Ništa sem zvezda, rasutih po crnilu neba, kao da je Tvorac razbio vetrobran na svojim kolima ne zaustavivši se da pomete stakliće. Ovo je bezdan između svetova, ledena dubina svemira u kojoj nema ničeg sem ponekog zalutalog molekula, nekoliko izgubljenih kometa i... ... kruga crnila koji se lagano kreće, oko preispituje perspektivu, i ono što je naizgled bila strahovita udaljenost međuzvezdanog kakoseonokaže postaje svet u tami, čije su zvezde svetla onoga što bi se velikodušno moglo nazvati civilizacijom. Jer, dok se svet lenjo kotrlja, otkriva se da je u pitanju Disksvet – ravan, kružan i nošen kroz svemir na leđima četiri slona koji stoje na leđima Velikog A'Tuina, jedine kornjače koja se ikada pojavila na Hercsprang-Raselovom dijagramu, kornjače dugačke petnaest hiljada kilometara, prekrivene mrazom mrtvih kometa, izbrazdane meteorima, s odsjajem u očima. Niko ne zna razlog za sve ovo, ali verovtno je u pitanju kvantum. Mnogo toga neobičnog moglo bi se desiti na svetu koji leži na leđima takve kornjače. Već se i dešava. One zvezde dole su logorske vatre negde u pustinji i svetla udaljenih sela visoko u šumovitim planinama. Varošice su razmrljane magline, gradovi ogromna sazvežđa; veliki nabujali grad Ank-Morpork, na primer, sija kao par galaksija koje se sudaraju. Ali ovde, daleko od velikih nastanjenih centara, gde se Kružno more susreće s pustinjom, vidi se linija hladne plave vatre. Plamenovi ledeni kao obronci Pakla palacaju prema nebu. Utvarna svetlost poigrava pustinjom. Piramide drevne doline Djela ispuštaju svoju snagu u noć. Energija koja kulja iz njihovih polukosmičkih vrhova mogla bi, u poglavljima koja slede, da osvetli mnoge misterije; zašto kornjače mrze filozofiju, zašto je previše religije loše po koze i šta je to što kućne pomoćnice zaista rade. Ona će svakako pokazati kako bi naši preci razmišljali da su danas živi. Ljudi su se često bavili ovim pitanjem. Da li bi pohvalno mislili o modernom društvu, pitali su se, da li bi se divili današnjim dostignućima? A naravno, ovo promašuje suštinu. Ono što bi naši preci zaista mislili da su danas živi bilo bi: ‘Zašto je tako mračno ovde?’ * * * U hladnoći rečne doline visoki sveštenik Dios otvorio je oči. Ovih dana nije spavao. Ne bi ni mogao da se priseti kada je poslednji put spavao. San je bio odveć blizu one druge stvari, a ionako, izgledalo je da mu nije potreban. I samo ležanje bilo je dovoljno – barem, ležanje ovde dole. Otrovi iscrpljenosti iščezli su kao i sve drugo. Za neko vreme. Dovoljno dugo, svakako. Prebacio je noge s kamene ploče u maloj komori. Uz jedva svesno pripomaganje mozga njegova desna ruka je uzela službeni štap isprepleten zmijama. Zastao je da načini još jedan znak na zidu, privio odoru oko sebe i otmeno krenuo strmim prolazom, pa napolje u sunčevu svetlost, dok su mu se u svesti već postrojavale reči Zazivanja Novog sunca. Noć je bila zaboravljena, predstojao je dan. Mnogo je pažljivih saveta i uputstava trebalo dati, a Dios je postojao samo da bi služio. Dios nije imao najneobičniju spavaću sobu na svetu. To je samo bila najneobičnija spavaća soba iz koje je iko izašao. * * * A sunce se kretalo nebom. Mnogi su se ljudi pitali zašto. Neki misle da ga gura ogromni balegar. Za sâmo objašnjenje moglo bi se reći da mu nedostaje malo tehničke potkovanosti, a ima i dodatnu manu da je – kao što će određene okolnosti otkriti – možda i tačno. Došlo je do zalaska a da mu se ništa naročito loše nije dogodilo[1] i njegovi umirući zraci slučajno su se provukli kroz jedan prozor u gradu Ank-Morporku i odbili od ogledala. Bilo je to visoko ogledalo. Sve ubice imale su visoka ogledala u svojim sobama, jer bi za svakoga predstavljalo strašnu uvredu da ga ubije ubica koji je loše obučen. Tepik se kritički preispitao. Za odeću je utrošio i poslednju paru i obilovala je crnom svilom. Šaputala je dok se kretao. Bila je vrlo dobra. Barem je glavobolja jenjavala. Skoro da ga je čitavog dana mučila; strepeo je da će morati da se dâ u bekstvo s ljubičastim tačkama pred očima. Udahnuo je, otvorio crnu kutiju, uzeo svoje prstenje i navukao ga. Druga kutija sadržala je komplet noževa od klačanskog čelika čija su sečiva bila zatamnjena crnilom lampe. Vadio je raznorazne domišljate i složene naprave iz somotskih vrećica i premeštao ih u džepove. Nekoliko ilingasa dugih sečiva koji su služili za bacanje kliznulo je u korice u njegovim čizmama. Tanko svileno uže i kotva na sklapanje bili su mu obmotani oko struka, preko pancirne košulje. Duvaljka je bila stavljena u svoj kožni remen i zabačena iza leđa, ispod ogrtača. Tepik je poneo sa sobom tanku limenu kutiju s asortimanom strelica čiji su vrhovi bili obloženi plutom dok su im tela bila ispisana simbolima brajeve azbuke radi lakšeg snalaženja u mraku. Trepnuo je, proverio oštricu svog rapira i preko desnog ramena okačio opasač kako bi dobio protivtežu vrećici olovne municije za praćku. Naknadno se prisetivši, otvorio je svoju fijoku s čarapama i uzeo ručni samostrel, bočicu ulja, smotuljak kalauza i, nakon malo promišljanja, jedan udarni bodež, vreću raznoraznih klopki, kao i komplet boksera. Tepik je uzeo svoju kapu i proverio da li joj je u postavi smotuljak žice. Stavio ju je na glavu pod kicoškim uglom, bacio poslednji zadovoljni pogled ka svom odrazu u ogledalu, okrenuo se na peti i, veoma lagano preturio. * * * Leto je bilo poodmaklo u Ank-Morporku. Zapravo bilo je više nego poodmaklo. Bilo je smrdljivo. Velika reka bila je svedena na mulj nalik lavi između Anka, grada s boljim adresama i Morporka na suprotnoj obali. Morpork nije važio za dobru adresu. Morpork je bio pobratimljen s asfaltnom barom. Nije se mnogo toga moglo učiniti da bi se Morpork načinio gorim mestom. Direktan pogodak meteorita, na primer, računao bi se kao obnova i izgradnja. Veći deo rečnog korita bio je kora od blata, ispucala u vidu saća. Trenutno sunce je izgledalo kao veliki bakarni gong prikucan za nebo. Vrelina koja je isušila reku pržila je grad po danu, a pekla ga po noći, uvijajući staru drvenariju i pretvarajući uobičajeno ulično blato u uskomešanu okernu prašinu koja je gušila. Nije to bilo uobičajeno ankmorporčko vreme. To je bio grad sklon maglama i rominjanju, klizavici i mrazevima. Sedeo je i dahtao na prepečenim ravnicama kao žaba na plotni. Pa čak i sada, oko ponoći, toplota je gušila i obmotavala ulice poput oprljenog somota, isušujući vazduh i istiskujući mu sav dah. Visoko na severnoj strani zgrade Esnafa ubica, začuo se škljocaj i prozor se otvorio. Tepik koji se krajnje nevoljno oslobodio nekih delova težeg naoružanja, progutao je veliki gutljaj vrelog, mrtvog vazduha. Ovo je bilo to. Ovo je bila noć. Govorilo se da imaš jednu od dve šanse sem ako za ispitivača ne izvučeš starog Meriseta, u kom slučaju je bolje da odmah sam sebi prerežeš grlo. Tepik je kod Meriseta imao Strategiju i Teoriju otrova svakog četvrtka popodne i nije se dobro slagao sa njim. Spavaonice su brujale glasinama o Merisetu, broju ubistava, zapanjujućoj tehnici… U svoje vreme poobarao je sve rekorde. Pričalo se da je ubio čak i Patricija Ank-Morporka. Ne trenutnog, u stvari. Jednog od pokojnih. Možda će biti Najvor, koji je bio debeljko i veseljak i uživao je u hrani, a utorkom je držao Klopke i zamke. Tepik je bio dobar u klopkama i dobro se slagao sa svojim učiteljem. Ili bi to mogao da bude Kompt de Jojo, koji je predavao Moderne jezike i Muzičko. Tepik ni za jedno od ovoga nije imao dara, ali Kompt je bio avanturista i voleo je dečake koji su delili njegovu ljubav prema klaćenju na jednoj ruci visoko iznad gradskih ulica. Isturio je jednu nogu preko simsa i odmotao uže s kotvom. Zakačio ju je za jednu izbočinu dva sprata iznad i kliznuo sa prozora. Nijedan ubica nikada nije koristio stepenice. * * * Da bi se postigao kontinuitet sa događajima koji predstoje, ovo bi mogao da bude pogodan trenutak da ukažemo da je najveći matematičar u istoriji Disksveta upravo ležao i mirno jeo svoju večeru. Zanimljivo je primetiti da je, zahvaljujući vrsti kojoj je matematičar pripadao, ono što je jeo za večeru bio zapravo njegov ručak. * * * Širom Ank-Morporka gongovi su oglašavali ponoć kada se Tepik šunjao duž kitnjaste ograde četiri sprata iznad Filigranske ulice. Srce mu je udaralo. Neka prilika videla se naspram odseva sunčevog zalaska. Tepik je zastao kod naročito odvratne gargojle kako bi razmotrio izbore koji mu stoje na raspolaganju. Prilično osnovane glasine koje su kolale po učionicama tvrdile su da ako sahraniš svog ispitivača pre ispita, to znači automatski prolaz. Lagano je izvukao nož za bacanje br.3 iz korica na čizmi i pažljivo ga odmerio. Naravno, bilo kakav pokušaj, bilo kakav otvoreni pokret koji bi promašio povukao bi neuspeh i gubitak privilegija.[2] * * * Silueta je bila potpuno nepomična. Tepikove oči šarale su po lavirintu dimnjaka, gargojli, otvora za ventilaciju, mostića i merdevina koji sačinjavao krovni krajolik grada. Dobro, pomislio je. U pitanju je nekakva lutka. Od mene se očekuje da je napadnem, a to znači da me posmatra sa nekog drugog mesta. Da li ću moći da ga opazim? Ne. Sa druge strane, možda bih ja trebalo da pomislim da je lutka. Ukoliko on i tome nije razmišljao… Zatekao se kako dobuje prstima po gargojli, i brže–bolje se pribrao. Šta bi bilo pametno učiniti u ovom trenutku? Grupa pijanaca proteturala se preko kruga svetlosti u ulici daleko ispod. Tepik je vratio nož u korice i ispravio se. ‘Gospodine’, reče, ‘došao sam.’ Suvi glas pored njegovog uveta prilično nerazgovetno reče: ‘Vrlo dobro.’ Tepik se zagledao pravo ispred sebe. Meriset se pojavio pred njim, otresajući sivu prašinu sa svog koščatog lica. Izvadio je cevčicu iz usta i bacio je u stranu, a onda je izvukao beležnicu iz kaputa. Bio je natrontan čak i u ovoj omorini. Meriset je bio od onih koji bi se smrzavali i u vulkanu. ‘Aha’, reče dok mu je glas zračio neodobravanjem, ‘gospodine Tepik. Vrlo dobro.’ ‘Lepa noć, gospodine’, reče Tepik. Ispitivač ga je ledeno pogledao, sugerišući da su opaske o vremenu automatski nosile minus, i nešto je upisao u svoju beležnicu. ‘Prvo ćemo da pređemo nekoliko pitanja’, reče. ‘Kako vam volja, gospodine.’ ‘Koja je najveća dopuštena dužina noža za bacanje?’ preseče Meriset. Tepik je zatvorio oči. Čitavu prošlu nedelju proveo je ne čitajući ništa drugo sem Oštrouma; sada je mogao da vidi stranicu kako mu kinjeći ga lebdi odmah iza njegovih kapaka – nikada ne pitaju dužine i težine, znalački su govorili studenti, očekuju da u malom prstu držiš težine, dužine i domete ali nikada… Prestravljenost mu je oprljila mozak i ubacila mu pamćenje u brzinu. Stranica mu postade jasna. ‘Maksimalna dužina noža za bacanje može da iznosi deset širina prstiju, ili dvanaest po vlažnom vremenu’, izdeklemovao je. ‘Domet bacanja je…’ ‘Imenuj tri otrova namenjena za ušnu primenu.’ Povetarac se uzdigao, ali ništa nije učinio po pitanju osveženja vazduha; samo je promešao vrelinu. ‘Gospodine, zoljača, ahorionska rumenuša i tamanika, gospodine’, odgovori Tepik kao iz puške. ‘Zašto ne sluzuša?’ preseče Meriset, brzo poput zmije. Tepikova usta se razjapiše. Malo se meškoljio, pokušavajući da izbegne pogled koji ga je svrdlao sa udaljenosti od jednog koraka. ‘G–gospodine, sluzuša nije otrov’, promucao je. ‘To je krajnje redak protivotrov za ujede nekih zmijskih vrsta i dobija se…’ Malo se primirio, sigurniji u sebe: svi oni sati dokonog prebiranja po starim rečnicima isplatili su se, ‘… dobija se iz džigerice naduvenog mungosa, koji…’ ‘Šta znači ovaj znak?’ upita Meriset. ‘… se može naći jedino u…’ Tepikov glas je zamro. Zagledao se u složene šare na karti u Merisetovoj ruci, a zatim se ponovo upiljio pored ispitivačevog uveta. ‘Nemam blagu predstavu, gospodine’, reče. Učinilo mu se kao da uglom uveta može da čuje najtiši udah vazduha, najsićušniji zametak zadovoljnog groktaja. ‘Ali kada bi bio obrnuto okrenut, gospodine’, nastavio je, ‘bio bi to lopovski znak za Bučni psi u kući.’ Za trenutak je zavladala potpuna tišina. Potom, odmah pored njegovog ramena, glas starog ubice upita: ‘Da li je konopac za ubijanje dopušten svim kategorijama?’ ‘Gospodine, pravila zahtevaju tri pitanja, gospodine’, usprotivio se Tepik. ‘Aha. A to mu dođe tvoj odgovor, je li?’ ‘Gospodine, ne, gospodine. To je bila primedba, gospodine. Gospodine, odgovor koji tražite jeste da sve kategorije mogu da koriste konopac za ubijanje, ali samo ubice trećeg stepena mogu da ga koriste kao jednu od tri opcije, gospodine.’ ‘Siguran si u to, je li?’ ‘Gospodine.’ ‘Da ne bi možda da malo bolje razmisliš?’ Glas ispitivača mogao je da podmaže vagon. ‘Gospodine, ne, gospodine.’ ‘Vrlo dobro.’ Tepik se opustio. Tunika mu se lepila za leđa, hladna od znoja. ‘A sada, hoću da se normalnim hodom uputiš do ulice Knjigovođa’, jednoliko reče Meriset, ‘poštujući pritom sve znake i ostalo. Sačekaću te u sobi ispod kule sa gongom na raskrsnici sa Obračunskim sokačetom. I – budi ljubazan pa uzmi ovo.’ Uručio je Tepiku mali koverat. Tepik mu je predao priznanicu. Onda je Meriset zakoračio u senoviti prostor iza dimnjaka i nestao. Toliko što se tiče ceremonije. Tepik je nekoliko puta duboko udahnuo i istresao sadržaj koverte u ruku. Bila je to esnafska obveznica na deset hiljada ankmorporčkih dolara, naslovljena na ‘Donosioca’. Bio je to impresivan papir, kojeg je natkriljavao žig Esnafa sa noževima ukrštenim ispod plašta. E pa, sada nema povratka. Pruzeo je novac. Ili će preživeti, u kom slučaju će naravno novac po tradiciji priložiti u Esnafov fond za udovice i decu, ili će je uzeti s njegovog mrtvog tela. Obveznica je izgledala pomalo pohabano, ali nije mogao da vidi mrlje od krvi po njoj. Proverio je noževe, popravio opasač mača, bacio pogled iza sebe i lagano krenuo. Barem je ovo bila trunka sreće. Studentsko predanje govorilo je da se koristilo samo pola tuceta putanja tokom testa, a u letnjim noćima one su vrvele od studenata koji su preskakali gradske krovove, kule, nadstrešnice i budžake. Krovovanje je predstavljalo uzbudljivo nadmetanje između domova; bila je to jedna od stvari u kojima je Tepik bio siguran da je uspešan – bio je kapiten tima koji je potukao dom Škorpiona u finalu Zidijade. A ovo je bio jedan od lakših pravaca. Lagano se prebacio preko ivice krova, stao na izbočinu, s lakoćom potrčao duž uspavane zgrade, preskočio preko uzanog procepa do crepom prekrivenog krova gimnastičke sale Omladinskog društva reformisanih kultista ihornog boga Bel-Šamharota, oprezno prešao sivom kosinom, uspentrao se uz četiri metra zida ne usporavajući i prebacio se na široki ravni zid Hrama Slepog Ioa. Pun, narandžasti mesec, visio je na horizontu. Ovde se osećao pravi povetarac koji nije bio ništa naročito, ali je osvežavao koliko i hladan tuš nakon zagušljive ulične žege. Ubrzao je, uživajući u svežini koja ga je milovala po licu i precizno se odrazio s ivice krova prema uzanom daščanom mostiću koji je vodio preko Limenog sokaka. A koji je neko, uprkos svakoj verovatnoći, bio uklonio. * * * U ovakvim trenucima čitav život protrči pred očima. * * * ( kraj odlomka ) -------------------------------------------------------------------------------- [1] Kao što je, recimo, da bude zakopano i da se u njega polože jaja. [2] Disanja, za početak.