćemo se da li da to uradimo. A tu je i seks. Samo nekoliko generacija deli nas od jadnih nakaza iz Roba. Braća sa sestrama, očevi sa ćerkama. Svejedno, toga još ima. Svi to znamo. Odvratno je, ali moramo da priznamo. A upravo su zidovi i vrata prepreka tome. Nije to ništa novo. Oduvek sam znao te stvari. Ali nikad o njima nisam razmislio. A to mi je pacov priuštio kad je odlučio da umre tamo na podu. Verovatno je pokušavao da izađe kad ga je strefilo. I kamo sreće da je izašao. Nikad ne bismo saznali. Ili čak da je umro na tavanu ili iza maltera. Mislim, vremenom bismo osetili smrad, ali ne bi bilo tako strašno. Pacov na tavanu? Šokantno. Pacov u kuhinji? Neverovatno, jebote. Mislim, jasno mi je šta mi se mota po glavi, šta mi se zapravo mota već duže vreme, tu i tamo. Sredovečnost. Znam to. Postajete stariji, sporiji, umorni, bezvoljni, debeli, beskorisni. Smrt postaje stvarna. Stari susedi iz mog detinjstva umiru. Čak i ljudi mojih godina. Rak, uglavnom. Saobraćajne nesreće. Ali još možete da se držite. Ja sam uspevao. Tu je mali Čili. On je bio kao nova baterija. Čim ga makar podignem, oljušte mi se godine s lica. Osetim se mlad i srećan upravo kao kad se Sara rodila. Tu je i muzika. I tu su knjige. Klimne na Hladnu planinu. Počeću ovu ispočetka. Nije fer prema piscu da tvrdim da sam je pročitao kad zapravo nemam pojma o čemu se radi. Tu je i ona. Džeki. Odlično se slažemo. Imamo seks, mada nekako uvek petkom. A takva mi se vrsta šablona ne sviđa. Jer iz dna duše mrzim šablone. Sve se pretvori u šablon, uz najmanji izgovor, a ja se uvek borim protiv toga. Ali svejedno, slažemo se – bolje nego nokat i meso, zaista. Volim je. Da, volim je. Zasmejava me. I zna da se borim i saosećajna je. Povremeno postaje nestrpljiva, ali ko ne bi sa mnom. Elem, hoću da kažem da sam se do – znate već – nosio kako treba. Uživao sam u životu. Moja vrlo zadovoljna majka sedmično je uzimala novi par. Svet je bio shvatljivo, pristojno mesto koje je moglo da se svede na par reči ispisanih po školskoj tabli. I jeste takav. Samo, mora da bude zaštićen. Ako nađete pacova u kuhinji, svet prestaje da bude shvatljivo, pristojno mesto na neko vreme. Morate da ga vratite na staro. To ja upravo i radim. Vraćam ga na staro. I bližim se cilju. Ne znam koliko će vremena da mi bude potrebno, a nije me ni briga. Ovo je za Čilija i za stariju decu. Nisam im dobar ovakav kakav sam. Moram da budem u stanju da kažem Moju vrlo zadovoljnu majku i da verujem u to. Pitanje je vremena. Danas sam kupio kompakt-disk. Otišao sam u “Virdžin” tokom pauze. Hteo sam da uzmem nešto staro, nešto što volim, a nemam na disku. Dilana ili Boba Segera ili “Iglse” ili Boba Marlija ili Džoni Mičel – mogu da nabrajam doveka. Ali nisam. Držao sam Blue i Blood on the Tracks u rukama – hteo sam uzmem oboje. Ali nisam. Odlučio sam se za nešto sasvim novo. Kupio sam album “Leftfilda”, tog benda koji zapravo i nije bend. U pitanju su dva mlada momka koji se bave semplovanjem i miksovanjem, znate. Kradu tuđe ideje i od njih prave sopstvene stvari. Dens muzika. Ne kao Beri Vajt, više kao Trejnspoting – daću joj da ga gleda; već je dovoljno sposobna. Elem, muzika. Ima malo regea, malo “Kraftverka”. Tempo za crkavanje. Ludilo. Pustio sam ga glasno po povratku s posla, kad smo pili čaj večeras. I mnogo mi se sviđa. Naterao sam malog Čilija da pleše sa mnom, a Meri i Oskar su se pridružili – on je visok metar i sedamdeset osam, uzgred. Čak se i Sara smešila. Ništa više neće da me zaustavi. Ekstazi, kokain, heroin, “red bul”. Ništa, jebote. Samo, tintara i čuka su iz petnih žila negodovali dok sam đuskao. Morate da budete u kondiciji ako hoćete da budete rejver. Sad ozbiljno, ne trudim se da postanem kul. Hteo sam da muzika bude objava. Objava deci i Džeki. Da sam dobro. Jer, nisu mogli da ne uoče da sam malo neraspoložen i uznemiren. Uzgred, nikad im nismo rekli za pacova. Niko od njih nema pojma. Ali muzika, prizor mene kako igram uz stvar po imenu Afro-Left i znojim se kao svinja – to je bila objava. Ja sam okej. I mislim da su shvatili. To je bilo dobro. Eto. Od sada jedan album nedeljno. Ne obavezno nešto novo, nego se vraćam slušanju. Pravom slušanju. Zajedno sa svima. I ne uvek istog dana. Ne znači da ću u “Virdžin” da odlazim sredom zato što je danas sreda. Čak uopšte ne u “Virdžin”, zapravo, jer je sranje, iskreno. Ako ne volite Fila Kolinsa ili Selin Dion, ne zamarajte guzicu odlaskom u taj ćumez. Ali, muzika svake nedelje. Ako budem imao novca. I počeću da treniram za dablinski Gradski maraton. Uvek sam govorio o tome. I sad ću da se upustim. Odlučio sam danas, na putu kući s Darta. Ne zavaravam se. Neću pobediti; trebaće mi, po prilici, ceo dan. Odustaću verovatno pre kraja, znate, i usraću se pred hiljadama ljudi, kao i uživo na televiziji, znajući kakve sam sreće. A i kasnije na Vestima. Ali, svejedno, izvešću to. I krećem ispočetka s Hladnom planinom. Ujutro. Eto. Stižem na cilj. Verujem u to. Zaista. Jebeš pacova. I jebeš prirodu. Samo je pitanje vremena.