—1— SCENARIO ZA „OVO JE TVOJ ŽIVOT“, GOST: DŽIMI KONVEJ POTPUNO NESVESTAN IZNENAĐENJA KOJE GA ČEKA, DŽIMI PRILAZI ULAZU U REZERVAT ZA VIDRE. PUBLIKA APLAUDIRA. A ONDA MU U SUSRET POLAZI ČUVENI TELEVIZIJSKI VODITELJ (HOĆE LI TO I DALJE BITI EJMON ENDRUZ??), DRŽEĆI VELIKU CRVENU KNJIGU. ČUVENI VODITELJ: Džimi Konvej? DŽIMI KONVEJ: Da? (GLEDA KA KAMERAMA, A POTOM KA VODITELJEVOJ ČUVENOJ KNJIZI) O, ne mogu da verujem! ČUVENI VODITELJ: Da, mislio si da si pozvan da otvoriš još jedan rezervat za vidre u okviru svog neumornog rada na dobrobiti raznih životinja. Ali ne, Džimi. „Ovo je tvoj život“! DŽIMI PRVO BULJI U NJEGA, A ONDA SE SMEJE I U NEVERICI GLEDA UVIS. „SKAČEMO“ U POZNATI STUDIO, KOJI SE NALAZI U LONDONU I STRAŠNO JE VELIKI. ČUVENI VODITELJ: Rođen si kao Džejms Eliot Konvej, drugo dete Džona i Valeri Konvej iz Brestove ulice 27, Ist Grinsted, Saseks, Engleska, Velika Britanija, Evropa. Tvoja porodica nije shvatala da si predodređen za velika dela, što je tvoj stariji brat Nikolas danas prisiljen da prizna… ČUJE SE GLAS SADA VEĆ ODRASLOG, DEBELOG I ĆELAVOG NIKOLASA: O, naš mali Džimi se povazdan sprdao i smejao. Stalno sam ga zadirkivao, gnjavio ga i govorio mu kako ništa neće postići u životu, ali svima nam je dokazao suprotno. Veoma smo ponosni na njega. Da budem iskren, postigao je mnogo više od mene. ČUVENI VODITELJ: Po odlasku sa izuzetno cenjenog univerziteta, sa visokim ocenama na intelektualnim ali isplativim predmetima, kojima bi, zlu ne trebalo, uvek mogao da se vratiš, otpočeo si blistavu karijeru u šou-biznisu. Prvo si se zaposlio kao skromni scenski radnik, što je bilo veoma razumno, pošto je pametno prvo se upoznati s konopcem pre nego što skočiš u ponor. Nedelju dana kasnije, glavna zvezda i njegova zamena vozili su se autom i doživeli težak sudar sa kamionom punim životinja namenjenih za laboratorijska istraživanja. Srećom, glumci, kao ni životinje, nisu bili teško povređeni, ali vatrogascima je trebalo dva sata da njih dvojicu izvuku iz hrpe isprepletanih kaveza, dok su životinje, kao što su kunići i tome slično, pobegle u obližnju šumu, u kojoj, srećom, nije bilo lisica. Kako je ostao bez glavnog glumca za to veče, reditelj je okupio ekipu da im saopšti kako je prinuđen da otkaže predstavu, što bi dovelo do bankrota čitavog pozorišta i ostavilo na socijalnoj pomoći sve zaposlene, uključujući i jadnike kao što su čistači itd., itd. Tada je mladi, nepoznati scenski radnik Džimi Konvej (ti) istupio i odvažno objavio da napamet zna glavnu ulogu. Neka reditelj nastavi priču… ČUVENI REDITELJ: Džimi je zaista bio odličan. Svima nam je bio pravo otkrovenje, pošto je bio mnogo bolji od čuvenog komičara kojeg niko od nas nije voleo. Džimi je uskoro potpuno preuzeo glavnu ulogu, prešli smo u pozorište na Vest Endu, on je postao čuveni komičar, a ostalo je, što se kaže, istorija. Sklopio sam izlizani scenario i pažljivo ga vratio u unutrašnji džep. Prošlo je više od dvadeset godina otkako sam ga predano kucao na pisaćoj mašini Silver Rid koju sam dobio za trinaesti rođendan. Ponovo sam legao na razdrndani kauč i sklopio oči. Hteo sam da izbacim sve misli iz glave, ali odnekud je dopiralo glasno zujanje nekog insekta. Jedna osa se na prozoru suočavala sa bubljim ekvivalentom Fermaove poslednje teoreme. Problem: nalazite se ispred poluotvorenog prozora. Kako da dođete na drugu stranu? Jedna osica kaže: neprekidno tuci glavom u staklo. „Aha“, kaže osa profesorka, „znači, ti bi tako? Ali kad posle više udaraca o staklo poluotvorenog prozora shvatite da iz nekog razloga ne možete da prođete kroz njega, šta ćete onda?“ Osinji razred tone u tišinu dok se njihovi vredni mozgići naprežu do krajnjih granica osinje logike. A onda jedna briljantna mlada osa, intelektualna megazvezda Osinjeg koledža u Kembridžu, bojažljivo diže prednju nožicu i počinje polako da odgovara. „Ako… neko… ne može da proleti kroz staklo“ – glasno razmišlja ona, a u učionici vlada tajac, pošto su svi svesni da je pred njima osinji genije – „pri čemu smo već utvrdili da je prozor poluotvoren…“, nastavlja ona, dok joj se čelo nabire od dubokog razmišljanja, „onda bi svakako bilo logično da… da… nastavimo da nalećemo na staklo i zujimo još glasnije?“ Ostali đaci znatiželjno gledaju ka profesorki da vide da li je njihova drugarica pogodila rešenje, ali stara osa se blagonaklono smeši i odmahuje glavom. „Ne“, kaže. „Ova zagonetka nema rešenja. To je nemoguć problem, kao i utvrđivanje zakonitosti nizanja prostih brojeva ili tačno određivanje broja pi. Filozofsko trik-pitanje koje nema odgovor.“ Ustao sam i smotao novine kako bih ubio glupu osu, ali sam se onda predomislio i priručnom mlatilicom je nežno odgurao do ivice prozora i poslao napolje. Da se to desilo godinu dana ranije, ne verujem da bih je poštedeo, ali sada sam osećao potrebu da se ponašam velikodušno i blagonaklono. Ponovo sam legao na kauč i sklopio oči. Želeo sam samo da zaspim, da zaboravim ono što sam morao da odem i uradim. A onda se, kao da je neko čuo moje misli o bekstvu, začulo glasno, isprekidano pucketanje, a iz starog zvučnika na zidu dopro je poziv: „Džimi Konvej! Pet minuta! Molimo Džimija Konveja da dođe!“ Od mene se očekivalo da za tri stotine sekundi izađem na scenu jednog od najpoznatijih londonskih pozorišta i nastupim pred dve hiljade brižljivo odabranih zvanica. Trebalo je da sasvim sâm stanem pod reflektore i izvedem potpuno novu komičarsku tačku. BBC 1 će sve to, zamislite, direktno prenositi u milione domova širom zemlje, u kojima se već pomno prati celovečernja dobrotvorna gala predstava sa desetinama omiljenih zvezda. To me je navelo da se zapitam kako li izgleda biti bibliotekar. Biće da je to baš lepo zanimanje. Čitavog dana je na toplom, u tišini, okružen knjigama; povremeno udari pečat sa datumom vraćanja nekog romana Ketrin Kukson i s osmehom pruži knjigu staričici. „Vidimo se dvadeset četvrtog, Edna.“ Da, mogao bih tako da živim. Pretpostavljam da i tu ima stresa i nerviranja – kad treba ostati prekovremeno zato što u blagajni nedostaje pet penija – ali kladim se da bar ne mora da izvodi skečeve pred milionima ljudi. Ustao sam i pogledao se u velikom ogledalu. Na sebi sam imao besprekorno svetlosivo odelo i uglancane cipele. Skinuo sam komadiće toalet-papira sa posekotina i ukazalo se glatko izbrijano lice. Pažljivo sam uklonio trun sa sakoa. „Idi tamo i obori ih s nogu, Džimi“, rekoh sebi pomalo neubedljivo. „Molimo Džimija Konveja da dođe!“, ponovio je glas sa razglasa, ovog puta malo nestrpljivijim tonom. Sigurno je postojalo još nešto što nisam uradio, još neki oblik zamajavanja koji bi me makar još nekoliko sekundi zadržao u bezbednosti tog sobička. Pa da, trebalo bi da malo grgoljim. To je odlično za glas. Svi znaju da veliki glumci grgolje pre izlaska na pozornicu. Uzeo sam plastičnu čašu sa ivice umivaonika i odvrnuo slavinu. Istog trenutka, mlaz hladne vode je šiknuo kao iz vatrogasnog šmrka, odbio se o dno i uprskao me. „Sranje!“, rekoh. Spustio sam pogled i video da su mi prepone potpuno mokre: velika vlažna tamnosiva mrlja sa centrom na mom šlicu širila se u stranu i naniže. „Sranje! Sranje! Sranje!“, počeh da ponavljam. Uzeo sam peškir i pokušao da njime osušim pantalone. Suština komedije jeste da navedete gledaoce da se osećaju udobno i da ih uverite da su u sigurnim rukama. Moraju poverovati da ste opušteni i ne smete imati čak ni nagoveštaj nervoze ili napetosti. Tekst sam znao napamet. Bio sam odeven u odlično odelo. Jedina sitnica koja bi publiku mogla navesti na pomisao da se osećam nelagodno na sceni bile su mokre pantalone. Ako tražite znake nervoze kod komičara, mislim da je velika vlažna mrlja u predelu prepona prilično dobar trag. Bacio sam peškir u stranu i istrčao iz garderobe. Setio sam se da bih mogao da upotrebim električni sušač za ruke u muškom toaletu. Stepenice su bile gole, betonske, a zidovi od cigle su još pitaj boga kad obojeni nikotinski žutom masnom farbom. U svetu pozorišta sve se radi zarad blistave predstave koju su gledaoci platili, dok su delovi zgrade koje oni nikada ne vide uvek skromni i ofucani. Sišao sam sprat niže i utrčao u muški toalet. Na zidu sam ugledao glomazni električni sušač za ruke. „Falim te, bože!“, rekao sam plafonu i pritisnuo veliko metalno dugme. Ništa. Pritisnuo sam ga još nekoliko puta, ali i dalje bez rezultata. Video sam neki prekidač na zidu i nekoliko ga puta pomerio gore-dole, ali šipak. Čulo se samo električno pucketanje i na delić sekunde sam se ponadao makar kakvom znaku života, ali onda je zvučnik zaurlao: „MOLIMO Džimija Konveja da dođe. Nastupate za dva minuta. Džimi Konvej odmah da dođe na pozornicu!“ Nisam imao izbora. Istrčao sam u hodnik, sada već u stanju nekontrolisane panike. Ponadao sam se da možda tu, na prvom spratu, u garderobama velikih zvezda ima neki sušač. Pokucao sam na vrata Garderobe 1, ali niko mi nije odgovorio. Otvorio sam vrata i na stolu pred sobom ugledao sveti Gral – električni fen. Spas nadohvat ruke. Kako je već bio utaknut u struju, samo sam ga uključio na najjače i usmerio ka velikoj mokroj mrlji među nogama. Tamnosiva boja natopljene tkanine ubrzo je postala svetlosiva, ali džepovi su mi i dalje bili mokri. Kako nisam imao ni sekunda za gubljenje, otkopčao sam pantalone i pokušao da ih osušim iznutra. Okrenuo sam fen napred i malo se trgao kada mi je mlaz vrelog vazduha očešao nogu. U tom trenutku su se otvorila vrata Garderobe 1. Oduvek sam želeo da upoznam veliku Džudi Denč. Ona mi je jedna od omiljenih glumica i sve sam se nadao da će nam se putevi nekako ukrstiti. „Zdravo“, kazala je Džudi Denč, naizgled tek jedva iznenađena što u svojoj garderobi zatiče muškarca sa fenom, i to uključenim na najjače, u pantalonama. „Uh, zdravo“, odgovaram. „Izvinite, da li je ovo vaša garderoba?“ „Jeste.“ „Znate, strašno mi je žao, ali sav sam se ulio vodom, a nastupam za dva minuta i potpuno sam očajan.“ „Dva minuta? Da li to onda vas pozivaju preko razglasa?“ „Da, ja sam taj Džimi Konvej“, rekao sam i pružio joj levu ruku, pošto je desna imala posla oko šlica. „Džudi Denč.“ „Da, znam. Mislim da ste bili izvrsni u Ajris. A i u Gospođi Braun, kad smo već kod toga.“ „Hvala.“ „Kakav je Bili Konoli?“, pitao sam, u nadi da ću ćaskanjem o pozorišnim temama skrenuti pažnju sa onog što radim njenim ličnim fenom. „Bili je divan. Zar ne bi trebalo da požurite?“ „Pa, da. Znate, ipak ne bih hteo da izađem na scenu s velikom mokrom flekom na pantalonama…“ Nasmejala se. Uspeo sam da nasmejem Džudi Denč. „Džimi Konvej? Vi ste taj komičar o kome svi pričaju?“ „O. Pa, ne baš svi – hm – samo neki“, promucao sam, trudeći se da zvučim skromno, ali potajno ushićen što je važeća kraljica britanske pozorišne scene čula za mene. „Bojim se da nisam videla vaš nastup, ali čula sam da ste veoma dobri.“ „Pa, videlo me je manje ljudi no što mislite…“ „Sve do večeras.“ „O, zaboga, rekli su još dva minuta pre otprilike dva minuta, zar ne?“ „Ne brinite. Sigurna sam da će vas inspicijent pustiti da malo zakasnite, tim pre što se ovo prenosi i na televiziji.“ „Mislite?“ „A da odem ja tamo i kažem mu da ćete doći čim se dovedete u red?“ „O, najlepše vam hvala, zaista ste me ostavili bez reči. Poručite mu da sam u vašoj garderobi i da ću doći čim navučem pantalone.“ „Pa, mislim da neću reći baš tim rečima“, rekla je sa osmehom i izašla. Baš fina dama, pomislio sam. Stvarno fina. Džudi (zaključio sam da sada već mogu tako da je zovem) je bila sasvim u pravu. Panični krik „Džimi Konvej nastupa za dva minuta!“ zvučao je više kao deset minuta, iako je inspicijent odglumio srčani udar kada me je video i pozvao potrčka, kojeg je poslao da me traži po okolnim pabovima, da se vrati. Gužva s pantalonama mi je makar nakratko skrenula misli sa narednog dela večeri, ali sam zbog krajnje uznemirenosti oko tog problema potrošio talas adrenalina koji sam nakupio za izlazak na scenu. Morao sam ponovo da se saberem. Kroz prorez u zavesi na kraju pozornice video sam gledaoce kako svi kao jedan zure u istu tačku. Za koji minut svi ti teleskopski pogledi biće upereni u mene. Izgledali su prilično dobro raspoloženi sve dok dražesni najavljivač nije počeo da im pripoveda o strašnom bolu koji će se ublažiti novcem od njihovih ulaznica. Zar taj ne shvata da posle njega nastupa jedan komičar? Ima li išta bolje za razgaljivanje publike od priče o ubogoj retardiranoj deci iz britanskih geta? „Dakle, stvarno“, kažem inspicijentu. „Što im još ne pusti i slajdove dece bez roditelja, ne bi li ih naterao da se osete još bednije i niže?“ „Slajdovi dece bez roditelja idu sve vreme“, odgovara mi on. „Odavde ne vidite monitore.“ „Oh. Očaravajuće.“ Stajao sam tako još nekoliko minuta. Osećao sam se otupelo i usamljeno. U jednom trenutku sam izvadio tekst i pregledao uvodne rečenice, ali to je bila potpuna glupost. Toliko sam ih dobro znao da je pretila opasnost da zaboravim značenje reči. „Zar još niste sve naučili?“, zadirkuje me inspicijent besmisleno glasnim šapatom. „Naravno da jesam“, odgovorio sam, malo previše žustro. „Bolje od ovog ne može.“ Hvalisanje mi je iznenada prekinula zvonjava mobilnog telefona u unutrašnjem džepu sakoa. Staloženo sam odlučio da ne prihvatim poziv. Nekako imam utisak da je nepristojno razgovarati mobilnim telefonom kad drugi mogu da vas čuju, kao u vozu, kafiću ili pred dve hiljade posetilaca londonskog Paladijuma. „Ćao! Evo me na pozornici!“ Publici bi bilo zdravo teško da se pravi da ne čuje. „Izvinite“, šapnuo sam i isključio telefon. Najavljivač je počeo da me predstavlja, a ja sam popravio kravatu i proverio da nisam raščupan. „Dame i gospodo, evo trenutka koji ste svi iščekivali…“, čulo se. „Mnogo ste slušali o njemu, ali sada, kada prvi put nastupa na BBC-ju, pozdravite aplauzom tog veoma, veoma zabavnog momka. Jedinstveni i neponovljivi… DŽIMI KONVEJ!“ Aplauz je bio glasniji nego što sam očekivao, a pratilo ga je i nekoliko uzvika podrške. Čula su mi bila više nego izoštrena: istovremeno sam gledao, slušao, mirisao i sve upijao. Kada me je najavljivač prenaglašenim pokretom pozvao da dođem na pozornicu, stupio sam iz svog senovitog skrovišta na osvetljeno nepregledno prostranstvo puste arene, baš kao plašljivi zec koji se premišlja da li da pređe autoput. Najavljivač me je u odlasku srdačno potapšao po leđima kao da smo stari znanci. Na tren mi je kroz misli proletelo da je verovatno vrlo nepristojno što se uopšte ne sećam da smo se ikada upoznali. Mikrofon je stajao kao usamljena vlat trave na bojištu iz Prvog svetskog rata. Pošao sam ka njemu. Koji kurac ja radim ovde? – pitao sam se. Aplauz dve hiljade ljudi počeo je da zamire i svi su iščekivali moje prve reči. Pomislio sam na milione onih koji me preko televizije gledaju kod svojih kuća, uključujući i sve moje poznanike. Sada, kada je aplauz konačno ustupio mesto naelektrisanom, zategnutom užetu tišine, zapitao sam se nije li možda trebalo da s nekim podelim svoju malu tajnu. Nikada u životu nisam nastupio kao komičar.