1 Devica Zvala se Izabel, a kad je bila mala, njena kosa promenila je boju za vreme za koje ptica dozove mužjaka. Tog leta vojvoda od Egla doneo je iz Pariza za nišu iznad crkvenih vrata statuu Device s Detetom i posudu boje. Na dan kad je statua postavljena, u selu je održano slavlje. Izabel je stajala u dnu lestava i gledala kako Žan Turnije boji nišu tamnoplavom bojom vedrog večernjeg neba. Kad je završio, iza zida od oblaka pojavilo se sunce i osvetlilo plavu boju tako jarko da je Izabel splela prste iza vrata i laktovima pritisla grudi. Kad su zraci doprli do nje, dotakli su joj kosu bakarnim oreolom koji se zadržao i kad je sunca nestalo. Od tog dana zvali su je La Rus,* prema Devici Mariji. Nadimak je izgubio svoju miloštu kad je nekoliko godina kasnije u selo stigao gospodin Marsel, ruku umrljanih taninom i s rečima pozajmljenim od Kalvina. U svojoj prvoj propovedi, održanoj u šumi, daleko od pogleda seoskog sveštenika, rekao im je da im Devica zaprečuje put ka Istini. – La Rus je uprljana kipovima, svećama, đinđuvama. Ona je onečišćena! – izjavio je. – Ona stoji između vas i Boga! Seljani su se okrenuli i zagledali u Izabel. Ona se privila uz majčinu ruku. Otkud on zna? pitala se. Samo maman zna. Njena majka mu ne bi rekla da je Izabel tog dana počela da krvari, da sada ima grubu krpu zavezanu između nogu i jastuk bola u stomaku. Les fleurs, tako je to zvala njena majka, naročiti cvetovi od Boga, dar o kom mora da ćuti jer je izdvaja. Pogledala je majku koja se namrštila na gospodina Marsela i otvorila usta kao da će nešto reći. Izabel joj stegnu mišicu i maman zatvori usta u čvrstu crtu. Posle se vratila hodajući između majke i sestre Mari, a njihova braća blizanci išli su sporije za njima. Ostala seoska deca u prvi mah su se vukla za njima i došaptavala se. S vremenom se jedan dečak osmelio od znatiželje, pritrčao Izabel i povukao je za kosu. – Jesi li ga čula, La Rus? Prljava si! – viknuo je. Izabel vrisnu. Mali Anri i Žerar skočiše da je odbrane, zadovoljni što najzad mogu da budu od koristi. Sutradan je Izabel, mnogo pre svojih vršnjakinja, počela da nosi maramu koja je skrivala od pogleda svaki kestenjasti pramen. Do vremena kad je Izabel napunila četrnaest godina, na sunčanom komadu dvorišta pored kuće rasla su dva stabla čempresa. Oba puta Mali Anri i Žerar otišli su čak do Bar le Sevena, na dva dana hoda, da ih nađu. Prvo drvo posađeno je za Mari. Ona je bila toliko velika da su seoske žene govorile kako sigurno nosi blizance, ali maman je napipala samo jednu glavu, mada krupnu. Maman se zabrinula zbog veličine te glave. – Volela bih da jesu blizanci – promrmljala je Izabeli. – Tako bi bilo lakše. Kad je došlo vreme, maman je poslala napolje sve muškarce: muža, oca, braću. Bila je veoma hladna noć, snažan vetar nanosio je naslage snega na kuću, na kamene zidove, na hrpe mrtve raži. Muškarci su oklevali da se udalje od ognjišta sve dok nisu čuli prvi krik. Te snažne muškarce, naviknute na zvuke klanja svinja, ljudski zvuk je brzo oterao. Izabel je i ranije pomagala majci pri porođajima, ali uvek je tu bilo i drugih žena koje su pevale ili pričale priče. Sada ih je hladnoća zadržala kod kuća. Pa su ona i maman bile same. Izabel je zurila u svoju sestru; nepomična iza ogromnog stomaka, Mari je drhtala, znojila se i vrištala. Majčino lice bilo je ukočeno i puno strepnje, malo je govorila. Cele noći Izabel je držala Mari za ruku stežući je tokom napona i brisala joj čelo vlažnom krpom. Molila se za nju, nemo je preklinjala Devicu i svetu Margaretu da zaštite njenu sestru, sve vreme osećajući krivicu. Gospodin Marsel im je rekao da Devica i svi sveci nemaju nikakvu moć i da im se ne treba obraćati. Njegove reči sada joj nisu donosile utehu. Samo su stare molitve imale smisla. – Glava je prevelika – najzad je rekla maman. – Moraćemo da sečemo. – Non, maman – prošaputale su Mari i Izabel uglas. Mari je iskolačila oči i divlje gledala. U očajanju, počela je ponovo da se napinje, plačući i dahćući. Izabel je čula zvuk kidanja mesa; Mari je kriknula, a zatim posivela i klonula. Glava se pojavila u bujici krvi, a kad je maman izvukla bebu, već je bila mrtva. Bila je devojčica. Muškarci su se vratili kad su videli vatru, dim iz krvave slame koji se izvijao visoko u jutarnje nebo. Sahranili su majku i dete na sunčanom mestu, gde je Mari volela da sedi po toplom vremenu. Čempres joj je posađen iznad srca. Na podu je ostao bledi trag krvi koji nikakvo ribanje ni trljanje nije moglo da ukloni. Drugo stablo posađeno je sledećeg leta. Bio je sumrak, doba za vukove, ne vreme kada žene treba da idu same. Maman i Izabel bile su na porođaju u Feržerolu. I majka i dete su preživeli, prekinuvši tako niz smrti koji je započeo s Mari i njenom bebom. Te večeri su se maman i Izabel zadržale duže, trudeći se da majci, detetu bude udobno, slušajući kako druge žene pevaju i ćaskaju, tako da je sunce već zamaklo za planinu Lozer kad su maman i Izabel krenule kući, zanemarivši upozorenja i pozive da ostanu na prenoćištu. Vuk je ležao preko staze kao da ih čeka. Stale su, spustile vreće i prekrstile se. Vuk se nije micao. Neko vreme su ga gledale, a onda je maman podigla svoju vreću i zakoračila napred. Vuk je ustao, a Izabel je i po mraku videla da je mršav i da mu je sivo krzno šugavo. Oči su mu sijale žuto, kao da iza njih gore sveće; krenuo je napred nespretnim, loše uravnoteženim kasom. Tek kad se toliko primakao da je maman gotovo mogla da ispruži ruku i dodirne njegovo sivo krzno, Izabel mu je videla penu oko gubice i shvatila. Svako je viđao životinje pogođene besnilom: pse koji besciljno jure, čeljusti uprljanih penom, očiju ispunjenih nekom novom zlobom, prigušenog laveža. Izbegavali su vodu; najsigurnija zaštita od njih, pored sekire, bila je puna kofa. Maman i Izabel sa sobom nisu imale ništa osim biljaka, platna i jednog noža. Kad je skočio, maman nagonski podiže ruku. Sačuvala je tako sebi još dvadeset dana života, ali kasnije je žalila što ga nije pustila da joj brzo i milosrdno iskida grkljan. Kad se dočekao, kad je krv pokuljala niz majčinu ruku, vuk je nakratko pogledao Izabel, a zatim nečujno nestao u šumi. Dok je maman mužu i sinovima pričala o vuku sa svećama u očima, Izabel je očistila ranu vodom od prokuvane trave hoću-neću, položila preko nje paučinu i zavila joj ruku mekom vunenom krpom. Maman nije želela mirno da sedi, nego je brala šljive, radila u kuhinjskom vrtu kao i obično, kao da nije videla istinu kako čuči u vučjim očima. Sutradan joj je podlaktica otekla do veličine mišice, a meso oko rane je pocrnelo. Izabel je napravila omlet, začinila ga ruzmarinom i kaduljom i tiho se nad njim pomolila. Kad ga je odnela majci, rasplakala se. Maman je uzela posudu od nje i mirno jela, ne skidajući pogleda s Izabel, osećajući ukus smrti u kadulji, sve dok nije pojela sve. Petnaest dana kasnije, pila je vodu kad grlo poče da joj se grči i vraća joj vodu niz haljinu. Pogledala je crnu mrlju koja joj se širila po grudima, a zatim sela na klupu pored vrata, na kasno letnje sunce. Groznica je naišla brzo, i tako besno da je Izabel molila smrt da hitro dođe i donese maman olakšanje. Ali maman se borila, znojila, vikala u agoniji, puna četiri dana. Poslednjeg dana, kad je sveštenik iz Le Pon de Monvera došao da obavi poslednje obrede, Izabel je držala metlu preko vratâ i pljuvala dok nije otišao. Tek kad je došao gospodin Marsel, spustila je metlu i uklonila se da on prođe. Četiri dana kasnije blizanci su se vratili s drugim stablom čempresa. Gomila koja se okupila pred crkvom nije bila naviknuta na pobedu, niti su joj običaji proslava bili bliski. Tri dana ranije, sveštenik je najzad krišom pobegao. Još nisu bili sigurni da je otišao – drvoseča Pjer la Fore video ga je daleko od sela kako na leđima vuče sve što je uspeo da ponese. Rani zimski sneg prekrio je glatko zemljište tananom gazom, ponegde iscepanom lišćem i kamenjem. Pašće još, jer je nebo na severu, iznad vrha Lozera, bilo boje kalaja. Tanki beli sloj ležao je po debelim granitnim pločama crkvenog krova. Zdanje je bilo prazno. Još od žetve nije održana nijedna misa. Kako su gospodin Marsel i njegovi sledbenici sticali samopouzdanje, sve manje ljudi je dolazilo. Izabel je stajala među susedima i slušala gospodina Marsela koji je koračao tamo-amo ispred vrata crkve, strog u svojoj crnoj odeći i sa srebrnom kosom. Samo ruke umrljane crvenim kvarile su njegovu zapovedničku pojavu; podsećale su ih da je on, na kraju krajeva, samo obućar. Kad je progovorio, usredsredio je pogled na neku tačku iznad njihovih glava. – Ovaj hram je bio mesto pokvarenosti. Sada je u sigurnim rukama. – Načinio je pokret kao da seje. Masa zažagori. – Mora biti očišćeno – nastavio je. – Očišćeno od grehâ, od ovih idola. – Mahnuo je rukom prema zdanju iza sebe. Izabel je zurila u Devicu; plava boja iza nje je izbledela, ali je još bila dovoljno moćna da je pokrene. Već je bila dotakla čelo i grudi pre nego što je shvatila šta radi i uspela da stane ne dovršivši krst. Osvrnula se oko sebe da vidi je li neko primetio njen pokret, ali njeni susedi su gledali gospodina Marsela, zvali ga imenom dok je koračao između njih i nastavljao uzbrdo prema masi tamnih oblaka, smeđih ruku sklopljenih na leđima. Nije se osvrtao. Kad je nestao, masa je zagalamila, uzbuđena. Neko viknu: – Prozor! – Ostali mu se pridružiše. Na malom prozoru iznad vrata stajao je jedini komad stakla koji su ikada videli. Vojvoda od Egla ugradio ga je iznad niše pre tri godine, baš pre nego što ga je dotakla Kalvinova Istina. Spolja je prozor bio mutne smeđe boje, ali iznutra je bio zelen, žut i plav, s malom tačkom crvenila u Evinoj ruci. Greh. Izabel dugo nije bila u crkvi, ali dobro se sećala prizora, Evinog žudnog pogleda, zmijinog osmeha, Adamovog stida. Kad bi ga videli ponovo, dok sunce čini da boje ožive poput polja prekrivenog letnjim cvećem, možda bi ga njegova lepota spasla. Ali sunca nije bilo, a ni ulaska u crkvu; sveštenik je provukao veliki katanac kroz rezu na vratima. Takav katanac još nisu videli, nekoliko ljudi ga je pregledalo, cimalo, ne znajući kakav mu je mehanizam. Moraće da ga skinu sekirom, oprezno, kako bi ostao netaknut. Zadržavala ih je samo svest o vrednosti prozora. Pripadao je vojvodi, kome su dugovali četvrtinu svojih useva, a za uzvrat dobijali zaštitu i obezbeđen šapat u kraljevo uho. Prozor i statua bili su pokloni od njega. Možda su mu i dalje dragoceni. Niko nije pouzdano znao ko je bacio kamen, mada je kasnije nekoliko ljudi tvrdilo da su to bili oni. Pogodio je prozor po sredini i odmah ga razbio. Zvuk je bio tako neobičan da je masa umukla. Nikada ranije nisu čuli zvuk razbijenog stakla. U toj tišini jedan dečak pritrča i podiže komadić stakla, a zatim zajauka i baci ga. – Ujelo me je! – vrisnuo je podižući krvavi prst. Ponovo nastade vika. Dečakova majka ga zgrabi i privi uza se. – Đavo! – vrisnula je. – To je bio đavo! Etjen Turnije, kose boje slame, koraknu napred držeći dugačke grabulje. Osvrnuo se preko ramena i pogledao svog starijeg brata Žaka, koji klimnu glavom. Etjen podiže pogled ka statui i glasno uzviknu: – La Rus! Masa se pomače, ukloni se u stranu i Izabel ostade da stoji sama. Etjen se okrenu, naceren, gurajući je pogledom bledih plavih očiju kao rukama. On kliznu rukama niz dršku i podiže grabulje tako da su metalni zubi lebdeli pred njom. Njih dvoje zurili su jedno u drugo. Svetina je umukla. Najzad Izabel zgrabi zupce; dok su ona i Etjen držali grabulje svako s jednog kraja, osetila je kako joj se u stomaku rasplamsava vatra. On se nasmeši i pusti svoj kraj grabulja da padne. Izabel uhvati dršku i krenu rukama niz nju, dižući zupce u vazduh sve dok mu ih nije primakla. Kad je podigla pogled ka Devici, Etjen zakorači unazad i ukloni se. Osećala je pritisak mase koja se, nemirna, mrmljajući, ponovo zbijala. – Hajde, La Rus – viknu neko. – Učini to. Izabelina braća stajala su u gomili i gledala u zemlju. Nije videla svog oca, ali i da je bio tamo ne bi mogao da joj pomogne. Duboko je udahnula i podigla grabulje. S njima se dizala i vika svetine od koje joj je mišica zadrhtala. Naslonila je levi kraj grabulja na nišu i pogledala po masi crvenih lica, sada nepoznatoj, tvrdoj i hladnoj. Podigla je grabulje, oslonila ih o postolje statue i gurnula. Kip se nije pomakao. Vika je postajala grublja što je ona jače gurala, a suze joj pekle oči. Dete je gledalo u daleko nebo, ali Izabel je na sebi osećala pogled Device. – Oprosti mi – prošaputala je. Onda je povukla grabulje i zamahnula prema kipu što je jače mogla. Metal je uz tup tresak pogodio kamen i Devici se otkinulo lice, zasuvši Izabel prahom i nateravši svetinu da vrišti od smeha. Očajna, ponovo je zamahnula grabuljama. Malter je od udarca popustio i statua se lako zanjihala. – Još jednom, La Rus! – viknu neka žena. Ne mogu, pomisli Izabel, ali prizor crvenih lica natera je da zamahne još jednom. Statua se zaljuljala, žena bez lica njihala je dete u naručju. Onda se nagnula napred i pala, glava Device prva je udarila o zemlju i razbila se, telo je tresnulo za njom. Od siline pada Dete se odvojilo od majke; ležalo je na tlu i gledalo uvis. Izabel ispusti grabulje i pokri lice rukama. Začuli su se glasni poklici i zvižduci i svetina nagrnu napred da okruži razbijeni kip. Kad je Izabel sklonila šake s lica, pred njom je stajao Etjen. Pobednički se osmehnuo, pružio ruke i stegnuo joj dojke. Zatim se pridružio gomili i stao da baca izmet u plavu nišu. Nikada više neću videti ovakvu boju, pomisli ona.