Uvod _______________________ Troje mogu čuvati tajnu, ako su dvoje od njih mrtvi. – Bendžamin Frenklin Leto, 1996. godine DOŠAO SAM da gledam kako umire. Glava mu je duboko utonula u sredinu jastuka, bio je zlokobno žut u licu, a tanušni kapci bili su mu zatvoreni. Na njegovo slabo telo bila je priključena infuzija i monitor za praćenje rada srca, a vene na njegovim rukama bile su tamnoljubičaste boje. Preko grudi je bio pokriven tankom plavom tkaninom; dugačke, mršave ruke, ležale su ravno preko grudi. Disao je sporo, moglo se čuti kako vazduh prolazi iz grla u nos, a skoro stvaran miris smrti lebdeo je po sobi kao magla iznad okeana. Premestio sam ružnu metalnu stolicu pored hladnog radijatora i seo, leđima okrenut tamnom gradskom nebu. Bilo je kasno, odavno je prošlo vreme za posetu, ali su mi dežurne bolničarke dopustile da ostanem, za trenutak prenebragavajući pravila za čoveka na umoru iz sobe 617B, što je veoma podsećalo na neobavezno ponašanje kome je on pribegavao kako bi ignorisao zahteve društva, u dobrom delu svog života. Ulazile su u pravilnim vremenskim razmacima, prolazeći pored dva čuvara koji su uštogljeno sedeli ispred vrata, a njihove uštirkane bele uniforme bile su zategnute preko blago proširenih kukova. Merile su mu krvni pritisak, proveravale infuziju i davale mu lekove protiv bolova tankim iglama koje su vadile iz prednjih džepova svojih uniformi. U bolnici se nalazio već četiri nedelje i već su dva puta pozivali sveštenika da ga ispovedi. ‘Ako se izvuče i budem vam ponovo potreban, samo pozovite parohiju’, rekao je sveštenik hrapavim glasom, zvučeći više nego željan da završi Božji posao. ‘Nalazi se odmah iza ugla.’ ‘Bili ste ovde dva puta’, rekao sam što sam obzirnije mogao ‘To je više nego dovoljno.’ ‘Mora da umre u miru.’ Sveštenik je pogledao preko kreveta, a ruke sa kožom obolelom od psorijaze tresle su mu se dok je pridržavao ljubičastu odeždu ‘On bi to želeo.’ ‘Ne’, rekao sam mu, gledajući čoveka na umoru. ‘Mislim da ne bi.’ ODLAZIO SAM u bolnicu svake noći, izlazio sa posla odmah posle šest, svraćao do stana da se istuširam i presvučem, a onda pešačio deset blokova na sever, zaustavljajući se samo da kupim veliku salatu i dve šolje kafe u grčkom restoranu koji se nalazio preko puta odeljenja intenzivne nege. Sedeo sam pored njegovog kreveta, dok je svetlost sa utišanog televizora iznad nas treperila preko naših lica, a zvuci ulice se mešali sa pištanjem i zujanjem monitora na koje je bio priključen. Ponekad bih osetio kako mi suze teku niz obraze, dok sam posmatrao kako život ističe iz njegovog nekada tako jakog tela. Ponekad bi me obuzeo talas besa, živa podsećanja na zlo koje je naneo onima koji su se usudili da mu se suprotstave. Koliko je meni bilo poznato, bio sam jedini kome je bilo stalo da li je on živ ili mrtav. Ležao je u tom krevetu pateći od jednog od najsurovijih udaraca sudbine: nadživeo je i svoje neprijatelje i svoje prijatelje. Deca su ga posećivala ponekad, zabrinuta više za budući priliv gotovine nego za njegove poslednje dane. Svi su me posmatrali sa nepoverenjem, sumnjajući u moju vezu sa njihovim ocem, ljubomorni na vreme koje sam provodio sa njim, pitajući se zašto je odabrao da sa mnom podeli svoje tajne. Imao je dve ćerke i sina, svi su bili odrasli i imali svoje porodice. Odrasli su bez novčanih briga, ali komfor predgrađa, obrazovanje u privatnim školama, putovanja u Evropu i pozamašan džeparac odavno su zamenili čvrstu ruku i ljubav njihovog oca. Ostalo je malo uspomena koje su sada mogle da ih vežu i nisu imali šta da rade u ovim trenucima, osim da sede, bulje u prazno i odu tiho, kao što su i došli. Razmenjivali smo poglede i klimanje glavom, nikada reči, a ono što nam je bilo zajedničko ležalo je u krevetu koji nas je razdvajao. Bio je to prostor koji se činio širok i hladan kao reka, jer smo poznavali potpuno drugačija lica istog čoveka. Pitao sam se kako bi mi bilo na njihovom mestu, da znam ono što oni znaju i osećam ono što oni osećaju. Plašili su se da ga dodirnu ili zagrle, nemoćni da puste suzu zbog njegove neizbežne smrti. Izgledalo je to kao grub način da se korača kroz život i taj napor se očitavao na njihovim licima, dok su kao stene sedeli oko oca koga nisu imali prilike da zavole. Jedva su čekali da umre. * * * PROŠLO JE skoro pune četiri nedelje. Hodao sam bolničkim hodnikom, držeći šolju kafe u desnoj ruci, a sada već dobro poznati zvuci sa sprata mešali su se u noć kao nekakav beli šum. Iza sebe sam začuo zvuk zvona na liftu koji je dolazio na sprat, okrenuo sam se i video kako iz njega izleće Dejvid, starčev sin, vrata i ramena mokrih od jake kiše koja je napolju padala. ‘Očekivao sam da ćete biti ovde’, rekao je tihim, ravnim glasom, koji je bio daleko od dubokog glasa njegovog oca. Imao je četrdeset dve godine i bio je mlađi partner u jednoj računovodstvenoj firmi u centru grada, a učinio je sve da svoje ime što više udalji od imena čoveka sa kraja hodnika. Bio je desetak centimetara niži i desetak kilograma teži nego što mu je bio otac u njegovim godinama, a izgledalo je i kao da uvek ima kijavicu. Srkao sam kafu i klimnuo glavom. ‘Danas popodne sam razgovarao o tome sa svojim sestrama’, rekao je stojeći dovoljno blizu da sam na njegovom licu mogao da osetim kolonjsku vodu “Džefri Bin”. ‘Razgovarali o čemu?’ ‘Da li bi uopšte trebalo da dolazimo.’ Pogledao je preko ramena, da proveri da neka od bolničarki ne prisluškuje. Slegao sam ramenima. ‘Uradite kako vam volja.’ ‘Mislim, gledajte, što da se lažemo? On ne bi želeo da budemo ovde. Kada bi mogao da govori, rekao bi nam da mu se gubimo sa očiju. Sa vama je ... pa, drugačije. Oduvek je bilo drugačije. Nema razloga da se to sada promeni.’ ‘Meni ne morate ništa da objašnjavate’, rekoh. ‘U kakvom je sada stanju, on neće znati ko je ovde a ko nije.’ ‘On zna da ste vi ovde’, rekao je Dejvid, malo grubljim glasom. ‘Neko će vas već pozvati kada umre’, rekao sam mu i okenuo se. ‘Isti ste kao on’, rekao je Dejvid, dok sam se vraćao prema sobi njegovog oca. ‘Možda mu je zato bilo toliko stalo do vas. Obojica se bezosećajni gadovi.’ * * * BILO JE SKORO JEDANAEST SATI jedne sparne njujorške večeri, utakmica Jenkija u Anahajmu je upravo počinjala, kada su vrata sobe 617B lagano otvorila. Skrenuo sam pogled sa televizora, očekujući bolničarku. Umesto toga, ugledao sam lepo obučenu ženu kako tiho prilazi krevetu. Činilo se da ima oko šezdeset godina, a gusta seda kosa joj je bila očešljana unazad, u staromodnu punđu. Lice joj je bilo blago rumeno, a bore je prkosno održavala jedva primetnim. Imala je oštre, tamne oči, lakirane nokte i dvodelne suknja-pantalone ispod plavog mantila. Skinula je mantil, nežno ga presavila i ostavila pri dnu kreveta. ‘Ima li za mene neka stolica?’ upitala je, pogleda uprtog u čoveka koje ležao u krevetu. Ustao sam i pružio joj svoju stolicu, gledajući je kako prilazi starcu, naginje se i ljubi ga u čelo. Rukom je dotakla njegove prste, sagla se i nešto nečujno šapnula mu na uvo. Nikada je ranije nisam video i nisam znao kako se zove. Ono što sam znao, po lakoći njenih pokreta, bilo je da joj je stalo do njega. Okrenula se od starca i po prvi put otkako je ušla u sobu pogledala me, zamagljenih očiju. ‘Vi mora da ste Gejb’, rekla je. ‘Uvek je pričao o vama. Otkako ste bili dečak.’ ‘Mislio sam da on uopšte ne voli da priča’, rekao sam, čudno opušten njenim prisustvom. ‘To je tačno.’ Lagani osmeh prešao joj je preko lica. ‘O većini stvari i sa većinom ljudi.’ Još šire se osmehnula. ‘Ja sam Meri’, rekla je. ‘Odnosno, ja sam Meri za sve osim za njega.’ ‘A kako vas on zove?’ uzvratio sam osmeh. Bilo je nemoguće ne uzvratiti takav osmeh. Glas joj je zazvučao mlađe. ‘Kapetan.’ ‘Zašto?’ ‘Kad smo se upoznali, moj otac nas je poveo na čamac. Kada smo izašli iz luke, preuzela sam kormilo, kako bi njih dvojica mogli da razgovaraju. Ali nije čuo ni reč od onoga što je moj otac govorio. Neprestano je posmatrao kako dete upravlja petnaest metara dugačkim čamcem. Mislio je da se nećemo vratiti na kopno.’ ‘On je rođen na čamcu’, rekao sam, naslanjajući se na ogradu kreveta. ‘Verovatno mu tada nije bilo do vožnje.’ Klimnula je glavom i nastavila. ‘Mnogo sam puta pre toga upravljala čamcem. Praktično sam odrasla na vodi. Ali, kada sam ga videla kako me gleda i kako je nervozan, odlučila sam da se malo zabavim. Tako bih ga s vremena na vreme pogledala sa strahom u očima ili se ponašala kao da ne znam šta radim, što ga je činilo još nervoznijim.’ ‘Da li se upecao?’ ‘Nakon dvadesetak minuta shvatio je da ili imam mnogo sreće, ili to dobro radim i da je to u u svakom slučaju dovoljno da se bezbedno vratimo kući. Sledeći put kad me je pogledao, namignuo mi je. I tada se dogodilo. Rodio se “Kapetan” a ja sam se zaljubila.’ ‘Bili ste zaljubljeni u njega?’ istog trenutka sam zažalio zbog prizvuka iznenađenja u mom glasu. ‘Od tog dana do danas’, rekla je, ponovo se okrenuvši prema čoveku u krevetu. ‘Nije se izmenilo ništa osim što je prošlo vreme.’ ‘Žao mi je. Nisam želeo da to tako zazvuči.’ ‘Nema potrebe da se izvinjavate’, rekla je. ‘Mislio sam da znam sve o njemu. Sva mesta i sve ljude.’ ‘Znate delove koje vam je on ispričao’, rekla je Meri, a njena ramena su bila u savršeno ispravnom položaju. ‘Delove koje ste čuli i delove koje ste proživeli.’ ‘Šta ne znam?’ pogledao sam Meri u oči, tražeći lice hrabre mlade devojke kojoj je čovek koji je ležao u krevetu predao svoje srce. Uprkos njenoj mirnoj spoljašnjosti, osećalo se da je ovo žena koja je navikla na opasnost. Pojavila se kao magla, nevidljiva i za mene nepoznata do ovog trenutka, a ipak puna tajni za koje sam mislio da će uskoro biti zauvek izgubljene. ‘Ima nekoliko delova koji nedostaju’, rekla je Meri. ‘Oni će vam možda pomoći da shvatite sve što se dogodilo. Pretpostavljam da bi vam ih i on na kraju ispričao. Sada je ostalo da to uradim ja. To jest, ako ste spremni.’ ‘Mislim da ne mogu biti gori od delova kojima me je on već opteretio’, rekao sam. Meri je proučavala moje lice, staloženo i mirno. Zatim je pogledala čoveka u krevetu i prekrstila ruke u krilu. ‘Verovatno će vam biti potrebno još kafe’, rekla je. Iza nas, na nemom ekranu, Jenkiji su upravo poveli protiv Anđela. Pored mene, starac, nekada jak, nepokolebljiv i opasan, približavao se svojoj sudbini. Peko puta mene, žena koju sam poznavao kraće od petnaest minuta, spremala se, samo snagom svojih reči, da izmeni tok mog života. KNJIGA PRVA _____________________ Zemlja slobodnih Najveće od svih zala i najgori od svih zločina jeste siromaštvo. – Džordž Bernard Šo 1 ________________________________________ Leto, 1906 MRZEO JE DA KOPA po uspomenama. One u njemu nisu budile osećaj nostalgije ili žal za izgubljenim ljubavima. U njima je video samo jednu svrhu – da ojača ljušturu koju je pažljivo gradio, ljušturu koja je skrivala sve što bi se moglo smatrati ranjivim i koja je čuvala zakopane sve znake ljudskosti. Kada mi je pričao o svojim mladim danima, činio je to glasom stranca, kao da se ono što se dogodilo ticalo nekog drugog, nekog ko je bio na bezbednoj udaljenosti od okršaja. Dok je govorio, pogled mu nikada nije skretao sa mog lica a glas mu je zadržavao dubinu, bez obzira na emocionalnu važnost onoga o čemu je pričao. Imao sam deset godina kada sam prvi put čuo priču o prelasku okeana i dok sam sedeo u bolničkoj sobi i slušao Merinu verziju te priče, rani dani života čoveka na umoru zapljusnuli su nazad, stvarni, teški i sveži, kao talas. Njegov brod bio je tri dana udaljen od Napulja kada je počela oluja. Četiri nivoa ispod palube, stešnjeni pored preopterećenog motora, šest stotina muškaraca, žena i dece, bili su zgurani u prostor predviđen da se u njega smesti njih dvesta. Vonj mokraće mešao se smradom motornog ulja i vodene pare. Teretni odeljak, koji je pod normalnim okolnostima predstavljao pravi raj za prtljag i zapečaćenu robu, sada je bio tek jecajuća skupina ljudskih bića. Porodice su sedele u malim grupama, ispod dronjavih pokrivača od prljavog platna i odeće. Deca su cvilela između napada gladi i grickanja pacova. Stariji su žvakali listove duvana umesto hrane, dok im se niz brade slivala crna pljuvačka. Žene, mlade i stare, pevale su napolitanske balade da ožive umrtvljeni duh i svakodevno se molile strogom Bogu za što brži kraj ovog groznog putovanja. Ukrcali su se pod okriljem noći, plativši dvadeset pet hiljada lira – skoro petsto dolara – po glavi, lokalnom mešetaru, Đorđiju Salvekiju, debelom stanodavcu, koji je preko ramena nosio tamni sako, bez obzira na doba godine. Salveki je transportovao skinse – italijanske imigrante – preko Atlantika, u luke Njujork, Boston i Baltimor. Početkom veka, u toku najveće migracije Italijana na američko tlo, Salveki i njegova banda kriminalaca nedeljno su slali transporte od po hiljadu i petsto ljudi u neizvesnu budućnost. Bili su otvoreno nezainteresovani za sudbinu svojih mušterija: njihov deo pogodbe završavao se uplatom gotovine. Uz doplatu od nekoliko hiljada lira, Salveki je mogao da obezbedi lažna dokumenta, koja su na ostrvu Elis i drugim ulaznim lukama overavana, što je ovim nepoželjnicima omogućavalo da uđu u Zlatnu Zemlju. Robijaši, lopovi, prevaranti i ubice: svi su na kraju dolazili kod Salvekija. On je bio njihova poslednja nada, samo ih je on mogao spasiti od dugog boravka iza rešetaka nekog italijanskog zatvora. Brodovi koje je Salveki iznajmljivao za prelazak Atlantika bili su islužene krstarice, koje su doživele mnogo lepše godine i veličanstvenija putovanja. Ono što je nekada bio ponos flote pune života, nemarom je dovedeno do stanja podvodača koji su se vukli po okeanu, prevozeći tovare ljudske nade i jada u nepoznatu novu zemlju. Brodovi si imali kraljevska imena, izvučena iz slavne prošlosti kako bi se slagala sa njihovim raspadajućim telima – Il Leonardo, La Vittoria Colonna, La Regina Isabella, Il Marco Polo. Nekada su prevozili zlato mletačkih trgovaca preko ljutih mora Jadrana. Sada, polegli od starosti, vukli su se sporo preko Atlantika. Putnicima je jednom dnevno, kasno popodne, hranu donosio krupan, mišićav čovek, tetoviran od glave do članaka. Zvao se Italo i bio je iz severnog, planinskog kraja, poznatijeg po neravnom terenu nego po kulinarskoj veštini. Italo je morao da se vraća desetak puta kako bi napunio činije ovih gladnih ljudi, dok je teško koračao po uzanim i strmim stepenicama, noseći veliki lonac pun vruće kaše. Uronio bi činiju u vrelu tečnost i požurio dalje, ostavljajući ih da gutaju ono što za šta je znao da nije obrok ni za životinje. Povremeno bi u rupu ubacio komade bajatog hleba i gledao kako se prljave ruke bore da dohvate ovaj specijalitet. Putnici su ložili male vatre oko kojih su se okupljali, koristeći drva i staru odeću, pokušavajući da se ugreju i zaštite decu. Bio je to osmodnevni put bola, ali je svaki od putnika na toj zagušljivoj platformi očajnički morao da ga okonča. Iza sebe su ostavljali suvu zemlju i malo nade da će mesto kuda idu, kako su im rekli, ispuniti svaki od njihovih snova. To je bilo ono u šta su morali da veruju, što će im dati snage da nastave, dok su oko njih njihovi dedovi umirali ćutke, a bebe tiho ispuštale poslednji dah. San o Americi bio je više nego dovoljan da Paolino Vestieri želi da živi. Vestieri je bio tridesetšestogodišnji pastir iz Salerna, čije je napredno stado od trista ovaca spalo na pet-šest, zbog gladi, lopova i bolesti. Imao je osmogodišnjeg sina Karla i ženu, Frančesku, koja je bila u osmom mesecu trudnoće. Uprkos svakodnevnim teškoćama, Paolino nije planirao da napušta Italiju. Ali, krajem zime 1906. godine, njegovog oca Đakoma, u zasedi je sačekala banda kamoritasa – napolitanske mafije. Ne obazirući se na njegove molbe da mu daju još malo vremena da plati stari dug, skinuli su ga golog, obesili o maslinu i rasporili. Prošla su tri dana pre nego što je Paolino saznao za sudbinu svog oca i pronašao njegovo telo, ali do tada vrane i svrake već su završile svoj posao. Kada se vratio kući Karla nije bilo, a njegova žena je jecala tako kako nikada ranije nije čuo da neka žena plače. ‘Odveli su Karla!’ vrištala je. ‘Oteli su mog sina!’ ‘Ko ga je odveo?’ upitao je Paolino, držeći ženu za ramena. ‘Kamora’, Frančeska je uspela da izgovori između jecaja. ‘Odveli su mog dečaka. Odveli su ga zbog novca koji je tvoj otac dugovao. Novac koji mi ne možemo da platimo.’ ‘Prestani da plačeš’, rekao je Paolino, sklanjajući ruke sa svoje žene i pošao prema spavaćoj sobi da uzme svoju luparu[1]. ‘Dovešću Karla.’ Frančeska je pala na kolena, i dalje uplakana i stavila glavu u šake. ‘Želim svog sina’, jecala je. ‘Želim svog sina. Ako im je do osvete, reci im da se osvete tvom ocu. Ne mom sinu.’ ‘Već su se osvetili mom ocu’, rekao je Paolino, proveravajući da li u lupari ima metaka dok je prolazio pored svoje žene na putu do vrata. * * * PAOLINO JE STAJAO na sredini male trpezarije, posmatrajući svog sina i čoveka koji je stajao iznad njega pušeći tanku cigaru. Čovek je izvadio cigaru iz usta, a mali oblačići dima zaklanjali su njegovo oštro, tamno lice. ‘Dobar je on dečak’, rekao je čovek smešeći se. ‘Veoma je miran. Nije nam pravio nikakve probleme. Skoro da je postao član porodice.’ ‘Nabaviću ti novac, Gaspare’, reče Paolino, dok mu je lupara visila na ramenu, delimično skrivena ispod pastirskog prsluka. ‘Dajem ti reč. A sada, molim te, vrati mi sina.’ ‘I tvoj otac nam je dao reč’, reče Gaspare. ‘Mnogo puta. A ja još nisam video novac. Osim toga, dečaku će biti bolje kod nas. Možemo da mu pružimo više nego ti. A sada kada nema tvog oca, nećeš više živeti u dugu. Barem ne prema nama.’ Paolino je spustio pogled prema sinu i setio se jutara kada ga je podizao na ramena i nosio po padinama maslinjaka, ka stadu. U sećanju mu je ostao smeh dečaka, dok ga je terao da trči brže i stigne do ovaca koje su pasle. To kratko i srećno sećanje brzo je zamenila slika odraslog Karla, neumoljivog člana kamore, kako ga mrko posmatra sa vrha tog istog maslinjaka, kako stoji visok i bez glasa, dok naoružani ljudi pune svoje džepove platama siromašnih radnika. Paolino Vestieri je znao da nikada ne sme da dozvoli da njegov sin, koga toliko voli, izraste u takvog čoveka. Prišao je Gaspareu i svom sinu, ne obraćajući pažnju na dvojicu ljudi koji su stajali u krajevima sobe. ‘U svakom slučaju, moj sin će poći sa mnom.’ ‘Govoriš kao hrabar čovek’, Gaspare je vratio cigaru u usta, a glas mu je postao oštriji, ‘ali tvoji postupci će pokazati kuda će te ta hrabrost odvesti.’ ‘Daj mi mog sina’, rekao je Paolino, osećajući kako mu se znoj sliva niz vrat i leđa. ‘Nemam više šta da ti kažem’, Gaspare je odmahnuo rukom prema Paolinu. ‘Vodi računa o svom stadu, pastiru. Ostavi mene da se brinem o dečaku.’ Paolino je kleknuo i iza leđa izvukao luparu. Ali nije nanišanio na kriminalca Gasparea. Puška je bila uperena pravo u grudi njegovog sina. Ona dvojica iz uglova sobe izvadila su svoje pištolje i uperila ih u Paolina. Gaspare se odmakao od dečaka, a cigaru koja se i dalje dimila čvrsto je držao u desnoj ruci. Karlo je zurio u oca, dok mu se donja usna tresla od straha. ‘Ubio bi svoju krv?’ upitao je Gaspare. ‘Svog sina jedinca?’ ‘Bolje da je mrtav nego da bude sa tobom’, reče Paolino. ‘Nemaš hrabrosti za tako nešto’, rekao je Gaspare. ‘Ne znam ni da li bih ja imao.’ ‘Onda ga spasi i pusti ga da pođe kući sa mnom.’ Gaspare je posmatrao Paolina nekoliko trenutaka, duboko zagledan u njegove oči, polako pušeći cigaru. Paolino se okrenuo prema svom sinu. Kao da su u tom trenutku ostali sami. Oštar pogled dečakovih očiju rekao je ocu sve što je mislio da bi trebalo da zna. Kamori ne bi bilo potrebno mnogo vremena da dečaku uzme dušu i da ga okrene protiv onih koje voli. Zaveli bi ga lepim pričama o moći i bogatstvu, lako bi ga uvukli u svoj svet slikama života koji je mnogo privlačniji od života pastirskog sina. Bio bi to život pun korupcije, život bez skrupula, morala ili poštenja. Nisu imali dovoljno vremena da dečaka potpuno odvoje od njega, barem još ne, ali Paolino je mogao da vidi da je takav put za njega već bio pripremljen. Dečak bi postao lopov, kriminalac, a jednog dana i ubica. ‘Volim te, Karlo’, rekao je Paolino i povukao obarač. Posmatrao je kako silina metka baca dečaka na kameno ognjište. Karlo je zgrčen pao na zemlju, licem nadomak drveta koje je pucketalo, poluotvorenih očiju, ubijen rukom svog oca. ‘Sada ne pripada nikome’, rekao je Paolino. Ispustio je luparu i pošao prema ognjištu. Sagnuo se, uzeo sina u ruke, okrenuo se i izašao. * * * -------------------------------------------------------------------------------- [1] Lupara – italijanska sačmara koja se koristi za odbranu od vukova, ali i za međusobne obračune (prim. prev.)