Ti prljavi žabari iz Crne Ruke Ponedeljak, 5. januar 1920, bio je hladan zimski dan. Vetar je duvao brzinom od 40 kilometara na sat. Olovnosivo nebo pretilo je da prospe prvi veliki sneg. Na bruklinskom doku grupe radnika užurbano su nosile sanduke i bale, tovarile brodove koji su se spremali u inostrane luke, istovarivale robu koja je stigla preko Atlantika. DOK 2. Novi znak tek što je bio postavljen na dugačko, usko, pravougaono skladište koje se nadnosilo nad reku Ist sa početka ulice Furmen. Vedra crvena slova na beloj pozadini objavljivala su da je vlasnik Kompanija za utovar i istovar “Gouanus”, ponosna firma koja je obavljala poslove na bruklinskim dokovima već više od pedeset godina. “Gouanus je upravo proširio svoje poslovanje na dokovima preuzevši skladište na doku br. 2. Novi predradnik, Džimi Saliven, bio je čudovišan čovek sa ogromnim mišicama prekrivenim jeftinim tetovažama bombi koje eksplodiraju – uspomenama na paklene dane koje je proveo kao prašinar u rovovima na Marni i u šumama Beloa tokom Prvog svetskog rata. Ovaj posao je dobio jer je dobro radio za Kompaniju kao doker još od 1902. Kada se pre dve godine vratio iz rata, “Gouanusu” je bio potreban čvrst čovek da potera radnike na novom doku. Džimi je bio pravi čovek za njih. Već prvih dana na poslu Saliven je pokazao ko je šef. Njegove debele, ispucale usne i žmirkave oči nikad se nisu smešile. Njegovo ravno lice i nos izudaran u nebrojenim tučama na doku prenosili su poruku ljudstvu: ne kačite se sa mnom. U četrdesetosmoj godini, Džimi Saliven je znao šta mora da se uradi na pristaništu. Poštovanje koje je iznudio od dokera činilo je da bude pravi čovek da vodi dok br. 2. Jedna od njegovih dužnosti nadzornika bila je da plati sedmičnu “zaštitu” sakupljačima Bele ruke, bande Denija Mihena. To je sprečavalo potpunu pljačku tereta iz skladišta kompanije i branilo njihove kamione pune robe od otimanja. Ono malo kompanija koje su odbile da potpadnu pod Mihenovu ruku sada su plaćale visoku cenu. Iz njihovih skladišta stalno je nestajao teret, a njihovi kamioni noću su postajali plen pljačkaša. Džimiju Salivenu se njegov posao dopadao, osim kada je morao da preda sedmičnu kovertu Mihenovim ubicama. Iako to nije bio njegov novac, Džimi je smatrao da to nije u redu. Tako je mislio i njegov šef, Džon O’Hara, predsednik Kompanije “Gouanus”. Džimijeva nadzornička plata iznosila je lepih 150 dolara nedeljno, pedeset odsto više nego što je dobijao kao lučki radnik. Na neki način, dakle, ucena koju je O’Hara plaćao bandi Bele ruke, dolazila je iz Salivenovog džepa – i džepova ostalih radnika. Džimi nikada nije pokazao šta misli o Mihenovim predstavnicima. Obično ih je dočekivao u svojoj kancelariji u skladištu – i uvek se trudio da završi s njima što pre, čim bi im predao kovertu sa 1500 dolara u gotovom koju je O’Hara slao rano ujutru svakog ponedeljka. Ćaskanje je, ako ga je uopšte bilo, skraćivano onoliko koliko je Džimiju to uspevalo. Želeo je da zgrabi Ernija “Mršavog” Šija i Volija “Žmirka” Volša, Mihenove redovne sakupljače, i da ih smrvi golim rukama. Često se pitao kako su se dve takve kržljave barabe uklopile u organizaciju sa takvim strašnim ugledom kao što je Mihenova organizovana banda. Ši je dobio nadimak iz očiglednih razloga – bio je visok metar i osamdeset pet centimetara, a težak pedesetak kilograma. Izgledao je čak i mršavije; visoke jagodice i upali obrazi davali su mu izgled nekoga ko redovno izvlači benzin iz rezervoara i pije ga. Džimi Saliven bi se zakleo da nikada ni za trenutak nije video oči Volija Volša. Volšovo mršavo, bledo lice nije se mnogo razlikovalo od Šiovog. Ali, imao je jednu karakterističnu osobinu: očne jabučice mu se nikada nisu videle. Čak i u Salivenovoj tmurnoj kancelariji, čija sijalica od četrdeset vati ne bi naterala ni šišmiša da trepne, Volš je žmirkao kao da mu u oči bije podnevno sunce. Bilo je jedanaest sati pre podne tog ponedeljka, 5. januara 1920, kada su Ši i Volš stigli na dok br. 2. Saliven je stajao na sanduku sa verskim gipsanim kopijama pariske statue svetog Antonija, upravo istovarenom sa broda koji je stigao iz Milana. Dok je izvikivao naredbe dokerima vodeći brzi istovar tereta iz brodskih štiva, krajičkom oka je uhvatio crni “la sal” koji se zaustavljao ispred vrata njegove kancelarije. “Dobro, samo nastavite”, viknuo je. Skočio je sa sanduka i uleteo u kancelariju ispred Šia i Volša. Saliven se uvek trudio da sedi za stolom kada je dočekivao Mihenove sakupljače. To mu je davalo osećaj nadmoćnosti. “Zdravo, Džime”, pozdravi ga Ši kada je ušao u kancelariju. “Aha”, promrsi Saliven otvarajući srednju fioku svog stola. Ćutke je pružio Šiju kovertu sa 1500 dolara – u novčanicama od 100 dolara. “Ne treba da brojim”, reče Ši, a tanke usne mu se izviše do ušiju u prijateljskom osmehu. “Suma je uvek tačna.” Saliven nije sumnjao da Ši i Volš znaju da nijedan od njih ne vredi ni upola koliko on, kao i da bi bez pištolja koje su nosili bili nule. Bio bi u stanju da polomi ovu dvojicu propalica golim rukama, sa sve njihovim pucama. Ali nije nameravao da odstupi od svog načina i stvori nevolje sa predstavnicima bande Bele ruke; to bi za kompaniju bilo pogubno. “To je to, a... momci?” reče Džimi. Ustao je sa stolice. “Aha, to je to”, ponovi Volš. “Vidimo se sledeće nedelje, važi?” “Važi”, reče Saliven hladno dok je izlazio iz kancelarije. Sat i po kasnije Saliven je i dalje vodio istovar italijanskog teretnjaka kada je spazio crni Ford kako prilazi doku. Usredsredio je pogled na trojicu snažno razvijenih ljudi koji su izašli iz kola i krenuli ka njemu. “Ti vodiš dok?” upita ga jedan. Plava kosa bila mu je uredno počešljana unazad, sa uskog čela. Imao je velike, hladne plave oči i tanke usne koje su se krivile u zao osmeh kada je govorio. “Ko ste vi? Šta hoćete?” upita Džimi, iznerviran zbog prekida. “Ja sam Vili”, stiže odgovor. Zdepast, visok 172 centimetra i težak osamdeset pet kilograma, Vili “Dva Noža” Altijeri je čuvao tajnu gde je sahranjeno tridesetak leševa. Nijedan nije bio na groblju. Poslednja počivališta bila su im u travu zarasli tehnički tuneli, plitki grobovi iskopani na brzinu duž ivičnjaka autoputeva ili pod asfaltom izlivenim za nove puteve. Vili je bio jedan od najstrašnijih ubica bruklinskog podzemlja. Vili Altijeri je svoj nastup izvodio pomoću dva čelična sečiva, ne kraća od petnaest centimetara. Nosio ih je u kožnim kanijama pričvršćenim za pojas tankim kožnim kaišem. Noževi su bili deo Vilijevog tela koliko i bilo koji od njegovih vitalnih organa. Altijeri nije mogao da funkcioniše bez noževa; osećao se neprirodno kada ih nije osećao na sebi. Nosio ih je i kada spava. Dešavalo se da je Vili morao da se odvoji od jednog od svojih noževa, kada bi, nehotice ili hotimice, zario oštricu toliko duboko u svoju žrtvu da ne bi mogao da je izvuče. Njegova tehnika je umnogome uticala na visok procenat zamena njegovih alatki. Vili je uvek ubadao u srce ili u pluća, ali bi retko bio zadovoljan da jednostavno zabode nož i izvuče ga. Imao je neodoljivu potrebu da okrene oštricu dok je nož još uvek u rani, jer ga je naročito oduševljavao užasni bol koji je njegovoj žrtvi nanosio taj dodatni pokret ručnog zgloba. Ali taj postupak je često ostavljao nož zaboden u rebra, tako da nikakvim naporom nije mogao da ga izvuče. Tada bi Vili morao da pokopa žrtvu sa nožem zabodenim u telo. Samo je jednom, pričalo se, Vili izgubio oba noža izvršavajući zadatak za bandu Crne ruke. To je bilo kada je uklonio Marija “Masnu Loptu” Pinjatorea, jednog od članova bande. To je bio poseban posao, jer se sumnjalo da je Pinjatore otkucavao bandu da spase sopstvenu kožu. Detektivi iz bruklinske jedinice u ulici Batler su ga uhvatili za volanom ukradenog kamiona punog “Fiskovih” automobilskih guma sa belim prstenom koje su bile isporučene na Glavni dok “Buš” radi otpreme u Englesku. Kaucija od smešnih 500 dolara uz koju je Marija pustio na slobodu sudija Tomas Gibson bila je znak da je Masna Lopta počeo da otkucava službi Okružnog tužioca za okrug Kings. Nijedan pljačkaš uhvaćen na delu poput Pinjatorea nikad nije pušten tokom saslušanja za manje od 10.000. Ali to nije bio jedini znak da je Masna Lopta možda postao taster. Jednog popodneva jedan od ljudi Frenkija Jejla, Džo “Kocka” Espozito, koji je vodio knjige za bandu, spazio je Pinjatorea kako izlazi iz lifta zgrade Okružnog suda u centru Bruklina. Bilo je samo jedno mesto koje je, po Kockinom mišljenju, Pinjatore mogao da poseti u toj zgradi: ured okružnog tužioca. Možda i dvorana Velike porote. Mario Pinjatore je odmah postao poseban kandidat za čast koju je Altijeri udeljivao tako profesionalno – da nestane. Ovo uklanjanje moralo je da posluži kao primer svim ostalim članovima Mafije. Zato je Vili od njega napravio specijalnu predstavu. Ne samo da je zario oba noža u rebra Masnoj Lopti i okrenuo ih, nego je uveo novu, ritualnu crtu, odlomivši drške dok su oštrice još bile zabodene u Marija. Drške su poklonjene Frenkiju Jejlu kao znak sećanja na to znamenito pogubljenje. Jejl je drške pričvrstio na sjajnu tablu od mahagonija zakošenih ivica, tako da je izgledala poput plakete. Tabla je okačena na zid Jejlove kancelarije u garaži na uglu Četvrte avenije i Druge ulice, u delu kvarta poznatom kao “Crvena Kuka”. Zlatna pločica koju je izgravirao lokalni zlatar nosila je jednostavnu, ali značajnu poruku svima koji bi došli u Jejlovu kancelariju, poslom ili privatno: ZA SEĆANJE NA MASNU LOPTU Zlatar koji je ovo ugravirao, naravno besplatno, bio je Robert Korn, čija se radnja nalazila istočno od ulice Kolumbija, između ulica Prezident i Junion, u centru Bruklina. Na pločniku ispred njegove radnje, uz sam ivičnjak, stajao je gotovo pet metara visok časovnik od livenog gvožđa, koji je više od pola veka predstavljao orijentir i znamenitost. Ispod tog sata su članovi bandi organizovanog kriminala držali svoje javne sastanke na kojima su određivali “ciljeve” ili druge zadatke koje je trebalo obaviti u poslovima reketa, krijumčarenja alkohola i ostalim nezakonitim radnjama kojima se Mafija bavila. Mnoge od bučnih, besnih epizoda nasilja Mafije zamislili su ili isplanirali njeni mozgovi stojeći ispod tog časovnika. “Dva noža” vrlo brzo je nadomeštao nož kada bi ga izgubio na dužnosti. Naime, razdaljina između prazne kanije o Vilijevom pojasu i noža koji će da zameni onaj ostavljen u žrtvinom grudnom košu iznosila je koliko i razdaljina od Vilija do prtljažnika njegovog blistavog crnog “fordovog” modela T. U smeđem kožnom koferu koji je Vili držao u kolima nije bilo putne odeće, iako je on često putovao van grada na zadatke u Njuark, Nju Džersi, Vilmington, Delaver, Springfild, država Masačusets i druga mesta. U koferu je držao noževe da mu budu pri ruci. Nikad nije dopustio da količina padne na manje od tuceta sečiva. Kada bi spao na taj broj, Altijeri bi ostavio sve i odvezao se u Baueri, na Donji Menhetn, gde su se nalazile firme za snabdevanje hotela i restorana opremom na veliko i dopunio svoju rezervu sa par tuceta sjajnih šiljatih noževa kakve koriste mesari i kuvari. Džimi Saliven nije znao ništa od svega ovoga kada je, tog ponedeljka popodne, prvi put video glavnog dželata Crne ruke. Kada je Vili rekao svoje ime nadzorniku doka, nestrpljivi Saliven je lanuo na njega: “Šta, kog đavola, hoćeš od mene?” Džo “Reket” Kapola i Džo “Govedina” Poluzi stajali su pored Vilija tokom rasprave sa šefom doka. Ovo kao da nije uplašilo Salivena. Nije ni pokušao da savlada bilo niskog Kapolu, širokih ramena, koji je u svojim tridesetim godinama već izgledao sredovečno, niti Poluzija, čije je preko dva metra visoko mesnato telo činilo da izgleda poput dokera, što je i bio dok ga Crna ruka nije regrutovala kao uterivača. Iznerviranost je plamtela u netolerantnom stomaku Džimija Salivena. Gajio je organsku netrpeljivost prema svim Italijanima i sam pogled na trojku koja je prekinula njegov uobičajeni radni dan doveo ga je u stanje potpune ratobornosti. “Gukni, druškane”, reče Saliven hrapavo. “Imam mnogo posla. Reci mi kojim si poslom došao na ovaj dok.” Altijerijeve ruke zaigraše. Otkopčao je svoj teški crni kaput, zavukao ruke ispod njega i smestio ih preko sakoa oko struka. Saliven nije mogao da zna zašto Dva Noža nervozno dobuje prstima. Niti je imao pojma o kanijama i smrtonosnim alatkama skrivenim ispod Vilijevog sakoa. “Došli smo da te nešto pitamo”, najzad lagano reče Vili, odmerivši svaku reč i napeto je izgovarajući. Tako je govorio kada bi se u njemu probudio bes. Salivenov grubi nastup nije ga omilio njegovim posetiocima. “Šta ‘oćeš da me pitaš?” odreza on. “Čekam. Pitaj.” Vili pokaza na vrata Salivenove kancelarije. “Tamo, ako bi bio ljubazan”, reče Vili. “Ovo je privatno.” Glas mu je sada bio naredbodavan. Saliven se nije uplašio, ali je osetio Vilijev autoritet. Ovaj tip i njegovi ortaci nešto žele. Možda ne bi bilo loše saslušati zašto su, do đavola, došli ovamo. “U redu”, pokori se nadzornik. “Vucite se unutra, a ja ću doći. Moram da obavim par stvari da mi se ne sjebe raspored.” Altijeri, Poluzi i Kapola uđoše u kancelariju. Saliven se vrati na dok da proveri kako radnici napreduju. Pogledao je prema nebu i zgađeno zatresao glavom. Počinjao je sneg. Izvikivao je naredbe. “Hej, mičite se! Moramo da unesemo te sanduke u skladište pre nego što nas zatrpa! Požurite!” Prognoza je predviđala petnaest do dvadeset centimetara snega. Sneg se nije očekivao pre mraka. Ali, već je počeo da pada, a Saliven se plašio da će se pojačati. Treba im još najmanje tri sata da isprazne teretnjak, a to je mogao da postigne jedino terajući ljude da rade bez odmora. Sada su ga prekinula ta trojica Italijana što ga čekaju u kancelariji na razgovor. O čemu? Pa, rekao je sebi rezignirano, idem unutra da završim s tim. Stigavši do vrata kancelarije, okrenuo se da još jednom pređe pogledom po doku. Ekipa je radila užurbano, baš kako je i hteo. Dobro. Čim je zalupio vrata, Govedina se zavuče iza njega i zaključa ih. “Za kog đavola to radiš?” upita Saliven okrećući se da otključa vrata. Pre nego što je stigao da dotakne bravu, osetio je komad hladnog čelika na nadlanici. “Ako želiš da izgubiš nešto prstiju, onda stavi ruku na tu jebenu bravu”, namršti se Altijeri. Saliven je bio hrabar, ali ne i glup. Nije preživeo bitke na Marni i u šumi Beloa tako što se izvlačio iz rovova i slepo kidisao na švapska mitraljeska gnezda. Dobro naciljana granata bila je mnogo razumniji način da se uništi neprijatelj od glupe smelosti. Sadašnja situacija se nije mnogo razlikovala od fronta. Salivena je opkolio neprijatelj. Kapola, Poluzi i Altijeri još nisu rekli nadzorniku kojim su poslom došli, ali Džimiju je otprilike bilo jasno šta oni hoće. Govedina i Reket se nisu ni predstavili Salivenu, ali automatski pištolji kalibra 38 koje su uperili u njega su objavljivali njihov zanat bolje od najsjajnijih posetnica koje bi mogli da daju. Altijeri je rekao Salivenu da se zove Vili, ali posle tog predstavljanja niko mu nije rekao Vilijev nadimak. Dodir čelika na ruci praćen trenutnim pritiskom drugim oštrim sečivom na vratu rekao je Salivenu vrlo jasno da je u društvu ubice sa dva noža. “U redu, recite mi šta hoćete”, reče Saliven. Glas mu je zvučao pitomije, sa više poštovanja. “Pružićemo vam zaštitu jer smo čuli da neko želi da vam noćas podmetne požar u skladištu”, reče Altijeri kroz stisnute zube. “Kapiraš?” “Kakvu vrstu zaštite?” upita Saliven, zapravo nimalo iznenađen. “Već imamo zaštitu od Denija Mihena...” Altijeri, koji je držao tupu stranu noža na Salivenovom vratu, odjednom okrete nož i pritisnu mu poput britve oštru ivicu na kožu. Šefa doka obuzeo je priličan strah. “Mihen više ne može da vas štiti”, prošišta Altijeri. “Zato me je Frenki Jejl poslao ovamo. On želi da od sada plaćate osiguranje kod njega.” Altijeri dublje pritisnu oštricu u prevoj Salivenovog vrata. Džimi je znao da bi mu na najmanji pokret prerezao grlo do vratne vene. “Slušaj, o’ladi”, zamoli Saliven, glasom tihim poput šapata. “Skloni taj nož i daj da popričamo...” “Nema priče!” zaurla Altijeri. “Došli smo da obavimo posao. Obavićemo ga odmah. Može?” “Dobro, dobro”, mucao je Saliven. “Ali moram prvo nešto da vam kažem.” Dva Noža oslabi pritisak. Ponovo je okrenuo tupu stranu noža ka Salivenovom vratu. “Šta ‘oćeš da nam kažeš?” upita ga Altijeri. “Moram da dobijem odobrenje od svog šefa”, reče Saliven. “Gde je on?” htede Altijeri da zna. “U upravi... Tamo na doku broj devet.” “Znaš broj ili da ti ga ja dam?” upita Altijeri pakosno. “Naravno... naravno da znam.” “Onda ga odmah pozovi, a?” “Važi, važi...” Altijeri skloni nož sa Salivenovog vrata i pusti ga da ode do stola. Džimi sede i uze telefon. “Centrala, dajte mi Prezident 0321”, reče nervozno. Kada se O’Hara javio, Saliven mu ispriča šta se događa. “Ubiće me, Džone”, rekao je. “I spaliće noćas skladište...” O’Hara je oklevao da kapitulira, ali je osetio da je život njegovog nadzornika u neposrednoj opasnosti. Pitao je koliko bi “polisa osiguranja” koštala, što je bio podatak koji je Saliven u strahu zaboravio da zatraži. “Šef pita koliko?” prenese Saliven Altijeriju. “Dve hiljade nedeljno”, odgovori Vili ne dižući pogled. Vratio je jedan nož u kaniju, a vrhom drugog je čistio nokte. Saliven prenese informaciju O’Hari. O’Hara skoči do plafona. “Gospodin O’Hara kaže da Deni Mihen sada dobija samo hiljadu i po”, reče Saliven Altijeriju. Vili prestade da čisti nokte. Postrance priđe Salivenu, obrisa vrh noža o Džimijevu crvenu kariranu jaknu kakve nose drvoseče, pa mu pritisnu nož o vrat. “Kaži gospodinu O’Hari da Mihenova polisa ne pokriva smrtne slučajeve i požar”, reče Altijeri sa smehom. Pridružiše mu se Poluzi i Kapola, koji su stajali ispred stola, pištolja i dalje uperenih u Salivena. Šef doka prenese Altijerijev odgovor O’Hari. Došlo je do duge pauze. Odjednom se Salivenovo lice ozari. “Kaže da je u redu”, reče Saliven Altijeriju. “Novac će sutra biti ovde.” “Pametan čovek, taj gospodin O’Hara”, nasmeši se Vili, skloni nož sa Salivenovog vrata i uvuče ga u praznu kaniju za pojasom. “Dobro, dobro!” Okrenuo se prekorno Kapoli i Poluziju, koji su i dalje držali pištolje uperene u Salivena. “Jel’ ne čujete? Kupili su polisu. Sklanjajte te pucaljke, đavo vas odneo!” Altijeri pruži Salivenu ruku. “Da se rukujemo?” upita. “Napravili smo dobar posao i sada smo prijatelji, a?” Salivenu se stomak prevrtao dok se rukovao sa Altijerijem, čija je ruka bila meka i nežna, gotovo poput ženske. Saliven otključa vrata i povede čopor Crnorukaša napolje. Sneg je sada toliko gusto padao da se dizalice i poluge više nisu videle. “Neko će sutra doći po prvu uplatu”, rekao je Altijeri pre nego što je krenuo sa Poluzijem i Kapolom do “forda”. “Tačno u dva sata...” “Važi”, progunđa Saliven vraćajući se na dok. Želeo je više od svega da ubrza istovar pre nego što oluja zaustavi posao. Sutradan, u dva sata, posao na doku br. 2. je stajao. Sneg je prestao da pada nekoliko sati ranije, ali je beli pokrivač od trideset centimetara doneo potpunu paralizu. Iako je Saliven sinoć rano uspeo da se teretnjak istovari i da se i poslednji sanduk unese u skladište, roba nije krenula ka svojim primaocima. Oluja je unela pometnju u saobraćaj i sa doka br. 2 tog dana nije krenuo nijedan kamion. Duboki sneg na ulicama nije omeo Bendžamina “Ludog Benija” Paca, prvog “skupljača” Frenkija Jejla, da stigne do doka Kompanije za utovar i istovar “Gouanus” tačno u dva sata. Ništa manje se nije ni očekivalo, budući da ga je vozio Džo “Frenči” Karlino. Frenčiju, vozaču broj jedan u redovima Crne ruke, moglo se poveriti da preveze putnike na cilj po magli, kiši, ledu i snežnoj oluji. Nikakva prirodna nepogoda ne bi mogla da spreči Frenčija u obavljanju njegovih planiranih vožnji. Tog popodneva vozio je crnu limuzinu “kadilak”, lični auto Frenkija Jejla. Frenki ga je dao svom čoveku na raspolaganje zbog važnosti njegovog zadatka. Ovo je bio prvi ozbiljan uspeh Crne ruke protiv bande Denija Mihena u kratkom ratu za kontrolu nad reketom na bruklinskim dokovima. Iako je Frenki Jejl napredovao u svom pokušaju da slomi stisak irskog podzemlja na dokovima, nijedan uspeh njegove bande nije bio tako dramatičan kao pobeda u slučaju kompanije “Gouanus”. Ovo će, smatrao je Jejl, biti prekretnica u njegovoj borbi da otme vlast nad isplativim dokovima od bande Bele ruke. Isplata od 2.000 dolara nedeljno od Kompanije “Gouanus” bila je značajan signal. Dok br. 2 je bio potpuno tih dok je Ludi Beni izlazio iz “kadilaka” i išao ka Salivenovoj kancelariji. Čak i Deni Mihen i dvojica njegovih dželata, u ozbiljnim crnim kaputima i šeširima, kao da nisu hteli da mu poremete tragove. Kretali su se pored njega, ostavljajući u snegu otiske izbrazdanih đonova svojih kaljača na zakopčavanje. Devedeset devet metara. Tolika je bila razdaljina do kraja doka gde prolazi naftom uprljana Istočna reka u prividnoj žurbi da odnese u Zaliv gornjeg Njujorka limene konzerve, boce, polomljene sanduke i sve ono smeće koje ljudi bacaju u vodu. Poslednja šetnja Ludog Benija završila se tačno na ivici iznad vode. Veruje se da se izraz: “Zašto ne pođeš u dugu šetnju kratkim dokom?” razvio iz ovog događaja. Ludi Beni nije ni pokušao da odloži svoju smrt. Nije želeo da umre. Plašio se smrti, ali je takođe bio siguran da bi molbe bile beskorisne. Sumornog lica se suočio sa svojom smrću kada su dželati Denija Mihena otvorili vatru. Prvi meci kalibra 45 prošli su mu kroz kaput i preorali mu grudi. Beni se prevrnuo u sneg, bezizražajnog lica. Kapci mu se spustiše. Izgledao je kao čovek koji je zaspao u snegu. Izgubljeno je malo vremena. Uvežbanim pokretima dvojica revolveraša vratiše u futrole oružje iz kog su ispucali četrnaest metaka u Benija, zatim se sagnuše, podigoše leš Ludog Benija i baciše ga u reku sa veštinom dokera koji baca vreću sa đubrivom u mrežu za istovar. Benijevo telo je nekoliko trenutaka plutalo po beloj peni. Održalo se na vodi dok nije natopila njegov teški vuneni kaput. Onda je nestalo u tmurnim talasima.Ono neće isplivati sve dok ga gasovi, koji se neizbežno stvaraju posmrtnom fermentacijom, ne naduvaju poput balona i ne izbace ga još jednom na površinu. “Uredan posao, momci”, pohvali Deni Mihen svoje pomoćnike smrti. Bila su to dvojica njegovih najpouzdanijih ubica u organizaciji Bela ruka, Vilijem “Divlji Bil” Lovet i Ričard “Drvena Noga” Lonergan. Lovet radoznalo pogleda otisak u snegu gde je Beni pao. “Čudno”, reče, “ nema ni kapi krvi. Šta misliš, da li je tip uopšte krvario...?” Dok su se vraćali prema ulici Furmen, Mihen, Lovet i Lonergan pokvariše otiske koje su ostavili u snegu dok su nosili Ludog Benija na ivicu doka. Nisu dirali Benijeve tragove. Kada su stupili na ulicu, Mihen pozva Džimija Salivena da izađe iz kancelarije. “Dođi ‘vamo, Džimi”, reče Deni. “‘Oću da ti nešto pokažem.” Poveo je nadzornika na dok i pokazao mu jedini trag koji se video u snegu. Saliven pogleda stope nalik na otiske čizama za sneg broj 45 koje je neko ostavio hodajući duž doka u jednom pravcu. “Ludi Beni se ovuda neće vratiti”, reče Mihen tapšući Salivena po leđima. “Zapaliću sveću za njega”, reče nadzornik i vrati se u kancelariju. Prezirao je Mihena i celu Belu ruku, ali im je bio zahvalan za uslugu koju su učinili Kompaniji “Gouanus”. Frenki Jejl je pobesneo. Udarao je divljački pesnicom po stolu u svojoj kancelariji u garaži. Frenči Karlino je očekivao ovakvu reakciju. Veliki potez koji je Vili Altijeri izveo samo dan ranije u Kompaniji “Gouanus” zbrisan je hitrim, iznenadnim protivnapadom Denija Mihena. Frenči je uspeo da se živ vrati svom šefu zahvaljujući prednosti koju je Ludi Beni imao pri izlasku iz kola. Šezdeset sekundi razlike omogućilo je Frenčiju da spazi kako Deni Mihen i dvojica ubica prilaze Beniju. Frenči je zapravo video vođu Bele ruke i njegove saradnike i pre nego što su skrenuli za ugao skladišta, kada ih je Beni opazio prvi put, ali bilo je već kasno da povikom upozori Benija. Zato je Frenči postupio kako je pod tim okolnostima bilo jedino razumno – odvezao se što je brže mogao, prepustivši Benija njegovoj sudbini. Ako Frenki Jejl i nije bio siguran u to šta je bilo sa Ludim Benijem, sumnje su izbrisali novinski naslovi u subotu 10. januara. Benijevo telo je izvučeno iz Donjeg zaliva, pored Hamiltonskog puta u četvrti Bruklinskog zaliva, oko petnaest kilometara od mesta gde je bačeno u vodu. Autopsija je otkrila da je Benija pogodilo četrnaest metaka, od kojih je šest prošlo kroz srce. Novinski izveštaji o odlasku Ludog Benija čitani su i u kancelariji Denija Mihena, na drugom spratu garaže u ulici Baltik. Deni Mihen i njegovi ljudi su se kezili od uha do uha. “Uvek sam govorio da Ludi Beni ima srce od čelika”, smejao se Mihen do suza. “Sa šest metaka u njemu... hej, to je stvarno bilo srce od čelika.” U kancelariji Frenkija Jejla nije bilo vedrine. Frenki je gotovo sat vremena sipao kletve na Denija Mihena, uz pratnju hora psovki koji su izvodili Dva Noža, Govedina, Reket i još neki momci. Najzad je Frenki prišao plaketi sa dve odlomljene drške od noževa. “Kunem se grobom ovog jebenog tastera”, režao je Jejl i udarao pesnicom u zid. “Ako Deni Mihen želi rat, da ga jebem ako to i ne dobije!”