Dok je svet odbacivao biološko oružje, nauka je razbijala granice između čoveka i prirode. Po prvi put biolozi su naučili kako da se koriste priručnicima života koji postoje u svim živim stvorenjima. Bio je to prodor koji je biološkom ratu otvorio nove mogućnosti. Priroda je tokom eona ispisivala knjige pravila. Nauka je prvi put na njih bacila pogled 1953, kada je otkrila da DNK, odnosno dezoksiribonukleinska kiselina, upravlja našim nasleđem. Ispostavilo se da je genetski kod zaključan u dvostrukoj spirali koju imaju svi, od mikroba do ljudi. Razne knjige pravila, iznenađujuće, nisu bile samo ispisane istim alfabetom, nego i istim jezikom. Početkom sedamdesetih naučnici su iskoristili ove zajedničke osobine da otkriju novo polje genetskog inženjeringa, takođe poznato kao bioinženjering ili spajanje gena.Sada su naučnici mogli da uređuju, ponovo ispisuju i menjaju životne zapise, da premeštaju rečenice ili čitava poglavlja iz jednog bića u drugo. Geni su, sve lakše i lakše, bivali premeštani i preslagani. Rane probe usredsredile su se na svice. Njihov gen za svetlucanje dodat je mrkvi i gle! Proizvedena je nova vrsta mrkve koja svetli u mraku. Sredinom sedamdesetih su nešto praktičniji naučnici ubacili ljudski gen za insulin u bakterije i odgajili ovaj hibrid u bazenu. Vremenom je većina dijabetičara počela da zavisi od ovog masovno proizvođenog insulina, koji je bio prvi proizvod buduće multimilionske industrije. Hiljade projekata rekombinacije počele su da leče bolesti, spasavaju živote i poboljšavaju ljudsko zdravlje Posledice su bile značajne i za svetske armije. Nova biologija mogla je da proizvede bolesti nepoznate savremenoj medicini, za koje ne bi bilo leka. Mogle su da se proizvedu superklice, moćnije, opasnije i svestranije. Klice bi, činilo se, mogle da postanu vrhunsko oružje. Naučnici na bedemu genetičke revolucije bili su među prvima koji su shvatili njene potencijale u zle svrhe. U prethodnom pokoljenju, fizičari koji su izumeli atomsku bombu posvetili su se kontroli nuklearnog naoružanja. Sada su biolozi koji poseduju najskrivenija znanja o novoj nauci počeli da tragaju za načinima da se uništavajuća moć njihovih otkrića suzbije. Džošua Lederberg, najstariji sin ortodoksnog rabina, rođen je i odrastao u Njujorku. Godine 1958, u trideset trećoj godini života, dobio je Nobelovu nagradu za rad sa kojim je započeo u dvadesetoj. Njegova istraživanja su pokazala da bakterije prenose gene jedna drugoj nekim postupcima koji liče na seks. Vremenom je njegovo otkriće postalo jezgro nove nauke, genetskog inženjeringa. Lederberg je postao javni zastupnik ovog polja razvoja, ali je uvideo i mogućnost da se biološka oružja učine još opasnijima. “Unapređivanje te tehnologije, po mom mišljenju, jeste samoubistvo na duge staze”, rekao je u razgovoru. Njegovo otkriće razmene gena kod bakterija podstaklo ga je da upozori na opasnost od antibiotske rezistencije decenijama pre nego što je ta tema privukla pažnju javnosti. Lederberg je među prvim naučnicima govorio o kloniranju kao o praktičnom postupku. On je doprineo ne samo osnivanju genetike mikroba, nego i polju veštačke inteligencije kod kompjutera i proučavanju verovatnoće života van Zemlje. Njegov rat protiv biološkog oružja, koji je vodio celog života, bio je podržan njegovim ličnim poznavanjem vojske i njene borbe protiv zaraznih bolesti. Godine 1943, kao mlad dečko, uspeo je da uđe u mornarički program za studente na Univerzitetu Kolumbija, u kom su se školovali budući vojni lekari. Godine 1944. postao je student Koledža medicine i hirurgije na Univerzitetu Kolumbija. Njegove studije smenjivale su se sa terminima dužnosti u Bolnici Mornarice SAD u Sent Olbensu u Long Ajlendu. U tamošnjoj laboratoriji za kliničku patologiju, Lederberg je virnuo kroz mikroskop da pregleda uzorak stolice na jaja parazita i krvni razmaz na malariju. Ova bolest je pogađala je marince koji su se vraćali iz kampanje na Gvadalkanalu. Nakon što je doktorirao na Jejlu, Lederberg je prihvatio mesto predavača na Univerzitetu Viskonsina, koji je odigrao veliku ulogu u osnivanju Fort Detrika kao nacionalnog centra za proizvodnju biološkog oružja. Mikrobiolog sa tog univerziteta, Edvin B. Fred, obavestio je Ruzveltovog ministra rata o potrebama, a drugi mikrobiolog sa istog univerziteta, Ajra L. Boldvin, odabrao je da se centar smesti u Detrik i postao njegov prvi naučni direktor. Boraveći u Viskonsinu, Lederberg je upoznao Lea Silarda, koji je pomogao stvaranju atomske bombe u II svetskom ratu, a posle toga otišao na Univerzitet Čikaga da studira biologiju. Čikago je bio pun veterana iz Projekta Menhetn – Silard, Enriko Fermi, Edvard Teler – koji su raspravljali šta treba učiniti sa uništavajućom silom koju su oslobodili; neki su se čak zalagali za svetsku vladu. Silard je bio pristalica ugovora koji bi ograničili nuklearno naoružanje. On i Lederberg su se sprijateljili, srećući se prvo na biološkim predavanjima, a zatim i nezvanično. Silard je, kaže Lederberg, postao “moj prvi uzor” naučnika-pristalice javnosti rada. Na osnovu svojih ranijih istraživanja, Lederberg je 1967. započeo s pokušajima spajanja gena. Eksperimenti nisu uspeli, ali je Lederberg uvideo da obećavaju. Uskoro će možda biti moguće, razmišljao je, stvaranje novih oblika života u laboratoriji. Eksperimente je vršio nakon što je prešao sa Univerziteta Viskonsina u Stenford, kalifornijski univerzitet koji će nekoliko godina kasnije postati središte genetičke revolucije. Tokom vijetnamske ere, dok je nacionalni revolt protiv biološkog oružja dobijao na snazi, Lederberg je počeo da piše za Vašington post. Avgusta 1968. napisao je članak o tome kako stvaranje veštačkih gena preti čovečanstvu “sistematskim konstruisanjem” novih agenasa zaraze i “najopasnijim genocidalnim eksperimentima”. Pozovao je na odustajanje od biološkog oružja, govoreći kako “vreme ističe”. Lederberg je takođe privatno zagovarao obustavu vladinog programa i obaveštavao njene vođe o opasnostima koje je predvideo. Marta 1969. pisao je Rajliju Hausrajtu, naučnom direktoru Fort Derika i predložio teme za predstojeću raspravu. “Gde će sve to završiti?” pitao je Lederberg za biološka oružja. “Može li proizvodnja biološkog oružja da se kontroliše? Hoće li biološka oružja biti prihvaćena kao gerilska taktika i koje su protivmere moguće?” Ovo je bilo rano spominjanje onoga što će vremenom dobiti ime biološki terorizam. “Veoma sam zabrinut zbog ovoga”, pisao je, “ali jedva se usuđujem da to spominjem, iz straha da nekome ne dam loše ideje.” Kasnije tokom 1969. izjavio je pred Komitetom za spoljne poslove Predstavničkog doma da je dopuštanje novog razvoja biološkog oružja “isto kao kad bismo dozvolili da se hidrogenske bombe kupuju u samousluzi”. Kada je Niksonova zabrana godinu dana kasnije stupila na snagu i Vašington počeo sa lobiranjem svetskog ugovora, Lederberga je vlada zamolila da se obrati Ujedinjenim nacijama. Avgusta 1970. održao je govor u Ženevi, pred Komitetom za razoružanje Ujedinjenih nacija, a taj govor je mnogo godina kasnije ocenjen kao prekretnica. Nedavna naučna otkrića obećavaju trku u naoružanju, upozorio je, “čiji cij lako može da postane pronalaženje najefikasnijih sredstava za uklanjanje ljudske vrste sa planete”. Bolesti su zbrisale američki lešnik i evropski vinovu lozu, rekao je. Sada se i ljudska vrsta suočava sa sličnom opasnošću – “koju smo sami smislili”. Opasnost je, rekao je, “podstakla u meni moralno pitanje hoće li moju karijeru čovečanstvo iz kog sam ponikao označiti kao blagoslov ili kao prokletstvo”. To je bila dilema, dodao je, “pred kakvom u ovom trenutku stoji celo moje pokoljenje bioloških istraživača i njegovi učenici”. Godine 1972. Konvencija o biološkom i toksinskom naoružanju bila je spremna za potpis u Londonu, Moskvi i Vašingtonu. Vremenom je više od stotine zemalja prihvatilo cilj ovog ugovora – da se biološko oružje zabrani i biološki rat proglasi “odvratnim pred savešću ljudske vrste”. Sve je počelo za vreme ponoćne zakuske. Krajem 1972. Stenli N. Koen, mladi Lederbergov kolega sa stenfordskog Medicinskog fakulteta, i Herbert V. Bojer, biohemičar s Kalifornijskog univerziteta u San Francisku, bili su na konferenciji na Havajima. Dok su naučnici jedne noći razgovarali u nekom restoranu, shvatili su da bi, udruživši se, mogli da izvedu nešto što nikada ranije nije učinjeno – da presade DNK iz jednog organizma u drugi i da tako stvore novi oblik života. Želeli su da spoje gene organizama koji nemaju nikakve međusobne veze, na primer, neke različite klice, možda čak i biljke ili životinje. Nauka je već načinila prvi korak otkrivši kako enzimi mogu da odvoje pojedinačne gene iz pletenice DNK. Presađivanje gena iz jednog organizma u drugi predstavljalo je veliki izazov. Koen i Bojer uvideli su koliko obećavaju ovakvi rani ekperimenti, koji otkrivaju kako klice obavljaju takve razmene u prirodi. Otkriveno je da se geni kreću slobodno između bakterija na sićušnim prstenovima DNK. Lederberg ih je nazvao plazmidima. Istraživači su, takođe, nedugo pre toga otkrili kako da prilepe komadiće DNK jedan uz drugi, što je navodilo na uzbudljive mogućnosti. Možda bi geni uzeti s jednog organizma mogli da se povezu na plazmidima i tako premeste u drugi. Teoretski, Koen i Bojer mogli su da odseku DNK sa jednog organizma, premeste je na plazmid i prevezu u neki nesrodan oblik života. Po povratku u Kaliforniju dvojica naučnika i njihove kolege bacili su se na posao. Nekoliko meseci kasnije uspeli su da stvore prvi rekombinovani oblik života. Oni nisu otkrili osnovnu tehnologiju, ali je njihov originalni način njene primene brzo stvorio novo i bogato polje rada. Ozbiljan posao započeo je početkom 1973. Bojer i Koen su prvo eksperimentisali sa bacilom Escherichia coli, obično dobroćudnim mikrobom iz ljudskih organa za varenje. Iz jednog nesrodnog mikroba izvadili su gen koji prenosi otpornost na penicilin i ubacili ga u E. coli. Testovi su pokazali da je uspeh postignut. Novi mikrob je sada bio imun na ovaj lek. Jula 1973. preduzeli su veći korak, ubacivši gene iz južnoafričke kandžaste krastave žabe u E. coli. Nova klica se uspešno razmnožavala, a njeno potomstvo imalo je gen krastave žabe. Do izvesnog stepena nauka je ukrstila bakteriju i vodozemca. Eksperimenti su pokazali da se ne samo plazmidi, nego i virusi mogu modifikovati u svrhu ubrigavanja stranih gena, a da meta mogu da budu ne samo mikrobi, nego i biljne i životinjske ćelije. Sve do ovog uspeha, 1973, niko nije znao da li geni jednog organizma mogu da funkcionišu ili makar da prežive u drugom. Koen i Bojer su pokazali da mogu. Štaviše, pokazali su da je prekoračivanje granica između vrsta, a vremenom i između biljki i životinja, relativno lako. Među mnogim posledicama bila je i jedna veoma praktična. Dok su naučnici prilagođavali i razmnožavali klice, uvideli su da svoje kreacije mogu da programiraju i tako stvore mnogo različitih novih proizvoda, kao što su insulin i drugi biološki sastojci. Taj postupak je poznat kao gensko kodiranje. Klica se deli na svakih pola sata, što znači da za jedan dan svaki mikroskopski roditelj može da proizvede milijarde istovetnih potomaka. Klice se mogu pretvoriti u velike fabrike koje stvaraju veliki broj proizvoda. Dok su uspesi objavljivani, naučnici su se zabrinuli da bi nova biologija mogla nehotice da stvori i pusti u prirodu nove organizme koji bi stvorili haos. Koen i Bojer, svesni opasnosti, pazili su da ubacuju gene koji već postoje u nekoj vrsti prirodnih bakterija ili su bezopasni. Ali strepnja je rasla i naučnici su zatražili privremeno obustavljanje ovog rada u celom svetu. U staroj kapeli koja gleda na Pacifik okupili su se u februaru 1975. vrhunski biolozi da stvore smernice istraživanja novog polja rada. Konferenciji u Asilomaru prisustvovali su mlade vođe, kao i stariji uglednici, uključujući i Lederberga, koji je je strepeo od ograničenja mirnog rada jer bi ona mogla da uspore napredak genetičkih istraživanja. Došlo je ukupno devedeset američkih i pedeset inostranih naučnika, uključujući i nekolicinu sovjetskih. Jedna grupa naučnika upozorila je skup da bi Pentagon mogao da upotrebi genetski inženjering za stvaranje novih klica za biološki rat i zatražila međunarodni ugovor koji bi zabranio presađivanje gena u svrhu stvaranja oružja. Taj predlog nije stigao nikuda. Organizacioni odbor ipak je, nakon dugotrajne rasprave, uspeo da dođe do saglasnosti oko najtvrđih bezbednosnih mera. Najvrelija tačka bio je predlog o zabrani najopasnije vrste eksperimenata, koja uključuje presađivanje gena škodljivih po ljudsku vrstu, kao što su oni koji dovode do stvaranja toksina botulinuma. Na kraju je predlog za potpunu zabranu ovakvog rada prihvaćen, iako je pet naučnika glasalo protiv. Sledećeg meseca, marta 1975, Ugovor o biološkom i toksinskom oružju stupio je na snagu kao vrhunac trogodišnje diplomatije. Ali zabrana nije govorila o središnjoj temi započetoj u Asilomaru – vojnim implikacijama nove biologije. Ugovorom se predviđalo da je svako istraživanje dozvoljeno dokle god je njegov cilj odbrambene prirode. Ali, odbrambeni rad može mnogo da nalikuje napadačkom radu, a presađivanje gena, čiji su pioniri bili Koen i Bojer, još je više komplikovalo stvar time što je omogućavalo stvaranje superklica. Ako neprijatelj može da potuče stare vakcine i protivotrove novim klicama, vojni naučnici imaju razloga da pokušaju najsmrtonosnije zamislive eksperimente. Kako inače da procene nove pretnje svojim zemljama ili da im se suprotstave? Istraživanje bi nalikovalo proizvođaču pancira koji kupuje novu vrstu pištolja da isproba svoj stari materijal. Tokom budućih meseci i godina zabrana potencijalno opasnih eksperimenata se okončala dok su vlade organizovale okrugle stolove za određivanje stepena opasnosti predloženih istraživanja. Genetski inženjering je napredovao, prvo na univerzitetima, a zatim i u industiji. Lederberg i Kohn, kolege sa Stenforda, stupili su, kao savetnici, u korporaciju “Situs” iz Berklija u Kaliforniji, koja je nameravala da se obogati od otkrića presađivanja gena. Uskoro su “Situs” i njoj slične kompanije počele da proizvode nove klice koje su proizvodile ljudski insulin, interferon i hormon rasta. Novo polje, napisao je Lederberg u jednom članku iz 1975, “obećava najveća dobra za javno zdravlje od otkrića i uvođenja antibiotika”. Nikson je avgusta 1974. podneo ostavku na položaj predsednika. Nedugo zatim vođe Demokrata, u novom ratobornom raspoloženju i čvrsto kontrolišući Senat, počele su da istražuju vladine nedavno napuštene napore na zauzdavanju klica u ratne svrhe. U jesen 1975. održana su dugotrajna saslušanja pod predsedništvom senatora Frenka Čerča iz Ajdaha, koji je nameravao da razotkrije zločine u senovitom svetu američkih obaveštajaca. Ništa nije rečeno o vladinom planu za biološki napad na Kubu ili Vijetnam, ali saslušanja i izveštaji otkrili su novo poglavlje američke istorije, u kom su glavnu ulogu igrali Fort Detrik, planovi Centralne obaveštajne agencije za atentate i njeno gomilanje klica radi obogaljivanja ili ubijanja stranih vođa. Ovo partnerstvo, koje je trajalo od 1952. do 1970, nije, koliko se zna, dovelo ni do kakvih rezultata. Istraga je otkrila niz amaterskih zavera, neuspelih poteza i sramotnih grešaka. Na primer, Ajzenhauerova administracija je, plašeći se naginjanja odskora nezavisnog Konga prema Moskvi, planirala ubistvo Patrisa Lumumbe, bivšeg poštanskog činovnika koji je 1960. izabran za predsednika vlade. CIA je razmišljala o brojnim klicama, uključujući i virus koji izaziva velike boginje. Odlučila se za toksin botulinuma, koji brže i pouzdanije deluje, brzo parališući pluća i mišiće, čime dovodi do smrti. Toksin je prokrijumčaren u Afriku, ali je čvrsto obezbeđenje osujetilo agente CIA. O planu se i dalje raspravljalo kada su pobunjenici osvojili vlast i ubili Lumumbu. Drugo otkriće ticalo se Kenedijeve administracije, željne da i posle kubanske raketne krize obori Kastra. Ona je stvorila bizaran plan da paralizuje diktatora, koji je bio oduševljeni ronilac, dajući mu ronilačku opremu zagađenu s dva patogena. Ronilačko odelo trebalo je da nosi toksične gljivice, a aparat za disanje bakterije koje izazivaju tuberkulozu, potencijalno smrtonosnu bolest koja donosi kašalj i krvarenje u plućima. Zavera je propala kada je jedan američki advokat dao Kastru ronilačko odelo nezagađeno otrovima CIA. Kako su kongresni istražitelji kopali dalje, pronašli su da je čak i nakon Niksonove zabrane CIA zadržala mali arsenal patogena, toksina i bioloških otrova, dovoljno jakih da zaraze ili ubiju milione ljudi. Većina agenasa bila je uskladištena u Detriku, a izbor je bio iznenađujuće veliki. Uključivao je ne samo relativno velike kolčine bacila antraksa, nego i dve vrste Salmonelle, klice koju su Radžnišiti upotrebili u svojim napadima na restorane: Bacillus anthracis (antraks), 100 g; Pasteurella tularensis (tularemija), 20 g; Virus venecuelanskog ekvinalnog encefalomijelitisa (encefalitis), 20 g; Coccidioides immitis (dolinska groznica), 20 g; Brucella suis (bruceloza), 2 do 3 g; Brucella melitensis (bruceloza), 2 do 3 g; Mycobacterium tuberculosis (tuberkuloza), 3 g; Salmonella typhimurium (trovanje hranom), 3 g; Salmonella typhimurium (trovanje hranom, otporna na hlor), 3 g; Virus variole (velike boginje), 50 g; Stafilokokni enterotoksin (trovanje hranom), 10 g; Clostridium botulinum tip A (smrtonosno trovanje hranom), 5 g; Parališući otrov morskog školjkaša, 5 g; Bungarus candidas otrov (smrtonosni zmijski otrov), 2 g; Microcystis aeruginosa toksin (stomačni grip), 25 mg; Toksiferin (paralizator), 100 mg. Senatori su grdili špijunsku firmu i vojne biologe zbog prenebregavanja predsedničke naredbe. “Moramo da insistiramo da ove ustanove deluju isključivo u okvirima zakona”, rekao je senator Čerč. Bil Patrik nije bio pozvan da svedoči, ali se nije ni branio. U razgovorima je rekao da je pomagao CIA, ali da je retko znao pojedinosti. “Kada me zamole da pripremim neki proizvod koji ima izvesne osobine, onda vraški dobro znam čemu će on da posluži, ali nikada mi ne bi rekli: ‘Treba nam ovo jer želimo nekoga da ubijemo’.” Dokumenti CIA podneseni na saslušanju govorili su da osobine ovih nagomilanih klica uključuju oblike “pogodne za prskanje odeće, jastuka itd”, što je izazivalo vizije diktatora ubijenih u krevetima. Patrik nije bio usamljen, kako se ispostavilo, u razvijanju agenasa za trovanje i ubijanje pojedinaca. Takav rad postojao je mnogo pre njegovog dolaska u Fort Detrik. Priča o jedinom američkom biološkom napadu za koji se zna otkrivena je parče po parče na saslušanjima i, za razliku od ostalih otkrića Čerčovog komiteta, nije dospela u novinske naslove. Prva naznaka se pojavila 16. septembra 1975, kada je Vilijem E. Kolbi, tada direktor CIA, rekao senatorima da je zaliha otrova stvorena delimično zato što je prethodna ustanova, Odeljenje za strateške službe, takve toksine efikasno koristila. Zapravo, rekao je, OSS* je izvela “uspešnu operaciju privremenog onesposobljavanja nacističkog vođe koristeći biološki ratni materijal”. Nije izneo nikakve pojedinosti, a senatori ih, makar javno, nisu ni zatražili. Senator Edvard M. Kenedi iz Masačusetsa izvestio je na kraju dugotrajnog sledećeg saslušanja, maja 1977, da su neki dokumenti CIA stigli “pre samo nekoliko minuta” i da otkrivaju da su špijuni napali za sada neidentifikovanog vođu nacista “kako bi sprečili njegovo pojavljivanje na važnoj privrednoj konferenciji održanoj tokom rata. Upotrebili su izazivače trovanja hranom, i to vrlo uspešno.” Ali senator Kenedi nije pomenuo nijedan toksin niti je imenovao žrtvu. To je učinio tek jedan dokument CIA, sahranjen na kraju zapisnika sa saslušanja i za javnost gotovo izgubljen, a čak je i taj izveštaj prećutao neprijatnu istinu. Meta ovog tajnog napada bio je Hjalmar Šaht, finansijski mozak Trećeg Rajha. Nakon Hitlerovog osvajanja vlasti 1933, imenovan je za predsednika Rajhsbanke. Negde početkom četrdesetih godina, agenti OSS nabavili su neophodni otrov i dali ga Šahtu, očigledno u hrani. Tehnički rečeno, napad je bio uspešan. Odabrani toksin poticao je iz Bacterium staphylococcus i bio je jedan od onih koji su kasnije odabrani za napad na Kubu. Simptomi koje je Šaht osetio verovatno su uključivali drhtavicu, glavobolju, bol u mišićima, kašalj i visoku temperaturu. Što je najvažnije, napad je ostao tajna. Teškoća je bila u tome što se ispostavilo da je Šaht bio član antihitlerovske zavere, ili se bar tako činilo. Kada su zaverenici neuspešno pokušali da ubiju Hitlera, jula 1944, Šaht je bačen u koncentracioni logor. Američke trupe našle su ga aprila 1945. u Dahauu. Nirnberški sud ga je oslobodio optužbi za ratne zločine. Dok su kongresni istražitelji ispitivali američki biološki program, obaveštajne službe SAD sporile su se oko pitanja da li Sovjetski Savez tajno napreduje u razvoju biološkog oružja. Rasprave su otpočele 1975, kada je ugovor o klicama stupio na snagu. (Vreme ostavljeno za uništenje arsenala biološkog oružja bilo je tri godine, koliko je trebalo Sjedinjenim Državama da unište sopstveno.) Nekoliko vladinih zvaničnika napisalo je poverljive memorandume sa tvrdnjama da Sovjetski Savez u tajnosti nastavlja sa napadačkim programom. Njihovi zaključci su odbačeni kao ishitreni. Otprilike u isto vreme, jedan funkcioner Ministarstva spoljnih poslova tvrdio je da je novi sovjetski interkontinentalni projektil, SS-11, stvoren da nosi biološke bojeve glave. Šefovi su, rekao je jedan njegov kolega, smatrali ovo smešnim. Jedan sovjetski diplomata višeg ranga, na radu u Ujedinjenim nacijama, prebegao je 1978. u Sjedinjene Države i upozorio da vojska njegove zemlje započinje tajni biološki program. Ova tvrdnja ocenjena je kao zanimljiva, ali nepotvrđena. Gari Kroker je poverovao. Nedugo nakon što se zaposlio u obaveštajnom odeljenju Ministarstva spoljih poslova, 1974, Kroker je analizirao sovjetske planove za biološka istraživanja. Kao i većina njegovih kolega, karijeru je započeo proučavajući sovjetski nuklearni program, ali je brzo skrenuo u tajanstvenu specijalnost biološkog i hemijskog oružja, u žargonu vlade poznatu kao “bube i gasovi”. Sjedinjene Države zapošljavale su hiljade ljudi da prate zaokrete i izmene u strateškim programima Moskve. Povorke stručnjaka beležile su pojavu svake nove rakete i bojeve glave. Ovaj blistavi posao uglavnom su obavljali muškarci. Gužva u bubama i gasovima bila je mnogo manja, a u njoj je bilo neuobičajeno mnogo žena. Čak i sedamdesetih godina, grupa zadužena za procenu svetskog biološkog i hemijskog oružja mogla je da se udobno smesti u manju sobu. To je značilo da jedan jedini analitičar, muškarac ili žena, može da izmeni politiku – ako glas te osobe ima uticaja na širi krug birokratije. Kroker će provesti veći deo svog radnog veka predstavljajući Ministarstvo spoljnih poslova na mesečnim sastancima. “Svi smo poznavali jedni druge i sarađivali”, seća se on. “Bili smo neka vrsta grupice koja se bori protiv velikih momaka, moćnika iz nuklearnog oružja. Mi smo bili ona grupica koja dođe i kaže: ‘Hej, pogledajte, postoji i hemijsko i biološko oružje’.” Oktobra 1979. jedan list na ruskom jeziku, koji je izlazio u Frankfurtu i redovno donosio vesti o sovjetskim emigrantima, objavio je kratak izveštaj o nečemu nazvanom velikom biološkom nesrećom. Broj žrtava peo se na hiljade. Do januara 1980. list je imao sveže pojedinosti: katastrofa se odigrala aprila prethodne godine. Eksplozija u tajnoj vojnoj bazi pored sovjetskog grada Sverdlovska, industrijskog kompleksa na Uralu u kom su pravljeni tenkovi, rakete i drugo oružje, poslala je oblak smrtonosnih mikroba nad obližnje selo. Otprilike hiljadu ljudi umrlo je od antraksa, bolesti koja obično, ako se ne leči, ubija za dve sedmice. Novine su objavile da je sovjetska vojska preuzela kontrolu nad tim područjem i prekrila zagađene površine novim slojem zemlje. Priča je postala svetski poznata u februaru, kada su Dejli telegraf u Londonu i Bild cajtung u Hamburgu objavili članke o, kako su rekli, užasnoj smrti, spaljenim telima i dekontaminaciji velikih oblasti. Obaveštajni analitičari SAD nisu prethodnog aprila zapazili ništa neobično. Sada su počeli da kopaju po arhivima satelitskih špijunskih fotografija i presretnutih komunikacija iz te sedmice. Slike područja oko Terena 19, vojnog dela Sverdlovska, izgledale su sumnjivo; na njima su se videle rampe na putevima, sveže popločane ulice i nešto što je ličilo na kamione za dekotaminaciju. Pronađen je izveštaj, prema kom je sovjetski ministar odbrane posetio Sverdlovsk neposredno nakon događaja. Ovi znaci ukazivali su na vojnu nesreću. Ova procena bila je prihvatljiva. Bacillus anthracis je idealno biološko oružje, cenjen od sovjetskih i američkih mikrobioloških ratnika iz pedesetih i šezdesetih godina jer je otporan i smrtonosan. Lederberg ga je nazvao “profesionalnin patogenom”. Životni ciklus ovog mikroba započinje kada stoka pase po pašnjacima prekrivenim njegovim sporama. Bacil antraksa može da prodre u ljudsko telo koristeći nekoliko staza. On napada pluća kada ljudi udahnu spore koje se zadrže na koži životinja; ukopava se u organe za varenje onih koji jedu zaraženo meso; napada kožu ako dođe u dodir sa ogrebotinama ili otvorenim ranama. Antraks je u savremenim društvima veoma retka bolest koja napada mali broj vunarskih radnika i one koji dolaze u dodir sa velikim brojem životinjskih koža. Bolest je veoma agresivna. Bakterije iz spora, koje rastu u plućima, proizvode nekoliko toksina koji napadaju ljudske ćelije. Simptomi su u početku neznatni – kašalj i malaksalost. Bolesnici često dožive kratak oporavak, takozvani medeni mesec antraksa, dok se njihov imunosistem hrabro bori protiv bolesti. Taj oporavak gotovo je uvek privremen i za njim gotovo bez izuzetka sledi kolaps sistema za disanje i smrt. Bolest se kreće istim tokom i kod ljudi koji su jeli zagađeno meso. Izveštaj o Sverdlovsku stigao je u trenutku rastuće napetosti između dveju supersila. Sovjetska invazija na Avganistan, prethodnog decembra, dovela je deceniju popuštanja zategnutosti do naglog kraja. Predsednik Džimi Karter je prema Moskvi zauzimao tvrđu liniju. Marta 1980. njegova administracija privatno je pitala Moskvu u vezi sa incidentom u Sverdlovsku. Sutradan, pre nego što su Sovjeti stigli da odgovore, Ministarstvo spoljnih poslova objavilo je da ima “uznemirujućih pokazatelja” da je pušten biološki agens. Ova tema postala je novo oružje u propagandnom ratu. Moskva je odbacila optužbe kao “epidemiju antisovjetske histerije”. Zarazu u Sverdlovsku, rečeno je, izazvalo je obično zagađeno meso. Grupa obaveštajnih analitičara i spoljnih stručnjaka koje je vlada okupila odbacila je sovjetsko objašnjenje. Oni su pregledali satelitske snimke i druge dokaze i složili se oko sledećeg scenarija: prilikom nesreće u fabrici u Sverdlovsku oslobođen je oblak smrtonosnih spora antraksa i poleteo s vetrom; neki ljudi su umrli nakon udisanja raspršenih mikroba, a drugi su se razboleli nedeljama kasnije, jer su jeli meso zaražene stoke. Grupa je smatrala da su morala da postoje dva puta nastanka bolesti, jer je epidemija trajala sedam nedelja. Bolest je, zaključili su, nastala prvo udisanjem, a zatim upotrebom zaraženog mesa. CIA je pozvala Metjua Meselsona. Harvardski biolog i predlagač Niksonove zabrane jedva je čekao da vidi tajne podatke. Ostao je u kući jednog funkcionera CIA punih deset dana. “Navukao sam se na to”, sećao se, “i postao sam pomalo sumnjičav prema njihovim objašnjenjima.” Ako je pretpostavka CIA bila tačna, razmišljao je Meselson, trebalo bi da je moguće pronaći umrle od antraksa koji su se zarazili i putem zagađenog vazduha i putem zagađenog mesa. Ali, Agencija je izjavila da je najbolji medicinski dokaz zaraze – izveštaji iz druge ruke sovjetskih lekara – opisao samo slučajeve udisanja. Meselson je osetio da nedostatak dokaza o slučajevima zaraze mesom “baca senku” na verodostojnost izvora, a time i na teoriju CIA. Možda dostavljači Agencije nisu dovoljno stručni. Možda nisu u stanju da “verodostojno razlikuju” dva oblika bolesti i, samim tim, ni prirodnu epidemiju od one izazvane biološkim oružjem. Negde u to vreme obaveštajni analitičari počeli su da prikupljaju dokaze o nečemu što su smatrali još uzbudljivijom pričom o ljudskim patnjama u udaljenom kraju sveta. Izbeglice naroda Hmong iz Laosa izvestile su da su ih helikopteri vladinih snaga, podržavanih od Sovjeta, prskali tajanstvenom supstancom koja im je ostavljala užasne opekotine i rane po koži. Izbeglice su to zvale “žutom kišom”. Vojska je radi istrage poslala medicinsku ekipu koja je oktobra 1979. razgovarala sa trideset osam pripadnika plemena Hmong. Simptomi i obaveštenja, izvestili su stručnjaci, izgleda da su ukazivali na napad sa čak tri toksična agensa, uključujući jedan koji izaziva unutrašnje krvarenje. Ronald Regan stupio je na dužnost predsednika SAD januara 1981. odlučan da se suprotstavi onome što je nazivao “carstvom zla”. Nekoliko nedelja kasnije, administracija je dobila uzorak biljke zagađene žutom kišom, koji je tajlandski vojnik pokupio blizu granice s Kambodžom. Privatna američka laboratorija analizirala je materijal iz Vašingtona i izvestila da su listovi i stablo biljke zagađeni neprirodno velikom količinom mikotoksina – veoma otrovnih supstanci koje se u maloj koncentraciji javljaju u nekim usevima ili se dobijaju iz gljiva. Vladini analitičari smatrali su da uzorak potkrepljuje tvrdnju da Sovjeti koriste biološko oružje, koja je već bila proizašla iz uzoraka krvi i izjava očevidaca. Ipak, Kroker i neki od stručnjaka za bube i gasove savetovali su opreznost. Tajlandski uzorak je važan, ali nije krunski dokaz, upozorio je Kroker. Reganov novi ministar spoljnih poslova, Aleksander M. Hejg mlađi gurao je dalje. Dana 1. septembra 1981. objavio je na konferenciji u zapadnom Berlinu da Sjedinjene Države imaju “materijalni dokaz” da eksponenti Moskve u jugoistočnoj Aziji koriste smrtonosne toksine i vode biološki rat. Optužbe su, ako su tačne, bile zapanjujuće i sugerisale su bezobzirno kršenje ugovora o klicama koje je daleko prevazilazilo ono što se možda dogodilo u Sverdlovsku. Hejgovi navodi su označili početak kontroverzne rasprave čiji će se odjeci čuti do kraja decenije i koja će podeliti stručnjake, vladine zvaničnike, čak i američke saveznike. Glavni kritičar bio je Meselson, zagovornik ugovora o biološkom oružju. Njegova bezbednosna čistota vojnog savetnika i naučna veličina doprinosili su njegovom ugledu. Tokom nekoliko godina Meselon i njegovi saradnici razvili su drugačiju teoriju, koju su mnogi stručnjaci i neki vladini funkcioneri smatrali prihvatljivom. Žućkasti uzorci iz jugoistočne Azije bili su zapravo osušeni pčelinji izmet, a ne talog od biološkog napada. A prisustvo mikotoksina bilo je iluzija, laboratorijska greška. Meselson je načinio rupe i u vladinoj teoriji o Sverdlovsku. Otkrio je svedoka kog su obaveštajne službe previdele, američkog profesora koji je živeo u Sverdlovsku po osnovu programa razmene i koji je rekao da se aprila 1979. nije dogodilo ništa neobično. Rasprava se zaoštravala. Neke Demokrate su iznele optužbe da Reganova administracija manipuliše obaveštajnim podacima kako bi stekla podršku za svoj stav prema Moskvi i za svoje troškove odbrane od više biliona dolara. Lederberg je od početka bio pozvan da učestvuje u raspravama oko Sverdlovska i žute kiše. Godine 1978. imenovan je za predsednika Univerziteta “Rokfeler” u Njujorku, jedne od vodećih ustanova zemlje na polju biomedicinskih istraživanja. Ali, željan da posegne van akademskog sveta, 1979. je stupio u Naučni odbor odbrane, grupu vrhunskih naučnika i industrijalaca koji su savetovali vojsku. Obaveštajni rukovodioci su žudeli da čuju mišljenje dobitnika Nobelove nagrade o Sverdlovsku, ali on je bio neodlučan. “Zaista nisam mogao da se odlučim”, priznao je. “Izgledalo je vrlo, vrlo sumnjivo, a Rusi nisu sarađivali i nisu obezbedili dokaze za informacije koje bi raščistile nedoumicu.” Lederberg je mislio da možda postoji neko nedužno objašnjenje, čak i ako se ispostavi da je moskovska priča o zagađenom mesu bila laž. Slučajno ispuštanje spora antraksa, rekao je, moglo je da se odigra tokom pokušaja isprobavanja odbrambene opreme. Ugovor je predviđao veliku širinu za takva istraživanja. “Ništa ne govori da se ne sme eksperimentisati sa sprejom antraksa u skromnoj meri”, rekao je. “Ako pokušavate da isprobate vakcinu protiv antraksa nanetog sprejom, možda morate da vršite eksperimente u kojima životinje izlažete bolesti.” Lederberg je rekao da ulazak u svet obaveštajaca nije na njega ostavio naročit utisak. “Oni pokupe svaku glasinu i pokušavaju da od nje načine nešto”, rekao je o analitičarima Reganovog doba. Spor oko sovjetskog biološkog pograma vukao je korene iz sukoba kultura biologa i obaveštajnih analitičara. Naučnici su uvežbani da rade isključivo na osnovu iskustvenih dokaza, ako je moguće izvučenih iz eksperimenata koje mogu da neposredno posmatraju i dokumentuju. Gotovo sve ostalo je sumnjivo. “Mi smo profesionalno sumnjičavi”, rekao je Meselson o naučnicima. “Ako morate da dobijete odgovor i spremni ste da preuzmete četrdeset odsto šansi da pogrešite, onda pitajte nekog drugog.” Obaveštajna analiza je veština isto koliko je to i nauka. Dokazi – izveštaji špijuna, delići prisluškivanih razgovora, satelitski snimci sa stotina kilometara visine – neizbežno su nekompletni i uvek otvoreni za različita tumačenja. Najbolja analiza tka razumnu priču iz međusobno različitih, ponekad protivrečnih izveštaja, brižno vodeći računa o tome šta je dokazano a u šta se sumnja. Neki od dokaza su posredni. Kroker je, na primer, davao veliki značaj sličnosti izjavama očevidaca iz Laosa, Kambodže, Avganistana i Jemena. Primitivni plemenski ljudi, udaljeni hiljadama kilometara, kao da su opisivali istu vrstu napada koje su vršili Sovjeti i njihovi saveznici. Slučaj sovjetskog nastavka rada na programu biološkog oružja je mozaik, tvrdio je, čiji je žuta kiša samo jedan deo. Zaključci obaveštajne analize liče na optužbe velike porote, koja optužuje bez dokaza jačeg od osnovane sumnje. Oni izazivaju rasprave češće nego što ih okončavaju. Sporovi mogu da besne godinama, a smiruju se tek kada obaveštajci regrutuju špijuna ili prebega koji im isporuči priču iznutra. Potreba za ljudskim obaveštajnim materijalom, poznatim kao HUMINT*, naročito je velika u proučavanju programa biološkog oružja, koji može lako da se sakrije po dopuštenim istraživačkim centrima. Spolja gledano, istraživanje odbrane od klica ne razlikuje se mnogo od razvoja biološkog oružja. -------------------------------------------------------------------------------- * Skraćenica za Office of Strategic Service. (prev.) * Skraćenica od Human Intelligence – ljudski obaveštajni materijal. Prev.