Ima muškaraca koji uđu u život žene i naprave od njega totalni haos. Meni je to radio Džozef Moreli, ali ne stalno, već s vremena na vreme. Moreli i ja odrasli smo u dosadnom deliću Trentona naseljenom radničkom klasom. Kuće su bile uske i zbijene. Dvorišta mala. Kola američka. Većina sveta bila je italijanskog porekla, s dovoljno Mađara i Nemaca ubačenih da osveže vrstu. Mesto je bilo sasvim u redu, ako ste voleli kalcone ili šije šete. A ako ste svejedno morali da živite u Trentonu, kraj je bio sasvim pristojan za porodični život. Kao dete se nisam naročito igrala s Džozefom Morelijem. Živeo je dve ulice dalje i bio dve godine stariji. „Kloni se tih Morelijevih dečaka”, upozoravala me je majka. „Oni su divljaci. Čula sam ja šta oni rade devojkama kad ih uhvate nasamo.” „A šta im rade?”, nestrpljivo bih pitala. „Bolje da ne znaš”, odgovarala bi majka. „Grozote. Nimalo lepe stvari.” Od tada sam na Džozefa Morelija gledala s mešavinom užasa i požudne radoznalosti koja se graničila sa strahopoštovanjem. Dve nedelje kasnije, sa svojih šest godina, tremom u stomaku i klecavim kolenima sledila sam Morelija do garaže njegovog oca, uz njegovo obećanje da će me naučiti novu igru. Garaža Morelijevih smestila se nezainteresovano na samom kraju njihovog placa. Bio je to tužan prizor, osvetljen slabim zracima svetla koji su se probijali kroz zamazane prozore. Ustajali vazduh se osećao na vlagu po ćoškovima, odbačene gume i posude s upotrebljenim motornim uljem. Nije joj bilo suđeno da u njoj stoje kola Morelijevih, služila je u druge svrhe. Starom Moreliju garaža je služila da u njoj kaišem tuče sinove, njegovi sinovi koristili su je da se zabave sami sa sobom, a Džozef Moreli poveo je mene, Stefani Plam, da se igramo železnice. „Kako se zove ova igra?” pitala sam Džozefa Morelija. „Ćuf-ćuf”, govorio je dok je puzio između mojih nogu, glave izgubljene pod mojom kratkom ružičastom suknjicom. „Ti si tunel, a ja sam voz.” Pretpostavljam da ovo govori malo više o meni. To, da nisam baš naročito prihvatala savete. Ili da sam urođeno imala preteranu količinu radoznalosti. Ili je u pitanju bila nekakva pobuna, ili dosada, ili sudbina. Kako god bilo, beše to tad i nikad više, a ujedno i grdno razočarenje, jer sam stigla jedino da budem tunel, a stvarno sam htela da i ja budem voz. Deset godina kasnije, Džozef Moreli je i dalje živeo dve ulice dalje. Postao je veliki i zao, s očima kao crna vatra u jednom trenutku, i kao čokolada koja se topi u ustima u sledećem. Imao je na grudima istetoviranog orla, zategnuto dupe, uske kukove, lelujav hod, i važio za nekog ko ima laku ruku i vešte prste. Moja najbolja drugarica, Meri Lu Molnar, rekla mi je da je čula da Moreli ima jezik kao gušter. „Sveca mu”, rekla sam, „šta to treba da znači?” „Samo ga pusti da te uhvati nasamo, pa ćeš saznati. Jednom kad te dohvati... to ti je to. Gotova si.” Nisam mnogo viđala Morelija od one epizode s vozićem. Pretpostavljala sam da je otad uvećao repertoar seksualnih fantazija. Širom sam otvorila oči i nagnula se ka Meri Lu, nadajući se najgorem: „Ne misliš valjda na silovanje?” „Govorim ti o strasti! Ako se naloži na tebe, propala si. Frajer je neodoljiv.” Ako zanemarimo to da mi je, kad sam imala šest godina, prstom skinuo zna se šta i zna se već ko, bila sam još netaknuta. Čuvala sam se za brak, ili bar za koledž. „Ja sam devica”, rekla sam, kao da je to bilo nešto novo. „Sigurna sam da se on ne petlja s devicama.” „On je majstor za device! Jagodice njegovih prstiju pretvaraju device u gnjecavu kašu.” Dve nedelje kasnije, Džo Moreli je ušao u pekaru Ukusno pecivo na Hamiltonu, gde sam radila svakog dana posle škole. Kupio je hrskave čokoladne rolnice, rekao mi da se javio u mornaricu, i četiri minuta nakon zatvaranja Ukusnog peciva, začarao mi pantalone na patosu iza ormarića s čokoladnim eklerima tako da su same spale. Kada sam ga sledeći put videla, bila sam tri godine starija. Pošla sam u tržni centar očevim bjuikom. Tada sam ga ugledala kako stoji ispred Đovičinijeve mesare. Nagazila sam veliku mašinu s osam cilindara, prešla preko ivice trotoara, zviznula Morelija otpozadi i odbacila ga preko desnog prednjeg branika. Stala sam i izašla da utvrdim štetu. „Je l’ nešto slomljeno?” Ležao je opružen na trotoaru i gledao mi pod suknju. „Moja noga.” „Dobro”, rekoh. Okrenula sam se na petama, ušla u bjuik i odvezla se do tržnog centra. Pripisujem ovaj incident stanju privremene neuračunljivosti, a u svoju odbranu mogu da kažem da nikad dotad nikog nisam pregazila. U toku zimskih meseci vetar je šibao Avenijom Hamilton, zavijajući pored izloga, udarajući o dovratke i haustore. Leti je vazduh mirovao, lagan i providan, otežao od vlage, zasićen ugljovodonikom. Caklio se iznad vrelog betona i topio asfalt na kolovozu. Čuli su se cvrčci, kontejneri za đubre su isparavali, a prašnjava izmaglica lebdela je beskonačno nad školskim igralištima širom države. Pretpostavljam da je sve to bio deo velike avanture koja se zvala život u Nju Džerziju. Ovog popodneva odlučila sam da zanemarim avgustovsko širenje ozona koji mi je zastajao u grlu i krenula svojom mazdom „mijata”. Klima-uređaj je radio iz sve snage, ja sam pevala s Polom Sajmonom, smeđa kosa koja mi je padala na ramena šibala me je po licu neukrotivim kovrdžama i uvojcima, moje uvek budne plave oči bile su skrivene iza „oukli” naočara, dok mi je noga spokojno gazila pedalu gasa. Bila je nedelja i imala sam sastanak s pečenjem u kući mojih roditelja. Stala sam na semaforu i pogledala u retrovizor. Opsovala sam kada sam za dve dužine kola iza sebe ugledala Lenija Grubera u tamnoj limuzini. Zabila sam čelo u volan. „Prokletstvo.” S Gruberom sam išla u srednju školu. Tada je bio ljigavac, a ni sada nije bio ništa bolji. Na nesreću, bio je ljigavac s opravdanjem. Kasnila sam s isplatom moje „mijate”, a Gruber je radio kao zaplenjivač. Pre šest meseci, kada sam kupila ova kola, dobro sam izgledala, imala sam fini stan i pretplatnu kartu za Rendžerse. A onda tras! Popila sam otkaz. Nema love. Nema više A-1 kategorije za kredit. Ponovo sam pogledala u retrovizor, naoštrila se i cimnula kočnicu. Leni je bio kao dim. Kad pokušaš da ga uhvatiš, on ispari, pa nisam baš bila raspoložena da propustim ovu poslednju priliku da se nagodim. Izvukla sam se iz auta, izvinila čoveku u kolima zarobljenim između nas i uvrebala Grubera. „Stefani Plam”, reče Gruber, pun radosti i lažnog iznenađenja. „Kakva čast.” Naslonila sam obe ruke na krov i pogledala ga kroz otvoren prozor. „Leni, idem kod mojih na ručak. Ne bi mi valjda pokupio kola dok sam kod njih, zar ne? Mislim, to bi bilo baš podmuklo, Leni.” „Ja i jesam prilično podmukao momak, Stef. Zato i radim ovaj fini posao. Mogu ja svašta.” Svetlo se promenilo i vozač iza Grubera leže na sirenu. „Možda bismo mogli da se dogovorimo”, rekoh Gruberu. „Obuhvata li taj dogovor da budeš gola?” Pomislih kako ću da ga zgrabim za nos i uvrnem ga kao u seriji Tri ugursuza sve dok ne zaskiči kao krmak. Samo, problem je bio u tome što bih tada morala da ga dotaknem. Bolje da nađem uzdržaniji prilaz. „Ostavi mi kola za večeras, a ja ću ih dovesti na parking odmah sutra ujutro.” „Nema šanse”, reče Gruber. „Lukava si ti. Pet dana ja lovim ovaj auto.” „Daaj, još jedan dan manje ili više.” „Mogla bi da budeš i malo darežljivija, znaš na šta mislim.” Skoro sam se nasmejala. „Zaboravi. Uzmi kola. U stvari, možeš i sad da ih uzmeš. Ići ću peške do mojih.” Gruberov pogled zaglavio se negde na sredini mojih grudi. Nosim četvorku, veće korpe. Nije zanemarljivo, ali ipak daleko od toga da se posebno ističu na mojih 168 centimetara. Nosila sam crne helanke od spandeksa i preširok džemper. Teško da bi to moglo da se nazove zavodničkom odećom, ali Leni se ipak upiljio. Osmeh mu se proširio dovoljno da se vidi kako mu nedostaje kutnjak. „Pretpostavljam da bih mogao da sačekam do sutra. Na kraju krajeva, ipak smo išli zajedno u školu.” „Uh-huh”, bilo je sve što sam mogla da izustim. Pet minuta kasnije skrenula sam iz Hamiltonove u Ruzveltovu. Još dve ulice do kuće mojih roditelja, i već sam osetila kako me osećaj za porodične dužnosti obuzima i privlači u središte naselja. Ovo je bila zajednica proširenih porodica. Ovde je bilo sigurno i postojano, s puno ljubavi i udobnosti koju sobom nosi poštovanje rituala. Prema satu na kontrolnoj tabli kasnila sam sedam minuta, a poriv da vrištim značio je da sam stigla kući. Parkirala sam se pored ivičnjaka i pogledala prema uskoj dvospratnoj kući sa žaluzinama na verandi i aluminijumskom nadstrešnicom. Polovina koja je pripadala Plamovima bila je žuta, baš kao i četrdeset godina unazad, s krovom od smeđe šindre. Grmovi hortenzija bili su sa svake strane trema, a crveni geranijumi ravnomerno raspoređeni celom dužinom. U osnovi, kuća je bila prosto stan. Dnevna soba u prednjem delu, trpezarija u sredini, kuhinja pozadi. Tri spavaće sobe i kupatilo na spratu. Bila je to mala uredna kuća, ispunjena viškom nameštaja i mirisima kuhinje, zadovoljna svojim životom. Komšinica, gospođa Markovic, koja je živela od socijalne pomoći i mogla sebi da priušti samo skromnije boje za krečenje, ofarbala je svoju stranu svetlozeleno. Moja majka je stajala kod otvorenih vrata. „Stefani”, povika. „Što sediš tamo u kolima? Kasniš na ručak. Znaš da tata ne voli da jede kasno. Krompir se hladi. Pečenje će biti suvo.” U naselju je hrana veoma važna. Mesec se okreće oko Zemlje, Zemlja oko Sunca, a naselje oko pečenja. Otkako znam za sebe, život mojih roditelja kontrolisao je komad od dva i po kilograma rolovanog buta, savršeno ispečenog tačno za šest sati. Baka Mazur stajala je dva koraka iza majke. „Treba da nabavim sebi jedne takve”, reče ciljajući na moje pantalone. „Još ja imam dobre noge, znaš.” Podigla je suknju i zagledala svoja kolena. „Šta ti misliš? Misliš li da bih dobro izgledala u toj biciklističkoj stvarčici?” Baka Mazur je imala kolena kao kugle na kvakama. Nekada je bila lepa, ali s godinama je postala koščata i smežurana. Ipak, da je poželela da nosi biciklističke pantalone, sigurna sam da bi to i učinila. Kako ja to vidim, bila je to jedna od mnogih prednosti života u Nju Džerziju – čak je i staricama bilo dozvoljeno da izgledaju uvrnuto. Iz kuhinje gde je sekao meso, moj otac je zgađeno zagunđao. „Biciklističke”, promrmljao je udarajući se dlanom u čelo. „Uhh!” Kada su pre dve godine dedu Mazura njegove masnoćom začepljene vene poslale na veliku nebesku svinjsku roštiljijadu, baka Mazur se doselila kod mojih i tu ostala. Otac je to prihvatio uz kombinaciju stoicizma Starog sveta i neuviđavno mrmljanje. Sećam se priče o psu kojeg je imao kao dete. Priča ide tako što je to bio najružniji, najstariji, najgluplji pas ikad viđen. Taj pas nikako nije mogao da se suzdrži, cedio je urin kud god bi pošao. Zubi su mu trunuli u čeljustima, kosti bile debelo zahvaćene artritisom, a silni debeljuškasti tumori bili su izbočeni ispod kože. Jednog dana moj deda Plam poveo je psa iza garaže i ubio ga. Pretpostavljam da ima dana kada moj otac zamišlja sličan kraj za baku Mazur. „Treba da nosiš haljine”, rekla mi je majka, iznoseći na sto grašak i pire od bisernobelog luka. „Imaš trideset godina i još se oblačiš kao balavica. Kako misliš takva da nađeš finog muškarca?” „Ja i neću muškarca. Imala sam jednog i nije mi se dopao.” „To je zato što ti je muž bio konjsko dupe”, reče baka. Složila sam se. Moj muž je zaista bio konjska guzica. Naročito kad sam ga uhvatila na delu, na kuhinjskom stolu sa Džojs Barnard. „Čujem da se sin Lorete Buzik rastao sa ženom”, reče majka. „Sećaš ga se? Ronald Buzik?” Znala sam kuda cilja i nisam htela da je sledim. „Neću da izlazim s Ronaldom Buzikom”, rekla sam joj. „Nemoj ni da pomišljaš na to.” „A šta fali Ronaldu Buziku?” Ronald Buzik je bio mesar. Počeo je da ćelavi, bio je debeo i, pretpostavljam da sam oko tog pitanja bila snob, ali bilo mi je teško da na romantičan način razmišljam o čoveku koji provodi dane filujući piliće iznutricama. Moja majka je nastavila da gura dalje. „Dobro, a šta kažeš onda za Bernija Kunca? Videla sam ga kod perionice veša, i jasno mi je stavio do znanja šta hoće kad je pitao za tebe. Mislim da ga interesuješ. Mogla bih da ga pozovem da svrati na kafu i kolače.” Kakve sam sreće, moja majka je verovatno već pozvala Bernija, i upravo u ovom trenutku on kruži ulicom, grickajući „tik-tak” bombonice. „Neću da pričam o Berniju”, rekla sam. „Moram nešto da vam kažem. Imam loše vesti...” Strahovala sam od ovog trenutka i odlagala ga što sam duže mogla. Moja majka stavi ruku preko usta. „Otkrila si grudvicu na dojci!” Niko u mojoj porodici nije dosad otkrio grudvicu na dojci, ali moja majka je uvek bila na oprezu. „Moje grudi su u redu. Problem je s mojim poslom.” „Šta je s tvojim poslom?” „Nemam ga. Dobila sam otkaz.” „Otkaz!”, reče oštro udahnuvši. „Kako je to moglo da se desi? Imala si tako dobar posao. Volela si ga.” Bila sam otkupljivač donjeg veša na veliko za E. E. Martina i radila u Njuarku, koji i nije bio baš cvetna bašta u Baštenskoj državi. Zapravo, moja majka je volela taj posao, zamišljajući da je glamurozan, a u stvari sam se samo cenjkala oko najlonskih gaća. A E. E. Martin nije bio ni blizu Viktorijine tajne. „Ne bih se ja brinula”, reče moja majka. „Uvek će biti posla za otkupljivače donjeg veša.” „Nema posla za otkupljivače donjeg veša.” Naročito za one koji rade za E. E. Martina. To što sam imala plaćeno mesto kod E. E. Martina činilo me je taman toliko privlačnom kao da sam leprozna. E. E. Martin je škrtario kod podmazivanja ove zime i kao rezultat takvog ponašanja obelodanjeno je njegovo šurovanje s mafijom. Direktor je optužen za ilegalno poslovanje, E. E. Martinova firma prodata Baldikot Inc.-u, i bez svoje krivice bila sam pometena u toj čistki. „Bez posla sam već šest meseci.” „Šest meseci! A ja nisam ni znala! Tvoja rođena majka nije znala da si izbačena na ulicu?” „Nisam na ulici. Imam privremeni posao. Radim kao zamena.” I lagano propadam. Prijavila sam se u svakoj agenciji za zapošljavanje na širem području Trentona i s pobožnom predanošću čitala oglase. Mada bih prihvatila bilo šta, izuzev ponude za telefonskog prodavca ili čuvara štenare, budućnost mi nije izgledala naročito svetla. Za pripravnika sam bila previše obučena, a nedostajalo mi je iskustvo u rukovođenju. Moj otac je viljuškom dohvatio sledeći komad pečenja i stavio ga u svoj tanjir. Posle trideset godina rada u pošti podneo je zahtev za prevremenu penziju. Sada povremeno vozi taksi. „Video sam ti rođaka Vinija juče”, rekao je. „Traži nekog za zamenu. Treba da mu se javiš.” Pomak u karijeri baš kakvom sam se nadala – zamena kod Vinija. Od svih rođaka, Vini mi je bio poslednji na listi. Vini je bio crv, seksualni zaluđenik, pseće govance. „Koliko plaća?” Otac sleže ramenima. „Verovatno minimalac.” Divota. Idealan posao za nekog ko je već okoreli očajnik. Kvaran gazda, nikakav posao, bedna plata. Razloga za samosažaljevanje koliko hoćeš. „A lepo je i što je tu blizu”, reče majka. „Možeš svakog dana da dolaziš kući na ručak.” Tupo sam klimnula, misleći kako bih najradije zabola sebi iglu u oko. Sunčevi zraci ukoso su se probijali kroz razmaknutu zavesu, klima-uređaj u dnevnoj sobi zloslutno je zvrndao, predviđajući još jedno ludilo od jutra, dok je digitalni radio -sat treperio električnim plavičastim ciframa, govoreći mi da je devet sati. Dan je počeo bez mene. Skotrljala sam se s kreveta i s uzdahom se odvukla do kupatila. Kad sam završila u kupatilu odvukla sam se do kuhinje i zastala ispred frižidera u nadi da su ga u toku noći posetile frižiderske vile. Otvorila sam ga i zabuljila se u prazne police, primećujući da se hrana nije magično klonirala od mrljotina u posudi za puter i smežuranih otpadaka na dnu posude za povrće. Između mene i smrti od gladi stajalo je pola tegle majoneza, jedno pivo, hleb od integralnih žitarica koji je prekrila plavičasta buđ, glavica salate umotana u plastičnu kesu i braonkastu sluz, i kutija hrane za hrčka. Pitala sam se da li je devet ujutro suviše rano za pivo. Naravno, u Moskvi bi bilo četiri popodne. Prihvatljivo. Popila sam pola piva i mrzovoljno se primakla prozoru u dnevnoj sobi. Razvukla sam zavese i zagledala se dole u parking. Moja „mijata” je nestala. Leni je bio ranoranilac. Ništa neočekivano, ali ipak, bila sam bolno svesna knedle u grlu. Sada sam i zvanično bila neplatiša dugova. A da to ne bude jedina beda, na pola deserta popustila sam i obećala majci da ću otići do Vinija. Odvukla sam se pod tuš i isteturala se otuda pola sata kasnije, nakon što sam se sita isplakala. Uvukla sam se u unihop i krpice i spremila za ispunjavanje kćerinskih obaveza. Moj hrčak Reks i dalje je spavao u svojoj kutiji za sapun, u kavezu na kuhinjskom pultu. Ubacila sam mu nekoliko mrvica njegove hrane, koje su mu zvecnule o činiju. Reks je otvorio svoje crne okice i trepnuo. Mrdnuo je brkovima, dobro onjušio i odustao. Nisam ga krivila. Probala sam ih juče za doručak i nisu me naročito zadivile. Zaključala sam stan i pošla peške tri ulice niže prema Sent Džejmsu, do prodavnice polovnih kola Plava traka. Na početku placa stajala je „nova” od pet stotina dolara, preklinjući da je kupim. Sveukupna zarđalost i brojni udesi učinili su da je „novu” bilo teško prepoznati kao auto, još manje kao ševrolet, ali Plava traka je bila voljna da zameni ovu zver za moj TV ili video. Dodala sam još i multipraktik i mikrotalasnu, pa su mi platili registraciju i takse. Odvezla sam „novu” s placa i otišla pravo kod Vinija. Stala sam na parking na uglu Hamiltona i Oldena, izvukla ključ iz kontakt-brave i čekala da se auto sam izbori s ovim naporom. Molila sam Boga da me ne vidi neko poznat, cimnula vrata da ih otvorim i pretrčala kratku razdaljinu do kancelarije u lokalu. Na plavo-belom natpisu preko vrata pisalo je: „Kompanija za polaganje kaucije Vinsenta Plama”. Manjim slovima reklamirala se dvadesetčetvorosatna raspoloživost širom zemlje. Uredno smešten između perionice Nežna mila nega i Fiorelovog delikatesa, Vinsent Plam se bavio porodičnim stvarima – kućne svađe, neprimereno ponašanje, krađe kola, vožnja pod dejstvom alkohola i lopovluci po radnjama. Lokal je bio mali i bio je opšte namene, sastojao se od dve prostorije obložene jeftinim zidnim oblogama, s tepihom lošeg kvaliteta, boje rđe. Uz jedan od zidova prijemne sobe nalazio se moderan danski kauč, presvučen imitacijom kože smeđe boje, dok je crno-smeđi metalni pult s telefonskom centralom i kompjuterom zauzimao suprotni ugao. Vinijeva sekretarica sedela je iza pulta, skoncentrisano nagnute glave, čeprkajući po gomili predmeta. „Daa?” „Ja sam Stefani Plam! Došla sam da vidim mog rođaka Vinija.” „Stefani Plam!” Podigla je glavu. „Ja sam Koni Rosoli. Išla si u školu s mojom mlađom sestrom, Tinom. Blagi bože, nadam se da ti ne treba kaucija.” Sad sam je prepoznala. Bila je starija varijanta Tine. Uža u struku, krupnijeg lica. Imala je crnu gustu natapiranu kosu, besprekornu maslinastu kožu i tanke brčiće. „Jedino što mi treba jesu pare”, rekoh Koni. „Čujem da Viniju treba neko da vodi kartoteku.” „Upravo smo popunili to mesto, a među nama, ništa nisi propustila. Bedan posao. Plata mala, a ceo dan provodiš na kolenima sričući abecedu. A ako već moraš ceo dan da klečiš, mogla bi da nađeš nešto što se bolje plaća. Znaš na šta mislim?” „Poslednji put sam klečala pre dve godine. Tražila sam kontaktno sočivo.” „Slušaj, ako ti stvarno treba posao, što ne pitaš Vinija da ti dâ da loviš begunce. Tu je bolja lova.” „Kolika?” „Deset posto od kaucije.” Koni izvuče predmet iz gornje fioke. „Ovog smo dobili juče. Odredili su mu kauciju od sto hiljada dolara, a nije se pojavio na sudu. Ako uspeš da ga nađeš i privedeš, dobijaš deset hiljada.” Naslonila sam se rukom na sto da se saberem. „Deset hiljada dolara da nađem frajera? U čemu je caka?” „Oni ponekad ne žele da budu pronađeni, a hoće i da pripucaju na tebe. Mada se to retko dešava.” Koni se nasmeja preko predmeta. „Momak koji se juče pojavio je ovdašnji. Morti Bejers je počeo da ga traži, tako da već ima nešto za početak. Imaš tu slike i sve ostalo.” „Šta se desilo s Mortijem Bejersom?” „Puklo mu slepo crevo. Sinoć u pola dvanaest. Sad je u bolnici Sent Frensis s drenom u stomaku i cevčicom u nosu.” Nisam htela da poželim Mortiju ništa loše, ali polako me je ushićivala ideja o mogućnosti da uskočim na njegovo mesto. Lova je bila primamljiva, a i naziv posla imao je izvesnog skrivenog šarma. S druge strane, hvatanje begunaca zvučalo je pomalo zastrašujuće, a ja sam bila osvedočena kukavica u situacijama kada treba izložiti opasnosti izvesne delove tela. „Pretpostavljam da ne bi trebalo da bude teško naći ovog momka”, reče Koni. „Mogla bi da odeš i pričaš s njegovom majkom. A ako postane čupavo, možeš da se povučeš. Šta možeš da izgubiš?” Jedino glavu. „Ne znam. Ne sviđa mi se onaj deo s pucnjavom.” „To ti je otprilike kao da prolaziš kroz naplatnu rampu”, reče Koni. „Verovatno se na kraju navikneš. Ja to vidim ovako: živeti u Nju Džerziju je rizik, sa svim tim otpadnim materijama, osamnaestotočkašima i naoružanim šizofrenicima. Mislim, šta može da znači još jedan ludak koji puca na tebe?” Misli gotovo kao i ja. A i deset hiljada dolara je prilično primamljivo. Mogla bih da isplatim zajmodavce i sredim malo svoj život. „Važi”, rekla sam. „Prihvatam.” „Moraš prvo da razgovaraš s Vinijem.” Koni se okrete na stolici u pravcu Vinijeve kancelarije. „Ej, Vini!”, povika. „Imaš posao ovde.” Vini je bio četrdesetpetogodišnjak, visok oko 175 centimetara bez štikli, i imao vitko vižljasto telo privatnog detektiva. Nosio je cipele sa zašiljenim vrhovima, voleo žene sa špicastim grudima, tamnopute momke, i vozio kadilak „sevil”. „Stef hoće da se bavi lovom na ucenjene”, reče Koni Viniju. „Nema šanse. Suviše je opasno”, reče Vini. „Većina mojih agenata radila je u obezbeđenju. A moraš i da znaš nešto o snagama reda i zakona.” „Mogu da naučim”, rekoh mu. „Prvo nauči. Onda dođi.” „Posao mi treba sada.” „To nije moj problem.” Pretpostavila sam da je to trenutak kad treba da postanem opasna. „Učiniću da to postane tvoj problem, Vini. Popričaću malo duže s Lusil.” Lusil je bila Vinijeva žena i jedina u naselju koja pojma nije imala o Vinijevim uvrnutim seksualnim afinitetima. Lusil je držala oči čvrsto zatvorene i nije bilo na meni da joj ih otvaram. Naravno, ako bi ikad pitala... bila bi to sasvim druga priča. „Ti bi mene ucenjivala? Tvog sopstvenog rođaka?” „Vremena su očajna.” Okrenuo se prema Koni. „Daj joj neke građanske parnice. Nešto za šta treba samo rad telefonom.” „Ja hoću ovaj”, rekla sam, pokazujući na predmet na Koninom stolu. „Hoću taj od deset hiljada dolara.” „Zaboravi. U pitanju je ubistvo. Nije ni trebalo da položim kauciju, ali tip je iz kraja, i bilo mi je žao njegove majke. Veruj mi, ne treba ti ovakva frka.” „Treba mi lova, Vini. Daj mi šansu da ga privedem.” „Može, al’ na kukovo leto”, reče Vini. „Ako ga ne uhvatim, biću kratak za sto hiljada. Neću za njim da šaljem amatera.” Koni je prevrnula očima prema meni. „Pomislio bi čovek da plaća iz sopstvenog džepa, a firmu poseduje osiguravajuća kompanija. Jaka stvar.” „Daj mi nedelju dana, Vini”, rekla sam. „Ako ga ne dovedem za nedelju dana, predaj slučaj nekom drugom.” „Ne bih ti dao ni pola sata.” Duboko sam udahnula i nagla se prema Viniju da mu šapnem na uvo. „Znam za madam Zarecki i njene bičeve i lance. Znam za dečake. A znam i za patku.” Ništa nije rekao. Stisnuo je usne tako da su pobelele, i znala sam da ga imam. Lusil bi se ispovraćala kad bi saznala šta je radio s patkom. Onda bi rekla svom ocu, Hariju zvanom Čekić, i Hari bi Viniju odsekao đokicu. „Koga tražim?”, upitala sam Vinija. Vini mi je pružio predmet. „Džozefa Morelija.” Srce mi je poskočilo u grudima. Znala sam da je Moreli umešan u neko ubistvo. Bila je to glavna vest u naselju, a detalji u vezi s pucnjavom baškarili su se preko cele naslovne strane Trenton Tajmsa. POLICAJAC UBIO NENAORUŽANOG ČOVEKA. To se desilo još pre mesec dana, i druge važnije vesti (kao na primer tačan iznos glavne premije na lutriji) zamenile su priču o Moreliju. U nedostatku informacija pretpostavila sam da se pucnjava dogodila po službenoj dužnosti. Nisam shvatila da je Moreli optužen za ubistvo. Moja reakcija nije promakla Viniju. „Sudeći prema izgledu tvog lica, rekao bih da ga poznaješ.” Klimnula sam glavom. „Kupio je od mene čokoladne rolnice dok sam išla u srednju školu.” Koni je progunđala. „Dušo, polovina ženskog sveta u Nju Džerziju prodala mu je svoje čokoladice.”