Glin Ket. Ket kroči iz plakara na stepenišnom odmorištu, gde ne bi trebalo da se našla. Plakar na odmorištu nabijen je do vrha onim što Glin zove „materijal male upotrebne vrednosti“: raspravama s naučnih predavanja, karakteristikama studenata i separatima, zajedno sa onim separatom, nada se on, koji mu je baš sad potreban za članak na kome radi. Slojevi koji se ovde nalaze zadiru do njegovih poslediplomskih dana, i nisu poređani po zgodnom redosledu, već pomešani pa stavljeni jedni uz druge. Čvrsta kula pod nazivom Prošlost i sadašnjost ukleštena je uz gomilu pohabanih fascikli kojima štrči sadržina. Dok pretura po njima, zaboravljeni studenti mu padaju do nogu i prekorno leže na podu. „Doprinos Suzane Kohrejn mom seminaru bio je površan…“ Obeležene kutije s fotografijama – Snimljeno iz vazduha, Bišops Manbi 1976, Lids 1985 – zgurane su uz sledeći niz fascikli. Da pomeri jednu, cela gomila bi popadala, kao pri loše procenjenom pokretu u ređanju kule od kocaka za igru. Ali iza njih je spazio još jednu gomilu u kojoj bi mogli da budu separati. Na gornjoj polici primećuje hrbat sopstvene doktorske disertacije ispisan zlatnim slovima, i njene zelene korice s mrkim mrljama od starosti; povrh nje stoji celokupno izdanje Jorkširskog arheološkog časopisa za osamdesete godine. Kad bolje razmisli, sadržaj plakara na odmorištu predstavlja lep odraz njegovog sopstvenog zanimanja – to je predeo u kome vlada opšti suživot, za koji je potrebno stručno raščlanjivanje. Ali on se na tome više ne zadržava, nego je sav predan ovoj potrazi koja ga sve više nervira. Izvlači jednu fasciklu da bi imao bolji pregled onoga što leži pozadi i, sasvim prirodno, izaziva odron. Razdražen, pada na šake i kolena da bi zgrnuo taj nered, kad odjednom, eto Ket. Mrka velika mapa, njena zbrkana žvrljotina preko korica: Čuvaj! Ona mu se smeši; on vidi njene tanke tamne šiške, oči, onaj osmeh. Šta će ona ovde, usred svih ovih stvari koje s njom nemaju nikakve veze? Podiže mapu, zuri u nju. Ne može da shvati kako je ovamo dospela. Sve njeno je raščišćeno. Još onda. Kad je ona. Kad je. Čekaj, čekaj. Ovde ispod mape ima još nekoliko fascikli takođe s njenim rukopisom: Recepti. Zaboga, otkad se to Ket ozbiljno upuštala u kuvanje? Otvara fasciklu, pretura po njenoj sadržini. Zbilja, da – isečci iz novina i časopisa s kraja osamdesetih godina, koji se međutim prilično brzo proređuju, što ima značaja. Istražuje sledeću fasciklu, u kojoj su računi, mnogi s crveno označenim prekoračenjem, što isto ima značaja, i nepotpuna serija izvoda iz banke, koja ukazuje na narastajući dug. Izgleda da je ovaj asortiman stvari koje su pripadale njoj greškom gurnut uz njegove hartije tokom velike operacije čišćenja. One užurbane, rasejane operacije čišćenja. Ilejn se ponudila da sredi i ukloni Ketine stvari. Preskočila je ovih nekoliko. I one su otad ležale ovde, i trunule. Pa i nisu, nisu baš trunule, već su malo izbledele po ivicama, izložene neumitnom propadanju, kao i sve ostalo ovde, podvrgnute onome čemu su sve beživotne stvari podvrgnute kako vreme prolazi i koje čekaju spremne da posluže za razmišljanje onima čiji je posao da tumače iščezle predele. Mapa je ionako mrka, tako da propadanje nije toliko uočljivo. Pušta fascikle da popadaju po podu i seda na gornji stepenik s mapom u rukama. Otvara je. Unutra nema mnogo toga. Razna dokumenta i zatvoren smeđi koverat s nečim krutim. Glin ga odlaže na stranu i pregleda ostalo. Zlatarova procena biserne ogrlice od dve niske i para okruglih bisernih minđuša. Nasleđenih od majke, priseća se on. Ket je često nosila te minđuše. Njen zdravstveni karton. I krštenica. Aha! Znači tu je bila, a njen nestanak je onda izazvao priličnu gnjavažu i potrebu da se ide u opštinu u Somersetu. Nema venčanog lista, može se primetiti. I to je bilo izgubljeno, pa je izazvalo poteškoće. A izgubljeno je i dalje, tako bar deluje. Mada to, sada, i nije neka muka. Njeno svedočanstvo posle drugog razreda srednje škole. Sedam predmeta. Odlična iz svih sem jednog. Glin ovo proučava pomalo iznenađeno. Vidi, vidi. Ko bi to pomislio? Upozorenje na koricama mape verovatno je bilo upućeno njoj samoj. Ovo je bilo skladište stvari za koje je smatrala da ih treba čuvati, ali – poznajući sebe – znala je da je sasvim moguće da će ih pogubiti. Njega preplavi talas nežnosti, što ga i uznemiri. A i potpuno je skrenuo s lova na separat koji je bio poprilično hitan. Nežnost je smenilo nerviranje; Ket ga ometa u radu, a to nije bilo dozvoljeno, što je ona dobro znala. Tu je i potvrda Nacionalne štedionice na pet funti, s datumom iz sredine pedesetih. Kad je ona imala oko osam godina, za ime boga. I nekoliko odsečaka iz čekovne knjižice i knjižice Poštanske štedionice na kojoj je prikazano stanje od 14 funti i 58 penija, i svežanj pisama koja on samo ovlaš pogleda. Pisma su od Ketine majke, majke koja je umrla kad je njoj bilo šesnaest godina. Glin ne vidi razloga da se zanima za njih, pa ih gura, nepročitana, nazad u mapu. Ostaje mu poluprozirna plastična fascikla u kojoj se ispostavlja da stoji izvestan broj Ketinih studijskih portreta. Gleda ga u sjajnoj crno-beloj tehnici, sada sasvim jasna. Mlada Ket. Ket osvetljena otpozadi, golih ramena, glave okrenute ovako ili onako, očiju uprtih u objektiv ili smerno spuštenih, izazovnog osmeha, misaonog pogleda iskosa. Ove mora da potiču iz dana kad je žudela da postane glumica, davno pre nego što ju je on upoznao. Veoma mlada Ket. Glin proučava fotografije dosta dugo. Ket. Vraća sve u fasciklu. Ostao je samo još ovaj mrki koverat. Prvi put primećuje da je na njemu nešto napisano. Njenim rukopisom. Ovlaš. NE OTVARAJ – UNIŠTI. A kome je namenjeno ovo drugo uputstvo? On otvara koverat. Unutra su jedna fotografija i presavijeno parče hartije. Gleda prvo fotografiju. Grupa od petoro ljudi; trava pod njihovim nogama, u pozadini drveće. Dvoje iz grupe, muškarac i žena, okrenuti su fotografu leđima. Od ostalih troje, odmah uspeva da prepozna Ilejn, koja se vidi između ovo dvoje čija lica nisu vidljiva. Blizu nje stoje još jedan muškarac i jedna žena koje Glin ne poznaje. Jedna od ono dvoje okrenutih leđima je Ket – tu siluetu bi uvek prepoznao, to držanje. Onaj drugi neko, muškarac, u početku predstavlja začkoljicu. Poznat, svakako – prilično duga tamna kosa, visina, za dobru glavu viši od Ket. Nešto pogrbljen stav. Glin približava sliku licu radi detaljnijeg pregleda. I onda vidi. Vidi ruke. Vidi da Ket i taj neko, taj muškarac, drže ruke čvrsto upletene, spojene, gurnute iza leđa tako da, kako stoje jedno uz drugo u tom trenutku skrivene prisnosti, ovo spajanje šaka ostaje nevidljivo za ostale iz grupe. Osim za fotografa, koji je možda bio, a možda i nije bio svestan onoga što je ovekovečio – zaustavljen kadar otkrovenja. I sad Glin prepoznaje tog nekog, tog muškarca. To je Nik. Okreće se presavijenom parčetu papira koji je stajao uz fotografiju. Oseća se kao da ga je ščepao početak neke bolesti koja će ga onesposobiti, ali ovaj papir zahteva pažnju. Rukom ispisano. Kratka poruka. „Ne mogu da odolim da ti ne pošaljem ovo. Negativ je uništen, kako mi je rečeno. Bog ti pomogao, volim te.“ Bez potpisa. Potpis nije ni potreban. Ni za Ket onda, ni sad za Glina. Mada mu je potrebna potvrda. Negde će naći primer Nikovog rukopisa. Potpis. Pismo iz onog davnog vremena kad je bio savetnik, ili tako nešto besmisleno, na onoj zbirci izdanja o istorijskim predelima koje je Nik objavio i o kojoj je beskrajno i neznalački oduševljeno pričao, kao što je uvek i radio. Ona bolest ga je sad ščepala za grlo. Za grlo, za utrobu, za jaja. Ono što oseća… pa, ono kroza šta prolazi jeste najstrašniji kovitlac osećanja od kojih mu se u stomaku uzburkalo, a u glavi zavrtelo. Bes daje osnovni ton – ispod njega tinjaju ljubomora i poniženje, a sve je začinjeno nekom vrstom pomamnog nagona i energije. Gde? Kada? Ko? Ko je ovo slikao? Ko je mogao Niku da preda sliku i uništi negativ? Dole u kabinetu zvoni telefon. Glinovo pomamljeno stanje, njegova opsesivna odlučnost, takvi su da je u trenu na nogama i na pola puta niz stepenište da bi podigao slušalicu i odbrusio: „Nisam dostupan. Žao mi je.“ Trenutno ne mogu da vam se posvetim jer sam upravo saznao da je, po svoj prilici, žena koja mi je nekad bila supruga imala ljubavnu vezu s mužem svoje sestre – u vreme koje tek treba da utvrdim. Ja sam, očigledno, prevaren, rogonja. Moja znanja o prošlosti surovo su potkopana. Razumećete da će to u doglednoj budućnosti obuzimati svu moju pažnju. Telefon prestaje da zvoni. Naravno. Automatska sekretarica je uključena. Glin se vraća na vrh stepeništa. Seda držeći fotografiju i parče papira, i zagleda jedno pa drugo. Ket je sada svuda, ispunila je celo odmorište, i stepenište, i veliki, krcati, izdajnički plakar; ima je na desetine, iz različitih perioda i na različitim mestima, i sve pričaju uglas, čini mu se. Ona kako se privija uz njega u krevetu i brblja o nekom filmu koji je upravo gledala. Ona kako protura glavu kroz vrata njegovog kabineta, ozarena osmehom, i nudi mu kafu. Ona kako se sanka ispred njega niz kambrijska brda, sitna sjajna silueta u crvenoj jakni. U glavu mu naviru pitanja. Kad i gde i ko? Ali i – ko još? Ko je još znao za ovo? Da li je Ilejn znala? Da li je prećutno prešla preko toga? Da li je ovo bilo opštepoznato? Zar je on bio onaj naivni, budala? Da li su se ljudi međusobno domunđavali, upućivali mu sažaljive poglede? I kome je napisala onu belešku na kovertu: NE OTVARAJ – UNIŠTI. Sebi? Meni? Da li je ovo planirala, postupno? Da li je isplanirala ovaj trenutak? Da će ispasti iz plakara i podjariti me? Pa, nije. Zato što Ket nije bila takva. Ket nikad nije planirala. Ket nikad nije razmišljala dalje od sledećeg dana. Ket je grabila dane onako kako su nailazili i odbacivala ih kad prođu. Ne, naišla je jednom na tu fasciklu u koju je trpala razne stvari. Prelistala je – možda tražeći nešto – i ugledala koverat. Izvadila je fotografiju i parče hartije, pomislila: „Ju!“, nažvrljala ono na kovertu i sve strpala nazad. Ali zašto jednostavno nije uništila fotografiju, onda i na licu mesta? Zato što je možda želela da je ponovo pogleda. Zato što joj je ona nešto značila. Nešto? Mnogo? Sve? Ova fascikla je bila sef u koji je odlagala stvari što je morala da čuva iz celishodnih razloga ili zgodnih razloga ili… sentimentalnih. Zašto nije razvrstala po kategorijama? Jednu fasciklu za dokumenta, jednu za stvari koje se tiču srca. Zato što Ket nikad nije tako funkcionisala – na pažljiv, uviđavan, racionalan način. Jednostavno je u istu fasciklu gurnula sve što je želela ili morala da čuva. A u prilici kad je napisala one reči na tom kovertu možda je telefon zazvonio dok je preturala po njegovoj sadržini. Stavila je sve natrag, pa se iznenada dosetila. Izvukla je koverat, na brzinu nažvrljala po njemu, vratila ga u fasciklu, stavila fasciklu u fioku ili u plakar ili već negde gde ju je držala tada, i zaboravila na nju. Podigla je slušalicu, uzviknula: „O, zdravo… Baš divno što te čujem, drago mi je što zoveš. Nameravala sam… Slušaj, šta radiš danas? Odjednom mi se ide...“ I tako ode u novu spontanu aktivnost, na još nekoliko nesračunatih sati. Ali dok je pisala ove reči – dok je smišljala da ih napiše – imala je neku nesvesnu predstavu o osobi koja bi u nekom trenutku mogla da pregleda njene stvari, mogla da naleti na koverat, mogla da ga otvori. O meni. Zato mi kaže da ga ne otvaram. A da li očekuje od mene da poslušam? Ili pretpostavlja – uz malko izvinutu usnu, lako slegnuvši ramenima, prevrnuvši očima – da ću ga otvoriti? Na njegovu glavu, misli ona. Kazala sam mu da ne otvara. I to sve u samo nekoliko sekundi. Dok zvoni telefon. Koliko joj treba da podigne olovku. Glin sedi na stepeništu već toliko dugo da ga je zabolela zadnjica. Ustaje, vraća se do plakara. Skuplja s poda lavinu fascikli i stavlja ih u gomili na prozor. Ketinu fasciklu spušta na drugu stranu, zajedno s onim kovertom i njegovom sadržinom. Počinje da istražuje prostor iza fascikli, u kom se guraju različiti papiri među kojima, konačno, kao da se nalaze i neki separati. Prvobitno belo usijanje i bes ustupili su sad mesto usredsređenosti na cilj. Zna šta mu valja činiti – ali sve u svoje vreme. Još pribira ono što je video i sve što to dalje znači, ali istovremeno, turobno se drži svog isplaniranog posla za ovaj dan, koji kao da je postao neki drugi dan. Naći će on taj prokleti separat. Kopa kroz ostatke tridesetpetogodišnjeg rada. Hartija, hartija, hartija. Čitave šume koje su umrle zbog njega. Hrast, jasen i trnovo drvo stradali su da bi podržali njegovu karijeru – pa, ne, pre će biti skandinavski bor. U ovom napetom stanju shvata da uspeva da razmišlja na složen način. Misli mu sevaju paralelno; misli istiskuju jedna drugu. Usmerava se na fotografiju: kada? ko? Ugleda kutiju sa slajdovima, seti se predavanja koje treba da održi, izvuče slajdove. Gde je snimljena ona fotografija? Gde oni to stoje, njih dvoje? Separata zasad nema. Vraća gomilu fascikli na njihovo mesto i prelazi na sledeću policu. Isečci iz novina, nabrekle kutije; još jedna oborena šuma. Zamišlja sekire – ne, motorne testere, to bi moralo da bude. Drveće je u pozadini na onoj fotografiji, priseća se. Koja vrsta drveća? To je trag; proveri kasnije. Spušta jednu kutiju, otvara je. Beleške – risovi rukom ispisanih beležaka iz biblioteke, iz dana pre olakšica s fotokopiranjem. Rad. Sati njegovog mukotrpnog rada. Sam bog zna koliko stotina hiljada sati rada predstavlja sadržina ovog plakara; njegovog rada, rada drugih. A njegov rad, za sebe, odraz je rada nebrojenih bezimenih mrtvih. „Istoričar predela analizira fizičke dokaze rada koji su obavile generacije bezimenih ljudi. Svakodnevne prilježnosti bezličnih hordi, iz veka u vek – teške muke sata za satom, godine za godinom, pregrejanih, smrznutih, mokrih, gladnih, s bolnim udovima. Kopanje, zgrtanje, cimanje. Donošenje i prenošenje. Sečenje i cepkanje. Tovarenje, slaganje, dizanje. Okupljanje životinja u stado, gajenje životinja, klanje životinja. Obaranje drveća, lomljenje kamena. Preobraćanje drveta i kamena u kuće, štale, crkve i katedrale. Izdizanje kamena i stakla u nebesa. I sve to rukovanje prirodom obavljaju ljudi koji jurcaju pod prisilom, rešeni samo da prežive, da rade da bi jeli da bi živeli od dana do sledećeg dana, da bi osetili sunce i kišu i vetar, da bi napunili stomake hranom, ugrabili nekoliko sati sna, probudili se da dočekaju novi dan.“ Kad sam ovo napisao? – pita se. Nije loše, ha? Kao da se priseća da je to govorio pred kamerom kad su radili prvu televizijsku seriju. U ta opojna vremena. To su bili dani. Oko njega jurca pomoćna svita – lepe živahne devojke s notesima, režiser, kamermani i tonci – i on uvek u žiži svega toga. Nadugačko priča stojeći na brežuljcima i na polovini stepeništa ispred katedrala i shvata da uživa u svakom trenutku. Kad se serija završila, prepoznaju ga nepoznati ljudi: oni pogledi iskosa na ulici ili na železničkom peronu. Pakosne primedbe kolega, za koje pet para nije davao. Bili su ljubomorni, zar ne? O, bila su to vremena zbrda-zdola, u petoj brzini, takva su bila. Samo radi, sve. Pa, ima posla i posla. I ja sam bio mokar i smrzavao se, misli Glin, i sâm sam pomalo kopao, mada sam prepustio pribiranje i cimanje, a gladi tu nije mnogo bilo. Ali nema dana u mom životu da nisam radio. I evo Ket, tačno na vreme. Najjasniji je njen glas. Ono što je rekla. Zbog čega se neke reči večno vrzmaju čoveku po glavi? Rečenica izgovarana stalno iznova. U njegovim mislima Ket predstavlja reči jednako kao i krv i meso. „Nećeš poći sa mnom?“ Podiže ton – visok i naglašen: „…sa mnom?“ A sad je i vidi kao što je čuje. Sedi za drugim krajem stola u kuhinji u Ilingu, s pismom u ruci. Mora da je leto; koža joj deluje veoma tamno uz belinu bluze. Onaj zlatni lanac joj je oko vrata. Kosa joj je mokra od tuširanja, priljubljena uz vrat. „Ne ideš sa mnom u Devon na divan vikend s Baronovima?“ Sad ga gleda onako izazivački – nikad nije molila, o, to nikako, samo mu je upućivala taj „uzmi ili ostavi“ ćudljivi pogled. „U Devonu bar ima mnogo predela.“ A on objašnjava – nesumnjivo drugi ili treći put – da ima tu konferenciju. „Nema veze“, kaže ona. „Šteta. Hoćeš li tost?“ Ket nije radila. Ket nije bila okovana obavezama, odgovornošću, time da mora da bude na izvesnom mestu u određeno vreme, time da mora da radi stvari koje možda i ne bi naročito volela da radi. U njegovoj svesti, Ket večno lebdi po ulici, nasmejana, bezbrižna, dok svud oko nje vlada osećaj nužnosti i neophodnosti: poštar deli poštu od vrata do vrata, vozač kombija odnosi kutije u prodavnicu na uglu, policajac zadužen za parkiranje patrolira, grupa zauzeta poslom oko hidraulične bušilice i „JCB“ mašinama, agenti za nekretnine koji se mogu videti za pultovima, vozač taksija dahće na semaforu. Svi osim Ket, koja hrli na neko mesto po svom izboru, da radi ono što voli da radi. Pa čak i kad je radila, Ket nije delovala kao da to čini. Kad je imala posao – u onim međuepizodama kad je bila zaposlena, sa zaradom ili ne – bilo je to zato što je ona tako izabrala. Iznenada bi joj se učinilo da bi bilo zanimljivo ili zabavno da pomaže u nekoj umetničkoj galeriji ili zanatskom centru, da se uključi u muzički festival, da prikuplja fotografije za nekog izdavača. A kad bi joj interesovanje ili zadovoljstvo iščileli, nekako više nije bila tamo. Jednostavno bi nestala, jednog dana bi je bilo, sledećeg ne – možda uz bled osmeh izvinjenja, možda i ne. Glinu su te epizode bile poznate, jer je on ponekad odgovarao na upitne telefonske pozive, koji su varirali od zbunjenosti do negodovanja. Kako je to radila? Pa, uspevalo joj je sasvim lepo punih deset godina, misli Glin, jer je bila udata za mene. Ja sam plaćao račune. Ja sam je hranio i pružao joj dom i oblačio je, i to prilično lepo. Ali pre toga? Na kraju krajeva, Ket je bila iskusna odrasla osoba u vreme kad je došla u moje ruke. Imala je trideset šest godina, bila je nesputana dvadeset godina, s obzirom na to da im se kuća manje-više raspala kad joj je majka umrla. Devojke su, naravno, nasledile svaka ponešto od nje, ali ne i dovoljno da bi od toga živele. Pa, ne baš ni tako, ali dovoljno da nategnu, možda, najosnovniju egzistenciju. S povremenim injekcijama odnekud ili od nekog. Pretpostavljam da je u tome sadržan odgovor. A Ilejn se, budući onakva kakva je, borila i izučila zanat i radila sledećih četrdeset godina – veoma unosno, sad se vidi – dok Ket, onakva kakva je, nije. Glin i dalje čeprka po plakaru, ali ako mu separat i iskoči pred oči, postoji opasnost da ga sasvim previdi, toliko su mu misli zgusnute. Shvata da te misli nisu nikakva novina, ali da je sve nekako iskrenuto u svetlu onoga što se desilo. Ova bolest koja ga je sad ophrvala – ova groznica – sve je izvitoperila. Ket je istovremeno ono što je uvek bila, a i neko drugi. Posmatra je drugačije – traži je drugačiju. Nit je skapavala od posla, nit je pristajala na poslovnu mašineriju. Bila je svoja. U tom smislu bila je u skladu s duhom vremena. Ali u svemu ostalom nije. Nimalo nije marila za dostignuća ni položaj – ni kod sebe ni kod drugih. Smejala se ambiciji. Hedonistička klima tog doba sasvim joj je odgovarala, ali svakodnevna borba je nije zanimala. Ne pamtim da se Ket ikad brinula za međunarodnu situaciju ili kako bi trebalo da glasa. Feministički pokret ju je mimoišao. Ženska prava joj ništa nisu značila jer ih je ionako imala. Nikad joj ništa nije bilo uskraćeno zbog toga što je žena. To što jeste žena omogućavalo joj je da jezdi kroz život, sama određuje pravac, povinuje se svom raspoloženju i mašti. Ali ne može svaka žena to da radi, misli Glin. O brate, nikako ne može. A kako je mogla Ket? Tako. I na tom mestu on s razmišljanja prelazi na slikovito dočaravanje. Više ne misli o Ket, već je vidi, oseća je. Vidi joj grudi. Male, besprekorne grudi – te kupice s onim neobičnim bradavicama boje čokolade. Nije mogao pogled da skine s njih, nekad, a ponovo se pojavljuju, u punom anfasu, u ovom trenutku. Onaj žbun – bogato, svilenkasto krzno potpuno u skladu s njenom kosom. One noge. Uska stopala. I njeno lice. O, da – njeno lice. Ket je mogla to da radi zato što je bila zapanjujuće privlačna žena. Nije bila lepa na uobičajen način, ali je izgledala tako da je odskakala i opčinjavala. Sitno lice s prefinjenim crtama – položaj nosa, zelene oči koje kao da su hvatale svetlost, usta koja su se izvijala kad bi se nasmešila. Kad je bila tu, moglo se primetiti kako svi pogledi lutaju ka njoj. Muški, ženski. Čak i dečji. Ket i deca su se uzajamno privlačili. Ona su joj prilazila, a i ona njima. Da je možda… Sačuvaj bože. Ket kao majka? Ona čija je pažnja trajna koliko i kod leptira? To svejedno nikako nije bilo verovatno. A ja ionako nisam želeo decu. Stigao je do gornje police plakara. Još fascikli; još kutija s ovim i onim. Putevi kojima su vođena stada u Oksfordširu – 1984. Otvara kutiju: mape, fotografije, i ponovo Ket. Ne onako, ne da stoji negde, u nekom trenutku, držeći se s nekim za ruku, izvrćući prošlost, već ležerno ispružena preko tog vremena, polažući pravo na njega. „Zbog čega smo ovde?“ – kaže ona. „Strašno je blatnjavo.“ Popela se do kapije s pet prečaga i sedi tamo, žmirkajući zbog sunca. Na sebi ima farmerke i majicu, bez prslučeta. Glin vidi obris njenih bradavica kroz tanki materijal; ovaj prizor ga odvlači od onoga što je radio, a to je pomno ispitivanje mape. Da je tu u blizini bio neki plast sena, on bi je poveo u njega i uradio šta bi uradio. Ali kad ste poslednji put videli plast sena? Ovu ženu još ne poznaje sasvim dobro, ali uskoro će je upoznati, ukoliko sve bude išlo po njegovom planu. Pratili su stazu između polja, travnatu površinu koja je ustupila mesto blatu i baricama. Glina zanima širina staze. O tome razmišlja, čvrsto rešen da ne obraća pažnju na Ketine bradavice. Sve u svoje vreme. „Ovde smo“, kaže on, „zato što mislim da ova staza može da bude stari put kojim su vođena stada. Moram to da proverim. Pomenuo sam ti to kad smo krenuli.“ „Jesi, pomenuo si. Stalno zaboravljam da ti radiš.“ Smeje se. Onim smehom. Jedinstvenim. „A liči na šetnju po prirodi. Ali, zapravo, da li bi imao nešto protiv da ja ostanem ovde dok ti proveriš ostatak staze? Sunčaću se iza živice.“ I ona preskače kapiju, odlazi u polje, prostire se poleđuške po travi, skida majicu i pruža gole grudi ka nebu. Glin ubacuje kutiju nazad na policu i dok to čini, ugleda hartije koje se kriju pozadi. Separati – aha! I da, evo najzad i traženog blaga: „Osnovne sheme raspoređenosti staništa u severnoj Engleskoj“, Unapređenje nauke, 1961. Da je krenuo s vrha, onaj notes nikad ne bi ugledao svetlost dana. Ili bar ne baš ovog dana. I on bi protekao onako kako je i trebalo; Glin bi sad bio dole za svojim stolom i napredovao s tekućim poslom. Glin kupi ono što mu je potrebno, zatvara plakar i odlazi u kabinet. Tamo odlaže separat na stranu. Do đavola, vratiće se poslu u dogledno vreme. Vadi onu fotografiju. Pogledaj ponovo. Možda sam nešto propustio prvi put. Ket je u širokoj suknji i nekoj crnoj bluzici koja joj otkriva veći deo vrata i leđa. Čini mi se da se sećam te bluzice. Viseće minđuše. I njih se sećam. Nik je u tamnim pantalonama i kariranoj košulji s kratkim rukavima. Ništa od toga mi ne budi nikakva sećanja, ali dobro pamtim onu karakterističnu malo dužu kosu i način na koji mu je padala preko čela. Evo, ovde mu skriva lice okrenuto na stranu, ne ka Ket, već ka nekom drugom. Čini mi se ka Ilejn. Ilejn je okrenuta ka aparatu. Možda priča – usta su joj malko otvorena. Možda govori njima. U pantalonama je i nekom ležernom džemperu, torba joj visi o ramenu, ima šešir od teksas platna. Ostalo dvoje ne prepoznajem. Čovek je visok i mršav. Žena je oniža i s tamnom kovrdžavom kosom. I ona je obučena u svetlu, ležernu odeću, što mi kazuje samo to da je leto i da je prilika izrazito neformalna. Baš neko društvance. A onda, naravno, tu je i fotograf. On; ona. Gde sam ja? Pa, sasvim jasno, nisam tu. Bio sam odsutan, na nekom drugom mestu, nekim drugim poslom. A gde su to oni? Pozadina je nepoznata. Šumarak. Trava na kojoj stoje. Nebo – plavo, pogdekoji beli oblak. Izlet. Ekskurzijica. „Slušaj, hajde da idemo… Ostavi sve, zašto ne bi? Dan je božanstven. Ilejn ide, i Nik, naravno…“ Kada? Sudeći po Ilejninom mladolikom izgledu, govorimo o osamdesetim godinama. Ili tako nešto. Ali on bi voleo da zna tačno kada. Ne – ne bi voleo da zna, nego oseća potrebu da zna. Osećam potrebu da iz ovog presudno važnog dokaznog materijala izvučem sve što može da mi kaže o onome kako je bilo tada, jer izgleda da nije sve bilo kako je u to vreme izgledalo, niti kako sam oduvek verovao da je bilo. Kada je ova fotografija slikana? I ko je slikao? Osoba koja je podigla omot s izrađenim filmom, dokono pregledala njegov sadržaj, malo bolje pogledala ovaj snimak, razmislila na brzinu, isekla negativ s filma i predala snimak njemu. U prećutnom dosluhu. S čije strane? Osoba koja može da mi kaže je, naravno, Ilejn. Koja je mogla ili nije morala da bude u dosluhu – a to treba da saznam – ali koja će sigurno znati ko su svi članovi družine na tom zanimljivom izletiću. I sad je Ilejn ta koja ispunjava sobu. Vidi je i čuje u nekoliko ovaploćenja. Ilejn poznaje veoma dugo, u raznim okolnostima.Najvažnije od svega je što je ona Ketina sestra i kao takvu je sad proučava. Pa, nisu baš bile tako bliske, svakako. Ilejn je daleko starija, a i njih dve su potpuna suprotnost jedna drugoj – po izgledu, sklonostima, osobinama, svemu. Ali nešto je postojalo među njima – ta čudna mešavina napetosti i predanosti među decom istih roditelja. Ilejn koja zvoca što je Ket Ket, s čim se naizgled nikad nije pomirila – ali onda tek postane veoma zaštitnički raspoložena. Ket iznenada odjuri da se vidi s Ilejn bez ikakvog vidljivog razloga, zove je kasno uveče. To se ionako mene ne tiče, misli Glin. To je bila njihova stvar. Ali sad je odjednom postala njegova. Gde je Ilejn u svemu ovome? Da li zna? Da li je znala? On pomno razmišlja o Ilejn – Ilejn iz onog vremena, uspešni pejzažni arhitekta, poslovna žena u usponu, Nikova žena. Dugogodišnji saradnik samog Glina – on i Ilejn, to je na kraju, stara priča. Ali Ilejn je zamorno nepodložna pomnom proučavanju. Ona govori i izgleda i dela kako je oduvek i činila: tu nema tragova. Možda je uvek bila takva – prilično miran igrač, ta Ilejn. Bila je jednom u ovoj sobi. Još onda. Kad je. Posle. „Hoćeš li i dalje da živiš ovde?“ – pita ona. A kad on odgovori, ona ne pravi primedbe. Nudi se da sredi Ketine stvari. To je i učinila, mada joj, očigledno, nije uspelo do kraja. Samo mu je još i selidba trebala, povrh svega ostalog. Da, svakako da će biti… odjeka. Ali odjeka će biti u svakom slučaju. Moraće da nauči da živi s njima. Odagnava Ilejn. Ona nema šta da mu ponudi, ili bar ne u ovom obliku. Privlači k sebi beleške, uključuje računar; sredina popodneva je i već prevelik deo dana proćerdan. Ta fotografija se puši u kovertu, i u njegovoj glavi.