Januar 1901. KITI KOLMAN Probudila sam se jutros uz nepoznatog čoveka. Plavokosa glava pored mene svakako nije pripadala mome mužu. Nisam znala da li da se zapanjim ili nasmejem. Pa, pomislila sam, evo originalnog načina da se započne novo stoleće. Onda sam se setila sinoćne večeri i pripala mi je muka. Zapitala sam se gde li je Ričard u ovoj ogromnoj kući i kako ćemo se ponovo naći. Svi ostali – uključujući i čoveka pored mene – mnogo su bolje poznavali ovaj mehanizam od mene. Od nas. Uprkos svom sinoćnom pretvaranju, Ričard je bio u mraku koliko i ja, iako mnogo znatiželjniji. Začudio me je. Gurkala sam spavača laktom, prvo lako, zatim sve jače, sve dok se šmrknuvši nije probudio. „Odlazi“, rekla sam. I otišao je, bez reči. Srećom, nije pokušao da me poljubi. Neću se nikad ni setiti kako sam noćas podnela tu bradu – pretpostavljam da je klaret pomogao. Obrazi su mi bili izgrebani do crvenila. Kad je nekoliko minuta kasnije ušao Ričard, noseći hrpu svoje odeće, nisam mogla ni da ga pogledam. Bila sam postiđena i ljuta – ljuta što se stidim, ali ne očekujem da se i on isto oseća. Još više me je razbesnelo što me je jednostavno poljubio, rekao mi: „Zdravo, mila“, i stao da se oblači. Osetila sam mu na vratu miris njenog parfema. Ipak, nisam mogla ništa da kažem. Kao što sam i sama mnogo puta rekla, ja sam osoba otvorenog uma – time se ponosim. Te reči me sada peku. Ležim, gledam Ričarda kako se oblači i odjednom se setim svog brata. Hari me je uvek zadirkivao što previše mislim, iako je odbijao da prizna da me je upravo on u tome najviše ohrabrivao. Ali čemu su drugom mogle da me nauče sve one večeri koje je proveo ponavljajući mi ono čemu su ga njegovi profesori tog dana naučili – govorio je kako mu to pomaže da pamti – osim da mislim i iskazujem svoje mišljenje? Možda je kasnije zažalio zbog njih. Nikada neću saznati. Tek sam izašla iz žalosti za njim, ali ponekih dana osećam se kao da i dalje stežem onaj telegram. Hari bi se skamenio da vidi do čega su dovele njegove pouke. Za ovako nešto ne treba mnogo pameti – većina onih dole je glupa kao noć, među njima i moj plavobradi. Nije bilo nikog s kim sam mogla normalno da razgovaram. Morala sam da potražim utehu u vinu. Iskreno rečeno, radujem se što im ne pripadam – sasvim mi je dovoljno da tek povremeno zaveslam po tom plićaku. Ričard, čini mi se, misli drugačije, ali ako želi takav život, onda se oženio pogrešnom ženom. A možda sam ja pogrešno odabrala – mada nisam mislila tako nekada, kad smo ludovali jedno za drugim. Mislim da me je Ričard naterao da ovo učinim kako bi mi pokazao da nije konvencionalan, kao što sam se plašila. Ali na mene je sve ovo ostavilo upravo suprotan utisak. Postao je onakav kakvim ga nisam smatrala kad smo se venčali. Postao je običan. Osećam se tako praznom jutros. Tata i Hari bi mi se smejali, ali u sebi se nadam da će novi vek doneti promene u svima nama, da će Engleska na neki čaroban način zbaciti svoj otrcani crni kaput da otkrije nešto blistavo i novo. Do početka novog stoleća ostalo je još samo jedanaest sati, ali dobro znam da se ništa neće promeniti osim broja. Dosta. Danas idu na jahanje, a ja to ne volim – sakriću se s kafom u biblioteku. Bez sumnje, biće prazna. RIČARD KOLMAN Mislio sam da ću, ako budem s drugom ženom, povratiti Kiti, da će mi ljubomora otvoriti vrata njene spavaće sobe. Ipak, i posle dve nedelje ona ostaju čvrsto zatvorena kao i pre. Ne volim da mislim o sebi kao o očajniku, ali ne razumem zašto je moja žena tako teška. Obezbedio sam joj pristojan život, a ipak je nesrećna, mada ne ume – ili neće – da kaže zašto. To je dovoljno da natera muškarce da zamene žene, makar samo za jednu noć. MOD KOLMAN Kad je tata video anđela na grobnici do naše, uzviknuo je: „Do đavola!“ Mama se samo nasmejala. Gledala sam i gledala, dok me vrat nije zaboleo. Nadnosio se nad nas, jednom nogom je iskoračio, a ruke uzdigao k nebu. Bio je obučen u dugačku halju sa četvrtastim izrezom, a duga kosa padala mu je na krila. Gledao je nadole u mene, ali, koliko god sam zurila u njega, činilo se da me ne vidi. Mama i tata su počeli da se svađaju. Tati se anđeo ne dopada. Ne znam da li se mami sviđa ili ne – nije rekla. Mislim da je više muči urna koju je tata postavio na naš grob. Htela sam da sednem, ali se nisam usudila. Bilo je vrlo hladno, prehladno da se sedi na kamenu, a osim toga, kraljica je umrla što, mislim, znači da niko ne sme da sedi, da se igra niti da radi bilo šta prijatno. Prošle noći sam u krevetu čula zvona kako zvone, a kad je Nani jutros ušla, rekla mi je da je sinoć umrla kraljica. Jela sam kašu vrlo polako, da vidim da li joj je sada, kada kraljice više nema, ukus drugačiji nego juče. Ali bila je potpuno ista – preslana. Gospođa Bejker je uvek tako sprema. Svi koje smo sreli na putu do groblja bili su obučeni u crno. Ja sam obukla sivu vunenu haljinu i belu kecelju, što bih ionako nosila, ali Nani je rekla da je to lepo za devojčicu da nosi kad neko umre. Devojčice ne moraju da nose crno. Nani mi je pomogla da se obučem. Dopustila mi je da obučem svoj karirani crno-beli kaput i da stavim istu takvu kapu, ali nije bila sigurna za muf od zečjeg krzna, pa sam morala da pitam mamu, a ona je rekla da nije važno šta nosim. Mama je obukla plavu svilenu haljinu i ogrtač, što se tati nije dopalo. Dok su se raspravljali oko anđela, zagnjurila sam lice u muf. Krzno je vrlo meko. Onda sam čula neki zvuk, kao da neko lupka po kamenu, a kad sam podigla glavu ugledala sam dva plava oka kako me gledaju preko susednog nadgrobnog spomenika. Zagledala sam se u njih, a onda se iza kamena pojavilo lice dečaka. Kosa mu je bila puna blata, a i obrazi su mu bili umrljani blatom. Namignuo mi je, a onda nestao iza kamena. Pogledala sam mamu i tatu, koji su malo odmakli stazom da razgledaju anđela s drugog mesta. Nisu videli dečaka. Krenula sam unazad između grobova, ne skidajući s njih pogled. Kad sam se uverila da me ne gledaju, sakrila sam se iza jednog spomenika. Dečak je sedeo na petama, naslonjen na spomenik. „Zašto ti je kosa blatnjava?“, upitala sam. „Bio sam dole u grobu“, reče on. Pažljivo sam ga pogledala. Sav je bio zamazan blatom – po jakni, kolenima, cipelama. Imao je mrvice blata čak i na trepavicama. „Mogu da pipnem krzno?“, upitao je. „To je muf“, rekla sam. „Moj muf.“ „Mogu da ga pipnem?“ „Ne.“ Onda mi je bilo krivo, pa sam pružila muf. Dečak pljunu u prste i obrisa ih o jaknu, pa ispruži ruku i pomilova krzno. „Šta si radio dole u grobu?“, upitala sam ga. „Pomag’o našem tati.“ „Šta radi tvoj otac?“ „Kopa grobove, naravski. Ja mu pomažem.“ Onda smo čuli zvuk, kao da mjauče mače. Provirili smo preko kamena; devojčica koja je stajala na stazi pogleda me pravo u oči, baš kao što sam ja pogledala dečaka. Bila je sva obučena u crno, vrlo lepa, sjajnih smeđih očiju, dugih trepavica i nežne kože. Smeđa kosa bila joj je dugačka, kovrdžava i mnogo lepša od moje, koja je ravna, visi poput rublja i nema nikakvu boju. Baka je zove prljavoplavom, što je možda tačno, ali nije baš lepo. Baka uvek govori ono što misli. Devojčica me je podsetila na moju omiljenu čokoladu s kremom od lešnika. Čim sam je videla poželela sam da mi bude najbolja drugarica. Ja nemam najbolju drugaricu i molila sam se da je nađem. Često se pitam, dok sedim u Svetoj Ani i postaje sve hladnije (zašto je u crkvama uvek hladno?), da li molitve pomažu, ali ovog puta Bog je izgleda odgovorio. „Izvadi maramicu, Lajvi, dušo.“ Majka devojčice prilazila je stazom vodeći za ruku jednu manju devojčicu. Za njima je išao visok muškarac sa crvenkastom bradom. Ta mala devojčica nije bila toliko lepa. Iako je ličila na onu prvu, brada joj nije bila toliko šiljasta, kosa ne toliko kovrdžava, usne ne tako izvijene. Oči su joj bile boje lešnika, ne smeđe, a posmatrala je sve kao da je ništa ne iznenađuje. Odmah je spazila mene i dečaka. „Lavinija“, reče veća devojčica slegnuvši ramenima i zabacivši glavu tako da su joj kovrdže poskočile. „Majko, želim da me ti i otac zovete Lavinija, a ne Lajvi.“ Odmah sam odlučila da je nikad ne zovem Lajvi. „Ne razgovaraj tako sa svojom majkom“, reče muškarac. „Ti si za nas Lajvi i gotova stvar. Lajvi je lepo ime. Kad porasteš zvaćemo te Lavinija.“ Lavinija namršteno spusti pogled. „Dosta više s tim plakanjem“, nastavi muškarac. „Ona je bila dobra kraljica i dugo je poživela, ali nema potrebe da petogodišnja devojčica toliko plače. Osim toga, uplašićeš Ajvi Mej.“ On klimnu glavom prema njenoj sestri. Ponovo sam pogledala Laviniju. Koliko sam mogla da vidim, uopšte nije plakala, mada je prstima uvrtala maramicu. Mahnula sam joj da dođe. Lavinija se nasmešila. Kad su se njeni roditelji okrenuli, sišla je sa staze i zašla za spomenik. „I ja imam pet godina“, rekoh joj kad je stala pored nas. „Mada u martu punim šest.“ „Stvarno?“, reče Lavinija. „Ja ću napuniti šest u februaru.“ „Zašto svoje roditelje zoveš majka i otac? Ja moje zovem mama i tata.“ „Majka i otac je mnogo otmenije.“ Lavinija se zagleda u dečaka koji je klečao pored spomenika. „Reci mi, molim te, kako se zoveš.“ „Mod“, odgovorila sam pre nego što sam shvatila da se obraća dečaku. „Sajmon.“ „Vrlo si prljav.“ „Prestani“, rekoh. Lavinija me pogleda. „Sa čim da prestanem?“ „On je grobar, zato je blatnjav.“ Lavinija uzmače jedan korak. „Grobarski šegrt“, reče Sajmon. „Prvo sam bio pratilac kod pogrebnika, ali naš tata me je uzo čim sam mogo da držim lopatu.“ „Na sahrani moje bake u pratnji su bila tri dečaka“, reče Lavinija. „Jednog su išibali što se smejao.“ „Moja majka kaže kako više nema takvih sahrana“, rekoh ja. „Kaže da su suviše skupe i da novac treba trošiti na žive.“ „Naša porodica uvek ima plaćenu pratnju na sahranama. I na mojoj će biti tako.“ „Je l’ ti, znači, umireš?“, upita Sajmon. „Naravno da ne!“ „Jeste li i vi ostavili dadilju kod kuće?“, upitala sam misleći kako treba da pričamo o nečem drugom da se Lavinija ne bi naljutila i otišla. Ona porumene. „Mi nemamo dadilju. Majka je savršeno sposobna da se sama stara o nama.“ Nisam poznavala nijedno dete koje nema dadilju. Lavinija je gledala moj muf. „Pa, sviđa li ti se moj anđeo?“, upitala je. „Otac mi je dopustio da ga sama izaberem.“ „Mom tati se ne dopada“, izjavila sam, mada sam znala da ne treba da ponavljam ono što je tata rekao. „Nazvao ga je sladunjava glupost.“ Lavinija se smrknu. „Pa, mom ocu se ne sviđa vaša urna. A šta fali mom anđelu?“ „Meni se sviđa“, reče dečak. „I meni“, slagala sam. „Ja mislim da je divan“, uzdahnu Lavinija. „Kad odem na nebo želim da me ponese baš ovakav anđeo.“ „To je najlepši anđeo na groblju“, reče dečak. „A ja i’ sve znam. Ima i’ tries jedan. ’Oćete da vam i’ pokažem?“ „Trideset jedan je prost broj“, rekoh ja. „Deljiv je samo sa jedan i sa samim sobom.“ Tata mi je nedavno objasnio proste brojeve, mada nisam baš sve shvatila. Sajmon izvadi komadić uglja iz džepa i poče da crta po zadnjoj strani spomenika. Uskoro je nacrtao lobanju i ukrštene kosti – okrugle očne duplje, crni trougao umesto nosa, redovi četvrtastih zuba, senka ugrebana preko jedne strane lica. „Ne radi to“, rekla sam mu. Nije obratio pažnju. „Ne smeš to da radiš.“ „Smem. I radim. Pogledaj spomenike oko nas.“ Pogledala sam naš porodični spomenik. Na samom dnu postolja koje je držalo urnu bila je ugrebana sićušna lobanja s ukrštenim kostima. Tata bi pobesneo kad bi to znao. Onda sam videla da svi spomenici imaju lobanju i ukrštene kosti. Ranije to nisam primetila. „Nacrtaću to na svakom spomeniku na groblju“, nastavi on. „Zašto to crtaš?“, upitala sam ga. „Zašto baš lobanju i ukrštene kosti?“ „Podseća na ono što je ispod, je l’? Dole su samo kosti, šta god da su spustili u grob.“ „Nevaljalče“, reče Lavinija. Sajmon ustade. „Nacrtaću i tebi“, reče. „Nacrtaću na zadnjoj strani tvog anđela.“ „Da se nisi usudio“, reče Lavinija. Sajmon smesta baci ugalj. Lavinija nas pogleda kao da će da ide. „Ja znam jednu pesmu“, reče Sajmon iznenada. „Koju pesmu? Neku Tenisonovu?“ „Ne znam ja za tenis. Ide ovako: Mladić iz Nanheda jednom usnio U olovnom sanduku se probudio. ’Ovde je lepo, Al’ da sam krepo Nisam ni svestan bio!’“ „Fuj! Odvratno!“, ciknu Lavinija. Sajmon i ja smo se nasmejali. „Naš tata kaže da su mnoge ljude sa’ranili žive“, reče Sajmon. „Kaže da i’ čuje kako grebu iznutra po sanducima dok baca zemlju na nji’.“ „Stvarno? Moja mama se plaši da je ne sahrane živu“, rekoh. „Ne mogu ovo da slušam!“, povika Lavinija i pokri uši rukama. „Idem natrag.“ Krenula je između grobova ka svojim roditeljima. Htela sam da pođem za njom, ali Sajmon nastavi da priča. „Naš deda je sa’ranjen ovdi u travnjaku.“ „E, baš nije.“ „Jeste.“ „Pokaži mi njegov grob.“ Sajmon pokaza red drvenih krstova s druge strane staze. Siromaško groblje – mama mi je pričala o tome i objasnila mi kako je ono napravljeno za ljude koji nemaju para da kupe pristojnu parcelu. „Koji je njegov krst?“, upitala sam. „Nema on krs’. Krstovi trunu. Posadili smo mu ružin grm da uvek znamo gde je. Ukrali smo ruže iz jednog od oni’ vrtova dole u dnu brda.“ Videla sam grm, orezan za zimu. Mi živimo u podnožju brda i imamo mnogo ruža u prednjem vrtu. Možda je taj grm bio naš. „I on je radio ovdi“, reče Sajmon. „Kao naš tata i ja. Govorio je kako je ovo najlepše groblje u Londonu. Nije ’teo da ga sa’rane nigde drugde. Svašta je umeo da priča o drugim grobljima. Svuda gomile koski. Tela pokrivena samo džakom zemlje. Fuj, smrad!“, mahnu Sajmon rukom ispred lica. „I ljudi što noću kradu leševe. Ovde je bar lepo i sigurno, zid je visok i ima šiljke na vrhu.“ „Moram da krenem“, rekoh. Nisam želela da izgledam uplašeno kao Lavinija, ali nisam želela da slušam o smradu leševa. Sajmon slegnu ramenima. „Mogu svašta da ti pokažem.“ „Drugi put.“ Potrčala sam da stignem naše koji su išli zajedno. Lavinija me uze za ruku i stisnu. Toliko sam se obradovala da sam je poljubila. Dok smo išle uzbrdo držeći se za ruke spazila sam krajičkom oka priliku nalik na duha kako skače od spomenika do spomenika; pratila nas je, a onda nas pretekla. Bilo mi je žao što smo ga ostavile. Gurnula sam Laviniju laktom. „Čudan dečak, zar ne?“, rekla sam pokazujući glavom senku dok je zalazila za jedan obelisk. „Sviđa mi se“, reče Lavinija, „iako priča grozne stvari.“ „Da li bi želela da i mi trčimo kao on?“ Lavinija mi se nasmeši. „Da pođemo za njim?“ Nisam očekivala da će to reći. Pogledala sam ostale – samo Lavinijina sestra nas je gledala. „Hajdemo“, šapnula sam. Ona mi stisnu ruku i mi pojurismo da ga nađemo. KITI KOLMAN Ne usuđujem se nikome da kažem da me ne bi optužili za veleizdaju, ali veoma sam se obradovala kad sam čula da je kraljica umrla. Tupost koju sam osećala od Nove godine je nestala, i morala sam veoma da se trudim kako bih izgledala na odgovarajući način ozbiljno. Promena veka bila je prosta izmena u brojevima, ali sada će nastati stvarna smena vođstva, a ja svakako mislim kako je Edvard mnogo više naš istinski predstavnik nego njegova majka. Ipak, za sada se ništa nije promenilo. Od nas se očekivalo da otkaskamo na groblje i izvedemo predstavu oplakivanja, iako tamo nije sahranjen niko iz kraljevske porodice, a neće biti ni kraljica. Ali tu je smrt i to je dovoljno, pretpostavljala sam. To prokleto groblje. Nikad mi se nije dopadalo. Istini za volju, nije samo mesto krivo. Ima tu neke sumorne privlačnosti, s tim redovima grobova natrpanim jedan preko drugog – granitne nadgrobne ploče, egipatski obelisci, gotski tornjevi, stubovi na postoljima, uplakane dame, anđeli i, naravno, urne – što vijugaju uz brdo do veličanstvenog libanskog kedra na vrhu. Spremna sam čak da pređem preko nekih besmislenijih spomenika, razmetljivih pokazatelja porodičnog položaja. Ali osećanja koja ovo mesto podstiče u ožalošćenih su za moj ukus preterana. Osim toga, tu su grobovi Kolmanovih, a ne moje porodice. Nedostaje mi malo crkveno dvorište u Linkolnširu, gde su mi sahranjeni mama i tata i gde sada stoji jedna ploča za Harija, iako mu telo leži negde u južnoj Africi. Sveopšta nakićenost – kojoj sada doprinosi i naša smešna urna – preterana je. Kako upadljivo odskače od okoline! Da se samo Ričard najpre posavetovao sa mnom. Ovo ne liči na njega – uprkos svojim manama on je razuman čovek i sigurno je video da je urna prevelika. Mislim da je u izboru učestvovala i njegova majka. Oduvek je imala užasan ukus. Danas mi je bilo zabavno da ga posmatram kako muca uzbuđeno zbog anđela postavljenog na grob pored urne (i to preblizu – izgledalo je kao da će svakog časa da se sudare). Jedva sam se uzdržala da se ne nasmejem. „Kako se usuđuju da nam nameću svoj ukus“, rekao je. „Stomak mi se prevrće od pomisli da ćemo gledati tu sladunjavu glupost svaki put kad dođemo ovamo.“ „Sladunjav je, ali bezazlen“, odgovorila sam. „Makar je mermer italijanski.“ „Baš me briga odakle je mermer! Ne želim tog anđela pored naše grobnice.“ „Jesi li možda pomislio da i oni to možda kažu za našu urnu?“ „Našoj urni ništa ne fali!“ „A oni će reći da ništa ne fali ni njihovom anđelu.“ „Taj anđeo deluje smešno pored urne. Kao prvo, preblizu je.“ „Tačno“, rekoh ja. „Nisi im ostavio mnogo mesta.“ „Naravno da jesam. Još jedna urna bi lepo izgledala. Možda neka malo manja.“ Podigla sam obrvu, onako kako to činim kad Mod kaže nešto glupo. „Ili čak iste veličine“, popusti Ričard. „Da, to bi ostavljalo silan utisak, par urni. A umesto toga sada imamo ovu glupost.“ Pričao je i pričao. Iako ne marim mnogo za anđele praznih lica posejane po groblju, smetaju mi manje od urne; čini mi se da joj nije mesto na grobu, s obzirom na to da su ih Rimljani koristili kao posude za ljudski pepeo. Paganski simbol u hrišćanskom društvu. A opet, takvi su i egipatski simboli koji se ovde viđaju. Kad sam to rekla Ričardu, stao je da hukće i pukće, ali nije imao drugog odgovora do: „Ta urna daje dostojanstvo i otmenost grobnici Kolmanovih.“ Nisam sigurna u to. Više mi se čini kao krajnja banalnost i neumesnom simbolizmu, ali to, naravno, nisam rekla. I dalje je govorio o anđelu kad se pojavila niko drugi do porodica njegovih vlasnika, odevena u punu crninu. Albert i Gertruda Voterhaus – nisu u rodu sa slikarom, priznali su. (I dobro je što je tako. Dođe mi da vrištim kad vidim njegove prenakićene slike u galeriji Tejt. Dama iz Šalota izgleda kao da je upravo uzela opijum.) Nismo ih poznavali, iako već nekoliko godina poseduju tu grobnicu. Prilično su bezlični – on je večito nasmešen čovek crvenkaste brade, a ona je od onih niskih žena kojima su struk upropastile trudnoće, pa im haljine nikad ne stoje kako treba. Kosa joj je više izlomljena nego kovrdžava i rasipa se ispod ukosnica. Njihova starija kći, Lavinija, koja je, izgleda, Modinih godina, ima divnu kosu, sjajnosmeđu i kovrdžavu. To je razmaženi mali stvor koji voli da zapoveda – očigledno je otac kupio anđela na njen zahtev. Ričard se gotovo zagrcnuo kad je to čuo. Na sebi je imala crnu haljinu opšivenu krepom – prilično prostački i preterano za tako malo dete. Naravno, mala se odmah dopala Mod. Dok smo zajedno išli oko groblja Lavinija je sve vreme tapkala oči maramicom obrubljenom crnim i plakala je kad smo prošli pored groba nekog dečaka mrtvog već pedeset godina. Nadam se samo da je Mod neće oponašati. Mod je vrlo razumna, ali videlo se koliko je privlači ponašanje ove devojčice. Nestale su zajedno negde – ko zna šta su radile. Vratile su se kao najbolje drugarice. Mislim da je vrlo malo verovatno da ćemo Gertruda Voterhaus i ja ikada postati najbolje prijateljice. Kad je po stoti put rekla kako je tužno što je kraljica umrla, nisam mogla a da ne kažem kako Lavinija, čini se, silno uživa u svojoj koroti. Gertruda Voterhaus je trenutak ćutala, a onda je rekla: „Ta haljina je divna. Tako neobična nijansa plave.“ Ričard frknu. Žestoko smo se posvađali zbog moje haljine. Istini za volju, sada sam se pomalo stidela svog izbora – svi odrasli koje sam videla otkako smo izašli iz kuće nosili su crno. Moja haljina bila je tamnoplava, ali ipak sam se isticala mnogo više nego što sam nameravala. Odlučila sam da budem smela. „Tako je, smatrala sam da ne priliči nositi crninu za kraljicom Viktorijom“, objasnila sam. „Dolaze promene. S njenim sinom biće drugačije. Sigurna sam da će Edvard biti dobar kralj. Dovoljno dugo je čekao.“ „Predugo, ako mene pitate“, reče gospodin Voterhaus. „Jadnik, najbolje godine su mu prošle.“ Izgledao je postiđeno, kao da se i sam čudi što je izrekao svoje mišljenje. „Očigledno nisu kad je reč o damama“, rekla sam. Nisam mogla da odolim. „Oh!“, prenerazila se Gertruda Voterhaus. „Za ime božje, Kiti!“, prosikta Ričard. „Moja žena uvek govori ono što ne treba“, reče Albertu Voterhausu tonom izvinjavanja, dok se ovaj s nelagodnošću kikotao. „Nije važno, siguran sam da to nadoknađuje na drugim poljima“, reče on. Nastala je tišina dok smo svi razmišljali o njegovoj primedbi. U trenutku magnovenja pomislila sam da govori o novogodišnjoj noći. Ali, naravno, on o tome ništa nije znao – ne kreće se on u takvim krugovima. Ja sam se iz sve snage trudila da ne mislim na tu noć. Ričard je nijednom nije spomenuo, ali sada sam osećala da sam te noći umrla malom smrću i da više nikad ništa neće biti isto, imali novog kralja ili ne. Onda su se devojčice vratile, zadihane, i donele nam dobrodošli prekid. Voterhausovi su se brzo izvinili i otišli, što je svima osim devojčicama donelo olakšanje. Laviniji su krenule suze pa sam se uplašila da će i Mod zaplakati. Kasnije nije prestajala da priča o svojoj novoj drugarici, sve dok joj nisam obećala da ću se postarati da se ponovo vide. Nadam se da će je vremenom zaboraviti, pošto su Voterhausovi upravo onakva porodica zbog kakvih o sebi mislim još gore.