I Juni 1941. Pola jedanaest je uveče, ali dnevno svetlo još prosijava kroz lišće lipe. Lišće je toliko zeleno da izgleda kao priviđenje leta koje su svi već skoro prestali da očekuju. Sveže je i nežno na dodir. Kao da dotičeš bebinu kožu. Kasno proleće, sumorno i neizvesno, dugo se držalo za skute zime. Ali tako to biva u Lenjingradu. Pod krošnjama drveća oko Admiraliteta, jezerca sunđerastog leda postala su siva. Posvuda lapavica, a s Neve duva leden, gadan vetar. Mraz, pa jugovina, pa opet mraz. Mesecima su ribari čučali kraj rupa koje su probušili u ledu, sedeli napolju po zimi, glava uvučenih u ramena. A onda, baš kada je izgledalo da je leto ove godine zaboravilo na Lenjingrad, sve se promenilo. Led je pukao i odvojio se od čvrste mase oko Strelke. Labudovi su počeli da čiste perje na plovećim santama koje struja nosi ispod mostova, niz Nevu u njenom širenju ka moru. Reka je nadošla i potekla brzo, a rezak vetar podizao talase tako svetle da od pogleda na njih bole oči. Sve što je dotle bilo čvrsto počelo je da se kruni, puca, pluta. Ljudi su se naslanjali na parapet Dvorskog mosta, posmatrali led kako plovi i prolazi ispod. Zimski svet im se raspadao. Više od svega, naravno, želeli su proleće. Svakom porom čeznuli za suncem. Ali proleće boli. Kada proleće dođe, ako stvari mogu da budu drugačije, kako onda podneti da sve ostane isto kao što je bilo? Vremena su teška. Nikome se ne može verovati, čak ni sebi samom. Zaplašeni muškarci i žene hitaju po vetru koji nosi pesak. Velike zgrade Pitera nadnose se nad njih veličanstvene, kao da će ih smožditi. Po takvom vremenu ulice su preširoke. Dugo ti treba da, suviše vidljiv, pređeš trgove Pitera. Ti si meta i ne znaš ko te gleda. Previše je nestalih, toliko strepnje. Crni kamioni krstare ulicama. Osluškuješ intonaciju njihovih motora i srce ti lupa, čini ti se da ćeš se ugušiti dok kamion usporava. Ali ovoga puta prolazi i zaustavlja se na ulazu u neko drugo dvorište, ne ono u kojem ti živiš. Čuješ kako se vrata kamiona zatvaraju i znoj te obliva od olakšanja, stida. Ovoga puta u kamionu je neki drugi jadnik. Proleće je sve ogolelo. Pokazalo sivu, opuštenu kožu svakoga starijeg od trideset godina. Osvetlilo usne stisnute od jada, i oštre bore oko njihovih uglova. Ali gole grane lipa ispunile su se sunčevim bleskom i pesmom ptica. Ptice uopšte nisu sumnjale. Pevale su glasno i sigurno u još smrznutom svetu. Znale su da je zima na izmaku. Sada je juni, noć je kratka kao zamah krila, tek jedan čas žutih zvezda na nebu što nikad ne postane mračnije od tamnog, blago plavog. Niko ne spava. Gomile sveta u metežu izlaze iz kafana i tumaraju ulicama, ne mare kuda idu sve dok mogu da podignu lica i napiju se svetlosti. Bilo je mnogo meseci mraka. Redovi mladića, zagrljenih, pijanih, ukočenih od napora da se održe na nogama, ljuljaju se na uglu Univerzitetskog keja i Mosta poručnika Šmita. Neće otići kući. Ne mogu da se rastanu jedan od drugoga. Hodaće, eto šta će raditi, s kraja na kraj grada, sa ostrva na ostrvo, preko kamenih mostova i blistave vode. Takvim noćima Lenjingrad ostavi pečat na svaki naraštaj svojih stanovnika. To su noći njihovog krštenja. Letnja svetlost preplaviće svaku česticu lenjingradskog kamena kao što nadire u svaku ćeliju njihovih tela. U tri ujutru, pod punim sunčevim sjajem, obrešće se u kakvoj sporednoj ulici drvenih kućeraka, kilometrima daleko. U nekom dovratku mačka će lizati šape, a starica lagano napredovati niz ulicu, sa buketićem jasmina zataknutim u jaknu. Svaki cvet će biti beo i jasan kao zvezda na pohabanoj sivoj podlozi. I ona će se osmehnuti mladićima kao da im je baka. Neće negodovati zbog njihovog pijanstva, galame i pevanja. Potpuno će shvatiti kako se osećaju. Koliko god stari bili, ne možete ostati unutra u noći poput ove. Komešaju se, ponovo, obećanje i nehaj belih noći. Piter plovi kao labud svojim ledenim, krvlju natopljenim močvarama. Labudova krila još su svijena, ali podrhtavaju u letnjoj noći, trepere i spremaju se da polete. Tama jedva da ih dotiče. Dašak povetarca je blag. Voda obavija podnožja mostova u ponoć. I najednom ti postaje jasno da nema veće sreće nego biti ovde, čak i ako si toliko star da ne možeš da hodaš. Nasloniš se na prozor svoga stana, ukočenih nogu i iščilele snage, nad gradom koji će te nadživeti. Ali Ana noćas nije u Lenjingradu. Van grada je, na selu, u dači, sama s ocem i Koljom. Ona ne pripada gomilama studenata koji proslavljaju završetak ispitnog roka. To više nisu njene šale, niti zna kakve se knjige sada čitaju. Njoj pripada onaj dnevni grad tramvaja krcatih premorenim majkama koje jure s posla u red za hranu, pa u kuhinju, pa opet nazad. Bele noći bude previše čežnji. Anina dužnost je da ih slomi. Ona ima petogodišnjeg Kolju, svoj posao u obdaništu i svoje obaveze. Ne valja prepustiti se sanjarenju o studentskom životu. Nikada neće provoditi duge dane u ateljeu, mišlju i telom usredsređena na pokret ruke po hartiji. Ne valja sećati se kako joj je bilo sa sedamnaest, pre samo šest godina, samo godinu dana pred maturom, sa gomilom prijatelja oko stola u Evropi, zbijenih, koji se smeju i govore tako glasno da jedva mogu da čuju jedni druge. Reči i nisu bile važne. Važna je bila srećna larma i toplina nečije ruke uz tvoju. Miris kože opaljene suncem, kafe, cigareta i nevena. Ne razmišljaj o tome. Sada je u dači, naginje se kroz prozor, laktova oslonjenih na toplo srebrnosivo drvo. Veoma je tiho. Kolja spava u svom krevecu. Spavaća soba im je podeljena na dva dela pregradom od šperploče. Polovina za oca, druga polovina za Anu i Kolju. U prizemlju, dnevna soba sa izlazom na trem. U drvenoj školjci dače odzvanja svaki zvuk. Luksuz je imati daču. Nije bilo šansi da je otac dobije u koloniji pisaca, ali zadržali su ovo mestašce koje je nekada pripadalo Aninoj baki. Leti dolaze ovamo kad god mogu, kada je grad prašnjav i zagušljiv. Ana stiže dragocenim ulubljenim biciklom koji je pripadao njenoj majci, sa Koljom privezanim za sedište ispred sebe. Uglavnom kuva napolju, na tremu. Secka luk, mesi testo za pite s mesom, guli krompir, sprema kobasicu. Čak i pekmez kuva napolju, na peći. Svake godine Ana po čitavo leto sprema zimnicu. Deci Sokolovih sa seoskog imanja daje časove gramatike i podučava ih pisanju, u zamenu za med, tegle guščije masti i kozji sir. Suši pečurke i pravi pekmez i sulc od voća koje bere sa Koljom. Od brusnica, borovnica, malina, kupina, šumskih jagoda. Kupuje napitak napravljen od prevrelog soka breze, bogat vitaminima, koji važi kao naročito blagotvoran za astmatičnu decu poput Kolje. Treba, zatim, usoliti kupus, vezati crni luk i isplesti vence belog luka, pasulj sačuvati u rasolu, krompir očistiti od zemlje, prebrati i preneti ga u stan u džakovima vezanim pozadi na biciklu. Na krompir treba posebno paziti, jer se lako nagnječi pa onda ne može da se održi. Ana ne zna kako bi izgurali dve protekle zime bez proizvoda sa dače. Nije uvek nestašica hrane, ali otac ne može da objavi svoja dela. On preživljava zahvaljujući prevođenju, ali čak i taj prihod bi mogao da presuši. Urednici moraju da se staraju o svojim porodicama. To što gotovo savršeno vlada francuskim i nemačkim jezikom danas je opasno preimućstvo. On ne može da govori drugačije osim kao neko ko je boravio u inostranstvu. Godinu dana u Hajdelbergu 1912, jedno leto u Lozani. Mogao bi biti pozvan na ispitivanje kao „pojedinac sa inostranim vezama“. Kada mu je prva priča odbijena, otac se trudio da to ne primi k srcu. Pozvan je pred odbor časopisa, gde su mu objasnili nedostatke njegove priče. Rečeno mu je da je napisana u pesimističnom tonu. Nije se odazvao odboru i u svom delu izrazio načela iz Staljinovog govora održanog u decembru 1935: „Život je postao bolji, drugovi, život je postao veseliji“. „I još nešto, Mihaile Iljiču, nema se utisak da u vašoj priči likovi napreduju! Objavljivanje ovog dela ne bi činilo dobro vašem ugledu. Štaviše, narušili biste ga.“ „Iskreno, bili smo iznenađeni kada ste ga podneli, Mihaile Iljiču“, rekao je predsednik odbora. „Pokušavamo da vam izađemo u susret, ali u ovom slučaju to je zaista nemoguće, sa čim ćete se, siguran sam, složiti.“ I bacio je rukopis na sto, naslovom okrenutim nadole, lako, sa sažaljenjem i šaljivo, kao da je neki školarac doneo svoje literarne izlive vodećem književnom časopisu u nadi da će ih objaviti. „Ne, ne možemo primiti ovakve stvari!“ Namignuo je Mihailu, preklinjući ga da uvidi šalu. Ostali članovi odbora oborili su poglede na svoje notese ili su se igrali nalivperima. Lica su im se smračila od ozlojeđenosti kakvu osećamo prema onome koga nameravamo da povredimo. Mihail je posmatrao poznata lica. Vrela krv je jurnula pod njegovom kožom. Je li to stid u njemu dok stoji s neželjenim rukopisom, nesposoban da prihvati kritiku svojih savremenika? Činilo se da je cela soba natopljena stidom. Čak je i njegova priča bila njime uprljana. „Ne“, promrmljao je, „nije trebalo da je donosim ovamo.“ „Ta-čno tako“, reče predsednik ustajući. „Ali, dozvolite mi da kažem, Mihaile Iljiču, da sam oduvek bio poštovalac vašeg dela. Jedino što vam treba jeste malo“, prstima je pokazao koliko, „samo malo manje turobnosti i osude. Narod to danas ne želi. Nismo zbog toga ovde.“ Osmehnuo se pokazujući bele, jake zube u zdravim desnima. Soba je zapucketala od odobravanja. Soba je znala šta se danas traži. Mihail je nastavio da podnosi priče koje su uvek odbijali. Jedne večeri, u stanu se pojavio jedan kolega iz Saveza pisaca. „Od sada više ništa nemoj slati. Za tvoje dobro, Mihaile Iljiču.“ „Pišem kao što sam uvek pisao“ „Da, u tome i jeste stvar. Zar zaista ne vidiš? Svi moramo da se prilagođavamo.“ „To su dobre priče.“ „Kakve to veze ima, zaboga?“ Zastao je izlazeći. Očekivao je nešto, ali Mihail Iljič nije mogao da se doseti šta. Sinulo mu je tek pošto je čovek otišao. Očekivao je da mu zahvali. Došao je iako je rizik postojao. Pokušao je da pomogne. Retki to rade danas, jer je previše opasno. Svaka osoba koju bi odveli na ispitivanje mogla je za sobom povući još stotinu. „Ko se nalazio s vama u prostoriji tom prilikom? Njihova imena. Zapišite ih ovde.“ „Bolje da to staviš u fioku“, rekao bi Anin otac kucajući konačnu verziju neke priče. Nabadao je prstima po tastaturi. Nikada nije naučio da kuca na pisaćoj mašini. Dok je Vera bila živa, ona je kucala. Neka fioka pročita. „Eto, Ana, vratio sam se u mladost, izlivam iz sebe smeće koje niko neće da štampa. Ljudi plaćaju hiljade rubalja za tretmane podmlađivanja. Mogao bih da im prodam svoju tajnu.“ Uzdrhtala bi od njegovih pokušaja da bude duhovit. Kako meseci prolaze, on se zbog svega toga menja. Podriva ga iznutra, pa čak i korača drugačije. Ana ne može da se seti na šta je to podseća, a onda, jednog dana na poslu, ugleda malog Serjožu kako se krije iza kanti za otpatke dok banda velikih dečaka juri igralištem mlatarajući rukama kao vetrenjačama, uz dreku, udarajući sve oko sebe. Serjoža se pribija iza zid. U obdaništu možeš da središ stvari. Možeš da rasturiš bandu. Možeš da obgrliš Serjožu. Tamo, u njenom malom svetu unutar sveta, stvari još imaju smisla. Ali eto njene nadzornice, Jelizavete Antonovne, kako nosi u ruci najnovija naređenja. Pogled joj je prikovan za tekst. Da bi našla pravi red. Ne sme da pogreši. Jelizaveta Antonovna čak ni ne primećuje decu. I ona se plaši. Danas se svi šefovi plaše. Kako će protumačiti direktivu? Ako pogreši, ko će je potkazati? Anin otac još odlazi u Dom pisaca u ulici Vojinova, ali ne često, mada kao član Saveza sovjetskih pisaca ima pravo da se tamo hrani svakoga dana. „Ne ide mi se danas, Ana“, kaže. „A imam i da prepišem ove dve stranice.“ Jedne noći usnio je san. Sanjao je da leži u krevetu i da mu je neko šakom prekrio usta i nos. Čvrstom, mesnatom, dobro uhranjenom šakom. Debelih i masnih prstiju koji mu stiskaju nozdrve sve dok ne ostane bez daha. „Šta si učinio?“ „Izvijao sam glavu pokušavajući da je otresem, ali on je stiskao sve jače. A onda sam...“ „Šta?“ „Ujeo sam ga za šaku. Osetio sam ukus njegove krvi.“ „Čija je to šaka bila?“ Prošaputao je, obuzet istinskim strahom premda su u sobi bili samo njih dvoje: „Kobina“. Ana nije odgovorila. Znala je da ima još. „A onda sam se probudio. Pogledao sam se u ogledalu i ugledao tragove na licu. Tragove prljavih prstiju. Pokušao sam da ih izbrišem, ali nisu se skidali. Napunio sam lavabo vodom i zagnjurio glavu, a kada sam se ponovo pogledao, niz lice mi je tekla voda, ali tragovi su još bili tamo.“ Okreće joj se. Ona gotovo da očekuje da vidi kako mu otisci prstiju izbijaju na površinu kože. Ali nema ničega. „To je bio samo san“, rekla je. „Znam.“ Odgovara gušeći se od besa. Ona nastavlja da izlaže očigledno, ne razmišljajući pre nego što će progovoriti. „Košmar.“ „Ne zatvaraj vrata.“ „Neću, ostaviću ih otvorena.“ Otac se oduvek plašio zatvorenih vrata. Stalno je koristio stepenište jer se bojao da ne ostane zatvoren u liftu. Kada su išli u bioskop, morao bi da sedne blizu izlaza. Očevi prihodi spali su na trećinu sume koju je zarađivao pre tri godine. Svakog leta, Ana je proširivala povrtnjak u dači. Prekopala je cvetne leje, sve osim tri grma majčinih ruža. Tri ružina grma cvetala su tamnocrvenim, somotskim cvetovima što su se bespomoćno otvarali i mirisali. Majka je pre zime oko njih stavljala slamu, pa ih umotavala u vreće koje je dvostruko vezivala. I sad kao da je vidi: hitra, veštih prstiju, pokretom otresa crnicu s kolena i ustaje. Eto, i to je spremno za zimu. Čudno što je se s lakoćom seća kako to radi, dok ostalo prekrivaju duge prazne mrlje, i tada izgleda da nikada nije ni živela. Ali, živela je. Seti se. Ana i sanke. Mala Ana na svojim sankama, davno. Mama je volela da se sanka koliko i Ana. Njih dve bi izašle dok je otac bio na poslu. I on bi rado pošao s njima, ali morao je da ispuni rokove. Dok je koračala kroz sneg, a crvene sanke kloparale za njima, Ana je želela da svi koji je poznaju budu tamo i vide kako lepe sanke ona ima. Na gizdavoj svetlocrvenoj podlozi isticale su se zelene i zlatne šare. I uže je novo, a Ani je dopušteno da sama vuče sanke. Majka je brzo podiže tamo gde je sneg viši od njenih čizmica. A kada je ponovo spusti, Ana preuzima debeli, novi konopac. Malo dalje, u blizini parka, neko ih zaustavlja. Toliko je blizu da Ana oseća njen parfem sa primesom dima. Čizme joj imaju blistave srebrne kopče sa strane i Ana želi da ih dodirne. „Kako je samo porasla! Kako ste svi, Vera?“ „Dobro smo“, kaže Vera. Čvrsto stiska Aninu šaku. Nastaje muk, ali Vera ga ne ispunjava rečima. „Nedeljama ne viđam Mišu, nadam se da nije bolestan?“ Verin glas je nepromenjen. „Sasvim je dobro, Marina Petrovna. Svi smo sasvim dobro. A sada ćete me izviniti, Ana ne sme da stoji na hladnoći...“ „Naravno...“ Kada se Ana osvrnula, ona je još stajala na istom mestu. Nije se ni pomerila, nisu se pozdravile... Pošto su skrenule za ugao, majka se zaustavila i pažljivo položila Anu na sanke. Umotala ju je u šal kao i obično, proveravajući da li su joj grudi pokrivene. A onda se najednom predomislila i učinila nešto neuobičajeno. Spustila se na kolena u sneg ispred saonica. Zgrabila je Anu i privila je uz sebe. Privijala ju je čvrsto, čvrsto, Ana je osetila kako ju je oprljio majčin ledeni obraz. „Majčice, boli me.“ Majka se odmakla. Ana ugleda njeno lice izbliza. „Majčice, jesi li dobro?“ Majka ustade otresajući sneg s kaputa. „Dobro sam. Ne brini, Ana.“ Ana nije ništa rekla. Pažljivo je zatakla krajeve šala, na koje je majka zaboravila. Pogledala je naviše i videla da je majčino lice zgrčeno od besa. Dobovala je prstima po konopcu zureći niz ulicu kao da je zaboravila na Anu. „Majčice?“ „Molim?“ „Hoćemo li?“ „Hoćeš da se vratiš kući?“ „Zima mi je, majčice.“ „Izvini. Razmišljala sam o nečemu na poslu. Hajdemo. Drži se čvrsto, Ana.“ Koliko je tada imala godina? Pet? Šest? Čitavog tog proleća nevolja je visila u vazduhu kao oluja. Ana bi se probudila usred noći, glasovi su presecali tamu. Kada je stigao raspust, majka je odvela Anu u daču, ali otac nije pošao za njima. Imao je posla u Lenjingradu. „Imam mnogo posla, Ana. Želim da pođem, ali...“ Majka je imala dve nedelje odmora i Ana se ni minuta nije od nje odvajala. Niko nije dolazio u posetu. Majka je potpuno pripadala Ani. Ujutru su doručkovale na tremu. Ana je stavljala kockicu šećera u usta i sisala je pre nego što bi popila čaj, baš kao što je to činila i njena majka. Majka je čitala dok je Ana isecala lutke od hartije i bojila im odeću. Ponekad se ne bi oblačile sve do vrelog podneva. I posle dva dana, igračke i otpaci od papira ležali bi razbacani po tremu, tamo gde ih je Ana ispustila. Nije bilo ni daška vetra. Golih stopala ispruženih na suncu, majka je sedela na tremu i čitala Ani. Stopala su joj bila umorna i kvrgava, ali ih je ona istezala kao plesačica. „Jesi li ikada plesala, majčice?“ „O, da.“ „S tatom?“ „Tvoj otac nikada nije voleo da pleše.“ „Pokaži mi kako.“ „Ne sad, Ana. Sada čitamo.“ Spavale su u istom krevetu. Ana bi se dokotrljala i obujmila majčin struk i pretvarala se da spava da je majka ne bi grdila. Progovorila bi pospanim glasom, kao da se tek probudila: „Majčice?“ „Pssst. Spavaj. Kasno je.“ Ali ne bi je odgurnula. U Lenjingradu, u stanu, za Anu nije bilo prostora u krevetu njenih roditelja. Ovde, gvozdeni ležaj je škripao dok se majka okretala i smeštala na spavanje s Anom sklupčanom iza leđa i njenim ručicama oko svog struka. „Jesi li dobro, golupčiću? Hajde, spavaj.“ „Volim kad me nazivaš golupčićem.“ Usred noći, Ana se probudila. Majčino rame, toplo i široko. Okrenula se od Ane. Ona stade ustima prelaziti preko majčinih leđa. Liznula je majčinu kožu i pomirisala je. Mirisala je sasvim drugačije kad je lizne. Majka je imala fini ukus. Ana je prelazila po majčinom telu sve dok usta nisu naišla na nežnu površinu iza ramena. Otvorila je usta i, nesvesna onoga što čini, zagrizla. Majka se sva stresla zbacivši Anu sa sebe. Ali nije se probudila. Ana je želela da se probudi. Kriveći usta, počela je da pušta glasove kao da će zaplakati, pa onda da plače. Majka je sela i upalila sveću pored kreveta. „Šta je, Ana?“ Njena pletenica se zanjihala i dotakla Anino lice. „Jesi li bolesna?“ Ana se ne seća šta je dalje bilo. Majka je došla sebi i pribrano preuzela kontrolu. Bilo je to kao promena vremena. Ana se uredno ponovo smestila da spava na svojoj strani kreveta. Sledećeg jutra, čak pre nego što se Ana probudila, majka je pokupila sve igračke, pobacala uvelo cveće, uredno složila na stolu gomilu papira o svojim istraživanjima. „Sutra se vraćamo“, rekla je. U Lenjingradu, roditelji su ponovo bili u svojoj spavaćoj sobi. Anu bi svake noći smestili u krevetac u roditeljskoj sobi, a potom, kada bi pošli na spavanje, premestili bi je u dnevnu sobu. Ali ponekad bi se probudila ujutru i zatekla oca kako, umotan u ćebe, spava na kožnoj sofi pored njenog kreveca. Oluja je praštala i treštala, ali iz daljine, tako da ju je jedva čula. To leto na dači ostalo je neraspakovano u Aninom sećanju. Pre osamnaest godina. Možda jedini put kada je majka popustila i vezala je za sebe osetivši da joj je Ana potrebna. Ali tokom svih godina koje su usledile to se više nije pominjalo. Nikada više nije bila toliko bliska majci kao onih letnjih noći kada je osluškivala njeno disanje. „Ti nikada nećeš umreti, zar ne, majčice?“ „Jednog dana hoću“, odgovarala je majka svojim uobičajenim, jasnim i ozbiljnim glasom. „Ali ne pre nego što budeš sposobna da živiš bez mene.“ „Nikada neću moći da živim bez tebe.“ „Naravno da ćeš moći. Sada misliš da nećeš, ali hoćeš.“ Da li se Vera setila toga kada je stvarno umirala? Krvarenje posle porođaja. Ni Ana ni njen otac nisu bili prisutni. Kada su stigli, Vera je bila bez svesti i već je bila pretrpela srčani udar. Tako se praktično odnosila prema svojoj trudnoći, od samog početka. Praktično i šaljivo kada su je kolege zadirkivale da je uhvaćena. I ona, Vera, koja je sve zapisivala u svoj mali crni podsetnik i koja nikada nije zaboravljala ništa što je zakazano. Stajala je u pamučnoj trudničkoj haljini i osmehivala se na zadirkivanja. Odgovorila je, nekako čudno: „Pa, niko nije besmrtan“. „Besmrtan?“ „Ne, nisam to htela da kažem. Kako se kaže...?“ „Nepogrešiv?“ „Da, baš to.“ I kolege su se smejale s njom. Vera se nikada nije pravila da sve zna, i to je bilo lepo od nje. Podozrevali su da je možda htela bebu dok još može da je ima, sad kada je Ani sedamnaest godina. Konačno, Vera je uvek umela sa mlađim članovima tima. Uvek ih je ohrabrivala, uvek za njih imala vremena, umela je da poduči ljude, a da oni to i ne primete. Nikada nije gubila strpljenje kada su pravili greške. Ali Ana je znala da majka nije htela bebu. Zatrudnela je u četrdesetoj, gotovo četrdeset i prvoj. Bila je ekspert u svojoj struci i upravo je počela da putuje, da drži predavanja u Moskvi, Odesi, Kijevu. „Ponovo odlaziš?“, upitao bi je otac. „Na samo pet dana, Mišo. Znaš za to, planirano je još prošlog avgusta. Zapisala sam u rokovnik.“ „Nikad nisi tu.“ „Ana je dovoljno porasla.“ „Zar se to samo nje tiče?“ Vera je dobila tamne podočnjake. Gležnjevi su joj toliko oticali da su se kaiševi sandala usecali u bledo, naduto meso. Bebu su očekivali krajem leta. „Idi lezi, majčice. Ja ću skuvati.“ „U redu je, Ana, dobro sam. Samo da ovo završim.“ Nastavila je da radi kao i uvek. Pisala je izveštaj za konferenciju u Kijevu tri meseca pošto se beba rodi. Kolegama je telefonirala i obavestila ih da se ništa neće promeniti. Da će ispuniti svoje dužnosti. Kada joj se pogled ukrstio s Mišinim na drugom kraju sobe, on je oborio oči. Kolja se rodio lako i odmah potom sve je izgledalo kao da je u najboljem redu. Rekli su joj da je beba velika, snažno i lepo dete, dok su ga pljeskali po tabanima da zaplače. Vera je sela i uzela bebu. Ani je o tome kasnije pričala bolničarka. „Hoću da znam sve što se dogodilo“, rekla je Ana. „Nemojte ništa skrivati od mene zato što ne želite da me uznemirite.“ Bolničarka ju je uplašeno pogledala. „Šta je bilo?“ „Ništa, samo... Rekli ste to baš kao vaša majka.“ Ana je to potisnula. Ne misli sada o tome, kasnije ćeš misliti. „Nastavite, molim vas. Recite mi šta se dogodilo.“ Posteljica je teško izašla. Odmah potom, pre nego što se Verina materica potpuno zgrčila, stigao je hitan slučaj u susednu ambulantu, srčani udar. Morali su da ostave Veru samu nekoliko minuta. „Svega nekoliko minuta, Ana Mihajlovna, ne više od sedam. Kunem se.“ Vera se verovatno nije uplašila kada je podigla čaršav i ugledala krv, iako je znala šta znači to krvarenje. Ovo je njen svet, svet bolnice. Naslutila je šta se događa. Deo posteljice nije izbačen. Nastaviće da krvari sve dok ga ne uklone. Situacija je hitna, ali nije opasna. Pozvonila je. Došla je bolničarka. Vera je sabrano rekla: „Mislim da krvarim.“ „Da li je rekla baš tako?“ „Da, meni je rekla. Tačno tim rečima.“ Znači, Vera je bila uplašena. Rekla je: „Mislim“, premda je znala. Ili možda nije htela da uplaši bolničarku. Bolničarka je podigla čaršav. Pogledala je i rekla: „U redu je, dobro vam je“, otrčavši zatim, a udarci njenih stopala čuli su se sve do ambulante. Zatim metalna kolica na koja podižu Veru. Bolničarka je trčala uz kolica što su kloparala niz hodnik, do lifta. Vera je rekla da oseća nesvesticu i zatvorila oči. A onda, šta onda? Onda čist, oronuo bolnički zid i zatvorena vrata. Ana ne može dalje sa svojom majkom. A onda otac koji kleči pored Verinog kreveta, s licem u šakama. Ana dotiče nežan, topao obraz svoje majke, ali to lice što zjapi pripada nekom drugom. S njega je iščezao svaki izraz. Veri je bila četrdeset i jedna godina. „Shvatite da je rizik uvek veći u toj dobi“, rekao je neko. Ali kako se dogodilo da je baš Vera umrla na ovaj način? To uopšte nije ličilo na nju. Znala je sve u vezi s telom i bolnicom. Razumela je granice svega što može da se dogodi čoveku. Zdravstvo je bilo njen posao i njen život. Znala je šta bi Ana trebalo da jede i koliko časova bi trebalo da uči. Ispričala joj je sve o menstruaciji još pre nego što je nastupila, baš onoliko koliko je trebalo da zna, ne previše. „Kad budeš imala dece“, govorila je. Nije govorila: „Kad ja budem imala dece“. U Verinom slučaju, s decom je gotovo, to se bez reči podrazumevalo. Imala je Anu. Ali umrla je u četrdeset prvoj. Svoje dete ostavila je Ani. Na kraju, umesto da oslobodi svoju kćerku, stavila joj je dete u naručje. Crvenu, vrištavu stvarčicu koju su prepovijali u susednoj sobi. Kolju. Pre osamnaest godina, mala Ana je boravila u dači, prvi put sama s majkom. Svake noći se budila i majka je bila tu, usnula, s pesnicom uz lice. „Majčice?“, rekla bi Ana. „U redu je“, odgovorila bi majka glasom muklim od sna. „Tu sam.“ Svake noći bi to rekla, sve dok Ana nije prestala da je zove.