Prvo poglavlje „O, super, baš mi je ovo trebalo.“ Rori Kertis, koji nikada nije psovao, zastenjao je prigušeno kad su policijska kola lagano kliznula ispred njega, trepćući „uhvaćen-si“ znakom. Vozač je lenjim mahanjem ukazivao da bi Rori trebalo da bude toliko ljubazan da se zaustavi u sporednoj traci. „Kopile!“ Za razliku od svog starijeg brata, Suzi Kertis nije imala ništa protiv malo prostakluka. „Stvarno, čime se bave ovi foliranti? Zar ne mogu da rade nešto korisno, na primer da hvataju provalnike? Kada će već jednom prestati da proganjaju nevine vozače koji...“ „Ovo je stvarno loše.“ Rori je odsečno presekao njenu tiradu. „Već sam nakupio deset poena. Sada sigurno gubim dozvolu.“ Uzdahnuo je iz dubine duše. „Kako mogu da radim svoj posao bez automobila?“ Bio je jedan od onih vazdan zabrinutih radoholičara. Suzi, koja to nije bila, osećala je njegovu uzrujanost dok je kočio da bi stao sa strane na sporedan put. Igrala se kartonskom čašom od milkšejka u svom krilu, u iskušenju da svoju frustraciju iskali na njoj i zdrobi je kao praznu limenku od koka-kole. Samo, jedino što bi iz tog pokušaja dobila bile bi mrlje od milkšejka po tamnoplavoj Agnes B. suknji. Rori se neodlučno zaustavio iza policijskog automobila a onda su zajedno posmatrali policajca kako izlazi. „Sto mu gromova“, izustila je Suzi, trenutno preusmerivši svoju pažnju, i zazviždala od iznenađenja jer je njegov izgled bio tako neočekivan. „Ovom bih rado rodila decu.“ „Možeš odmah da počneš.“ Rorijeva vilica bila je stisnuta, a glas pun rezignacije. „To bi ga možda sprečilo da me kazni.“ Nije se moglo poreći da je ovaj policajac bio apsolutno predivan. Suzi je, upijajući svaki detalj, počevši od jasnoplavih očiju s boricama u uglovima, pa do tela koje je, iskreno, bilo izvanredno u svakom pogledu, morala da napravi svesni napor da bi zatvorila usta. Nema ničeg iole privlačnog na devojci kojoj cure bale. Prsti su joj se bespomoćno zgrčili oko čaše s milkšejkom. Rorijevo disanje se ubrzalo, a vena na slepoočnici počela da pulsira. Dok je policajac koračao prema njima, Suzi je hitro zamislila kako bi to bilo imati njegovu decu. Pogledala je u čašu koju je držala, a zatim uklonila slamku. „Eto, to je to, gotov sam“, kukumavčio je Rori trljajući bolno čelo. „Psst, pusti da pokušam nešto.“ Suzi ga je potapšala po ruci, otvorila vrata, izašla na travu pored puta i pogledala u najlepšeg policajca koga je ikada videla u životu... Briznula je u plač lijući pravu bujicu suza. On je delovao šokirano. „Nemojte...“ „Molim vas, gospodine, molim vas, znam da smo vozili malo prebrzo, ali...“ „Malo prebrzo? Sto šezdeset kilometara na sat prema našem radaru.“ „Ali svaka sekunda je važna, a ovo je naš poslednji p-p-pokušaj“, grcala je Suzi. „Šest godina agonije, četiri pokušaja veštačke oplodnje i mi jednostavno ne možemo sebi da priuštimo više nijedan. Gospodine, preklinjem vas...“ Drhteći, podigla je veselo obojenu čašu milkšejka na kojoj je bila reklama za najnoviji Diznijev film. „Imamo trideset minuta da stignemo do bolnice. Svi doktori su tamo, u pripravnosti. Ja sam isprimala sve te injekcije... Ovo je moja poslednja šansa da zatrudnim i ako nas vi ovog trenutka ne pustite...“ privila je čašu na svoje zadihane grudi, „oni će svi umreti!“ Suzi je zatreptala, hrabro stisnutih usana, očima punim neprikrivene patnje. Pa, to bi bilo to, ne može se reći da nije dala sve od sebe. Nebesa, kako je on divan. Sada se smiri, opomenula je sebe. Šta god da se desi, ja jednostavno ne smem da flertujem s njim. „Hoćete da kažete...“ Potpuno zbunjen, pokazao je na čašu, a onda na Rorija na vozačkom mestu. „On je... u čašu od milkšejka?“ Suzi se molila u sebi da ne zatraži od nje da podigne poklopac. Ipak je šejk bio od jagode. „Pa, to mora da se stavi u nešto.“ Zazvučalo je kao ogorčeni vapaj. „Šta biste vi upotrebili, čašu za vino?“ Ugrizla se za usnu i obrisala suze. „Oh, slušajte, žao mi je, oprostite mi, ali sve je to bilo užasno naporno. U bolnici imaju posebnu sobu gde muškarci mogu da... ali moj muž ne može... ovaj... sve je to tako bezlično, znate... on radije to radi kod kuće. Hajde, evo pogledajte ako mi ne verujete!“ Blefirajući, Suzi je zakoračila prema njemu i s entuzijazmom mu ponudila čašu. „Ali molim vas, šta god da uradite, samo nemojte da je ispustite. To unutra su moje bebe.“ Dok je on oklevao, na patrolnim kolima otvorila su se suvozačeva vrata i drugi policajac se izvukao napolje. Bio je debeljuškast, pedesetih godina i sipljivog daha, s licem koje je imalo boju babunove zadnjice. Hmm, tu ne postoji rizik nesvesnog flerta. „Ima li nekih problema?“ „Oh, molim vas, molim vas, pustite nas“, preklinjala je Suzi, dok joj se lice još jednom grčilo u bolnu grimasu – doduše ne tako neprivlačnu. „Kako ne shvatate? Svaka sekunda je važna!“ Zgodni policajac je pogledao preko ramena u svog kolegu. Okrećući se ka Suzi, klimnuo je glavom ka kolima. „Onda bi bilo bolje da požurite. Nema vremena za gubljenje.“ „O, hvala vam, hvala vam gospodine!“ Suzi je bila toliko radosna da je zamalo odbacila čašu s milkšejkom i bacila mu se u zagrljaj, ali se zadovoljila maštanjem o tome kakav bi osećaj bio kada bi svila ruke oko njega. Golicava plava tkanina pripijena uz njeno toplo golo telo – nebesa, definitivno postoji nešto kod muškarca u uniformi. „Ne znate koliko mi ovo znači!“ „Srećno.“ Nasmešio joj se osmehom u kojem je bilo žaljenja, kao da – naravno, pod drugim okolnostima – ne bi imao ništa protiv da sam otkrije kakav bi osećaj bio snažno pritisnuti njeno toplo golo telo na svoje grudi prekrivene plavom tkaninom. „Nećeš čak ni da ih kazniš?“ Ružni policajac je izgledao razočarano. Potpuno ga ignorišući, Suzi je rekla: „Morate mi reći kako se zovete.“ „Ficalan.“ „Mislila sam na vaše ime.“ „Oh.“ Nasmešio se neznatno pocrvenevši. „Hari.“ Rori joj je ostavio vrata otvorena. Suzi je imala osećaj kao da su Boni i Klajd koji se upravo spremaju da lukavo zbrišu, pa je skliznula u kola i otvorila prozor. „Ako dobijemo dečaka, daćemo mu ime po vama“, viknula je mašući mu dok su se udaljavali velikom brzinom. Dve nedelje kasnije, poslednjeg dana jula, Suzi je okupila radnike Kertis i ko u baru hotela Ejvon Gordž da bi proslavili rekordno uspešan mesec poslovanja. Uspela je da ubedi i Rorija da odvoji nekoliko sati od posla koji će ga rano oterati u grob i popije dva-tri, krvavo zarađena, pića. Ostali su popili više od dva-tri pića. Suzi, koja je trista odsto premašila prodajnu normu, srećno je utonula u tekilu. Martin Lord, njen partner u poslu, parirao joj je u piću. Kada je Dona – njihova fantastično efikasna sekretarica koja je izgledala kao lik iz gotskih romana – primetila bučnu gomilu iz Slejda i Metjuza, suparničke agencije u Kliftonu, Martin ih je uvukao u bučnu igru „Zadatak ili kazna“. „Kazna!“ urlali su njihovi suparnici kada je Martin odbio da skine sve osim čarapa. „Da nosiš Suzi na leđima jedan krug po terasi dok ona peva My Way i šiba te kožnim kaišem.“ „Kazna?“ nacerio se Martin. „To je bila moja fantazija godine.“ „Da se nisi usudio da je ispustiš“, upozorio ga je Rori kad je Suzi, sada već dobro zagrejana, zadigla suknju i uspentrala se na Martinova leđa. „Ona je moja najprodavačica.“ „A pored toga je fantastičan pevač.“ Nagnuvši se napred, Suzi je s ljubavlju promrsila tamnu kosu svog brata. „Dona, potrebna mi je mala pomoć za početak. Daj mi jedan ce mol.“ Dona je, tapšući se po džepovima svoje dugačke crne haljine, rekla: „Nemam nijedan.“ „Nema veze, uzeću onda jedan marlboro.“ Prilično nesigurno, Suzi se nagnula u stranu, dograbila polupraznu flašu vina sa stola i dohvatila upaljenu cigaretu iz Martinove ruke. „Potreban mi je samo još par mamuza. Điha Srebrenko, krećemo, pazi samo na te stolove...“ Svi su mahnito navijali, ali kazna je bila suviše za Martina, koji je popio sedam tekila na prazan stomak. On se zanjihao, udario o ivicu jednog od stolova i izgubio ravnotežu pre nego što je Suzi i dobila šansu da zapeva. To je verovatno bilo dobro, s obzirom na to da je u pevanju zapravo žalosno falširala. „Aaargh!“ Dok je padala unazad, kao u magli, zapitala se da li joj je zadnjica sposobna da ublaži udarac. Osećala je da pada kao na usporenom snimku. Zalepršavši rukama kao balerina, uspela je da uhvati samo vazduh. Stolica iza nje pala je na zemlju, a par snažnih ruku koje su se pojavile niotkuda uhvatio ju je u padu. Zapanjena, Suzi je buljila u nepoznate ruke koje su joj čvrsto stezale struk. Neko s munjevitim refleksima spasao ju je stvarno užasne sudbine, a ona čak nije mogla ni da mu vidi lice. Što je još gore, butine su joj još bile obavijene oko Martinovog struka. Veoma neprijatno i ne baš elegantno. Suzi je polako oslobodila noge. Nekim srećnim spletom okolnosti uspela je da zadrži i cigaretu i bocu vina. Da bi se smirila, duboko je uvukla dim i potegla dobar gutljaj. Srećom, u pravilnom redosledu. Onda se okrenula da vidi ko se tako veličanstveno bacio sa stolice da bi je spasao. Za trenutak ga nije prepoznala. U njenim mislima bio je snažno povezan s grubom plavom tkaninom. Ugledala je zatim poznato mreškanje oko uglova očiju i istog trenutka preplavio ju je svaki detalj njihovog poslednjeg viđenja. Ovoga puta bio je bez kape i kosa mu je bila još kovrdžavija nego što je zamišljala. Oči, jednako plave. A sada, kada je na sebi imao bledožutu polo majicu i tesne farmerke mogla je u potpunosti da se nadivi najzgodnijim delovima njegovog tela, vitkog, lepo oblikovanog i očigledno potpuno spremnog za podizanje većih tereta kada bi se za tim ukazala potreba. Pa, ne baš toliko velikih. Nema ništa loše u tome da imaš pedeset osam kilograma. „Stvarno mrzim što to moram da kažem“, rekla je Suzi, „ali izgleda da je ovo neki fini pajkan.“ „Izgleda da je tako“, saglasio se Hari Ficalan sa žalosnim izrazom na licu. „Pušiš, piješ, trkaš se na krkače, da ne spominjem tvog muža koji stoji tamo i posmatra kako galopiraš unaokolo na leđima drugog muškarca.“ Suzi je osećala vrtoglavicu zbog tekila koje je tako neoprezno iskapila. „To mi u svari nije muž. To mi je brat“, rekla je. „U tom slučaju, stvarno se nadam da onaj uzorak sperme s kojim si onako žurila da se oplodiš nije bio njegov.“ „Šta da ti kažem? Eto, slagala sam.“ Suzi se napregla da izgleda odgovarajuće postiđeno. „Bio je to samo šejk od jagode.“ „A ja sam, eto, baš mislio da sam bio tako fini momak.“ Hari joj je dobacio žalostiv pogled. „Znaš ono, kad učiniš dobro delo i tako to. Mada sam posle onoga razmišljao o tebi. Nadao sam se da ćete ti i tvoj muž uspeti...“ „Ali kada ja stvarno budem imala bebu“, rekla mu je poletno, „apsolutno ti obećavam da ću je nazvati po tebi.“ Skeptično je podigao obrve. „Ne možeš čak ni da se setiš kako se zovem.“ Suzi, koja se vrlo dobro sećala, odmahnula je rukom i izjavila: „Nazvaću ga Pozornik.“ To je zazvučalo kao Požornik. Hari se nasmešio. „Pijana si.“ „Znam, znam.“ Živahno je klimnula glavom, još jednom očarana zapanjujućim plavetnilom njegovih očiju. „Ali, kao što je Vinston Čerčil jednom rekao, kada se ujutru probudim, ti ćeš još uvek biti lep.“ „Skoro da je to rekao. Pa, skoro da je rekao nešto što podseća na to.“ „I, šta će sad da se desi? Hoćeš li da me uhapsiš?“ „Zbog čega? Što pijana pušiš marlboro?“ Posmatrao ju je kako pokušava da otrese četiri centimetra pepela u pepeljaru i, naravno, promašuje. Suzi je odmahnula glavom i zabacila dugu zlatnosmeđu kosu, zamalo je zapalivši. „Ma hajde, znaš o čemu pričam. Kuvam – ne, ne, kujem zaveru za ometanje pravde... to sam uradila, zar ne?“ O, kako je lako bilo pokajati se za grehe kad znate da nećete biti kažnjeni! „Oh, gospodine, kako da vam se odužim za ovo?“ Hari se nacerio. „Samo da prvo nešto proverim. Jesi li udata?“ „Ja, gospodine? Zaboga, ne.“ Pomalo se njišući, Suzi je uspela da pronađe svoju skoro praznu čašu na stolu i svečano je podigla u vazduh. „Potpuno sama, eto to sam ja, gospodine. Sama kao ova tekila.“ „U tom slučaju“, rekao je Hari, „mogla bi sa mnom sutra da izađeš na večeru.“ Da, da, da. Trijumfalno iskapivši poslednje kapi mlakog pića – gulp – Suzi je čestitala sebi na izvrsnom ishodu. Bilo je to kao kad prodaš fenomenalnu kuću samo nekoliko sati posle njenog izlaska na tržište. Ovo je još bolje, razmišljala je srećno, ovo je sastanak zakazan za nekoliko minuta. Prokletstvo, tako sam dobra. Uh, oh. Podižući praznu čašu ka svetlu shvatila je da njene usne više ne ostavljaju tragove po ivici. Ako joj se sav ruž obrisao, to znači da joj se i lice sigurno sijalo. Da ne spominjemo kosu kojoj je očajnički trebalo jedno dobro četkanje. U suštini, bilo je vreme za večernju doradu. „Da li znaš šta mrzim?“ pitao je Hari neobaveznim tonom, nakrivivši glavu. „Mrzim kad pozovem prelepu devojku na večeru, a ona ne kaže ništa. Samo zuri u svoju čašu. Da li to treba da shvatim kao ’ne’?“ „Sačekaj ovde.“ Suzi je uzela svoju torbu. „Nemoj da odeš, nemoj da pomeriš ni mišić.“ U znak objašnjenja mahnula je prstima u pravcu ženskog toaleta koji se nalazio u holu pored recepcije. „Ne znam čak ni kako se zoveš“, pobunio se Hari. „Kaži mi bar toliko.“ Delovao je zabrinuto dok je Suzi odlazila prema duplim vratima. „Nećeš da mi pobegneš, zar ne? Da uradiš ono kao Pepeljuga i da nestaneš?“ Šta, da ostavi jednu od svojih obožavanih crnih kožnih Manolo cipela? Je l’ se on to šali? Pa koštale su čitavo bogatstvo! „Vraćam se za dva minuta.“ Suzi mu je poslala poljubac. „Obećavam.“ Tačno je znala da se sjaji. Osetivši olakšanje što joj je barem šminka na očima još u redu, Suzi je izvadila torbicu za šminku i počela da popravlja štetu. Najpre mat puder da bi povratila koliko-toliko pristojan izgled svom zajapurenom licu. Zatim ruž – ali ne četkicom za usne, jer sad ne bi mogla da se nosi s tim – a onda sloj sjaja za usne za onu ekstra napućenost. Naravno, sjaj za usne je prava noćna mora ako ste planirali da se ljubite s nekim, zato što: a) svi muškarci se zgrče na samu pomisao na njega i b) ako i uspeju da prevaziđu strah, oboje bez razlike završite sa sjajnim bradama. Bez obzira na to, Suzi ga je nanela na usne zato što: a) delovao je seksi i b) ona nije nameravala da se večeras ljubi s Harijem. Možda sam malo nacvrckana, pomislila je ponosno, ali ipak još mogu da odglumim neosvojivost. O ne, neka samo čeka. Barem do sutra uveče. *** Samo minut kasnije vrata ženskog toaleta s treskom se otvoriše. Suzi, koja je presamićena ispred ogledala s kitnjastom ivicom energično prskala korenove sveže iščetkane kose sprejom za postizanje volumena, osećajući pri tom nalet krvi u glavu, ispustila je krik, pošto ju je drugi put te večeri neko iznenada zgrabio otpozadi. Da se tako izrazimo. Gospode, bilo je to kao deža vi, samo što se stvarno događalo. Ovoga puta ruke koje su je zgrabile bile su veće, dlakavije i... ovaj, činilo se da ih ima dosta. „Jedan, dva, tri, diži“, drao se jedan od momaka iz Slejda i Metjuza. Prilično nedžentlmenski, činilo se Suzi. Zidovi toaleta joj se zavrteše kada se našla prebačena preko kršnog ramena. „Dobro, imam je. Majk, ti ponesi njenu torbu. Saj, otvori vrata. Dobro se drži, lepotice moja, jer ideš s nama.“ „Ne želim“, izustila je Suzi, a razbarušena kosa padala joj je na lice dok se borila za goli život. „Nemaš izbora, draga. Igra se zove ’Izazov ili kazna’, a ovo je bio naš izazov.“ Saj je držao otvorena vrata. Denzel, Suzin otmičar, izneo ju je kroz dovratak. Majk je držao odstupnicu stežući u jednoj ruci njenu tašnu, a u drugoj bocu spreja za volumen. Suzi se migoljila na Denzelovom snažnom ramenu dok su trčali kroz recepciju. Prodahtala je: „Ne razumete, ja moram da se v-vratim. Usred sam dogovora za izlazak na v-v-večeru.“ Sada su već bili izvan hotela i uputili se uz Ulicu Princeze Viktorije, privlačeći radoznale poglede prolaznika. Suzi se u sebi molila da joj se ne vide gaćice. Denzel ju je ohrabrujuće potapšao po zadnjici. „S policajcem. Znamo, Rori nam je rekao. Zato smo i morali da te otmemo, dušo. Da bismo te spasli od tebe same.“ „Ali on je d-divan!“ „Naravno da nije, on je samo saobraćajac.“ Denzel je bio pun prezira. „Zamisli kad bi se udala za njega. Kaznio bi te svaki put kad bi istisnula pastu iz sredine tube ili ostavila kesicu čaja pored sudopere.“ „Ne razumete“, kukala je Suzi. „On nije kao ostali. I ima te fantastične plave oči.“ Stigli su do Kliftonskog vinskog bara gde je luda žurka petkom uveče upravo bila u toku. Još noseći Suzi preko ramena, Denzel se gurao kroz ustalasnu i bučnu gomilu. „Ostaješ ovde s nama, cvetiću. Veruj mi, to je najbolje za tebe. Nikad se ne petljaj s policajcem. Svi oni vole lisice.“ Kao znak utehe, verovatno, još jednom ju je potapšao po zadnjici pre nego što ju je, pomalo nespretno, spustio na zemlju. „Osim toga, pomisli kako bi to uticalo na tvoju reputaciju.“ Nekoliko trenutaka kasnije pridružili su im se Rori, Martin i Dona. „Da li je još bio tamo kad ste otišli?“ Slobodnom rukom Suzi je zgrabila bratovljevu mišicu. Druga ruka ostala je u čvrstom Denzelovom stisku. „Ko, dečko u plavom?“ Pošto nije imao običaj da pije, Rori je posle dva piva bio ošamućen kao što bi ostali bili posle deset. „Moguće da je bio.“ Pogledao je Suzi mršteći se. „Zašto, da li te je uznemiravao?“ „Upravo me je pitao da izađemo!“ Stvarno – ta braća. Zar vam ne dođe ponekad da ih jednostavno išutirate? Sa saosećajnom grimasom na licu Rori ju je, nespretno je tešeći, potapšao po ramenu. „Šteta. Mada, nije važno, nikome nismo rekli kuda idemo. Nikada nas neće pronaći.“ Denzelova ruka je bila čvrsto stisnuta oko Suzine ceo naredni sat. Sve dok se nije oglasio zov prirode. „Ako misliš da ćeš me odvući u muški toalet sa sobom“, rekla mu je Suzi, „pa, to jednostavno nećeš, shvataš?“ Denzel je izvukao novčanicu od dvadeset funti iz novčanika. „Budi onda anđeo i naruči sledeću turu.“ Sporo je razvukao usne u sveznajući smešak. „Hej, ti si božanstvena, znaš li?“ „Da.“ „Pa što onda radiš za onog tvog brata kad bi mogla da radiš za nas?“ „Denzele, ja volim da radim tamo.“ „Kako bi ti se svidelo da te preuzmemo?“ „Ne bi mi se svidelo“, rekla je Suzi strpljivo. „Ma hajde, znaš da si luda za mnom. Bili bismo fantastični zajedno.“ „Meni je fantastično ovde gde sam, hvala.“ Priroda je sada već lupala na prozore i urlala kroz megafon zahtevajući da bude primećena. „Ja se polomih ovde“, rekao joj je Denzel – baš romantično, zar ne? „Hajde budi dobra devojka i idi da doneseš piće. Vraćam se za tili čas.“ Dobro je što je on agent za nekretnine a ne zatvorski čuvar, pomislila je Suzi dok se iskradala iz bara i žurila nazad niz Ulicu Princeze Viktorije. Kuckanje njenih visokih potpetica o pločnik podsećalo je na zvuk kastanjeta. Molim te budi tamo, molim te, molim te, budi još uvek tamo... Ali naravno, kada je stigla do bara u hotelu Ejvon Gordž, njega tamo nije bilo.