U V O D Nauka na kraju veka Pre stotinu godina, kad se devetnaesti vek primicao kraju, naučnici širom sveta zadovoljno su smatrali da su stigli do precizne slike fizičkog sveta. Po rečima fizičara Alistera Rea, „na završetku devetnaestog veka činilo se da su svi osnovni fundamentalni principi koji upravljaju ponašanjem fizičkog univerzuma već poznati.“ Zaista, mnogi naučnici govorili su da je izučavanje fizike skoro okončano: ne predstoje više nikakva velika otkrića, samo detalji i poslednji retuši. Ali krajem završne decenije, na svetlost dana izronilo je nekoliko čudnih stvari. Rendgen je otkrio zrake koji prolaze kroz meka tkiva; budući da nisu bili objašnjeni, nazvao ih je X-zraci. Dva meseca kasnije, Anri Bekerel slučajno je ustanovio da komad rude uranijuma emituje nešto što osvetljava fotografske ploče. A elektron, nosilac elektriciteta, otkriven je 1897. Ipak, fizičari u celini ostali su mirni, očekujući da će te neobičnosti, s vremenom, biti objašnjene postojećom teorijom. Niko nije predvideo da će u roku od pet godina njihov samouveren pogled na svet biti šokantno satrt, što je dovelo do potpuno nove koncepcije univerzuma i potpuno novih tehnologija, koje će svakodnevni život u dvadesetom veku preobraziti na nezamislive načine. Da ste nekom fizičaru 1899. rekli da će 1999, stotinu godina kasnije, pokretne slike stizati u domove po celom svetu preko satelitâ na nebu; da će bombe nezamislive snage ugrožavati ljudsku vrstu; da će antibiotici iskoreniti zarazne bolesti, ali da će bolesti uzvratiti udarac; da će žene imati pravo glasa i pilulu za kontrolu razmnožavanja; da će svakog sata milioni ljudi saobraćati vazduhom u letelicama sposobnim da polete i slete bez dodira ljudske ruke; da će Atlantik moći da se pređe brzinom većom od tri hiljade kilometara na sat; da će čovečanstvo otputovati na Mesec, a onda izgubiti interesovanje za to; da će mikroskopi moći da prikažu pojedinačne atome; da će ljudi sa sobom nositi telefone teške stotinak grama i razgovarati bez posredstva kablova s bilo kog mesta u svetu; ili da će većinu tih čuda kontrolisati uređaji veličine poštanske marke, zasnovani na novoj teoriji pod nazivom kvantna mehanika – da ste sve to rekli, fizičar bi vas skoro sigurno proglasio ludakom. Većina tih dometa nije mogla da se predvidi 1899, jer su po tadašnjoj naučnoj teoriji bili nemogući. A što se tiče dometa koji nisu bili nemogući, na primer aviona, sam pojam o razmeri njihove kasnije upotrebe bio bi neshvatljiv. Čovek bi bio u stanju da zamisli avion – ali deset hiljada aviona istovremeno u vazduhu prevazišlo bi granice mašte. Zato se s pravom može reći da čak ni najobavešteniji naučnici, stojeći na pragu dvadesetog veka, nisu imali pojma šta će se desiti. : Sada, kad stojimo na pragu dvadeset prvog veka, situacija je začuđujuće slična. Fizičari ponovo veruju da je fizički svet objašnjen i da nas ne čekaju nove revolucije. Zbog prethodne istorije, svoje stavove više ne iskazuju javno, ali svejedno tako misle. Neki posmatrači otišli su čak do tvrdnji da je nauka kao disciplina obavila svoj posao; da više nije ostalo ništa važno što bi nauka mogla da otkrije. Ali upravo kao što je kasni devetnaesti vek dao nagoveštaje onoga što će se desiti, tako nam i kasni dvadeseti vek pruža naznake budućnosti. Među najvažnijima je interes za takozvanu kvantnu tehnologiju. To je multidisciplinarni pokušaj stvaranja tehnologije zasnovane na fundamentalnoj prirodi subatomske stvarnosti i obećava revoluciju u našem poimanju mogućeg i nemogućeg. Kvantna tehnologija neuvijeno protivreči našim zdravorazumskim pojmovima o funkcionisanju sveta. Ona opisuje svet u kome računari rade i ako nisu uključeni, a predmeti se pronalaze bez posmatranja. Nezamislivo moćan računar može da se napravi od jednog jedinog molekula. Informacija od jedne do druge tačke putuje trenutno, bez žica ili mreža. Udaljeni objekti ispituju se bez ikakvog kontakta. Računari svoje proračune obavljaju u drugim univerzumima. A teleportacija – „Diži me, Skoti“ – sasvim je uobičajena i koristi se na mnoge razne načine. Tokom devedesetih, istraživanja kvantne tehnologije počela su da daju rezultate. Godine 1995, kvantne ultrabezbedne poruke poslate su preko razdaljine od trinaest kilometara, što sugeriše da će u narednom veku biti izgrađen kvantni Internet. U Los Alamosu naučnici su izmerili debljinu ljudske vlasi pomoću laserskog zraka koji na dlaku nikad nije uperen zaista, nego samo možda. Ovaj bizaran, „nemoguć“ rezultat otvorio je novo polje istraživanja – detektovanje bez međudejstva: ono što se naziva „pronalaženje nečega bez gledanja“. A 1998. kvantna teleportacija demonstrirana je u tri svetske laboratorije – u Inzbruku, Rimu i na Kalteku. Fizičar Džef Kimbl, vođa tima sa Kalteka, rekao je da kvantna teleportacija može da se primeni na kruta tela: „Kvantno stanje jednog entiteta može da se transportuje na drugi entitet… Mislimo da znamo kako se to radi.“ Kimbl je rekao da su još daleko od teleportacije ljudskog bića, ali da zamišlja da bi neko mogao da pokuša s bakterijom. Ove kvantne neobičnosti, protivne logici i zdravom razumu, pobudile su slabu pažnju javnosti, ali to će se promeniti. Prema nekim procenama, u prvim decenijama novog veka većina fizičara u svetu radiće na nekom aspektu kvantne tehnologije. : Stoga ne iznenađuje što se sredinom devedesetih nekoliko kompanija poduhvatilo kvantnih istraživanja. Fudžicu kvantni uređaji osnovani su 1991. Kompanija IBM je 1993. formirala tim za kvantna istraživanja pod vođstvom pionira Čarlsa Beneta. Za njima su krenuli i ATT i druge kompanije, zatim i univerziteti poput Kalteka, kao i vladine institucije poput Los Alamosa. Povorci se priključio i ITC, istraživačka kompanija iz Novog Meksika. Smešten na svega sat vožnje od Los Alamosa, ITC je na samom početku decenije grabio krupnim koracima. Zaista, sada je jasno da je ITC prvi konstruisao funkcionalnu napravu zasnovanu na naprednoj kvantnoj tehnologiji, i to 1998. Sa sadašnje distance, vidi se da je kombinacijom čudnih okolnosti – uz mnogo sreće – ITC stekao vodeću poziciju u dramatičnoj novoj tehnologiji. Iako je kompanija zauzela stav da su njihova otkrića potpuno dobroćudna, njihova takozvana spasilačka ekspedicija suviše je otvoreno pokazala opasnosti. Dve osobe su umrle, jedna je nestala, a jedna zadobila teške povrede. Svakako, za mlade postdiplomce koji su pošli na ekspediciju, ta nova kvantna tehnologija, glasnik dvadeset prvog veka, bila je sve samo ne dobroćudna. Tipičan primer privatnog rata desio se 1357. Ser Oliver od Vana, engleski vitez plemenitog porekla i karaktera, zauzeo je gradove Kastelgar i La Rok na reci Dordonji. Po svim izveštajima, taj „pozajmljeni gospodar“ vladao je časno i dostojanstveno, a narod ga je voleo. Aprila meseca, ser Oliverove posede napala je divlja družina od dve hiljade hajduka, odmetnutih vitezova pod komandom Arnoa od Servola, raščinjenog monaha poznatog kao „Prvosveštenik“. Nakon što je Kastelgar spalio do zemlje, Servol je sravnio obližnji samostan Sent Mer, pobio monahe i uništio čuvenu vodenicu na Dordonji. Potom je jurio ser Olivera do tvrđave La Rok, gde je usledila užasna bitka. Oliver je svoj zamak branio vešto i smelo. U dokumentima iz tog vremena smatra se da je za Oliverove domete zaslužan njegov vojni savetnik, Edvardus od Džonsa. Malo se zna o tom čoveku, oko koga je iznikla merlinovska mitologija: govorilo se da može da nestane u blesku svetla. Hroničar Odrejm kaže da je Džons došao iz Oksforda, ali drugi izveštaji kažu da je bio iz Milana. Budući da je putovao s grupom mladih pomoćnika, najverovatnije je bio putujući stručnjak i radio za svakoga ko bi mu platio usluge. Vešto je koristio barut i artiljeriju, što su u to doba bile nove tehnologije… Na kraju je Oliver izgubio svoj neprobojni zamak kad je jedan špijun otvorio unutrašnji prolaz i omogućio Prvosveštenikovim vojnicima da uđu. Takve izdaje bile su tipične za složene spletke tog vremena. M. D. Baks, Stogodišnji rat u Francuskoj, 1996. KORASON „Ko nije šokiran kvantnom teorijom, ne razume je.“ Nils Bor, 1927. „Niko ne razume kvantnu teoriju.“ Ričard Fajnmen, 1967. Uopšte nije trebalo da pođe tom prečicom. Den Bejker se trzao dok je njegov novi mercedes S500 skakutao niz prljavi put i zalazio sve dublje u rezervat plemena Navaho u severnoj Arizoni. Pejzaž oko njih postajao je sve beživotniji: udaljene crvene mese na istoku, ravna pustinja protegnuta na zapad. Prošli su kroz selo pola sata ranije – prašnjave kuće, crkva i mala škola šćućurene uz liticu – ali odonda nisu videli ništa, čak ni tarabu. Samo praznu crvenu pustinju. S kolima se nisu mimoišli već sat vremena. Sad je bilo podne i sunce je tuklo u njih. Bejker, četrdesetjednogodišnji građevinski preduzimač iz Finiksa, počeo je da oseća nelagodu. Pogotovu što je njegova žena, arhitekta, bila od onih umetnički nastrojenih ljudi koji ne umeju da se nose s praktičnim stvarima poput benzina i vode. Rezervoar mu je bio poluprazan. A kola su pretila da prokuvaju. „Liz“, rekao je, „jesi li sigurna da je ovo pravi put?“ Njegova žena sedela je pored njega, nagnuta nad mapu, i prstom pratila liniju. „Mora da bude“, rekla je. „U vodiču piše šest i po kilometara posle skretanja za kanjon Korason.“ „Ali kanjon Korason smo prošli pre dvadeset minuta. Mora da smo promašili.“ „Kako smo mogli da promašimo trgovačku stanicu?“, upitala je. „Ne znam.“ Bejker je netremice gledao u put ispred sebe. „Ali ovde nema ničega. Jesi li sigurna da želiš da nastavimo? Mislim, sjajne Navaho ćilime možemo da nađemo i u Sedoni. U Sedoni ima svakojakih ćilima.“ „Sedona“, šmrknula je, „nije autentična.“ „Naravno da je autentična, draga. Ćilim je ćilim.“ „Tkanica.“ „Dobro.“ Uzdahnuo je. „Tkanica.“ „I nisu iste“, rekla je. „Tamo u Sedoni prodaju turističko smeće – od akrila, ne od vune. Hoću tkanice koje se prodaju u rezervatu. U trgovačkoj stanici navodno imaju staru tkanicu s peščanom slikom, koju je dvadesetih godina napravio Hostin Kla. A ja je želim.“ „Dobro, Liz.“ Bejker lično nije shvatao šta će im još jedan Navaho ćilim – tkanica – šta god. Imali su ih već dvadesetak. Stavila ih je po celoj kući. A i natrpala u ormane. Vozili su se ćutke. Put je treperio od vreline i ličio na srebrno jezero. A bilo je i fatamorgana: kuća ili čovek ukazali bi se na putu, ali kad bi im Bejkerovi prišli, ne bi zatekli ništa. Den Bejker ponovo je uzdahnuo. „Sigurno smo je promašili.“ „Daj da pređemo još neki kilometar“, rekla je njegova žena. „Koliko?“ „Ne znam. Nekoliko.“ „Koliko, Liz? Hajde da odlučimo gde ćemo staviti crtu.“ „Još deset minuta“, rekla je. „Dobro“, kazao je, „deset minuta.“ Gledao je kazaljku za benzin kad se Liz uhvatila za usta i rekla: „Dene!“ Bejker je ponovo pogledao put i stigao samo da nazre obris – čovek, u smeđem, pored puta – i čuje glasan udar s boka automobila. „O, moj bože!“, rekla je. „Udarili smo ga!“ „Šta?“ „Udarili smo tog tipa.“ „Ne, nismo. Naleteli smo na rupu.“ U retrovizoru je Bejker video da čovek i dalje stoji pored puta. Nastavili su vožnju, a figura u smeđem brzo je nestajala u oblaku prašine iza kola. „Nismo ga mogli udariti“, rekao je Bejker. „Još stoji.“ „Dene. Udarili smo ga. Videla sam.“ „Mislim da nismo, draga.“ Bejker je ponovo pogledao u retrovizor. Ali sada nije video ništa osim oblaka prašine iza kola. „Bolje da se vratimo“, kazala je. „Zašto?“ Bejker je bio prilično siguran da njegova žena greši i da nisu udarili čoveka na putu. Ali ako ga jesu udarili, i ako su mu naneli i najmanju povredu – posekotinu na glavi, ogrebotinu – prilično će se zadržati. Ne bi u Finiks stigli ni do mraka. Ko god ono bio, sigurno je Navaho; morali bi da ga odvezu u bolnicu, ili bar u najbliži veći grad, što je Galap, a to im uopšte nije usput… „Mislila sam da hoćeš da se vratiš“, rekla je. „Hoću.“ „Onda hajde da se vratimo.“ „Samo ne želim nikakve probleme, Liz.“ „Dene. Ne mogu da verujem.“ Uzdahnuo je i usporio. „Dobro, okrećem, okrećem.“ I okrenuo je, pazeći da se ne zaglavi u crveni pesak uz ivicu puta, pa se vratio onuda kuda su došli. : „O, Gospode.“ Bejker je zaustavio kola i iskočio u oblak prašine. Zagrcnuo se kad je osetio udar vreline po licu i telu. Mora da je 50 stepeni, pomislio je. Kad se prašina slegla, video je da čovek leži pored puta i pokušava da se propne na lakat. Tip se tresao, imao je oko sedamdeset godina, bio je ćelav i bradat. Koža mu je bila bleda; nije ličio na Navaha. Bio je odeven u dugačku rizu. Možda je sveštenik, pomisli Bejker. „Jeste li dobro?“, pitao je Bejker dok je pomagao čoveku da sedne na prljavi put. Starac se nakašljao. „Da. Dobro sam.“ „Želite li da ustanete?“, rekao je. Odahnuo je kad je video da nigde nema krvi. „Samo još malo.“ Bejker se osvrnuo. „Gde su vam kola?“ Čovek se ponovo nakašljao. Mlitavo je opustio glavu i gledao u put. „Dene, mislim da je povređen.“ „Da“, rekao je Bejker. Matori je svakako izgledao zbunjen. Bejker se ponovo osvrnuo: ni u jednom pravcu nije bilo ničega osim ravne pustinje, protegnute u treperavu izmaglicu. Nikakvih kola. Ničega. „Kako je dospeo dovde?“, upitao se Bejker. „Hajde“, rekla je Liz, „moramo da ga odvedemo u bolnicu.“ Bejker je stavio ruke starcu pod pazuha i pomogao mu da stane na noge. Čovekova odeća bila je teška, od materijala sličnog filcu, ali se nije znojio na vrelini. U stvari, telo mu je bilo hladno, skoro ledeno. Matori se svom težinom oslonio na Bejkera dok su prelazili put. Liz je otvorila zadnja vrata. Starac je rekao: „Mogu da hodam. Mogu da govorim.“ „Dobro. Lepo.“ Bejker ga je spustio na zadnje sedište. Čovek je legao na kožu i sklupčao se u fetusni položaj. Ispod rize je nosio običnu odeću: farmerice, kariranu košulju, „najki“ patike. Zatvorio je vrata, a Liz se vratila na prednje sedište. Bejker je oklevao, i dalje stojeći na žezi. Kako je moguće da je matori ovde sasvim sam? Da nosi svu tu odeću i ne znoji se? Baš kao da je upravo izašao iz kola. Pa onda je možda i vozio, pomisli Bejker. Možda je zaspao. Možda je kolima sleteo s puta i imao nezgodu. Možda je neko i dalje zarobljen u kolima. Čuo je starca kako mrmlja: „Izgubljeno, pokupljeno. Nazad polako, uzeću lako, al’ kako.“ Bejker pređe put da bi osmotrio. Ugazio je u vrlo veliku rupu i hteo je da je pokaže svojoj ženi, ali se predomislio. Oko puta nije video nikakve tragove guma, ali su se u pesku jasno videli starčevi otisci. Protezali su se od puta ka pustinji. Trideset metara dalje, Bejker je video ivicu jaruge. Otisci su, izgleda, vodili odatle. Zato je otpratio otiske do jaruge, stao na ivicu i zavirio u nju. Nije bilo kola. Nije video ništa osim zmije koja je odgmizala među kamenje. Naježio se. Spazio je nešto belo kako se presijava nekoliko koraka niz kosinu. Bejker se spustio nizbrdo da bi bolje pogledao. Bio je to komad bele keramike, otprilike kvadrat ivice dva i po centimetra. Ličio je na električni izolator. Bejker ga je podigao i iznenadio se što je keramika hladna. Možda je to jedan od onih novih materijala koji ne upijaju toplotu. Gledajući keramiku izbliza, uočio je slova ITC uz jednu ivicu. A u udubljenju na ivici bio je i jedan taster. Pitao se šta će se desiti ako ga pritisne. Stojeći na žezi, okružen krupnim stenjem, pritisnuo ga je. Nije se desilo ništa. Ponovo ga je pritisnuo. I opet ništa. Bejker se ispeo iz jaruge i vratio do automobila. Starac je spavao i glasno hrkao. Liz je gledala mape. „Najbliži veći grad je Galap.“ Bejker upali motor. „U Galap.“ : Kad su izašli na glavni autoput, konačno su mogli da nagaze gas i krenu na jug prema Galapu. Matori je i dalje spavao. Liz ga pogleda i reče: „Dene…“ „Šta je?“ „Vidiš li mu ruke?“ „Šta s njima?“ „Vrhovi prstiju.“ Bejker je skrenuo pogled s puta i kratko osmotrio zadnje sedište. Vrhovi starčevih prstiju bili su crveni do zglobova. „Pa? Izgoreo je na suncu.“ „Samo po vrhovima? Zašto mu cele šake nisu izgorele?“ Bejker je slegnuo ramenima. „Prsti mu ranije nisu bili takvi“, rekla je. „Nisu bili crveni kad smo ga povezli.“ „Draga, verovatno ti je samo promaklo.“ „Nije mi promaklo, jer su bili manikirani. I pomislila sam da je baš zanimljivo što neki matorac u pustinji ima manikirane prste.“ „A-ha.“ Bejker je pogledao na sat. Pitao se koliko će morati da ostanu u bolnici u Galapu. Više sati, verovatno. Uzdahnuo je. Pred njim je ležao ravan autoput. Na pola puta do Galapa stari se probudio. Nakašljao se i rekao: „Već smo tamo? Već smo kamo?“ „Kako se osećate?“, upita Liz. „Osećam? Ne sećam. Dobro, sasvim dobro.“ „Kako se zovete?“ Čovek trepnu na nju. „Kvinta plena kroz sva vremena.“ „Ali kako se zovete?“ Čovek je uzvratio: „Isto ime, ne krivi me.“ Bejker je rekao: „Ovaj sve rimuje.“ „Primetila sam, Dene.“ „Gledao sam na TV-u emisiju o tome“, nastavi Bejker. „Rimovanje znači da je šizofrenik.“ „Rimovanje je štimovanje“, rekao je starac. Onda je počeo glasno da peva, skoro da viče uz melodiju stare pesme Džona Denvera: „Kvinta plena kroz sva vremena, mene vodi u moj dom, u Blek Roki, staru zabit, kvinta plena, put vremena.“ „Ajoj“, rekao je Bejker. „Gospodine“, ponovo je pokušala Liz, „možete li mi reći kako se zovete?“ „Niobijum izaziva delirijum. Čupavi singularitet nema paritet.“ Bejker je uzdahnuo. „Draga, ovaj je lud.“ „Ludak s bilo kojim drugim imenom smrdeo bi na neoprane noge.“ Ali njegova žena nije odustajala. „Gospodine? Znate li kako se zovete?“ „Pozovite Gordona.“ Čovek je već vikao. „Pozovite Gordona, pozovite Stenlija. Nek sve ostane u porodici.“ „Ali, gospodine…“ „Liz“, preseče je Bejker, „pusti ga na miru. Neka se smiri, važi? Imamo još mnogo da se vozimo.“ Urlajući, starac je pevao: „Mene vodi u moj dom, čini magične, tako tragične, kvinta plena svakog trena.“ A onda je smesta počeo da peva ispočetka. „Koliko još ima?“, upita Liz. „Ne pitaj.“ : Javio se telefonom unapred, tako da su ih, kad je mercedesom ušao pod bež-crvenu nadstrešnicu hitne pomoći Bolnice Mekinli, već čekali bolničari s pokretnim krevetom. Starac se nije opirao dok su ga spuštali na krevet, ali čim su počeli da ga vezuju, uznemirio se i zavikao: „Odležite me, odvežite me!“ „Ovako ste bezbedniji, gospodine“, rekao je jedan bolničar. „Ne lupetaj, ne smetaj! Bezbednost je poslednje utočište za hulju!“ Bejkera je impresioniralo kako su bolničari postupali s tipom dok su ga vezivali: nežno, ali ipak odlučno. Podjednako ga je impresionirala sitna crnka u belom mantilu koja im se priključila. „Zovem se Beverli Cosi“, rekla je rukujući se s njima. „Ja sam dežurni lekar.“ Bila je vrlo smirena, iako je čovek na krevetu i dalje vikao dok su ga uvozili u urgentni centar. „Kvinta plena kroz sva vremena…“ U čekaonici su ga svi gledali. Bejker je spazio nekog klinca od deset-jedanaest godina kako s rukom u zavoju sedi na stolici pored majke i radoznalo posmatra matorog. Dečak je šapnuo nešto svojoj majci. Starac je zapevao: „Meeene vodi u moj dooom…“ Doktorka Cosi je rekla: „Otkad je ovakav?“ „Od početka. Otkad smo ga pokupili.“ „Osim dok je spavao“, dodala je Liz. „Je li padao u nesvest?“ „Ne.“ „Mučnina, povraćanje?“ „Ne.“ „A gde ste ga našli? Tamo iza kanjona Korason?“ „Nekih deset-dvanaest kilometara kasnije.“ „Tamo nema skoro ničega“, rekla je. „Poznajete taj kraj?“, upita Bejker. „Odrasla sam u okolini.“ Blago se nasmešila. „U Činleu.“ Odvezli su starca, koji je i dalje vikao, kroz pokretna vrata. Doktorka Cosi je napomenula: „Ako želite da sačekate, doći ću čim saznam nešto. Verovatno će potrajati. Možda biste mogli da odete na ručak.“ : Beverli Cosi imala je stalni posao u Univerzitetskoj bolnici u Albukerkiju, ali je odnedavno počela da dolazi u Galap dvaput nedeljno da bi bila sa svojom starom bakom, pa je u tim danima odrađivala smenu u Urgentnom centru Mekinlija da bi namakla malo novca. Dopadao joj se Mekinli i njegov moderan eksterijer, obojen u smele crvene i bež pruge. Bolnica je zaista bila posvećena zajednici. A dopadao joj se i Galap, gradić manji od Albukerkija, mesto na kome se sa svojim plemenskim poreklom osećala ugodnije. U urgentnom centru je uglavnom bilo mirno. Zato je prijem ovog starca, uznemirenog i bučnog, izazvao veliku strku. Prošla je kroz zavesu i ušla u odeljak, gde su mu bolničari već svukli smeđu filcanu rizu i izuli patike. Ali starac se i dalje otimao, borio se protiv njih, pa su morali da ga ostave vezanog. Trenutno su mu rasecali farmerice i kariranu košulju. Nensi Hud, glavna sestra Urgentnog centra, rekla je da to nema veze, jer mu je košulja ionako oštećena; u krivudavoj liniji preko džepa dezen se nije uklapao. „Već ju je bio pocepao i zakrpio. I to traljavo, ako mene pitaš.“ „Ne“, rekla je jedna bolničarka držeći košulju. „Nije prošivena, sve je u jednom komadu. Čudno, dezen se ne uklapa jer je jedna strana veća od druge…“ „Svejedno, neće mu nedostajati“, zaključila je Nensi Hud i bacila košulju na pod. Okrenula se Cosijevoj. „Hoćeš da probaš da ga pregledaš?“ Čovek je bio suviše raspomamljen. „Ne još. Dajte mu infuziju u obe ruke. I pretražite mu džepove. Vidite da li ima ikakvu ispravu. Ako nema, uzmite mu otiske i faksirajte ih u Vašington; možda će ga tamo naći u bazi podataka.“ : Dvadeset minuta kasnije, Beverli Cosi pregledala je klinca koji je slomio ruku klizajući ka trećoj bazi. Nosio je naočari, izgledao je kao štreber i činilo se da je gotovo ponosan na svoju sportsku povredu. Nensi Hud je prišla i rekla: „Pretražili smo N. N.“ „I?“ „Ništa bitno. Ni novčanik, ni kreditne kartice, ni ključevi. Našli smo samo ovo.“ Dala je Beverli smotan komad papira. Izgledao je kao da je odštampan na računaru, a na njemu su tačke formirale čudan, rešetkast oblik. Pri dnu je stajalo „sam.st.mer“. „’Samstmer’? Imaš li pojma šta je to?“ Hudova je odmahnula glavom. „Ako mene pitaš, taj je psihotičan.“ Beverli Cosi je rekla: „Pa, ne mogu da mu dam sedativ dok ne saznamo šta mu se dešava u glavi. Bolje napravi snimke lobanje, da eliminišemo povrede i hematome.“ „Radiologiju reorganizuju, sećaš se, Bev? Na rendgen ćemo čekati do sutra. Zašto ne uradiš magnetnu rezonancu? Skeniraj celo telo, neće da škodi.“ „Izdaj nalog.“ Nensi Hud je pošla. „Oh, imamo i iznenađenje. Došao je Džimi, onaj iz policije.“ : Den Bejker nije mogao da se smiri. Kako je i predvideo, straćili su sate sedeći u čekaonici Bolnice Mekinli. Nakon što su ručali – buritose u crvenom čili sosu – vratili su se i videli policajca na parkingu kako zagleda njihova kola i prelazi rukom preko bočnog lima. Čim ga je spazio, Bejker se naježio. Hteo je da priđe policajcu, ali se predomislio. Umesto toga, vratio se u čekaonicu. Javio se njihovoj kćeri i rekao joj da kasne; zapravo, možda će u Finiks stići tek sutra. Onda su čekali. Najzad, oko četiri, kad je Bejker prišao pultu da se raspita za starca, žena mu reče: „Jeste li vi srodnik?“ „Ne, ali…“ „Onda sačekajte tamo, molim vas. Doktorka će uskoro doći.“ Vratio se, seo i uzdahnuo. Ponovo je ustao, prišao prozoru i pogledao svoja kola. Pandur je otišao, ali je pod brisačem lepršala zakačena cedulja. Bejker je zadobovao prstima po simsu. Ako u ovim gradićima zapadneš u nevolju, svašta može da se desi. Što je duže čekao, to je više raznih scenarija vrteo po glavi. Matori je pao u komu; ne mogu da napuste grad dok se ne probudi. Matori je umro; optuženi su za ubistvo iz nehata. Nisu optuženi, ali moraju da se pojave na saslušanju za četiri dana. Kad se neko konačno pojavio da razgovara s njima, to nije bila sitna doktorka, nego pandur. Mlad policajac, dvadeset i kusur godina, u uredno ispeglanoj uniformi. Imao je dugu kosu, a na pločici s imenom pisalo je DŽEJMS VONEKA. Bejker se pitao kakvo je to prezime. Hopi ili Navaho, verovatno. „Gospodin i gospođa Bejker?“ Voneka je bio vrlo učtiv, predstavio se. „Upravo sam se video s doktorkom. Završila je pregled, a stigli su i rezultati MR. Nema apsolutno nikakve naznake da su ga udarila kola. A ja sam lično pogledao automobil. Nema znakova sudara. Mislim da ste možda naleteli na rupu i pomislili da ste udarili njega. Put je tamo prilično loš.“ Bejker je zurio u svoju ženu, a ona je odbijala da mu uzvrati pogled. „Da li će mu biti dobro?“ „Reklo bi se, da.“ „Znači, možemo da idemo?“, upita Bejker. „Dragi“, reče Liz, „zar nećeš da mu daš ono što si našao?“ „A, da.“ Bejker je izvadio keramički kvadrat. „Ovo je bilo blizu mesta gde smo ga našli.“ Pandur je prevrtao keramiku u rukama. „ITC“, rekao je čitajući oznaku na ivici. „Gde ste tačno ovo našli?“ „Tridesetak metara od puta. Pomislio sam da je sleteo kolima s puta, pa sam proverio. Ali nije bilo kola.“ „Nešto drugo?“ „Ne. Samo to.“ „Pa, hvala vam“, rekao je Voneka stavljajući keramiku u džep. A onda je zastao. „Oh, umalo da zaboravim.“ Izvadio je papir iz džepa i pažljivo ga razmotao. „U njegovoj odeći našli smo ovaj papir. Zanima me da li ste ga već videli.“ Bejker pogleda papir: mnogo tačaka složenih u rešetku. „Ne“, rekao je. „Nikad to nisam video.“ „Niste mu ga vi dali?“ „Ne.“ „Znate li šta bi to moglo da bude?“ „Ne“, rekao je Bejker. „Nemam pojma.“ „Meni se čini da znam“, reče njegova žena. „Znate?“ „Da“, rekla je. „Smem li, hm…“ I uzela papir od policajca. Bejker je uzdahnuo. Sad se Liz pretvorila u arhitektu, promućurno škiljila u papir, okretala ga tamo-amo, gledala tačke naopako i sa strane. Bejker je znao zašto. Pokušavala je da skrene pažnju sa činjenice da je pogrešila, da su kola ipak naletela na rupu, i da su ovde straćili ceo dan. Pokušavala je da opravda gubljenje vremena, da ga nekako opunovaži. „Da“, najzad je saopštila, „znam šta je ovo. Crkva.“ Bejker je pogledao tačke na papiru. „To je crkva?“ „Mislim, plan crkve“, rekla je. „Vidiš? Evo duže ose krsta, evo broda…Vidiš? Ovo je sigurno crkva, Dene. A ostatak slike, kvadrati u kvadratima, sve pravougaono, liči mi na… Znaš, ovo bi mogao da bude samostan.“ Pandur upita: „Samostan?“ „Čini mi se“, rekla je. „A pogledajte i ovu oznaku na dnu: ’sam.st.mer’. Nije li ’sam’ skraćenica za samostan? Kladim se da jeste. Kažem vam, mislim da je ovo samostan.“ Vratila je sliku panduru. Bejker je značajno pogledao na sat. „Zaista treba da pođemo.“ „Naravno“, rekao je Voneka shvatajući poruku. Rukovao se s njima. „Hvala vam na pomoći. Izvinite zbog zadržavanja. Srećan put.“ Bejker je čvrsto uhvatio svoju ženu oko struka i izveo je na popodnevno sunce. Sad je bilo svežije; baloni s vrućim vazduhom dizali su se na istoku. Galap je bio centar za ljubitelje balona s vrućim vazduhom. Prišao je kolima. Lepršava cedulja na vetrobranu oglašavala je rasprodaju tirkiznog nakita u lokalnoj radnji. Izvadio ju je ispod brisača, zgužvao i seo za volan. Njegova žena sedela je prekrštenih ruku i gledala ispred sebe. Upalio je motor. Rekla je: „Dobro. Žao mi je.“ Ton joj je bio gunđav, ali je Bejker znao da je to najbolje što će dobiti od nje. Nagnuo se i poljubio je u obraz. „Ne“, odvratio je. „Pravilno si postupila. Starom smo spasli život.“ Njegova žena se nasmešila. Izvezao se s parkinga i krenuo prema autoputu.