1 Rano jutros, nekoliko časova pre no što će me uhapsiti, probudilo me je podrhtavanje tla. Ne pominjem to da bih uspostavila vezu između ova dva događaja — ili da bih to nazvala predznakom što je ukazao da će se pukotine mog života povezati u obličje nekolicine policajaca — pošto u Tokiju imamo takve potrese svakih mesec dana, nekad i češće, a jutrošnji nije bio ni po čemu poseban. Samo izlažem događaje redom kojim su se odigrali. Ovo je bio neobičan dan i ne želim ništa da zaboravim. Spavala sam dubokim snom na svom futonu, ušuškana među pokrivačima. Probudio me je zvuk udaranja vešalica o zidove garderobe. U kuhinji su zveckali tanjiri a pod je škripao. Bilo mi je muka od ljuljanja, ali još nisam shvatala zašto se krećem. To mi je postalo jasno tek kada mi je spolja do ušiju dopro poznati zvuk. Vetar je izdaleka donosio tihe krike. Sela sam na krevet, drhteći. Posle Liline smrti i Teidžijevog nestanka, mnogo je toga počelo da me čini nervoznom. Otvorila sam vrata ormara i ušla među zanjihane vešalice. Stavila sam na glavu biciklističku kacigu, dohvatila baterijsku lampu selotejpom prilepljenu na zid i čučnula u ugao. Snopom svetlosti opisala sam krug da vidim jesu li pištaljka i boca vode za slučaj zemljotresa na svom mestu. Bile su. Preko bosog stopala pretrčala mi je bubašvaba i smestila se u blizini. „Odlazi“, prošaputala sam. „Nestani. Čuješ li me? Ne želim te ovde.“ Njene crne antene okrenule su se ka meni. A onda je otrčala i nestala u nekoj nevidljivoj pukotini u zidu. Posle nekoliko trenutaka shvatila sam da se vrata ormara više ne tresu. Zemljotres je prošao. Noć je bila tiha. Uvukla sam se ponovo u toplinu futona, ali nisam mogla da zaspim. Sada sam bila svesna da više nisam sama u stanu. Podvukla sam jastuk pod lice i sklupčala se na bok. Znam mnogo trikova kojima mogu da doskočim duhovima i nesanici. Jedan od njih je da isprobavam svoje znanje japanskog. Pokušavala sam da se setim reči koje se izgovaraju isto kao zemljotres, jishin, ali se pišu drugačijim znacima. Ako se spoje ji, što znači sebe, i shin, poverenje, dobija se samopouzdanje. Spajanjem drugih znakova, zemljotres može da postane kazaljka sata, magnetna igla, ili jednostavno — sebe, mene. Tu sam ostala bez ideja. Sigurno je bilo i drugih reči, ali više nijedne nisam mogla da se setim. Obično sam mogla da ih nabrojim bar sedam-osam pre nego što bih odustala, ali ovog jutra mi igra nije išla. Pokušala sam drugu strategiju. Zamislila sam da je Teidži iza mene, da me grli svojim tananim rukama i nežno ljuljuška, kao što je to činio u ono srećno vreme kada smo spavali priljubljeni kao kašike. Tada smo voleli zemljotrese, i oluje, i tajfune. Sećanja su me primirila i uspela sam da odremam još nekih pola sata. Kada sam se ponovo probudila, soba je bila obasjana svetlošću. Smotala sam futon i nagurala ga u ormar. Ponela sam pakovanje gotovih rezanaca za ručak i na brzinu iskapila šolju čaja. U sedam sam pošla na posao ne osećajući se ni umornije ni gore nego proteklih nekoliko nedelja. Očekivala sam običan dan u kancelariji. Policija je došla po mene u toku poslepodneva. Sedela sam za stolom i radila na prevodu novog projekta pumpe za bicikle. Bila sam duboko koncentrisana i nisam primetila dolazak posetilaca. Posao nije bio posebno težak — prevodim suvoparnu tehničku dokumentaciju i vrlo sam dobra u tome — ali odvukao mi je misli od nedavnih užasnih događaja. A onda sam postala svesna da su kolege prestale da rade i da gledaju ka vratima. Podigla sam pogled. Na ulazu su bila dva policajca. Nisam bila iznenađena. Sigurna sam da niko od nas nije bio. Pogledi mojih saradnika išli su od policajaca do mene i natrag. Nisam želela da doživim poniženje hapšenja usred kancelarije, pred nimalo blagonaklonom publikom. Skočila sam sa stolice u nadi da ću preduhitriti napad policajaca. „Za mene je“, promrmljala sam. „Verovatno hoće da postave još neka pitanja. Ništa važno.“ I pre nego što sam uspela da dođem do njih: „Gospođica Flaj? Vodimo vas u policijsku stanicu radi ispitivanja u vezi sa nestankom Lili Bridžis. Ponesite svoju useljeničku legitimaciju.“ Stala sam ispred dve tamnoplave uniforme i pokušala da ih nateram da izađu. „U džepu mi je. Nikuda ne idem bez nje. Ali već sam odgovorila na mnoga pitanja. Stvarno ne znam šta bih vam još rekla.“ „Došlo je do novog razvoja događaja. Pođite sa nama do automobila.“ Bila sam nervozna. Mogla sam da se setim samo jednog mogućeg razvoja događaja, ali se nisam usudila da bilo šta pitam. Jesu li pronašli delove Lilinog tela koji su nedostajali? Možda ih je plima izbacila na obalu, ili su ih ribari u toku noći pokupili mrežom. Možda je policija uspela da je sastavi i zvanično identifikuje. To bi bila samo formalnost. Sudeći po novinskim izveštajima, već su znali da je u pitanju Lili. U kancelariji ništa više nije bilo kao pre, otkad je onog jutra, pre nekoliko nedelja, neko doneo Dejli jomijuri, koji je tiho dodavan od stola do stola, da bi u popodnevnim časovima stigao i do mene. Naslov je glasio: „U Tokijskom zalivu pronađen trup žene. Veruje se da je u pitanju nestala šankerica, Britanka Lili Bridžis.“ I niko me posle toga više nije pogledao u oči. Ne znam jesu li mislili da sam ja ubica, ili im je zbog užasne Liline smrti bilo neprijatno da razgovaraju sa mnom. Policija me je izvela iz prostorije — kao da sama ne bih znala put — i odvela dole, do automobila. Nisam podigla pogled. Znala sam da moje kolege gledaju s prozora, ali nisam osećala potrebu da im mašem na rastanku. Pretpostavljala sam da se više nećemo videti. Nedostajaće mi jedna od njih, moja prijateljica Nacuko. Želela je da mi veruje, ali naslov je bio kap previše čak i za nju, pa me je i ona napustila. Kada sam videla članak, palo mi je na pamet da Lili ne bi odobrila takvu formulaciju. Bila je šankerica samo u Japanu. Kod kuće, u Halu, radila je kao medicinska sestra. I to dobra, kao što sam shvatila na izletu do Jamanaši-kena, kada sam se okliznula i pala niz padinu. Odvela me je do podnožja i previla mi članak sa toliko profesionalnog saosećanja da sam zamalo zaplakala. Ali u baru je bila nespretna i potuljena. Glas joj je bio tako visok i unjkav da su mušterije dobijale poriv da preskoče šank i same se posluže. Trebalo je da joj to bude samo privremeni posao. Ali Lili je sada mrtva, a ja sam u policijskoj stanici. Ovo mi je prvi dodir sa japanskim pravnim sistemom, ako se ne računa nekoliko blagonaklonih pitanja postavljenih kada je otkriven njen nestanak. Nisam sigurna šta ovog puta hoće od mene, ali izgleda mi ozbiljno. Sedim na klupi u hodniku. Čovek koji me je doveo otišao je, ostavivši dva policajca da se muvaju u blizini. Stariji je debeo, a mlađi mršav. Debeli ubeđuje mršavog da mi se obrati na engleskom i ustanovi znam li japanski. Nisam nalazila sa shodno da im kažem kako tečno govorim japanski i da sam, u stvari, profesionalni prevodilac. Trebalo bi to da znaju, ako uopšte išta znaju. Dogovorili su se. Mršavi se okreće ka meni. „Zdravo. Ja ću biti prevodilac.“ Engleski govori polako i nesigurno. „Zdravo.“ „Možete li, molim vas, da mi kažete puno ime i prezime?“ „Napisano je na mojoj legitimaciji, koju mi je malopre neko uzeo.“ Informacija je, na japanskom, prosleđena drugom policajcu. Usledio je odgovor, najpre na japanskom, a zatim i na engleskom. „Nije moj posao da znam šta se dogodilo sa vašom legitimacijom. Vaše ime i prezime.“ „Lusi Flaj.“ Debeli se mršti. „Ruši Furai“, kažem u želji da pokažem dobru volju. Kada me je policija ranije ispitivala, jedan prijatelj, Bob, me je upozorio da bi trebalo da se ponašam normalno, ma koliko se to kosilo sa mojom prirodom, i da budem predusretljiva koliko god mogu. „Imam trideset četiri godine.“ On ne odgovara. „U stvari, rođena sam u godini zmije.“ „I radite u Tokiju. U Šibuji“, kaže debeli policajac na japanskom. Pošto mi je to prevedeno na engleski, odgovaram, „Da, tako je.“ „Ime firme?“ Ponovo čekam da mi se prevede na engleski pre nego što odgovorim: „Sasagava.“ „Tamo ste urednik?“ Moj mladi, mršavi prijatelj mi poslušno prevodi. „Prevodilac. Japansko-engleski.“ Očekujem da konačno doživi prosvetljenje, ali ništa se ne događa. „Koliko već radite ovde?“ „Oko četiri godine.“ „Dakle, govorite japanski.“ Prevodilac kaže: „Dakle, govorite japanski.“ „Da“, kažem. Probudi se, mislim. „Da, govori.“ Policajac me gleda. Sumnjičavim, neprijateljskim pogledom kakav smatram da nisam zaslužila. Za sada. „Pera pera“, kažem. Tečno. „Niste to rekli.“ „Niste me pitali.“ Prevodilac odlazi gotovo uvređeno. Drago mi je što sam ga se rešila. Nije mi se dopao njegov naglasak. Ostala sam sa postarijim, debelim policajcem. Moj tamničar mi pokazuje stolicu u nekakvom sobičku. Seda preko puta i gleda svuda osim u mene. Ne zameram mu. Zašto bi me gledao? Lusi nije ulje na platnu, što zna svako ko ju je video. Kada sam se udobno smestila, on se ipak prisiljava da me pogleda i više ne može da skrene pogled. Svesna sam da je to zbog nečeg u mojim očima. „Hoću da mi kažete sve o noći kada je Lili Bridžis-san nestala.“ „Zna li se koja je to noć?“ „Noć posle koje je više niko nije video. Koliko nam je poznato, vi ste poslednji razgovarali s njom.“ „Već sam vam rekla sve o tome.“ „Voleo bih da mi ponovo ispričate.“ „Bila sam u svom stanu. Neko je pozvonio. Otvorila sam. Bila je to Lili. Razgovarale smo nekoliko minuta i posle toga je otišla.“ „I?“ „Vratila sam se u stan.“ „A posle toga?“ „Ništa. Ne sećam se. Stavljala sam veš da se suši pre nego što je ona došla. Verovatno sam nastavila.“ „Jedan od vaših suseda vas je video kako ispred vrata razgovarate sa Bridžis-san.“ Zakolutala sam očima. „Onda je ona ili on verovatno video ovo što sam vam upravo rekla.“ Netremice me posmatra. Kao profesor koji strpljivo čeka dečije priznanje, siguran da će ono uslediti. „Dobro. Pet minuta kasnije, pošla sam za njom. Zaboravila sam nešto da joj kažem.“ „Dakle, ponovo ste razgovarale?“ „Nismo. Nisam je našla.“ „Pretpostavili ste da je pošla ka stanici?“ „Da. Ne znam kuda bi inače otišla. Ne verujem da je dobro poznavala moj kraj Tokija.“ „Put od vašeg stana do stanice uglavnom je prav, zar ne? A ulice su noću dobro osvetljene.“ „Tačno, ali nisam je našla. Ne znam kuda je otišla.“ „Hoćete li mi reći kakve je prirode bio razgovor koji ste vodile na vratima?“ Odmahnula sam glavom. „Ne sećate se?“ „Sećam se.“ „Onda mi, molim vas, kažite.“ „Neću.“ „Vaš sused je prijavio da ste bili ljuti. Da ste vikali na Bridžis-san.“ „Ja ne vičem.“ „Niste bili ljuti?“ „Bila sam ljuta.“ „Vaš sused kaže da mu se učinilo da ste nešto nosili, nekakav zavežljaj.“ Šmrknula sam. „Ko je taj sused? Mis Marpl?“ Vrlo dobro sam znala da je u pitanju moja prva komšinica, ona sa usisivačem. Oduvek mi je izgledala kao neko ko ima bujnu maštu. Svakoga dana je bar četiri sata divljački usisavala stan, a ponekad i noću. Sigurno su joj se u glavi rojile svakojake ideje. Osim toga, ona je jedina u mom neposrednom susedstvu. Iznad benzinske pumpe su samo dva stana, a jedan je moj. Pretpostavljam da je šteta što se nismo sprijateljile, ali sada je već prekasno. Lice mu je bezizražajno. „Nisam nosila ništa. Ama baš ništa.“ Zuri u mene. „Dobro razmislite. Molim vas.“ Pokušavam, reda radi, ali već sam umorna. „Kao što sam vam rekla, donela sam veš iz perionice. Možda sam, kada sam otvorila vrata, imala neki komad odeće u rukama. Ali nisam baš toliko rasejana da pođem za Lili noseći nešto sa sobom. A da sam uhvatila sebe kako trčim ulicom sa gaćicama u ruci, sigurno bih se toga setila.“ „Pitam se šta li je vaš sused mogao da vidi.“ „Ruke su mi bile prazne.“ „Bridžis-san vam je bila bliska prijateljica.“ Zastajem. „Da.“ „Pričajte mi o vašem prijateljstvu.“ „Neću.“ „Lili vam je bila najbolja prijateljica, je li tako?“ „Družile smo se. Nismo se dugo poznavale.“ „A ostali prijatelji?“ „Moji ili njeni?“ „Vaši.“ Neću da mu pričam o Teidžiju, mom prijatelju nad prijateljima. „Nacuko. Moja koleginica. Bob. Amerikanac. Upoznala sam ga u čekaonici kod zubara. Naučila sam ga da kaže ’tup, neprestani bol’ na japanskom. On je profesor engleskog i ne govori japanski. I gospođa Jamamoto. Vodila je gudački kvartet u kome sam svirala. Bile su tu još i gospođa Ide i gospođa Kato. Druga violina i viola.“ „Je li Lili Bridžis poznavala te ljude?“ „Samo Nacuko i Boba. Gospođa Jamamoto je umrla pre Lilinog dolaska u Japan. Nije imala prilike da upozna gospođu Ide i gospođu Kato.“ „Zašto je Lili Bridžis došla u Japan? Šta vi mislite o njenim namerama?“ „Volela je Hello Kitty.“ Podiže pogled. Sumnjičav. „Ne znam zašto je došla.“ Znam. Neću mu reći za Endija, njenog dečka, niti kako ju je pratio i stavljao joj prisluškivače u tašnu, niti kako je pretukao perača prozora zato što se ovaj zatekao u blizini spavaće sobe dok se Lili presvlačila, kao da je mogao da zna da je ona tamo. Neću mu reći da je ostavila posao koji je volela i tajno došla u Japan ne bi li pobegla od tog čoveka. Neću mu reći, jer on sve to već zna. Još ranije sam ispričala policiji čitavu priču. Kao i Bob. On ustaje i otvara vrata da bi pustio još jednog policajca u sobu. Sada ih je dvojica. Čkiljim ne bih li pročitala znake na njihovim značkama. Stari se zove Kamejama (planinska kornjača), a novi je Oguči (mala usta). Oguči je mlad, ruke su mu bez ijedne dlačice, a pognut je kao pubertetlija koji je prebrzo izrastao. Seda malo dalje od Kamejame, izgleda zabrinuto. Kamejama izlazi iz sobe rekavši da će se ubrzo vratiti. Oguči se igra levom nogavicom. Prsti su mu dugi i koščati kao i nos, koji češe. Kruži pogledom po ćeliji ali zna da ga posmatram i ne usuđuje se da me pogleda. Tera komarca koji mu je sleteo na vrat. Ovaj mu leti ispred očiju približavajući se njegovom licu. Oguči pokušava da ga hrabro ignoriše, ali komarac počinje da pravi budalu od njega. A onda, silovitije nego što je neophodno, udara dlanom o dlan i nehajno briše mrlju belom maramicom. Skreće pogled ka vratima, željno iščekuje Kamejamin povratak. Malo je porumeneo. Mislim da mu se dopadam. Kamejama je, gde god da se nalazi, veoma zauzet i još se ne vraća. Oguči klima glavom i zapisuje nešto u beležnicu. Ostavljena sam da razmišljam o budućnosti i o kontroli koju imam nad njom. Mislim na Teidžija i kako bi me, da je on sada ovde, bilo baš briga šta će se dogoditi. Ali lepše je vratiti se u prošlost, a i korisnije. Ako budem mislila na ono što se već dogodilo, možda ću uspeti da dokučim kako je prošlost postala sadašnjost, kako su se moja prijateljstva pretvorila u dim i kako sam dospela ovde. Zamišljam Teidžija kako sedi preko puta, u Ogučijevoj stolici, uzima moju šaku i miluje mi vrhove prstiju dodirima nežnim kao sveža voda. Stresam se od osećanja koje sam zamislila i to je dovoljno da me vrati u Šindžuku, mesto gde smo se upoznali. U noć kada sam verovala da je sačinjen samo od kiše i ni od čega drugog. Šetala sam centrom Tokija. Bilo je to nedugo po raspuštanju gudačkog kvarteta gospođe Jamamoto i trebalo je nekako da ubijem nedeljno veče. Stigla sam do čuvenih nebodera Niši-Šindžuku ne nameravajući da se zadržavam kraj njih. Pisci turističkih vodiča su očarani „blejdranerovskim“ izgledom tih futurističkih građevina, ali one za Lusi nisu ništa više od običnih hotela, banaka i ustanova koje su, sasvim slučajno, veoma visoke i bacaju dugačke senke. Uzbudljive su ako ste na pedeset drugom spratu, ali vam je njihovo prisustvo iza leđa neprijatno kad ste na ulici. Padala je kiša i bila sam jedina osoba koja nije nalazila za shodno da otvori kišobran. Kišobrani su nezgrapni i svojim neljudskim rasponima i oštrim, opasnim žicama predstavljaju pretnju za prolaznike. Lusina koža je vodootporna, a odeća uvek može da se osuši. Jedan mladić je stajao ispred hotela Keio plaza dok su oko njega promicali nizovi kišobrana. Bio je nagnut nad barom koju je fotografisao. Voda mu se slivala niz kosu i lice, ali on kao da to nije primećivao. Čulo se škljocanje fotoaparata dok je kružio oko bare. Posmatrala sam ga. Izgledao je kao sačinjen od vode i leda. Nikada nisam videla muškarca sa tako finim prstima, oštrim i krhkim lopaticama i gotovo prozirnim smeđim očima. Činilo se da je u neonskoj pomrčini svetlucao jasnije od ogromnih ledenih skulptura na festivalu u Saporou, kojima sam se divila po dolasku u Japan. Bio je eksponat tokijske noći, tako divan da nisam mogla samo da prođem kraj njega. Prišla sam njegovoj bari i zastala da vidim šta ga je toliko zaokupilo. Odraz hotela Keio plaza delio je vodu na dva dela. Na jednoj strani bili su bleštavi prozori i svetlost, a na drugoj tama i nekoliko opušaka u vodi što su mi, onako zdepasti, izgledali kao ljudi koji se bacaju s prozora. Ali on je bio zagledan dublje no što sam ja mogla da vidim. Zakoračila sam napred tako da su mi vrhovi cipela sada bili u vodi i pokrivali odraz hotela. Nije podigao pogled. Kretao se oko bare ne odvajajući fotoaparat od lica. A onda je napravio snimak mojih stopala. Nisam se pomerila kada je podigao pogled. Oči su mu pretraživale moje lice kao da ne mogu da nađu ono što traže. Ponovo je približio kameru licu i posmatrao me kroz objektiv, kao dete koje gleda kroz kartonski uložak potrošenog toalet-papira ne bi li videlo svet na drugačiji način. Škljocaj fotoaparata i blesak blica. Tada me je prvi put fotografisao. Nikada nisam videla te slike. Trenutak je bio toliko intiman da sam znala da još dublje zbližavanje mora da usledi. Na kraju krajeva, sama sam se koketno pozvala u njegovu fotografiju. Pustio me je da uđem i zatočio me pritiskom na dugme. Moja stopala i lice sada su bili unutar njegovog fotoaparata. Uvukao me je u sebe, i sledeći korak je, iako bestidan, bio sasvim predvidiv. Možda smo rekli nešto, ali ako i jesmo, ne sećam se šta. Ne sećam se čak ni trenutka kada sam shvatila kuda idemo. Čini mi se da smo hodali ćutke. Nismo imali dovoljno za sobu u Keio plazi — niko nije — pa smo pošli ka njegovom stanu u Šin-Okubu. Iako samo dvadeset minuta hoda od centra, to je bio sasvim drugačiji kraj Tokija. Ostavili smo neonske tornjeve za sobom i zašli u tokijske uličice. Stare kuće su bile uglavljene između onižih stambenih zgrada. Uske sive uličice bile su opervažene majušnim prodavnicama i barovima. Narandžasti lampioni su krasili jeftine restorane. Ulične mačke siktale su na pse koji su lajali sa balkona. Prošli smo kraj mnogih bara, ali on nije snimio više nijednu fotografiju sve dok nismo stigli u njegov stan. Čulo se okretanje ključa u bravi. A onda je, u svetlosti lampe i uz razmaknute zavese, napravio poslednju sliku. Sliku mog nagog tela. Klečala sam na krevetu, zavaljena unazad, i čekala da me njegov dodir učini lepoticom. Nije mi smetalo što me posmatra kroz objektiv fotoaparata. Mašina je bila obzirnija od oka. Nije mogla da žmirka niti da se podrugljivo osmehuje, ili bar ne dok se slika ne napravi. Fotoaparat je čuvao svoje mišljenje za sebe sve do razvijanja filma. A onda je Teidži sklopio oči. Dugo ih nije otvorio i želela sam da verujem da je pod njegovim kapcima ostala uokvirena slika mog tela. Posmatrao je taj nepokretni prizor dok sam se pela na njegovo ledeno telo i ljuljala ga napred-nazad, sve dok se led nije pretvorio u vodu a penis se poput ledenice istopio u meni. Ostala sam u tom položaju još dugo pošto nam se disanje umirilo, čudeći se kako je sve bilo lako. A onda sam ustala sa njegovog krhkog, ružičastog tela, ustreptalog i spolja i iznutra od nečega što je neobično ličilo na radost. Pošto su mu oči bile sklopljene a soba osvetljena, iskoristila sam priliku da malo razgledam prostor ne bih li bolje upoznala tog čoveka. Soba je izgledala kao veliki ormar. Sa zidova je visila njegova odeća: plavi i sivi džemperi, tanke majice kratkih rukava, stare pantalone i farmerke. Preko garnišne je bila prebačena jedna kravata, ali bila je prašnjava i nigde nije bilo košulje uz koju bi je nosio. Nije bilo polica i knjige su stajale naslagane u visoke gomile. Nisam mogla da vidim naslove. Na knjigama je bilo mnogo diskova. U uglu sobe se nalazila velika begonija, u čije su listove bile zapletene naočare za plivanje. Tri ili četiri fotoaparata ležala su na podu, i dve kartonske kutije pune koverata iz prodavnica foto-opreme. Ali nigde na vidiku nije bilo ni jedne jedine fotografije. Zidovi su bili belo okrečeni i pomalo musavi. Na njima nije bilo ničega osim njegove odeće. Plavičastobela zavesa se njihala na noćnom povetarcu. Verovatno smo zaspali, ali ne sećam se toga. Ujutru me je odveo u mali restoran u kome je radio. Kasnije mi je rekao da lokal pripada njegovom ujaku i da će ga on jednoga dana naslediti. Još nije bilo otvoreno, ali seli smo iza izgrebanog pulta u dnu restorana pijući ledeni ječmeni čaj iz visokih čaša. Mali ventilator se bučno okretao na zidu i zapljuskivao mi potiljak talasima hladnog vazduha. Nismo se gledali. Dok su nam se tela dodirivala, rame uz rame, upijala sam njegovu toplinu i činila je svojom. Oguči me posmatra. Sipa mi čašu vode i zahvalna sam mu na toj mrvi čovečnosti iako je, koliko je meni poznato, po japanskom ustavu to garantovano pravo. Vruće mi je. Umačem prste u čašu i razmazujem hladnu vodu po licu. Izgleda da on to shvata kao znak da je led probijen. „Dugo ste u Japanu. Devet godina?“ Je li ovo deo zvaničnog ispitivanja ili pokušava da zapodene razgovor? Nisam sigurna. Verovatno bi trebalo da snima sve što kažem kako bi to kasnije moglo da bude upotrebljeno kao dokaz. „Deset.“ „Šta vas je dovelo ovamo?“ Ovo već liči na nešto. To su me u proteklih deset godina pitali pedeset hiljada puta. Na to pitanje nemam iskren odgovor jer on ne postoji, ili ja bar nisam dovoljno iskrena da razmislim o tome. Ali imam nekoliko zgodnih objašnjenja kada me pitaju. Ovo je posebna prilika i zato ih koristim sva. „Zanima me japanska kultura, htela sam da naučim jezik, da zaradim nešto novca, da vidim sveta, da pobegnem iz turobne stare Engleske, a i volim tofu.“ Uživam u ovome i dajem sebi slobodu da nastavim. „Lakše je jesti štapićima nego nožem i viljuškom, stanu u jednu ruku, a i hrana nema onaj metalni ukus; ovdašnji vozovi su mnogo brži, jeftiniji i pouzdaniji, sumo rvači imaju savršene listove mada su im butine malo predebele za moj ukus. Strašno je zgodno što račune mogu da platim u samoposluzi pa ne moram da čekam da otvore banku i zbog toga zakasnim na posao. Ljiljani su predivni u maju, kao i ružičasti trešnjevi cvetovi o kojima se toliko priča, a isto i o gejšama, koje, uostalom, nisu ništa posebno kada ih čovek bolje pogleda, pošto im se i pored sve šminke vide bubuljice; devojčice u vozovima su uvek nasmejane i ne podnosim svoju porodicu.“ Jasno mi je da nije siguran kako da shvati sve ovo. Malo sam iznenađena, bolje reći zadivljena, svojom zbirkom razloga. Od sada ću ćutati. Neću reći Ogučiju ništa više od onog što me bude pitao, jer će sve što kažem voditi ka Lili. Namučiću se dok policiju ne ubedim da sam nevina, ali jedno se ne može poreći. Da me Lili nikada nije upoznala, sada bi bila živa. Činjenica o Lilinoj smrti, koliko mi je poznato u ovoj fazi razgovora, ima malo i podložne su spekulacijama. Nestala je jedne noći nekoliko meseci po dolasku u Tokio. Koji dan kasnije, iz Tokijskog zaliva je izvučen trup mlade žene, kao i par odgovarajućih udova, zaboravila sam kojih. Iako policija nije mogla da izvrši zvaničnu identifikaciju pošto nije bilo šaka, a samim tim ni otisaka prstiju, izgledalo je da svi podrazumevaju da je telo Lilino. Kao što već znate, moja veza sa tim događajem bio je njen dolazak kod mene veče uoči nestanka. Susetka je videla otvorena vrata, mene kako ljutito razgovaram sa Lili i nju kako odlazi. A onda me je, nekoliko minuta kasnije, ugledala kako izlazim iz stana sa nekakvim zavežljajem. To je laž. Zašto nije rekla da je videla kako stavljam pištolj za pojas pošto sam zaključala vrata? Ili da sam nosila bodež? Ništa osim toga nisam poricala, mada sam odlučila da ne iznosim pojedinosti o razgovoru koji smo vodile. Jedan od osumnjičenih bio je i Lilin bivši momak, mada, na moju nesreću, on bi u tom slučaju morao da ima lažni pasoš i neverovatno brzo prevozno sredstvo da bi se vratio u Englesku i obezbedio sebi lažni alibi. Dotičnog dana snimljen je skrivenom kamerom u nekoj jeftinoj prodavnici u Gulu gde je ušao da kupi bakalar, čips i jaja iz turšije za ručak. Sve je potrpao u vetrovku i počešao se po uvu pre nego što je iz džepa izvukao nekoliko novčića od jedne funte. Drugi glavni osumnjičeni bio je uobičajeni gospodin X, koji se u svakoj zemlji na svetu noću pojavljuje u mračnim sokacima da nas onim što je u stanju da uradi sa ženskim telom podseti da definicija ljudskog bića podrazumeva i neke neljudske elemente. Bez novih dokaza, teško je zamisliti kakav je napredak policija mogla da postigne. Ne čini mi se verovatnim da će mi moj novi prijatelj to reći ako mu ne dam još neke podatke o Lili. Ćutim. Misli mi se vraćaju Teidžiju. Prvog jutra pošto smo se upoznali, probudila sam se rano, nažvrljala adresu na parčetu papira i gurnula pod njegov fotoaparat pre nego što smo otišli u restoran. Nisam mu ostavila broj telefona. Želela sam da dođe i pronađe me. Dok sam se tuširala, začula sam zvono na vratima. Prošlo je nedelju dana od našeg susreta. Po zvuku zvona — manje iznenadnom nego obično i prisno tihom — znala sam da to nežni Teidžijev prst pritiska taster i nisam gubila vreme na traženje peškira. Odškrinula sam vrata manje nego inače — još tada sam znala da mi je susetka znatiželjna — i pustila ga da se uvuče u stan. Kad bih se samo setila šta mi je rekao. Možda je rekao da sam lepa, jer mi je, dobro se sećam, nekoliko puta to rekao. Možda je bio iznenađen što me je pronašao potpuno nagu i savršeno spremnu za njega. Možda se ne sećam šta je rekao jer možda nije rekao ništa. Može biti da smo odmah otišli u moju sobu i istog trenutka se prepustili strasti. Kasnije, pokrivena čaršavom, gledala sam ka njegovom fotoaparatu dok me je slikao. A opet, ako ništa nije rekao, kako znam da se zvao Teidži? Svaki put kada pomislim na Teidžija, pokušavam da ne mislim na Lili. To nije u redu. Još nisam predstavila Lili, ne valjano. Odlagala sam predstavljanje u nadi da će ona sama nešto preduzeti. Ali grešila sam. Ona je, znate, već tu. U senkama u uglovima ćelije, u zujanju sijalice nad mojom glavom. Možda je tačkica u uglu mog vidnog polja samo trun u oku. Kad god se pognem napred, kosa mi padne preko leve slepoočnice i znam da je Lili u mom licu. Ponekad mi se čini da hodam kao neko drugi — koraci mi postanu kraći, brži, gotovo na ivici trčanja — i tada znam da mi je ušla i u noge. Trepćem i shvatam da se Kamejama vratio i da me on i Oguči posmatraju. „Ne možete samo da sedite i zurite u prazno. Moraćete da mi kažete sve o Bridžis-san. Nema svrhe da čitave noći sedite i ćutite. Dobro ste je poznavali. To nam je poznato.“ „Da, jesam.“ Ali ne dovoljno dobro. I to je sve. Kamejama me zasipa pitanjima, izvikuje jedno za drugim. Zatvaram oči i uši. Ne vidim i ne čujem ništa.