1. Policijski čamac usmerio je svetlo prema katranom premazanim stubovima i vodi, preobrazivši crn prizor u beo. Na drugoj strani zaliva ležala je Havana, nevidljiva, osim jednog jedinog niza svetiljki duž valobrana. Da nije bilo treperenja zvezda gore i svetlosti usidrenih brodova dole, luka bi bila obična mirna bara. Limenke od sokova, vrše za rakove, plovci za pecanje, dušeci i stiropor obrastao algama plutali su na vodi dok je istražiteljski tim Policía Nacional de la Revolución sevao blicevima fotografišući mesto zločina. Arkadij, u kašmirskom kaputu, čekao je s kapetanom Arkosom, čovečuljkom okruglim kao burence, utegnutim u vojnu uniformu, i narednikom Lunom, krupnim, crnim i ćoškastim. Detektivka Osorio, sitna smeđa ženica u plavoj policijskoj uniformi, prostrelila je Arkadija dugim pronicljivim pogledom. Kubanac po imenu Rufo bio je prevodilac ruske ambasade. „Vrlo je jednostavno“, preveo je kapetanove reči. „Vidite telo, identifikujete telo i onda idete kući.“ „Zvuči jednostavno.“ Arkadij se trudio da bude ljubazan, iako se Arkos držao kao da je svaki kontakt s Rusima zarazan. Na licu Osoriove spajale su se oštre crte dovitljive osobe i ozbiljan izraz dželata. Rufo rastumači ono što je rekla: „Detektivka kaže da je ovo kubanski metod, a ne ruski ili nemački. Kubanski metod. Videćete.“ Arkadij je do sada malo šta video. Samo što je stigao na aerodrom utonuo u tamu kada ga je Rufo poveo sa sobom. U taksiju kojim su krenuli ka gradu Rufo je preko mobilnog primio poziv zbog kojeg su skrenuli ka zalivu. Arkadij je već imao osećaj da nije ni dobrodošao niti omiljen. Rufo je nosio raskopčanu havajsku košulju i pomalo je podsećao na ostarelog, omekšalog Mohameda Alija. „Detektivka se nada da vam ne smeta što ćete naučiti kubanski metod.“ „Unapred se tome radujem.“ Arkadij je bio uljudan gost u svakom pogledu. „Pitajte je, molim vas, kada je telo otkriveno?“ „Pre dva sata, iz čamca.“ „Ambasada mi je juče poslala poruku da je Pribljuda u nevolji. Zašto su to rekli pre nego što ste pronašli telo?“ „Kaže da pitate ambasadu. Svakako nije očekivala islednika.“ Činilo se da je ovde na kocki profesionalna čast i Arkadij se osetio prilično deklasirano. Kao Kolumbo na palubi, kapetan Arkos je nestrpljivo osmatrao mrak, s Lunom kao vernom i nezgrapnom senkom pored sebe. Osoriova je postavila nogare i razvukla traku na kojoj je pisalo NO PASEO. Kada je stigao policajac na motociklu, s belom kacigom na glavi i čizmama s mamuzama na nogama, podviknula mu je glasom koji bi i čelik presekao. Čim je traka odmotana, odnekud se uz nju pojaviše nekakvi ljudi u majicama. Šta je to u nasilnoj smrti privlačnije i od snivanja?, pitao se Arkadije. Posmatrači su većinom bili tamnoputi; Havana je bila više afrička nego što je Arkadij očekivao, iako su natpisi na majicama bili američki. Neko pored trake je nosio radio s kog se čula pesma: „La fiesta no es para los feos. Qué feo es, seńor. Super feo, amigo mío. No puedes pasar aquí, amigo. La fiesta no es para los feos.”1 „Šta to znači?“, pitao je Arkadij Rufa. „Pesma? Kaže: ’Fešta nije za ružne. Izvini, prijatelju moj, ne možeš ući.’“ Ipak sam ovde, pomislio je Arkadij. Na nebu se pojavio srebrnast trag pare, a usidreni brodovi su počinjali da se naziru tamo gde su se koji trenutak ranije videla samo svetla. Na suprotnoj strani, valobran i velike kuće Havane izranjali su iz vode, pristanište se prostiralo, kranovi su se osovljavali na noge duž unutrašnjosti zaliva. „Kapetan je osetljiv čovek“, rekao je Rufo, „ali ko god da je njegovu poruku protumačio ne baš sasvim tačno, evo vas ovde, a tu je i telo.“ „Dakle, nije moglo bolje da se dogodi?“ „Na izvestan način, da.“ Osoriova je naredila ljudima u čamcu da se povuku da ne bi zapljuskivali telo. Pod svetlima s čamca i nebom u zoru, lice joj se zarilo. Rufo reče: „Kubanci ne vole Ruse. Nema to veze s vama, jednostavno, ovde nije dobro za Ruse.“ „A gde je za njih dobro?“ Rufo je slegao ramenima. Ova strana luke, ovakva kakvom ju je Arkadij sada video, ličila je na selo. Padina obrasla bananinim palmama nadvijala se iznad napuštenih kuća okrenutih ka nečemu što je pre bilo betonski ivičnjak nego pravi valobran između dokova za istovar uglja i pristaništa za trajekt. Drveni mostić poduprt crnim stubom zarobljavao je sve što bi doplutalo do njega. Dan će biti topao. Mogao je to da namiriše. „Vaya a cambiar su cara, amigo. Feo, feo, feo como horror, seńor.“2 U januaru bi u Moskvi sunce puzalo kao bleda svetiljka iza pirinčanog papira. Ovde je bilo kao baklja koja žuri i pretvara vazduh i zaliv u ogledala, najpre boje nikla, a posle u treperavo, ustalasano ružičasto. Mnogo šta je iznenada postalo vidljivo. Slikoviti trajekt koji se spremao za iskrcavanje. Ribarski čamčići vezani gotovo nadohvat ruke. Arkadij opazi da u selu iza njega ne rastu samo bananine palme; sunce je otkrilo i kokosovo drveće, hibiskus, crvena i žuta stabla. U vodi oko stubova ukazaše se naftne šare nalik paunovom perju. Naređenje detektivke Osorio da se počne snimanje video-kamerom bilo je znak posmatračima da se nagnu preko trake. Pristanište se ispunilo putnicima s trajekta, sva lica su se okretala ka stubovima, gde je pod brzo promičućom svetlošću plutalo telo, crno i naduveno, kao i unutrašnja guma na kojoj je počivalo. Kako se telo nadulo, košulja i šorc su popucali. Ruke i noge su lelujale u vodi; peraje na nozi bi se povremeno zanjihalo. Glava je bila bezoka i naduvana kao crni balon. „Gumar“, rekao je Rufo Arkadiju. „Gumar je ribar koji lovi sedeći u unutrašnjoj gumi. Zapravo u ribarskoj mreži prostrtoj preko gume. Kao u visećem krevetu. To je vrlo dovitljivo, vrlo kubanski.“ „Unutrašnja guma je njegov čamac?“ „Bolji nego pravi čamac. Pravom treba nafte.“ Arkadij je razmotrio tu mogućnost. „Mnogo bolji.“ Ronilac u mokrom odelu kliznuo je iz policijskog čamca, dok se jedan policajac u gumenim ribarskim čizmama spustio s valobrana. Koprcali su se i gazali preko vrša za rakove i dušeka iz kojih su izbile opruge, svesni skrivenih eksera i septičke vode, da bi priterali unutrašnju gumu u ugao da ne otpluta. S valobrana je bačena mreža, koju su rastegli ispod gume da bi je podigli zajedno s telom. Do sada ni Arkadij ne bi učinio ništa drugačije. Ponekad su događaji samo pitanje sreće. Ronilac je zakoračio u rupu i spustio se pod vodu. Izronio je, zagrcnut, uhvatio se najpre za unutrašnju gumu, a onda za stopalo koje je visilo preko nje. Stopalo je otpalo. Guma pritisnuta na oprugu dušeka pukla je i počela da se izduvava. Dok se stopalo pretvaralo u želatinastu masu, detektivka Osorio dozivala je policajca da ga dobaci na obalu. Klasičan sukob između vlasti i vulgarne smrti, pomisli Arkadije. Posmatrači duž trake tapšali su i smejali se. Rufo reče: „Vidite, obično je naš nivo kompetencije prilično visok, ali Rusi imaju ovakav uticaj. Kapetan vam nikada neće oprostiti.“ Dok je kamera nastavljala da snima debakl, i drugi detektiv skočio je u vodu. Arkadij se nadao da je sočivo uhvatilo zrake izlazećeg sunce na prozorima trajekta. Guma je tonula. Jedna ruka se odvojila. Osoriova se dovikivala s onima na policijskom čamcu. Što se čovek u vodi očajnije trudio da spase situaciju, utoliko je ona postajala gora. Kapetan Arkos je izdavao naređenja za podizanje tela. Pri roniočevom pokušaju da fiksira glavu, lice se pod pritiskom njegovih ruku pretvaralo u tečnost i klizilo s lobanje kao kožica sa zrna grožđa, dok se sama lobanja sasvim odvojila od vrata; bilo je to kao da pokušavaš da podigneš čoveka koji perverzno svlači deo po deo svog tela, ne stideći se smrada svog truljenja u poodmakloj fazi. Pelikan je preletao nebo, crven kao flamingo. „Mislim da će identifikacija biti malo komplikovanija nego što je kapetan zamišljao“, reče Arkadij. Ronilac je žonglirao lobanjom i vilicom koju je uhvatio čas pošto se odvojila, dok su detektivi navrat-nanos gurali preostale pocrnele i naduvene udove u smežuranu gumu. „Feo, tan feo. No puedes pasar aquí, amigo. Porque la fiesta no es para los feos.“3 Ritam je bio... koja bi reč odgovarala?, pitao se Arkadije. Neumoljiv. Preko zaliva zlatna kupola je izgledala kao da plamti, a kuće Malekona počinjale su da pokazuju svoje neverovatne boje – limun-žutu, ružičastu, kraljevsku purpurnu, marinskoplavu. Zaista divan grad, pomislio je. Svetlost s visokih prozora sale za autopsiju Instituta za sudsku medicinu padala je na tri stola od nerđajućeg čelika. Na stolu s desne strane ležali su gumarev torzo i otpali delovi tela složeni kao drevna statua izvučena u parčićima iz mora. Uz zidove su se ređali emajlirani ormarići, merdevine, rendgenska ploča, lavabo, police s uzorcima, rashladna komora, frižider, kofe. Na podijumu iznad, gde su bile polukružno poređane stolice za posmatrače, ovog puta su jedino Rufo i Arkadij zauzeli mesta. Arkadij je tek sad primetio ožiljak na Rufovom čelu. „Kapetan Luna bi više voleo da posmatrate odavde. Doktor Blas će obaviti pregled.“ Rufo je nestrpljivo čekao dok Arkadij nije shvatio da bi trebalo nekako da reaguje. „Onaj doktor Blas?“ „Baš taj.“ Blas je imao kicošku špansku bradicu i nosio je gumene rukavice, zaštitne naočare, zelenu kecelju. Tek kada je zadovoljno utvrdio da pred sobom ima relativno kompletno telo, pristupio je merenju i temeljitoj potrazi za ožiljcima i tetovažom, što je bio pipav zadatak s obzirom na to da je koža težila da sklizne gde god da se dotakne. Uobičajena autopsija mogla je da potraje dva sata, ali i četiri. Na levom stolu, detektivka Osorio i dvojica tehničara pretraživali su probušenu unutrašnju gumu i ribarsku mrežu; telo je doneto upleteno u njih iz straha da se još više ne ošteti. Kapetan Arkos je stajao sa strane, a Luna korak iza. Arkadij pomisli kako je Lunina glava okrugla i zatupasta kao crna pesnica s pocrvenelim očima. Osoriova je već pronašla vlažan svitak američkih dolara i privezak s ključevima u probušenoj plastičnoj kesici. Otisci prstiju nisu mogli da se zadrže na kesici, pa je ključeve odmah otpremila po jednom policajcu. Bilo je neke privlačne energičnosti i prefinjenosti kod Osoriove. Okačila je mokru majicu, šorc i donji veš na vešalice koje su visile na šipki. Dok je radio, Blas je saopštavao komentare u mikrofon, prikačen štipaljčicom za rever mantila. „Možda dve nedelje u vodi“, prevodio je Rufo. „Bilo je toplo i padala je kiša, velika vlažnost. Čak i za ove krajeve“, dodao je. „Jeste li posmatrali autopsiju nekad ranije?“, upitao je Arkadij. „Ne, ali uvek sam bio radoznao da to vidim. I, naravno, čuo sam za doktora Blasa.“ Autopsija na telu u poodmakloj fazi truljenja bila je delikatan posao, kao disekcija meko kuvanog jajeta. I pored naduvene grudne i stomačne duplje, pol je i dalje bio očigledan, ali ne i godine, rasa niti visina, niti se mogla ustanoviti težina vodom ispunjenog tela ili uzeti otisci s do koske izgrizenih prstiju kojima na rukama posle jednonedeljnog boravka u vodi. Onda je tu bio i pritisak gasa usled hemijskih promena. Kada je Blas probušio abdomen, jak mlaz je prsnuo uvis, a kada je preko grudi pa sve do prepona napravio rez u obliku slova Y, talas crne vode i tečne materije je preplavio sto. Tehničar je kofom spretno uhvatio utrobu čim je isplivala. Smrad truleži – kao kada u močvari zabodeš lopatu u gas – proširio se i ispunio čitavu prostoriju, ali i noseve i usta svih prisutnih. Arkadiju je bilo drago što je svoj skupi kaput ostavio u kolima. Nakon prve traume zbog smrada – pet minuta, ne više – olfaktorni nervi su mu bili traumatizovani i otupeli, i već je kopao duboko po džepu u potrazi za cigaretama. Rufo reče: „Ovo odvratno smrdi.“ „Ruski duvan.“ Arkadij je napunio pluća dimom. „Hoćete jednu?“ „Ne, hvala. Boksovao sam u Rusiji kada sam bio u nacionalnom timu. Mrzeo sam Moskvu. Hranu, hleb i, najviše od svega, cigarete.“ „Ne volite ni Ruse?“ „Ruse volim. Neki od mojih najbližih prijatelja su Rusi.“ Rufo se nagnuo da bolje vidi dok je Blas otvarao grudi da bi mogle da se snime kamerom. „Doktor je odličan. S obzirom na brzinu kojom rade, imaćete vremena da stignete na avion. Nećete čak morati ni da prenoćite ovde.“ „Zar neće ambasada da pravi gužvu u vezi s ovim?“ „Rusi ovde? Ne.“ Blas je pljusnuo kašastu masu srca na zaseban poslužavnik. „Nadam se da ne mislite da su suviše neosetljivi“, reče Rufo. „O, ne.“ Da budemo pošteni, koliko se Arkadij sećao, Pribljuda je znao da pretura po telima s oduševljenjem vepra pred gomilom žirova. „Zamisli kako je bilo iznenađeno jadno kopile“, rekao bi Pribljuda. „Smuca se naokolo, gleda u zvezde, i onda tras, mrtav je.“ Arkadij je zapalio cigaretu na cigaretu i povukao dim tako oštro da su mu oči zasuzile. Pomisli kako u ovom trenutku svog života zna više mrtvih nego živih ljudi, što je svakako bio pogrešan odnos snaga. „Jezike sam naučio putujući s timom“, reče Rufo. „Posle boksa, bio sam ambasadin vodič za grupe pevača, muzičara, plesača i intelektualaca. Nedostaju mi ti dani.“ Detektivka je metodično složila predmete koje je mrtvi čovek bio poneo na more: termos, kutiju od pruća, plastične kese sa svećama, namotaje trake i jakog konca, udice i rezervni konopac. Obično, patolog bi zasekao ispod linije kose i sljuštio čelo preko lica da bi došao do lobanje. Kako su u ovom slučaju i čelo i lice već bili skinuti i plovili negde po zalivu, Blas je neposredno upotrebio kružnu testeru da stigne do mozga, već napadnutog crvima što su Arkadija podsetili na makarone koje je servirao Aeroflot. Pošto ga je obuzela mučnina, Rufo ga je poveo do majušnog toaleta koji je imao vodokotlić s lancem, gde je ovaj povratio, tako da možda na kraju i nije bio toliko oguglao, pomisli. Možda je upravo dosegnuo svoje granice. Rufo je otišao i Arkadij je, vraćajući se sam do sale za autopsije, prošao pored prostorije naparfemisane formaldehidom i ukrašene anatomskim dijagramima. Na stolu su dva stopala sa žutim noktima virila ispod čaršava. Između nogu je ležao ogroman špric, povezan cevima s kadicom tečnosti za balzamovanje na podu. Ta tehnika se koristila u najmanjim, najprimitivnijim ruskim selima kada bi se električne pumpe pokvarile. Igla šprica je bila posebno dugačka i uska da bi prodrla u arteriju, koja je bila tanja od vene. Između stopala su bile gumene rukavice i još jedan špric u neotvorenoj plastičnoj vrećici. Arkadij je ćušnuo kesicu u džep svog sakoa. Kada se vratio na svoje mesto, Rufo ga je čekao s kubanskom cigaretom za oporavak. Do tada, mozak je bio izmeren i odložen, dok je doktor Blas spajao glavu s vilicom. Iako je Rufov upaljač bio od onih plastičnih što se ne pune, rekao je da ga je do tada punio dvadeset puta. „Kubanski rekord je više od sto.“ Arkadij je zagrizao cigaretu i udahnuo. „Koja je ovo vrsta?“ „Popular. Crni duvan. Dopada ti se.“ „Savršena je.“ Arkadij ispusti oblačić dima, plav kao izduvni gas neispravnih kola. Rufova ruka mu je stiskala rame. „Opusti se! Stigli smo do kostiju, prijatelju moj.“ Policajac koji je uzeo ključeve od Osoriove se vratio. Na drugom stolu je Blas, nakon što je izmerio lobanju vertikalno i preko obrva, prostro maramicu i temeljito istrljao zube četkicom. Arkadij je dodao Rufu tabelu zuba koju je doneo iz Moskve (istražiteljska mera predostrožnosti), a vozač je odneo koverat dole Blasu, te on sistematično uporedi izbeljeni osmeh s numerisanim krugovima tabele. Pošto je završio, razmenio je kratko mišljenja s kapetanom Arkosom, koji nešto zadovoljno promrmlja i pozva Arkadija da siđe u salu. Rufo je prevodio. „Ruski državljanin Sergej Sergejevič Pribljuda stigao je u Havanu pre jedanaest meseci kao ataše ruske ambasade. Znali smo, naravno, da je bio pukovnik KGB-a. Izvinite, nove Federalne službe bezbednosti, FSB.“ „Potpuno svejedno“, reče Arkadije. Kapetan – a za njim i Rufo – nastavi. „Pre nedelju dana ambasada nas je informisala da je Pribljuda nestao. Nismo očekivali da pozovu starijeg inspektora iz moskovske istražne kancelarije. Možda člana porodice, ništa više.“ Arkadij je razgovarao s Pribljudinim sinom, koji je odbio da dođe u Havanu. Morao je da vodi piceriju, što je bila važnija obaveza. Rufo je nastavio. „Srećom, kapetan kaže, danas izvedena identifikacija pred vašim očima jednostavna je i nedvosmislena. Kapetan kaže da je ključ koji je pronađen među stvarima odnesen do stana čoveka koji je nestao i njime su otključana vrata. Na osnovu ispitivanja tela izvađenog iz zaliva, doktor Blas procenjuje da se radi o belcu starom između pedeset i šezdeset godina, visokom sto šezdeset pet centimetara, teškom devedeset kilograma, koji se u svakom pogledu podudara s nestalim čovekom. Štaviše, zdravstveni zubni karton ruskog državljanina Pribljude, koji ste vi sami doneli, pokazuje veštačku krunu na donjem kutnjaku. Odgovarajući kutnjak u pronađenoj lobanji je od čelika, što je, prema mišljenju doktora Blasa, prema kapetanovim rečima, tipično ruski zubarski rad. Slažete li se?“ „Na osnovu ovoga što vidim, da.“ „Doktor Blas kaže da ne nalazi povrede ili slomljene kosti, nema znakova nasilja niti bilo kakvih neprirodnih radnji. Vaš prijatelj je umro prirodnom smrću, možda od napada aneurizme ili srčanog udara, bilo bi gotovo nemoguće precizno odrediti od čega ako je telo u ovakvom stanju. Doktor pretpostavlja da se nije dugo mučio.“ „To je baš ljubazno od njega.“ Iako je doktor izgledao više samozadovoljno nego saosećajno. „Kapetan pita da li prihvatate zapažanja ove autopsije.“ „Voleo bih da razmislim o tome.“ „Pa, prihvatate zaključak da je izvučeno telo telo ruskog državljanina Pribljude?“ Arkadij se okrenuo ka stolu za obdukciju. Ono što je nekada bio nadut leš sada je bilo iskasapljena i opustošena masa. Naravno, nije bilo ni lica niti očiju za identifikaciju, a kosti prstiju nisu imale otiske, a ipak je neko živeo u tom uništenom telu. „Mislim da je guma u zalivu čudno mesto za nalaženje ruskog državljanina.“ „Kapetan kaže da svi to misle.“ „Hoće li onda biti istrage?“ Rufo reče: „Zavisi.“ „Od čega?“ „Od mnogo faktora.“ „Kao što su?“ „Kapetan kaže da je vaš prijatelj bio špijun. Ono što je on radio kada je umro nije bilo bezazleno. Kapetan pretpostavlja da vaša ambasada neće tražiti da se bilo šta preduzme. Mi smo ti koji bi mogli da naprave od ovoga međunarodni incident, ali iskreno, nije vredno truda. Sprovešćemo istragu kad mi to budemo želeli, na svoj način, iako u ovom Specijalnom periodu Kubanci ne mogu sebi da dopuste rasipanje sredstava na ljude za koje se otkrilo da su nam neprijatelji. Da li ste sada razumeli šta hoću da kažem?“ Rufo zastade kad je Arkos ugrabio sekundu da se pribere. „Kapetan kaže da istraga zavisi od mnogih činilaca. Položaj naših prijatelja u ruskoj ambasadi mora da se ima u vidu pre nego što se preduzmu preuranjeni koraci. Jedino pitanje u vezi s tim jeste identifikacija stranog državljanina koji je umro na kubanskoj teritoriji. Prihvatate li da je to ruski građanin Sergej Pribljuda?“ „Mogao bi da bude“, reče Arkadij. Doktor Blas je uzdahnuo, Luna duboko uhvati vazduh, a Osoriova je odmeravala težinu ključeva na svom dlanu. Arkadij ne uspe da se ne oseti kao glumac u teškoj ulozi. „Verovatno jeste, ali ne mogu definitivno da zaključim da je to Pribljudino telo. Nema lica, nema otisaka prstiju, a veoma sumnjam da ćete moći da utvrdite krvnu grupu. Sve što imate je zubni karton i jedna kruna. Mogao bi biti neki drugi Rus. Ili jedan od hiljade Kubanaca koji su išli Rusiju. Ili Kubanac kome je zube popravljao u Rusiji obučen kubanski zubar. Verovatno ste u pravu, ali to nije dovoljno. Otvorili ste Pribljudina vrata ključem. Da li ste pogledali unutra?“ Doktor Blas upita na precizno izgovaranom ruskom: „Da li ste iz Moskve doneli još nešto za identifikaciju?“ „Samo ovo. Pribljuda je to poslao pre mesec dana.“ Arkadij iz korica s pasošem iskopa fotografiju tri čoveka koji stoje na plaži i škilje u kameru. Jedan je bio crn kao ugalj. Držao je podignutu blistavu ribu u bojama duge, na divljenje dvojice belaca, nižeg čoveka obeštećenog čitavim tornjem kose nalik čeličnoj vuni i, delom zaklonjenog drugima, Pribljude. Iza njih su bili voda, špic plaže, palme. Blas je dobro osmotrio fotografiju i pročitao natpis pozadi. „Jaht-klub Havana.“ „Postoji li takav klub?“, upitao je Arkadij. „Postojao je pre revolucije“, rekao je Blas. „Mislim da se vaš prijatelj šalio.“ Rufo reče: „Kubanci vole grandiozne natpise. ’Član Udruženja alkoholičara’ može biti ime za prijatelja za kafanskim stolom.“ „Ostali mi ne izgledaju kao Rusi. Možete da umnožite ovu fotografiju i da je razdelite.“ Slika je došla do Arkosa, koji je tutnu nazad u Arkadijeve ruke kao da je zarazna. Rufo reče: „Kapetan kaže da je vaš prijatelj špijun, da špijuni loše završavaju, kao što i zaslužuju. Ovo je tipično ruski, pravite se da pomažete, a onda zarijete Kubi nož u leđa. Ruska ambasada šalje svog špijuna, a kada on nestane, traži od nas da ga nađemo. Pošto ga nađemo, odbijate da ga identifikujete. Umesto da sarađujete, vi zahtevate istragu, kao da ste i dalje gospodari, a Kuba vaša marioneta. Kako to više nije slučaj, možete da vratite ovu sliku u Moskvu. Ceo svet zna za rusku izdaju kubanskog naroda i, dobro, on kaže još toga u tom smislu.“ Toliko je Arkadij i sam shvatio. Kapetan se izgleda spremao da pljune. Rufo gurnu Arkadija. „Mislim da je vreme da idemo.“ Detektivka Osorio, koja je ćutke pratila razgovor, iznenada otkri prisutnima svoj tečni ruski. „Da li je uz sliku stiglo i pismo?“ „Samo razglednica na kojoj šalje pozdrave“, rekao je Arkadije. „Bacio sam je.“ „Idiota“, rekla je Osoriova, što se niko nije mučio da prevede. „Sreća što idete kući, nemate mnogo prijatelja ovde“, reče Rufo. „Ambasada kaže da vas smestim u apartman do poletanja aviona.“ Vozili su se pored kamenih gradskih trospratnica, koje je Revolucija pretvorila u znatno šarenije kulise sloma i propadanja, mermernih kolonada prefarbanih prvom bojom koja se našla pri ruci – zelenom, ultramarin, šartrez. I to ne običnom zelenom, nego treperećim spektrom, bojama mora, limete, palmi i bakarne patine. Kuće su se plavele kao tirkizni prah, bazeni puni vode, nebo-plava fasada se ljuštila, a gornji spratovi su bili oživljeni balkonima s raskošnim ogradama od kovanog gvožđa i ulepšani kavezima s kanarincima, rumenim pevcima, okačenim biciklima. Čak su i bedna ruska kola bila raznolikih boja, a ljudi su, ako im je odeća i bila ofucana, većinom imali usporenu gracioznost i boju velikih mačaka. Zastali su kod tabli koje su nudile guava pastu, kolače, gomolj i voće. Jedna devojka je rendala led koji bi onda našarala crvenim i zelenim sirupom, druga je prodavala slatkiše iz šatorčića od gaze. Bravar je okretao pedale bicikla da bi pokrenuo brusilicu; nosio je naočare za varenje, a strugotina je letela oko njega dok je vozio u mestu. Muzika s radija koji je visio na dršci ručnih kolica lebdela je u vazduhu. „Da li je ovo put do aerodroma?“, upitao je Arkadij. „Let je sutra. Zimi obično ima samo jedan let Aeroflota nedeljno, pa ne žele da ga propustite.“ Rufo je spustio prozor. „Fuj, smrdim gore nego tvor.“ „Autopsije ostaju uz tebe.“ Arkadij je ostavio svoj kaput van sale za autopsije i sada ga je odmicao od papirne kese u kojoj su bile Pribljudine stvari. „Ako doktor Blas i detektivka Osorio govore ruski, zašto ste vi došli?“ „Bilo je vreme kada je bilo zabranjeno govoriti engleski. Sada je ruski tabu. U svakom slučaju, ambasada je želela da neko bude uz vas dok ste s policijom, ali neko ko nije Rus. Znate, nikad nisam upoznao nekog ko je tako brzo postao nepopularan kao vi.“ „I to je nekakva izuzetnost.“ „Ali, sada kada ste ovde, trebalo bi da uživate. Da li biste voleli da vidite grad, da odete na kafu u Havana libre? To je nekada bio Hilton. Imaju restoran na krovu s fantastičnim pogledom. I služe jastoga. Samo državnim restoranima je dozvoljeno da služe jastoga, koji spada u državnu imovinu.“ „Ne, hvala.“ Pomisao na otvaranje jastoga posle autopsije nije baš bila naročito prijatna. „Ili paladar, privatni restoran. Oni su mali, dozvoljeno je samo dvanaest stolica, ali je hrana izvrsna. Ne?“ Možda Rufo nije imao priliku da suviše često večera napolju, ali Arkadij je osećao da ne bi podneo čak ni da gleda dok drugi jedu. „Ne. Kapetan i narednik su bili u zelenim uniformama, detektivka u sivoplavoj. Zašto to?“ „Ona je iz Narodne policije, a oni pripadaju Ministarstvu unutrašnjih poslova. Mi ih kraće zovemo minunpovci. Policija je podređena Minunpu.“ Arkadij klimnu glavom; i u Rusiji je milicija bila pod istim ministarstvom. „Ali Arkos i Luna obično ne rade na slučajevima ubistva?“ „Mislim da ne.“ „Zašto je kapetan onako govorio o ruskoj ambasadi?“ „U pravu je. U stara vremena Rusi su se ponašali kao gospodari. Čak i sada, da bi kubanska policija postavljala pitanja u ambasadi, potrebno je da se dostavi diplomatska nota. Ponekad ambasada sarađuje, a ponekad ne.“ Ulicama su se većinom kretale ruske lade i moskviči koji su rasipali naokolo izduvne gasove, a onda, gegajući se nespretno kao dinosaurus, pojavila bi se poneka američka kola iz doba pre Revolucije. Rufo i Arkadij su izašli pred dvospratnicom, ukrašenom kao plava egipatska grobnica sa skarabejima, simbolima ankha4 i u gipsu izrađenim lotosima. Jedna kola, podignuta na betonske blokove umesto točkova, stajala su na samom ulazu u zgradu. „Ševrolet iz ’57.“ Rufo zaviri u opustošenu unutrašnjost kola, nagnu se i pređe rukom preko umrljane boje. Onda je prešao pozadi. „Repno peraje.“ Pa do prednjeg branika. „I grudi.“ Po ključevima od kola u kesici sa stvarima Arkadij je znao da je Pribljuda imao ladu. Na ruskim kolima nije bilo grudi. Kako su ušli i krenuli uz stepenice, vrata stana u prizemlju se odškrinuše taman da žena u kućnoj haljini može da prati njihovo napredovanje. „Nastojnica?“, upitao je Arkadije. „Njuškalo. Ne brini, noću gleda televiziju i ne čuje ništa.“ „Ja se večeras vraćam.“ „Tako je.“ Rufo je otključao vrata stana na spratu. „Ovo je stan protokola koji ambasada koristi za dostojanstvenike u poseti. Dobro, niže dostojanstvenike. Ne mislim da je ovde ikoga bilo u poslednjih godinu dana.“ „Dolazi li neko iz ambasade da popriča o Pribljudi?“ „Jedini koji želi da priča o Pribljudi si ti. Voliš cigare?“ „Nikada nisam pušio cigaru.“ „Pričaćemo o tome kasnije. Vratiću se u ponoć da te odvedem na avion. Ako misliš da je let do Havane bio dug, čekaj dok ne kreneš nazad za Moskvu.“ Stan je od nameštaja imao garnituru krem-zlatnih trpezarijskih stolica, stočić sa servisom za kafu, pohabanu sofu, crveni telefon, policu za knjige s naslovima kao što je La Amistad Ruso-cubana5 i Fidel y Arte,6 poduprte erotičnim držačima za knjige od mahagonija. U isključenom frižideru bila je vekna Bimbo hleba na kojoj se uhvatila buđ. Klima-uređaj se pokvario i pokazivao je ugljenisane tragove strujnog udara. Arkadij pomisli kako i sam na sebi ima poneki ugljenisani trag. Svukao se i istuširao u kabini obloženoj pločicama koje su propuštale vodu kroz svaku moguću poru i sprao smrad autopsije s kože i iz kose. Osušio se parčetom peškira koji su mu ostavili, ispružio se na krevetu pokrivši se kaputom i u tami spavaće sobe slušao glasove i muziku koji su dopirali spolja kroz zatvorene prozorske kapke. Sanjao je da lebdi među ribama koje se igraju u Havanskom zalivu. Sanjao je da je avion poleteo za Moskvu, ali se nije prizemljio, već su samo kružili u noći. S ruskim avionima se to ponekad događalo, ako su bili toliko stari da instrumenti otkažu. Ali, lako je moglo biti i nešto drugo. Ako bi pilot sleteo iz drugog pokušaja, obračunala bi mu se dodatna potrošena količina goriva, pa su sletali iz prvog, ovako ili onako. Bili su ili preopterećeni ili nisu imali dovoljno goriva. S njim je bilo i jedno i drugo. Kruženje je izgledalo primamljivo.