Prolog Dok je Crna smrt harala Evropom, odnoseći polovinu njenog stanovništva, mnogi građani su u očajanju skrenuli pogled s Neba na Zemlju. Oni naklonjeniji filozofiji pokušavali su, kako bi ovladali telesnim svetom, da otkriju tajne postojanja i odgonetnu velike zagonetke Života, dok su se siromašni samo nadali da će prevazići svoje patnje. I tako je Bog pao na Zemlju kao Čovek, a kruta verska doktrina srednjeg veka izgubila svoju moć i ustupila mesto proučavanju velikih drevnih civilizacija Rima, Grčke i Egipta. Dok je želja za krstaškim ratovima jenjavala, bogovi Olimpa ponovo su se rađali i ponovo se bíle olimpijske bitke. Čovek je suprotstavio svoj um srcu Božjem i zavladao je Razum. Bilo je to vreme velikih dostignuća u filozofiji, umetnostima, medicini i muzici. Kultura je cvetala s velikom pompom i ceremonijom, ali uz veliku cenu. Stari zakoni pogaženi su pre nego što su stvoreni novi. Prelaz od strogog povinovanja reči Božjoj i vere u večito spasenje na slavljenje Čoveka i nagrada materijalnog sveta, poznat kao humanizam, bio je, zapravo, složena promena. Rim tada nije bio Sveti grad; bilo je to mesto bezakonja. Građani su bili pljačkani na ulici, kuće provaljivane, prostitucija je cvetala, a svake nedelje ubijane su stotine ljudi. Štaviše, zemlja koju poznajemo kao Italiju nije postojala. Umesto nje, postojalo je pet sila: Venecija, Milano, Firenca, Napulj i Rim. U granicama “čizme” bilo je mnogo nezavisnih gradova-država kojima su vladale stare porodice na čelu s mesnim kraljevima, feudalnim gospodarima, vojvodama ili biskupima. Unutar zemlje susedi su se međusobno borili za teritorije. A oni koji su pokoravali druge bili su uvek na oprezu – jer sledeća bitka bila je blizu. Iz inostranstva su pretile invazije stranih sila koje su želele da se prošire. Vladari Francuske i Španije žudeli su za teritorijama, a “varvarski” Turci, koji nisu bili hrišćani, posezali su za Papskim zemljama. Crkva i država borile su se oko prevlasti. Posle travestije Velike šizme – kada su postojala dvojica papa, podeljene moći i smanjenih prihoda – stvaranje novog sedišta prestola u Rimu, sa samo jednim papom, dalo je kneževima Crkve novu nadu. Postavši još snažnije nego ranije, duhovne vođe Crkve morale su da se bore samo s privremeno moćnim kraljevima, kraljicama i vojvodama malih gradova i poseda. Ipak, Sveta rimska katolička crkva bila je u neredu, jer raspusno ponašanje nije se ograničavalo samo na građane. Kardinali su na ulice slali svoje sluge, naoružane kamenicama i samostrelima, da se tuku s rimskom omladinom; ljudi na visokim položajima u Crkvi, kojima je ženidba bila zabranjena, posećivali su kurtizane i držali mnoge ljubavnice; mito je nuđen i priman; crkveni zvaničnici najvišeg ranga bili su spremni da za novac daju razrešenja od kazni i ispisuju svete papske bule za oprost i najstrašnijih grehova. Mnogi razočarani građani govorili su da je u Rimu sve na prodaju. Dovoljno novca moglo je da kupi crkve, sveštenike, naklonost, čak i Božji oprost. Uz vrlo retke izuzetke, ljudi koji su postajali sveštenici ulazili su u Crkvu zato što su bili drugorođeni sinovi, od rođenja pripremani za crkvene profesije. Oni nisu imali stvarnog verskog poziva, ali Crkva je i dalje imala moć da kralja proglasi kraljem i deli velike blagoslove na zemlji, pa je svaka italijanska porodica plemenitog roda darivala i podmićivala kako bi njeni sinovi bili imenovani u veće kardinala. Bila je to renesansa; doba kardinala Rodriga Bordžije i njegove porodice. 1 Zlatni zraci letnjeg sunca grejali su popločane ulice Rima dok je kardinal Rodrigo Bordžija hitao iz Vatikana u trospratnicu ukrašene fasade na Trgu Merlo, kuda je išao da povede sa sobom troje svoje male dece: sinove Čezarea i Huana, i kćer Lukreciju, meso svog mesa, krv svoje krvi. Ovog srećnog dana papski vicekancelar, drugi najmoćniji čovek u Svetoj rimskoj katoličkoj krvi, osećao se naročito blagoslovenim. U kući njihove majke, Vanoce Katanei, uhvatio je sebe kako veselo zvižduće. Budući da je bio sin Crkve ženidba mu je bila zabranjena, ali budući da je bio Božji čovek bio je siguran da zna plan dobrog Boga. Zar nije Nebeski otac stvorio Evu da nadopuni Adama, čak i u Raju? Zar iz toga ne sledi da na ovoj izdajničkoj zemlji ispunjenoj nesrećom muškarcu još više treba ženska uteha? Troje dece mu se već rodilo dok je još bio mlad biskup, ali ova poslednja deca, koju je začeo s Vanocom, zauzimala su posebno mesto u njegovom srcu. Činilo se da u njemu bude onu istu vatrenu ljubav kao i ona. Čak i sada, dok su još mali, video ih je kako mu stoje na ramenima, tvoreći tako velikog diva, kako mu pomažu da ujedini Papske zemlje i proširi Svetu rimsku katoličku crkvu po celom svetu. Tokom godina, kad god je dolazio da ih poseti, deca su ga uvek zvala “tata”, ne videći nikakvog sukoba između njegove odanosti njima i njegove lojalnosti Svetoj stolici. Nisu videli ničeg čudnog u tome što je on i kardinal i njihov otac. Pa zar sin i kći pape Inokentija ne idu često Rimom u svečanim povorkama uz veliku pompu? Kardinal Rodrigo Bordžija proveo je s Vanocom, svojom ljubavnicom, više od deset godina; nasmešio bi se kad god bi pomislio kako je malo žena u njemu pobuđivalo takvo uzbuđenje i toliko dugo zadržalo njegovo zanimanje. Vanoca, naravno, nije bila jedina žena u njegovom životu, jer, on je bio čovek velikih apetita u svim ovozemaljskim zadovoljstvima, ali je svakako bila daleko najvažnija. Bila je inteligentna, lepa njegovim očima, i neko s kim se moglo razgovarati o zemaljskim i nebeskim stvarima. Mnogo puta ga je mudro posavetovala, a on je zauzvrat bio plemenit ljubavnik i brižan otac njihove dece. * * * Vanoca je stajala na vratima i hrabro se smešila mašući svojoj deci. Jedna od njenih velikih vrlina, sada kada je dosegla četrdesetu godinu, bila je što je shvatala čoveka koji je nosio kardinalsku odeždu. Znala je za njegovu plamenu ambicioznost, za neugasivu vatru koja mu je gorela u utrobi. Imao je i vojni plan za Svetu katoličku crkvu, kojim bi se ona proširila, imao je političke saveznike koji bi je učvrstili i obećane ugovore koji bi zacementirali njegov položaj i njegovu moć. O svemu tome je razgovarao s njom. Ideje su marširale njegovim umom onako nemilosrdno kao što bi njegove armije gazile po novim teritorijama. Sudbina mu je bila da bude jedan od najvećih predvodnika ljudi, a s njegovim usponom ići će i uspon njene dece. Vanoca je pokušavala da se uteši pomišlju da će jednog dana, kao zakoniti kardinalovi naslednici, njena deca imati bogatstvo, moć i otvorene puteve. Tako je i mogla da ih pusti. Sada je čvrsto grlila svog najmlađeg sinčića, Žofrea, premladog da joj ga oduzmu, jer ga je još dojila. Ali i on će uskoro otići. Njene tamne oči blistale su od suza dok je gledala kako njena ostala deca odlaze. Samo se Lukrecija jednom okrenula, a dečaci nisu nikako. Vanoca je videla kako privlačna impozantna kardinalova prilika poseže za ručicom mlađeg sina, Huana, i sićušnim rukama trogodišnje kćeri Lukrecije. Njihov najstariji sin, Čezare, koji je išao sam, već je delovao uznemireno. To znači nevolje, mislila je, ali vremenom će ih Rodrigo upoznati isto onako dobro kao što je ona. Oklevajući, zatvorila je teška drvena ulazna vrata. Prešli su svega nekoliko koraka kada je Čezare, sada već ljut, gurnuo svog brata tako jako da je Huan, ispustivši očevu ruku, posrnuo i gotovo pao. Kardinal ga je zadržao, a zatim se okrenuo i rekao: “Čezare, sine moj, zar ne možeš da zatražiš ono što želiš, umesto da guraš svog brata?” Huan, godinu dana mlađi, ali znatno nežnije građen, ponosno se cerio dok ga je otac branio. Ali pre nego što se nauživao svoje pobede, Čezare mu priđe i snažno mu nagazi na nogu. Huan jauknu od bola. Kardinal svojom krupnom šakom zgrabi Čezarea s leđa za košulju, podiže ga s kaldrme i protrese ga tako jako da su mu se kestenjaste kovrdže prosule po licu. Onda je spustio dečaka na tlo. Klekao je ispred njega, a smeđe oči mu omekšaše. Upitao ga je: “Šta je, Čezare? Šta te je toliko ozlovoljilo?” Dečakove oči, tamnije i oštrije, sijale su kao ugljevlje dok je zurio u oca. “Mrzim ga, tata”, reče ravnim glasom. “Uvek njega odabereš...” “Hajde, hajde, Čezare”, reče kardinal, razveseljen. “Snaga porodice, kao i snaga vojske, leži u uzajamnoj odanosti. Osim toga, smrtni je greh mrzeti svoga brata i nema razloga da stavljaš u opasnost svoju besmrtnu dušu zbog takvih osećanja.” Ustao je i nadneo se nad njih. Zatim se nasmešio i potapšao svoj veliki stomak. “Svakako me ima dovoljno za sve vas... zar ne?” Rodrigo Bordžija je bio planina od čoveka, dovoljno visok da nosi svoju težinu, zgodan na grub, a ne na plemićki način. Imao je tamne oči koje su često blistale veseljem, njegov nos, iako velik, nije bio ružan, a pune senzualne usne, obično nasmešene, davale su mu plemenit izgled. Ali, njegov lični magnetizam i neukrotiva energija kojom je zračio, navodili su sve da se slože da je on jedan od najprivlačnijih ljudi svog vremena. “Čez, zauzmi moje mesto ako želiš”, reče kardinalova kći Čezareu, glasom toliko jasnim, da se kardinal s divljenjem okrenuo prema njoj. Lukrecija, stojeći ruku skrštenih na grudima, dugih plavih uvojaka koji su joj pali po ramenima, imala je na svom anđeoskom licu izraz čvrste rešenosti. “Ti ne želiš da držiš tatu za ruku?” upita je kardinal praveći se da se duri. “Meni se ne plače kada te ne držim za ruku”, reče ona. “I ne ljuti me.” “Krecija”, reče Čezare istinski toplo, “ne budi mazga. Huan se samo mazi; najjači je kad je sam.” S gađenjem je zurio u brata koji je hitro brisao suze mekom svilom rukava košulje. Kardinal promrsi Huanovu tamnu kosu i uze da ga teši. “Prestani da plačeš. Možeš da me držiš za ruku.” Okrenuo se Čezareu i rekao: “A ti, mali moj ratniče, možeš da me držiš za drugu.” Zatim je pogledao Lukreciju i široko joj se osmehnuo. “A ti, slatko moje dete? Šta tata da uradi s tobom?” Detetov izraz ostao je neizmenjen, nije pokazala ni trunke osećanja, pa se kardinal oduševio. Pohvalno joj se nasmešio. “Ti si prava tatina devojčica, a za nagradu za tvoju hrabrost i plemenitost, sedećeš na jedinom počasnom mestu.” Rodrigo Bordžija posegnu naniže i hitro podiže malenu devojčicu visoko u vazduh da je smesti sebi na ramena. Smejao se s čistom radošću. Sada je, dok je hodao ulicom, a elegantna odora mu otmeno lepršala, njegova kći ličila na novu i prelepu krunu na glavi kardinala. * * * Tog istog dana Rodrigo Bordžija preselio je svoju decu u palatu Orsini, preko puta njegove sopstvene palate u Vatikanu. Njegova obudovela rođaka, Adrijana Orsini, starala se o njima, bila im guvernanta i brinula se za njihovo obrazovanje. Kada se njen mladi sin Orso u trinaestoj godini verio, njegova verenica, Đulija Farneze, doselila se u palatu da pomogne Adrijani oko dece. Iako je kardinal preuzeo svakodnevnu brigu o deci, ona su i dalje posećivala svoju majku, koja se udala za svog trećeg muža, Karla Kanalea. Kao što je Rodrigo Bordžija odabrao Vanoci prva dva muža, tako je odabrao i Kanalea, znajući da udovica mora da ima muža da je štiti i njenoj kući očuva ugled. Kardinal je bio dobar prema njoj, a ono što nije dobila od njega, nasledila je od dva prethodna muža. Za razliku od lepih, ali praznoglavih milosnica nekih velikaša, Vanoca je bila praktična žena, čemu se Rodrigo divio. Posedovala je nekoliko dobro vođenih krčmi i seosko imanje, što joj je donosilo zamašne prihode, a budući pobožna žena, sagradila je kapelu posvećenu Madoni u kojoj se svakodnevno molila. Ipak, posle deset godina, njihova strast se pomalo hladila, i sada su bili dobri prijatelji. Nekoliko nedelja kasnije Vanoca je bila primorana da pošalje svoju bebu, Žofrea, da se pridruži braći i sestri, jer je bez njih bio neutešan. I tako su se sva deca Rodriga Bordžije okupila pod krilom njegove rođake. Kao što dolikuje deci kardinala, sledećih nekoliko godina podučavali su ih najdarovitiji učitelji Rima. Učili su humanističke nauke, astronomiju i astrologiju, istoriju starog veka i nekoliko jezika, među kojima španski, francuski, engleski i, naravno, jezik Crkve – latinski. Čezare je blistao zbog svoje inteligencije i takmičarskog duha, ali Lukrecija je bila ta koja je najviše obećavala, jer je iznad svega ostalog posedovala karakter i istinsku vrlinu. Mada su mnoge devojčice bile slate u manastire da se obrazuju i posvete svecima, Lukrecija se, na Adrijanin savet, a uz kardinalovu dozvolu, posvetila muzama; podučavali su je isti nadareni učitelji koji su učili i njenu braću. Pošto je volela umetnost, naučila je da svira lautu, da pleše i crta. Isticala se u vezu na zlatnim i srebrnim tkaninama. Kao što joj je i dolikovalo, Lukrecija je razvila šarm i talente, čime joj je porasla vrednost u bračnim savezima koji će u budućnosti dobro doći porodici Bordžija. Jedna od njenih omiljenih zabava bilo je pisanje poezije; provela je mnoge sate sastavljajući stihove o ljubavi i zanosu prema Bogu, kao i o romantičnoj ljubavi. Posebno je bivala nadahnuta svecima, srca često suviše punog da bi reči to opisale. Đulija Farneze postupala je prema Lukreciji kao prema mlađoj sestri, Adrijana i kardinal obasipali su je pažnjom, pa je rasla kao srećno dete prijatne naravi. Radoznala i ljubazna sa svakim, nije volela nesuglasice i davala je sve od sebe da očuva mir u porodici. * * * Jedne predivne nedelje, nakon što je služio misu u bazilici Svetog Petra, kardinal Bordžija pozvao je svoju decu da mu se pridruže u Vatikanu. Ovo je bio redak i hrabar potez, jer su sve do vremena pape Inokentija sveštenici svoju decu proglašavali svojim nećacima i nećakama. Otvoreno priznanje očinstva moglo je da ugrozi važno imenovanje na neku visoku crkvenu dužnost. Ljudi su, naravno, znali da kardinali, pa čak i pape, imaju decu – svako je znao da čine grehe – ali sve dok je to bilo skriveno pod plaštom “rodbine”, a stvarni odnosi se navodili samo u tajnim pergamentima, ugled položaja nije bio okaljan. Svako je mogao da veruje u šta je hteo, ali kardinal Bordžija nije podnosio licemerje. Dešavalo mu se, naravno, da je ponekad morao da izmeni ili dotera istinu, ali to je bilo razumljivo – na kraju krajeva, bio je diplomata. Adrijana je za ovu naročitu priliku obukla decu u najbolju odeću: Čezarea u crni saten, Huana u belu svilu, a dvogodišnjeg Žofrea u plavu somotsku haljinicu bogato obrubljenu čipkom. Đulija je obukla Lukreciju u dugu čipkanu haljinu boje kajsije i na njene uvojke boje lana stavila malu dijademu ukrašenu dragim kamenjem. * * * Kardinal je upravo završio s čitanjem službenog dokumenta koji mu je iz Firence doneo njegov stariji savetnik Duarte Brandao. Dokument je govorio o izvesnom dominikanskom fratru poznatom kao Savonarola. Govorkalo se da je prorok, nadahnut Svetim Duhom, ali, što je bilo još opasnije za kardinalove namere, svi obični građani Firence hrlili su da čuju Savonaroline propovedi i na njih veoma strasno reagovali. Proglasili su ga vizionarom i rečitim propovednikom čije su vatrene besede često grmele protiv telesnih i novčanih grehova papstva u Rimu. “Moramo da držimo na oku tog prostog fratra”, reče Rodrigo Bordžija, “jer su i velike dinastije često obarali jednostavni ljudi koji su verovali da poseduju svetu istinu.” Brandao je bio visok i mršav, duge crne kose i otmene pojave. Izgledao je plemenito i druželjubivo, ali po Rimu se šuškalo da ništa nije ravno njegovom gnevu kada naiđe na nedostatak odanosti ili poštovanja. Svi su se slagali da bi bilo glupo stvoriti od njega neprijatelja. Sada je Duarte češkao brkove kažiprstom dok je razmišljao o značenju onoga što mu je Rodrigo Bordžija upravo rekao. Duarte reče kardinalu: “Priča se da taj fratar s propovedaonice napada i Medičije, a da masa tome kliče.” Kada su deca ušla u privatne odaje Rodriga Bordžije, razgovor je stao. Duarte Brandao se osmehnuo u znak pozdrava, a zatim stao sa strane. Lukrecija je uzbuđeno potrčala kardinalu u zagrljaj, ali dečaci su stajali pozadi, s rukama na leđima. “Dođite, sinovi moji”, reče Rodrigo i dalje držeći kćer u naručju. “Dođite i poljubite tatu.” Mahnuo im je s toplim osmehom dobrodošlice. Čezare je prvi stigao do oca. Rodrigo Bordžija spustio je Lukreciju na malu zlatnu stolicu pored svojih nogu i zagrlio sina. Čezare je bio snažan dečak, visok i mišićav. Ocu se dopadalo da drži svog sina, taj osećaj ulivao mu je sigurnost u njegovu sopstvenu budućnost. Rodrigo je popustio zagrljaj, a zatim odmakao sina na dužinu ruke kako bi mogao da ga pogleda. “Čezare”, rekao je toplo, “svaki dan govorim molitve zahvalnice našoj Blaženoj Madoni, jer ti usrećuješ moje srce svaki put kada te vidim.” Čezare se radosno nasmeši, srećan zbog očevih lepih reči. Čezare se onda pomerio u stranu da napravi mesta za Huana. Da li zbog dečakovog ubrzanog bíla, da li zbog snažnog udaranja Huanovog srca o njegovo ili zbog ubrzanog disanja koje je otkrivalo nervozu, tek nešto je u Rodrigu odgovorilo na dečakovu krhkost. A kada je kardinal zagrlio svog sina, učinio je to nežno, ali ga je grlio malo duže. Kada je kardinal jeo sam u svojim odajama, obično je trpeza bila skromna – hleb, voće i sir. Ali danas je naredio svojim slugama da sto napune testom i živinom, govedinom s naročitim začinima i kuglama zaslađenog kestenja. Dok su deca, Adrijana, njen sin Orso i lepa i šarmantna Đulija Farneze sedeli za stolom, smejali se i ćeretali, Rodrigo Bordžija se osećao kao srećan čovek. Okruženom porodicom i prijateljima, život na zemlji činio mu se dobrim. U sebi je izgovorio molitvu zahvalnicu. Kada mu je sluga napunio srebrni pehar poput krvi crvenim vinom, kardinal je bio pun dobre volje. Zato je, kao izraz ljubavi, ponudio prvi gutljaj svom sinu Huanu, koji je sedeo pored njega. Ali Huan je okusio vino i namrštio se. “Previše je gorko, tata”, reče. “Ne sviđa mi se.” Rodrigo Bordžija, uvek budan, odjednom se ukoči od straha. Ovo je slatko vino, ne bi trebalo da je gorko... Gotovo u isti mah dete se požali da mu je muka i savi se od bola u stomaku. Njegov otac i Adrijana trudili su se da ga ohrabre, ali samo trenutak-dva kasnije Huan poče snažno da povraća. Kardinal podiže dečaka sa stolice, odnese ga u predvorje i spusti na kauč presvučen brokatom. Smesta je pozvan vatikanski lekar, ali pre nego što je stigao do kardinalovih odaja, Huan je izgubio svest. “Otrov”, izjavio je lekar kada je pregledao dečaka. Huan je bio beo poput mrtvaca i već u groznici. Tanki mlaz crne žuči tekao mu je s usana. Izgledao je tako mali i bespomoćan. Rodrigo Bordžija izgubio je svoje svetačko držanje. Pobesneo je. “Otrov namenjen meni...” reče. Duarte Brandao, koji je stajao pored njega, izvuče svoj mač, budan i spreman za odbranu od svakog daljeg nasrtaja na kardinala ili njegovu porodicu. Kardinal mu se okrenu. “U ovoj palati je neprijatelj. Skupi sve u Glavnu dvoranu. Sipaj svakome pehar vina i nateraj ih da popiju. Zatim mi dovedi onog koji odbije.” Adrijana, zabrinuta, prošaputa: “Dragi rođače, Vaša preuzvišenosti, razumem vaš bol, ali ovako ćete izgubiti svoje najvernije sluge, jer mnogi će se razboleti, a neki će i umreti...” Rodrigo se okrenu prema njoj. “Neću im ponuditi vino koje je bilo ponuđeno mom jadnom nedužnom sinu. Vino koje oni dobiju biće čisto. Ali samo grešnik će odbiti da pije, jer će ga strah ugušiti pre nego što podigne pehar do usana.” Duarte je odmah otišao da sprovede kardinalova naređenja. Huan je ležao nepomično kao kamen, bled kao smrt. Adrijana, Đulija i Lukrecija sedele su pored njega i brisale mu čelo vlažnim krpama i lekovitim uljima. Kardinal Rodrigo Bordžija podiže mlitavu ručicu svog sina i poljubi je; zatim ode u svoju ličnu kapelu i kleče da se pomoli ispred kipa Madone. Pogađao se s njom, jer ona razume šta znači izgubiti sina i koliki bol to donosi. Zakleo se: “Učiniću sve što je u mojoj moći, sve što je u ljudskoj moći, da besmrtne duše hiljada privedem pravoj crkvi. Tvojoj crkvi, Sveta majko. Pobrinuću se da se klanjaju Tvome sinu, samo ako poštediš moga...” Mladi Čezare stajao je pored vrata kapele. Kada se kardinal okrenuo k njemu, video je suze u dečakovim očima. “Dođi, Čezare. Dođi, sine moj. Moli se za svog brata”, reče kardinal. I Čezare kleče pored svog oca. * * * U kardinalovim odajama svi su sedeli ćutke sve dok se Duarte nije vratio i objavio: “Zločinac je otkriven. To je samo jedan dečak iz kuhinje, ranije je radio na dvoru u Riminiju.” Rimini je bio mala feudalna provincija na istočnoj italijanskoj obali, a njen vladar, mesni vojvoda Gaspare Malatesta, bio je užasan neprijatelj Rima i papstva. Bio je to krupan čovek, tela dovoljno velikog za dve duše. Lice mu je bilo izrovašeno i izborano, ali je njegova kosa, čupava, neukrotiva i crvena, bila pravi razlog zašto je bio poznat kao “Lav”. Kardinal Bordžija se odmače od svog bolesnog sina i šapnu Duarteu: “Pitaj dečaka iz kuhinje zašto toliko mrzi Njegovu svetost. Zatim se pobrini da ispije onu bocu vina s našeg stola. Postaraj se da popije sve.” Duarte klimnu. “A šta želite da učinimo s njim kada vino počne da deluje?” upita. Kardinal, sjajnih očiju, crvenog lica, odgovori: “Stavite ga na magarca, čvrsto ga svežite i pošaljite ga s porukom Lavu od Riminija. Poručite mu da počne da moli za oproštaj i da se miri s Bogom.” * * * Huan je nekoliko nedelja ležao kao u dubokom snu, a kardinal je insistirao da dečak ostane u vatikanskoj palati kako bi ga negovao njegov lični lekar. Dok je Adrijana sedela pored dečaka, a nekoliko služavki se staralo o njemu, Rodrigo Bordžija je provodio sate u kapeli moleći se Madoni. “Doneću jedinoj istinskoj crkvi duše hiljada”, obećavao je predano. “Samo zamoli Hrista da poštedi život moga sina.” Kada su njegove molitve uslišene i Huan se oporavio, kardinal je postao još odaniji Svetoj crkvi i svojoj porodici. Ali Rodrigo Bordžija je znao da sama nebesa više ne mogu da obezbede sigurnost njegove porodice i shvatio je da treba povući još jedan potez. * * * Kardinal je sada znao da mora da pošalje u Španiju po Migela Korela, poznatog i kao don Mikeloto. Ovaj nezakoniti nećak kardinala Rodriga Bordžije osećao je na sebi ruku sudbine od samog rođenja. Kao dete u Valensiji nije bio ni zao ni nasilan, pa ipak je često morao da brani one duše koje je dobrota činila slabima prema silovitoj prirodi drugih, jer ljubaznost se često meša sa slabošću. Migel je, još kao dete, prihvatio svoj usud: da štiti one koji svetom nose buktinju Boga i Svete rimske crkve. Ali, Migel je bio snažan dečak, vatren u svojim delima koliko i u svojoj odanosti. Pričalo se da ga je, još kao šiparca, napao najdivljiji bandit njegovog sela kad je ustao u odbranu doma svoje majke, kardinalove sestre. Migel je tada bio krupan momčić od šesnaest godina. Vođa bandita i nekoliko mladih siledžija ušli su u kuću i pokušali da sklone dečaka od drvenog sanduka u kom su bile najvrednije svete relikvije njegove majke i porodično rublje. Kada je Migel, koji je malo govorio, opsovao bandite i odbio da se skloni, vođa mu je isekao lice stiletom, rasekavši mu duboko usne i obraz. Dok mu je krv u debelim mlazovima tekla niz lice, njegova majka je vrisnula, a sestra počela glasno da jeca – ali Migel je nepomično stajao. Najzad, kada su se susedi okupili na ulici i počeli da viču, bandit i njegova grupa su, bojeći se da ne budu uhvaćeni, pobegli iz sela u brda. Nekoliko dana kasnije, kada je ista banda pokušala da se vrati u selo, naišla je na otpor; većina je pobegla, ali Migel je uhvatio vođu. Ujutru je ovaj nesrećni bandit pronađen s debelim konopcem oko vrata kako visi s velikog drveta na seoskom trgu. Od tada se ugled Migela Korela kao vatrenog momka širio kroz kneževinu Valensiju i niko se nije usuđivao da njemu ili njegovoj porodici i prijateljima učini zlo, iz straha od osvete. Lice mu je zaraslo; istina, ostao mu je ožiljak koji mu je krivio usne u stalnu grimasu, ali druge štete nije bilo. Na svakom drugom čoveku ovaj strašni osmeh bio bi zastrašujući, ali Migelovo nadaleko čuveno poštenje i samilosni pogled njegovih zlatnosmeđih očiju činili su da svako ko ga vidi pozna njegovu dobru dušu. Susedi su iz milošte počeli da ga zovu “don Mikeloto”; postao je poznat kao čovek vredan poštovanja. Kardinal Rodrigo Bordžija smatrao je da u svakoj porodici neki moraju da stupe napred, na svetlo, i propovedaju reč Božju. Ali iza njih mora biti drugih, da im obezbede sigurnost i uspeh u njihovim svetim poduhvatima. Oni koji sede na prestolu Crkve ne mogu da se brane od zla bez pomoći ljudske ruke, jer takva je priroda sveta u kome živimo. To što je mladi don Mikeloto bio pozvan da igra ulogu zločinca nikoga nije iznenadilo, jer on je bio nadmoćan čovek. Njegova ljubav i odanost prema Nebeskom ocu i Svetoj stolici nikad nisu dovedeni u pitanje, bez obzira na mrlje njegovog karaktera o kojima su šaputali njegovi neprijatelji. Rodrigo Bordžija nije sumnjao u to da će don Mikeloto uvek podvrći svoju volju volji Nebeskog oca i rado postupati po naređenjima Svete majke crkve. I tako, dok je kardinal verovao da njegova dela vodi božansko nadahnuće, i don Mikeloto je verovao da njegovu ruku vodi ista nebeska sila, tako da se nije postavljalo pitanje greha. Jer, zar nije svaki put kada bi zaustavio dah nekom neprijatelju kardinala ili Crkve, time vraćao njihove duše kući, na presudu Nebeskog oca? Tako je Rodrigo Bordžija, koji je odrastao u Valensiji i poznavao krv koja teče kroz španska srca, nedugo po Huanovom oporavku pozvao svog nećaka u Rim. Svestan opasnosti ove strane zemlje, on je poverio dvadesetjednogodišnjem don Mikelotu dobrobit svoje porodice. A kardinalova deca su, rastući, retko mogla da se okrenu, a da iza sebe ne vide senku don Mikelota. Kad god je kardinal bio u Rimu i ne previše zauzet svojim dužnostima vicekancelara, posećivao je svakodnevno svoju decu, često u pratnji don Mikelota. A čim se ukazala prilika, pobegao je iz kužne i zagušljive letnje vrućine Rima s njegovim uskim pretrpanim ulicama, i poveo ih u svoj veličanstveni letnjikovac u bogatoj zelenoj seoskoj oblasti.