1 Oluja Oluja je utihnula. Pag je poigravao po ivicama stena, probijajući se neumorno između lokvi koje je plima ostavila za sobom. Tamnim očima hitro je zagledao u svaku baru skrivenu pod stenovitim liticama, tragajući za sitnim, koščatim stvorenjima nasukanim posle skorašnje oluje. Njegovi dečački mišići zatezali su se ispod lagane košulje kad god bi premestio vreću napunjenu peščanim puzavcima, kamen-kandžama i krabama uzbranim iz ove vodene bašte. Ozarena popodnevnim suncem, morska pena se rasprskavala oko njega dok mu je zapadni vetar mrsio suncem prošaranu mrku kosu. Pag je spustio vreću, proverio da li je dobro uvezana, i zaseo na pesak. Vreća nije bila napunjena baš do vrha, ali Pag je bio zadovoljan – imao je otprilike sat vremena za odmor. Megar, kuvar, ne bi zamerao na utrošenom vremenu ako bi dobio pošteno napunjenu vreću. Oslonivši leđa na jednu veliku stenu, Pag je uskoro zadremao, ogrejan suncem. Satima kasnije probudio ga je hladan i vlažan nalet vazduha. Trgao se u strahu, znajući da je predugo spavao. Na zapadu, na pučini, mračni olujni oblaci skupljali su se iznad crnih oboda Šest sestara, ostrvaca na ivici vidika. Oblaci su ključali i kuljali, noseći kišu pod sobom kao neki tamni veo. To je bila najava još jedne od iznenadnih oluja kakve su česte na ovom delu obale u rano leto. Na jugu, visoke, šiljate litice Stene mornara nevoljnika upinjale su se prema nebu dok su joj se talasi lomili o podnožje. Zapenušano more bilo je siguran znak skorog udara oluje. Pag je znao da se našao u nevolji, jer su letnje oluje mogle odneti bilo koga ko bi se našao na plažama ili, ako su dovoljno snažne, čak i sa zaravni iznad obale. Podigao je vreću i pohitao na sever, prema zamku. Dok je trčao preko bara, osetio je kako svežina vetra postaje dublja, vlažnija i hladnija. Svetlost dana je polako čilela dok su se oblaci navlačili preko sunca, a jarke boje počinjale da blede u prelive sive. Munje su sevale naspram tamnih oblaka, daleka grmljavina se prolamala preko huke talasa. Stigavši do prve plaže, na otvorenom, Pag je ubrzao. Oluja je stizala neverovatnom brzinom, potiskujući plimu pred sobom. U trenutku kad se pred njim pružilo drugo polje izbrazdano lokvama plime, jedva da je ostalo deset stopa suvog peska između ivice vode i litice stena. Pag je žurio koliko mu je sigurnost dozvoljavala, dva puta umalo zaglavivši stopalo. Stigavši do sledećeg peščanog dela, načinio je ishitren skok i nevešt doskok. Pao je, hvatajući se za članak, a plima je, kao da je samo čekala priliku, nasrnula prekrivajući ga vodom. Naslepo je ispružio ruku i osetio kako talas odnosi njegovu vreću. Izbezumljeno je zagrabio ka njoj, ali članak ga je izdao. Potonuo je, gutajući vodu. Izdigao je glavu, grcajući i kašljući. Pokušao je da se pridigne, ali drugi talas, još viši od prethodnog, udari ga u grudi i obori. Pag je odrastao igrajući se u vodi i bio je iskusan plivač, ali bol u nozi i udarci talasa počinjali su da bude u njemu paniku. Uspeo je da odagna strah i kada se talas povukao, on ispliva na vazduh. Grabio je ka litici, znajući da je tamo voda najplića. Stigavši do litice, naslonio se na nju, trudeći se da ne napreže povređeni članak previše. Polako se pomerao duž kamenog zida, dok je voda sa svakim talasom bivala sve viša. Kada je konačno stigao do mesta s kog je mogao da otpočne uspon, bio je u vodi do pojasa. Crpeći svu svoju snagu, izdigao se dovoljno da se odmori jedan trenutak, a onda počeo da puzi uz stazu, ne želeći da se oslanja na nesigurnu nogu na stenovitoj podlozi. Prve kapi kiše pale su dok se uspinjao uz kamenitu stazu, izubijanih i pomodrelih kolena. Najzad je stigao do travnate površine, iznad strmih obala. Pao je na zemlju, iscrpljen, dahćući nakon napornog uspona. Retke kapi prerasle su u laganu, ali ravnomernu kišu. Kada je došao do daha, ustao je da pregleda podnaduti članak. Osećao je bol na dodir, ali je mogao da se kreće – što ga je uverilo da nije slomio kost. Bio je prinuđen da hramlje celim putem nazad, ali kako je uspeo da ostavi mogućnost davljenja za sobom, osećao se prilično zadovoljno. Pag je shvatao da bi završio smrznut i mokar do gole kože kada bi krenuo prema gradu. Morao bi negde da nađe prenoćište, jer dveri zamka po noći bivaju zatvorene, a sa svojom povredom ne bi smeo ni da pokuša da preskoči zid iza štala. Osim toga, ako bi sačekao do jutra da uđe u zamak, čekao bi ga samo Megarov prekor, a ako bi bio uhvaćen u preskakanju zida, majstor-mačevalac Fenon ili majstor-konjušar Algon bi sigurno imali mnogo više od prekora da mu upute. Dok se odmarao, kiša se uporno pojačavala i nebo se smračilo, progutavši poslednji tračak sunca olujnim oblacima. Njegovo kratkotrajno olakšanje zamenio je bes prema samom sebi – izgubio je vreću peščanih puzavaca. Nezadovoljstvo mu se udvostručilo kada se setio svoje ludosti i nepromišljenog spavanja na plaži. Da je ostao budan, ne bi morao da žuri natrag, ne bi uganuo stopalo, a imao bi vremena i da potraži oblutke koji su nezamenjivi za njegovu praćku. Sad nije mogao da dođe do njih, a neće moći da se vrati na obalu do sledeće nedelje. Ako i tad Megar ne pošalje nekog drugog momka, što je sada, kada će morati da se vrati praznih ruku, bilo prilično moguće. Pag preusmeri pažnju na kišu, jer nije bilo baš zgodno sedeti na pljusku, i odluči da je vreme da krene. Ustao je i oprobao članak. Osećao je nelagodnost pri oslanjanju na njega, ali moglo se podneti. Odšepao je do mesta na kom je ostavio svoje stvari i pokupio ranac, štap i praćku. Opsovao je onako kako je čuo da vojnici u zamku psuju kada je video da mu je ranac iscepan, a od sira i hleba nema ni traga. Rakuni, ili možda gušteri, pomisli on. Bacio je beskorisni ranac u stranu i stajao začuđen nad svojom lošom srećom. Duboko je udahnuo, naslonio se na štap i krenuo put niskih brda koja su ležala između stenovite obale i puta. Bilo je sitnog drveća raštrkanog po brdima, ali ono nije pružalo nikakav zaklon – Pag je znao da će biti potpuno mokar bilo da krene pravo prema gradu, bilo da se zadrži pod nekim od njih. Vetar je osnažio i Pag oseti prvu ledenu šibu po leđima. Stresao se i nastavio najbrže što je mogao. Slabašno drveće počelo je da se krivi pod vetrom, a Pag se osećao kao da ga gura neka divovska ruka. Stigavši do puta, skrenuo je na sever. Iz velike šume na istoku začu jeziv zvuk vetra koji je šišteći kroz granje drevnih hrastova činio da šuma izgleda još strašnije. Mračne staze šume verovatno nisu bile ništa opasnije od Kraljevog puta, ali od prisećanja na priče o odmetnicima i ostalim zlotvorima manje nalik ljudima dečaku se dizala kosa na glavi. Presekavši Kraljev put, u jaruzi duž njega Pag je uspeo da se malo zakloni od vetra. Vetar je postajao silniji, a kiša mu je peckala oči i suze su mu tekle niz već mokre obraze. Naišao je snažan nalet vetra, i za tren je pomislio da će pasti. U jaruzi se skupljala voda, pa je morao oprezno da gazi da ne bi izgubio tlo pod nogama u nekoj neočekivano dubokoj rupi. Proveo je bezmalo čitav sat boreći se s olujom koja se neprestano pojačavala. Put je zavijao prema severozapadu, dovodeći ga gotovo licem u lice sa urlajućim vetrom. Pag se naslonio na vetar, dok mu je iza leđa košulja vitlala po vazduhu. Pokušao je da sputa paniku koja je počinjala da ga guši progutavši pljuvačku. Bio je svestan opasnosti u kojoj se nalazio, jer oluja je postajala mnogo bešnja nego što se moglo očekivati za to doba godine. Silne, oštre munje osvetljavale su tamni krajolik, oslikavajući put i šumu u jarkoj, blistavoj beloj boji, naspram dubokih crnih senki. Zaslepljujuće slike ostajale su mu svaki put pred očima, zbunjujući ga zamenjenim crnim i belim obrisima. Žestoki prasak gromova koji se survavao sa nebesa kao da ga je stvarno udarao po ušima. Sada je strah od oluje nadrastao strah od zamišljenih razbojnika i goblina, i odlučio je da se primakne šumi s druge strane puta, u nadi da će snažna stabla hrastova bar donekle smiriti žestinu vetra. Primicao se drveću, ali zastade preplašen zvukom nečega što se probijalo kroz šipražje. U pomrčini oluje, jedva je razaznao obličje crnog šumskog vepra koji je iskočio iz žbunja. Okliznuvši se, svinja se prevrnula, zakotrljala, pa se ponovo osovila na noge nekoliko metara dalje. Pag je jasno video kako je životinja stala da ga odmeri, njišući glavom levo-desno. Dve ogromne kljove kao da su sijale u mraku, dok je kiša kapala sa njih. Uplašena životinja je razrogačila oči i stala da rije po zemlji. Divlji veprovi su u najboljem slučaju bili zle naravi, ali su najčešće izbegavali ljude. Ovog vepra je oluja prestravila i Pag je znao da bi zver mogla gadno da ga izubija, ili čak ubije ako bi jurnula na njega. Stajao je nepomično, spremajući se da zamahne štapom, ali se nadao da će se životinja vratiti u šumu. Vepar je podigao glavu i onjušio vetar koji mu je nanosio dečakov miris. Ružičaste očice mu zasijaše dok je drhtao od neodlučnosti. Neki zvuk iz šume privuče mu pažnju na tren, a onda je oborio glavu i jurnuo prema dečaku. Pag je zamahnuo i udarcem okrznuo veprovu glavu, odvrativši je od sebe. Vepar kliznu po blatu, ali u prolazu udari dečaka po nogama i obori ga. Pag sa zemlje vide kako se životinja trkom okreće, spremna da ponovo nasrne. Nije imao vremena ni da pokuša da ustane, jer životinja se već ustremila ka njemu. Ispružio je štap, u beznadežnom pokušaju da još jednom skrene veprov juriš. Zver se izmače štapu, a Pag pokuša da joj se otkotrlja s puta, ali se težina veprovog tela sruči na njega. Pokrio je lice dlanovima, štiteći rukama grudi što je bolje mogao, jer očekivao je da bude rastrgnut. Trenutak kasnije, shvatio je da se vepar ne pomera. Otkrivši lice video je da mu životinja leži preko nogu, sa dugačkom crnoperom strelom zabodenom u telo. Pag pogleda prema šumi. Jedan čovek obučen u mrku kožu stajao je na obodu šume i hitrim pokretima zamotavao vojnički dugi luk u nauljeno platno. Kada je zaštitio dragoceno oružje od kiše, primakao se i stao iznad dečaka i vepra. Imao je ogrtač sa kapuljačom koja mu je skrivala lice. Spustio se na kolena pored dečaka i povikao da nadjača oluju: „Jesi li dobro, momak? Nešto slomljeno?“ Bez napora je podigao mrtvog vepra sa dečakovih nogu. „Ne, mislim“, viknu Pag u odgovor, proučavajući svoje stanje. Desna strana ga je bolela, a i noge su bile podjednako izubijane. Članak mu je još bio nadražen i osećao se izmrcvareno, ali ništa nije bilo slomljeno niti trajnije oštećeno. Krupne mesnate ruke podigoše ga na noge. „Drži“, zapovedi čovek, dodajući mu štap i luk. Pag ih pridrža, a stranac brzo i spretno raspori svinju. Završivši posao okrenuo se prema dečaku. „Pođi sa mnom, dečače! Najbolje je za tebe da prenoćiš kod mog gospodara. Nije daleko, ali moramo da požurimo, jer oluja će se dodatno pogoršati. Možeš li da hodaš?“ Pag načini nesiguran korak i klimnu glavom. Bez reči, čovek podiže vepra na rame i uze luk od dečaka. „Hajde“, progovori on krećući ka šumi. Odmicao je brzim korakom, a Pag ga je pratio uz veliki napor. U šumi nije bilo ništa tiše nego napolju, te je razgovor bio nemoguć. Jedna munja u trenutku osvetli nebo i Pag osmotri čovekovo lice. Pokušao je da se seti da li ga odnekud poznaje. Čovek je izgledao kao i ostali lovci i šumari koji su prebivali u Krajdijskoj šumi – širokih ramena, visok, čvrste građe. Imao je crnu kosu i bradu i lice ogrubelo od nevremena i života u divljini. Nekoliko trenutaka Pagova razbuđena mašta navodila ga je na premišljanje o mogućnosti da čovek u stvari pripada bandi razbojnika koja se krije u srcu šume. Ipak, odbacio je tu misao. Nijedan razbojnik se ne bi mučio oko sirotog, odrpanog dečaka iz zamka. Pag se setio da je čovek pomenuo gospodara, pa shvati da je on slobodnjak, čovek koji živi na imanju zemljoposednika. Služio je svom gospodaru, ali nije bio vezan za njega kao kmet. Slobodnjaci su bili nezavisni, dajući deo useva ili stoke da bi za uzvrat koristili zemlju. Mora da je slobodnjak, pomisli Pag. Nijedan kmet ne bi smeo da nosi dugački luk, jer je takvo oružje bilo dragoceno – i previše opasno. Međutim, Pag nije znao ni za kakav posed u šumi. Sve mu je to izgledalo strašno tajanstveno, ali zbir svih nedaća koje je proživeo tog dana brzo mu je ugasio znatiželju. Nakon dužeg vremena, čovek je zamakao u gust splet drveća. Pag se umalo nije izgubio u tami, jer sunce je već bilo zašlo, odnoseći sa sobom i ono malo blede svetlosti koja je prodirala kroz olujne oblake. Uspeo je da prati stranca zahvaljujući zvuku njegovih koraka i osećaju njegovog prisustva, više nego sopstvenom vidu. Pag je osetio da se nalazi na šumskoj stazi, jer tlo mu je pod nogama bilo čisto. Ovakvu stazu u šipražju teško je bilo naći i danju, a kamoli noću, osim ako unapred ne znate za nju. Uskoro izbiše na proplanak, usred koga je stajala mala kamena koliba. Samo jedan prozor je sijao, a dim se dizao iz dimnjaka. Prišli su kolibi, a Paga je začudilo što je nevreme u ovom delu šume bilo znatno blaže nego drugde. Kada stigoše pred vrata, čovek stade u stranu i reče: „Ti uđi, momak. Ja moram da spremim svinju.“ Odsutno klimajući glavom, Pag odgurnu drvena vrata i uđe u kolibu. „Zatvaraj ta vrata, dečače! Razboleću se i umreti zbog tebe!“ Pag preplašeno posluša i zalupi vrata jače nego što je želeo. Okrenuo se i osmotrio prizor pred sobom. Unutrašnjost kolibe činila je jedna jedina soba. U jednom zidu nalazio se kamin, veliko ognjište u kom je gorela jarka, vesela vatra, isijavajući toplotu. Pored kamina nalazio se sto za kojim je sedela pokrupna prilika u žutoj odori. Seda kosa i brada prekrivale su gotovo čitavu čovekovu glavu, a živahne plave oči su mu sijale od vatre. Dugačka lula virila je iz brade, ispuštajući fantastično mnogo dima. Pag je znao pred kim se nalazi. „Gospodaru Kulgane...“, zaustio je, jer ovo je bio vojvodin čarobnjak i savetnik, poznato lice na dvoru. Kulgan pogleda dečaka pravo u oči, i progovori dubokim glasom, koji se kotrljao sa bogatim i moćnim zvukom: „Znači, znaš ko sam ja?“ „Da, gospodine. Sa dvora.“ „Kako je tvoje ime, dečače iz zamka?“ „Pag, gospodaru Kulgane.“ „Sada se sećam ko si ti.“ Čarobnjak odmahnu rukom: „Nemoj me zvati gospodarem, Pag. Premda me s razlogom zovu gospodarem mojih veština“, reče, a oči mu vragolasto zaiskriše, „ja nisam mnogo višeg roda od tebe. Priđi, pokraj vatre imaš pokrivač, a i mokar si do gole kože. Okači odeću da se suši i sedi ovde.“ Pokazao je na klupicu naspram svog mesta za stolom. Pag je učinio kako mu je naloženo, ne odvajajući pogled s čarobnjaka. On je bio vojvodin dvoranin, ali i dalje čarobnjak – i kao takav sumnjiv i ne mnogo poštovan u prostom narodu. Ako bi krava otelila nešto čudovišno, ili usevi propali, seljani su bili skloni da sve pripišu nekom čarobnjaku koji vreba iz obližnjih senki. Ne tako davno, neko kao Kulgan je lako mogao biti kamenicama prognan iz Krajdije. Njegova bliskost sa vojvodom primorala je ljude da ga podnesu, ali stari strahovi su teško zaboravljani. Ostavivši odelo da se suši, Pag sede. Preplašiše ga dva crvena oka što su ga posmatrala iza čarobnjakovog stola. Glava prekrivena krljuštima izvila se nad sto proučavajući dečaka. Dečakova zbunjenost nasmeja Kulgana: „Ne plaši se, momče. Fantus te neće pojesti.“ Spustio je ruku na glavu stvorenja koje je selo pored njega na klupu i češkao mu čelo. Ono poče da ispušta tihe zvuke zadovoljstva, kao mačka koja prede. Pag zatvori usta, pošto je bio zinuo od čuda, a onda upita: „Da li je on stvarno zmaj, gospodine?“ Čarobnjak se nasmeja, duboko i dobroćudno. „Ponekad umisli da jeste. Fantus je plameni gmaz, momče, daleki rođak zmaja, ali manjeg stasa.“ Stvorenje otvori jedno oko i uperi ga prema čarobnjaku. „Ali je, naravno, podjednako hrabar“, dodade Kulgan brzo, na šta gmaz zadovoljno zatvori oko. Kulgan progovori tiho, kao kakav zaverenik: „Vrlo je bistar, i moraš dobro da promisliš kako mu se obraćaš. On je stvor sa vrlo finim osećanjima.“ Pag klimnu u znak razumevanja. „Može li da bljuje vatru?“, upitao je, zadivljeno šireći oči. Svakom trinaestogodišnjaku čak i rođak zmaja bio je nešto vredno strahopoštovanja. „Kada je raspoložen za tako nešto, može išmrknuti poneki plamičak, ali izgleda da nije raspoložen previše često. Mislim da je takav zato što ga bogato hranim, momče. Ne mora da ide u lov već godinama, tako da je izgubio deo svoje gmazovske prirode. Istinu govoreći, besramno sam ga razmazio.“ Pag se opustio nakon ovih reči. Čarobnjak, sklon da razmazi ovo nesvakidašnje stvorenje, izgledao je nekako ljudskije, manje tajanstven. Pag je zadivljeno posmatrao zlatni odsjaj vatre na Fantusovim smaragdnim krljuštima. Veličine manjeg psa, gmaz je imao dugačak, vijugav vrat iz koga je izrastala glava slična aligatorskoj. Krila su mu bila svijena na leđima, a kandže dveju ispruženih nožica mahale su po vazduhu. Dok ga je Kulganova ruka češkala po koščatoj glavi, dugi rep gotovo do poda uvijao se napred-nazad. Vrata se otvoriše i krupni strelac uđe noseći na ražnju svinjski but pripremljen za pečenje. Bez reči je prišao ognjištu i postavio meso nad vatru. Fantus izdiže glavu na dugačkom vratu da bi osmotrio šta se događa i oblizujući se račvastim jezikom skoči na pod. Prišao je kaminu i sklupčao se na toplom da dremne do početka večere. Slobodnjak raskopča ogrtač i okači ga kraj vrata. „Oluja će proći pre zore, mislim.“ Ponovo je prišao vatri i spremio preliv od vina i raznih začina. Pag se uplaši videvši veliki ožiljak preko leve strane čovekovog lica kako besno i rumeno plamti kraj vatre. Kulgan mahnu lulom prema šumaru. „Znajući kako je štur na rečima ovaj moj prijatelj ovde, mislim da se niste propisno upoznali. Mičame, ovaj dečak je Pag, iz Krajdijskog zamka.“ Mičam klimnu glavom i nastavi svoj posao sa veprovinom. Pag klimnu, doduše prekasno da Mičam primeti. „Nisam se setio da ti zahvalim što si me spasao od vepra.“ Mičam odgovori: „Nema potrebe za zahvaljivanjem, dečače. Zverka je jurnula na tebe jer sam je ja preplašio.“ Potom pređe u drugi kraj sobe, izvadi testo mrke boje iz jedne drvene posude i poče da mesi. „Ipak, gospodine“, reče Pag Kulganu, „njegova strela je usmrtila prasca. Sreća da je baš on pratio životinju.“ Kulgan se nasmeja. „Siroto stvorenje, koje nam je sad dobrodošao gost na večeri, bilo je žrtva okolnosti baš koliko i ti.“ Pag je bio zbunjen. „Ne razumem, gospodine.“ Kulgan ustade, dohvati jedan predmet s vrha police sa knjigama, i postavi ga na sto ispred dečaka. Predmet je bio zamotan u tamnoplavi somot i Pag je znao da tako skupocen materijal može prekrivati samo nešto veoma vredno. Kulgan razmota somot, otkrivajući blistavu kristalnu kuglu. Pag uzdahnu, zadivljen lepotom kugle, njenom savršenošću i jednostavnošću oblika. Kulgan pokaza na kuglu. „Ovu napravu načinio mi je kao poklon Altaftain od Karzije, izuzetno moćan magijski zanatlija, koji me je smatrao vrednim takvog dara, jer sam mu nekada davno učinio uslugu ili dve – ali to i nije bitno. Budući da sam se upravo danas vratio iz posete moćnom Altaftainu, želeo sam da isprobam njegov poklon. Pogledaj u kuglu, Pag. Duboko se zagledaj.“ Pag se zadubio u kuglu i pokušao da prati iskričavi sjaj vatre koja je poigravala u njenoj dubini. Odrazi sobe, umnoženi stotinama puta, stapali su se i plesali dok su njegove oči nastojale da sagledaju svaki od likova. Komešanje i pomeranje odraza najednom se zamuti i zamrači. Nežna bela svetlost zamenila je vatru u središtu kugle i Pag oseti kako mu njena prijatna toplina čvrsto drži pogled. Kao toplota u kuhinji zamka, pomislio je odsutno. Najednom, mlečnobela svetlost u kugli iščeznu i Pag ugleda kuhinju. Debeli kuvar Alfan spremao je kolače ližući slatke mrvice s prstiju. Šef kuhinje, Megar, klepnu ljutito Alfana po glavi, jer je tu naviku smatrao odvratnom. Pag se nasmeja prizoru koji je viđao mnogo puta ranije. Prizor nestade i Pag se odjednom oseti vrlo umorno. Kulgan pokri kuglu platnom i odloži je sa strane. „Vrlo uspešno, dečače“, reče on zamišljeno, pa nastavi: „Nisam ni pretpostavio da ćeš moći da sačiniš tako jasnu sliku iz prvog pokušaja, ali izgleda da u tebi ima mnogo čega što se na prvi pogled ne vidi.“ „Molim, gospodine?“ „Nije bitno, Pag.“ Zastao je za trenutak, a zatim reče: „Koristio sam tu spravicu prvi put, pokušavajući da saznam koliko daleko moj vid može dosegnuti, kada sam spazio tebe na putu. Po tvom izmučenom izgledu, procenio sam da nećeš stići do grada, stoga sam poslao Mičama da te dovede.“ Paga je posramila neobična čarobnjakova pažnja i boja mu navre u obraze. Ceneći svoje sposobnosti kao što to čine trinaestogodišnjaci, on reče: „Niste morali to da činite, gospodine. Mogao sam stići do grada na vreme.“ Kulgan se nasmeši. „Možda. Ipak, možda i ne. Oluja je snažna van svih očekivanja, i vrlo opasna za putnike.“ Pag je oslušnuo dobovanje kiše po krovu kolibe. Zvučalo je kao da je ponešto oslabila i Pag je sumnjao u čarobnjakove reči. Kao da mu je pročitao misli, Kulgan reče: „Ne sumnjaj u mene, Pag. Ovaj deo šume ima i drugu zaštitu osim moćnih krošnji. Kada bi izašao iz kruga hrastova što rastu na obodima mog poseda, osetio bi punu žestinu nevremena. Mičame, kako ocenjuješ ovaj vetar?“ Mičam ostavi testo koje je mesio i zamisli se za tren. „Dosta je jak, kao pre tri godine, kada je oluja nasukala šest brodova.“ Zastao je, ponovo procenjujući svoje reči, i potvrdno klimnuo glavom. „Da, skoro toliko jak. Mada neće trajati tako dugo.“ Pag se setio strašne oluje od pre tri godine, koja je na Stenu mornara nevoljnika nasukala kvegansku trgovačku flotu na putu za Krajdiju. Vojnici na zidinama zamka morali su da se povuku u kule da ih vetar ne bi oduvao. Ako je ova oluja bila toliko strašna, Kulganova magija je zaista bila zadivljujuća – jer unutar kolibe zvuci spoljašnjosti nisu bili strašniji od prolećne kišice. Kulgan se nasloni na klupu, paleći ugašenu lulu. Dok je čarobnjak pravio oblake slatkog belog dima, Pag se zagledao u policu sa knjigama iza njegovih leđa. Pomerao je usne pokušavajući da odgonetne zapise na koricama, ali nije uspeo. Kulgan podiže obrvu: „Umeš da čitaš, zar ne?“ Paga prepade misao da je možda uvredio čarobnjaka gurajući nos u njegove stvari. Primetivši dečakovu posramljenost, Kulgan reče: „U redu je, momče. Nije nikakav zločin poznavati slova.“ Pagova nelagodnost uminu. „Umem pomalo da čitam, gospodine. Šef kuhinje, Megar, naučio me je da čitam oznake u ostavama u podrumu kuhinje. Znam neke brojeve, takođe.“ „Brojeve, takođe“, ponovi oduševljeni čarobnjak. „Izgleda da si ti stvarno čudna sorta.“ On uze s police knjigu u mrkocrvenom kožnom povezu i otvori je, mršteći se nad jednom stranom, zatim nad sledećom, dok najzad nije pronašao jednu koja mu je odgovarala. Okrenuo je knjigu i spustio je na sto ispred Paga. Kulgan pokaza na stranu ukrašenu divnim crtežima vijugavih cvetnih ukrasa u raznobojnom spletu oko velikog slova u gornjem levom uglu. „Pročitaj ovo, momče.“ Pag nikad nije video ništa nalik ovoj knjizi. Učio je da čita prosta slova, ispisana ugljenim štapom na jeftinom pergamentu tupim Megarovim rukopisom. Bio je zatečen, opčinjen pojedinostima izrade. Tada je shvatio da ga čarobnjak posmatra i, pribravši se, počeo da čita. „I tada stiže poz... poziv iz...“ Gledao je u zapetljanu reč koja mu je bila potpuno nova. „...Zakare.“ Zastao je pogledavši u Kulgana da proveri tačnost svog čitanja. Čarobnjak mu dade znak da nastavi. „Jer, sever je morao biti nap... napušten, da srce Carstva ne bi klonulo i bilo izgubljeno. I premda rodom iz Bozanije, ovi vojnici behu i dalje verni Velikom Kešu u svojoj službi. Tako u času njegove velike nevolje poneše svoje oružje i oklope i krenuše na jug, ostavljajući Bozaniju da bi sprečili uništenje Carstva.“ „To je dovoljno“, reče Kulgan pažljivo zatvarajući knjigu. „Za jednog kuhinjskog momka, imaš priličan dar za slova.“ „Ova knjiga, gospodine, šta je to u njoj zapisano?“, upita Pag dok ju je čarobnjak vraćao na mesto. „Nisam video ništa slično njoj.“ Kulganov pogled na trenutak je ponovo uznemirio Paga, ali se onda čarobnjak nasmeši i prekide napetost. „To je istorija ove zemlje, dečače. Ova knjiga je poklon opata jednog išapijanskog manastira. To je prevod kešijanskog teksta starog preko sto godina.“ Pag klimnu glavom pa reče: „Sve je zvučalo vrlo čudno. O čemu govori taj zapis?“ Kulgan ponovo pogleda dečaka kao da želi da vidi nešto što se nalazi unutar njega, i odvrati: „Nekada davno, Pag, sve ove zemlje, od Beskrajnog mora iza Sivih kula, pa sve do Gorkog mora pripadale su carstvu Velikog Keša. Daleko na istoku postojalo je maleno kraljevstvo na ostrvcetu zvanom Rilanon. Ono je postalo snažno i pripojilo sebi sva susedna ostrva, postavši Ostrvsko kraljevstvo. Proširilo se i dalje, na kopno, i premda je ono i dalje Ostrvsko kraljevstvo, mnogi ga zovu jednostavno ’Kraljevstvo’. Mi koji živimo u Krajdiji deo smo kraljevstva iako smo daleko od glavnog grada, Rilanona, koliko se god može biti a da se ne pređe granica kraljevstva. Tako je, pre mnogo godina, Carstvo Velikog Keša napustilo ove predele zbog krvavog sukoba sa svojim južnim susedima, Kešijanskim savezom.“ Pag je bio zanesen visokoparnim temama drevnih zemalja, ali i dovoljno gladan da primeti kako Mičam ubacuje nekoliko vekni tamnog hleba u pećnicu ognjišta. Ponovo se okrenuo prema čarobnjaku i upitao: „Šta je bio taj Keš… Kešij...“ „Kešijanski savez“, dovrši Kulgan umesto njega. „To je grupa malih naroda koji su vekovima bili pod jarmom Velikog Keša. Desetinu godina pre nego što je ta knjiga napisana, ujedinile su se protiv svog mučitelja. Nijedna nije mogla sama da se usprotivi Carstvu, ali ujedinjenjem su mu postale ravne po snazi. Ili gotovo ravne, jer rat je trajao godinama. Carstvo je bilo prinuđeno da napusti svoje severne pokrajine i da pošalje vojsku na jug, ostavljajući sever otvorenim za nalet novog, mladog kraljevstva. Otac oca vojvode Borika, najmlađi sin kraljev, lično je poveo svoju vojsku na zapad, šireći zapadno gospodarstvo. Od tada, sve što je pripadalo pokrajini Bozaniji, osim Slobodnih gradova Natala, poznato je pod imenom Krajdijsko vojvodstvo.“ Pag se zamisli i reče: „Mislim da bih voleo da posetim taj Veliki Keš, nekada.“ Mičam frknu, nešto slično podsmehu. „A kako bi putovao? Možda kao neustrašivi odmetnik?“ Pag se zarumeneo od stida. Odmetnici su bili bezemljaši, plaćenici koji su se borili za novac, ljudi koji nisu bili daleko od razbojnika. Kulgan progovori: „Možda ćeš jednog dana i stići dotle, Pag. Taj put je dugačak i opasan, ali nije nečuveno da hrabra i srčana osoba preživi takvu pustolovinu. I čudnije stvari su se događale.“ Priča za stolom pređe na neke druge, uobičajenije teme, jer čarobnjak je boravio na jugu, u Karziji, duže od mesec dana, i želeo je da čuje krajdijske novosti. Kada je hleb bio ispečen, Mičam je poslužio vrele vekne, isečenu svinjetinu, sir i obilje salate. Pag se u životu nije tako dobro najeo. Iako je radio u kuhinji, život kuhinjskog momka nije donosio ništa sem zadovoljenja najosnovnijih potreba. Pag je za vreme večere dva puta primetio kako ga čarobnjak pomno posmatra. Kada je obrok završen, Mičam je raščistio sto i prihvatio se pranja posuđa čistim peskom i svežom vodom, a Kulgan i Pag su sedeli i razgovarali. Kulgan je bacio jedino preostalo parče mesa Fantusu, koji je leškario kraj vare. Gmaz je otvorio jedno oko i osmotrio komad. Isprva nevoljan da napusti udobno odmorište, rešio je da se ipak pomeri neophodnih četvrt metra i proguta slasni odrezak, a potom se smesta ponovo sklupčao kraj vatre. Kulgan pripali lulu i, zadovoljan količinom dima koju je ispustio, upita: „Šta nameravaš da učiniš kad dostigneš zrelost, momče?“ Pag se borio sa snom, ali čarobnjakovo pitanje ga je razbudilo. Vreme Izbora, kada mladići iz grada i zamka počinju sa šegrtstvom, bilo je blizu, i Pag uzbuđeno reče: „Nadam se da ću sredinom leta uspeti da uđem u vojvodinu službu kao šegrt majstora-mačevaoca Fenona.“ Kulgan pogleda svog malog gosta. „Mislio sam da si bar dve ili tri godine mlađi nego što je potrebno, Pag.“ Mičam se oglasi nekim smehom nalik frktanju. „Da nisi malo sitan da vučeš sa sobom štit i mač, momak?“ Pag pocrvene. Bio je najmanji dečak svog godišta u zamku. „Glavni kuvar Megar rekao je da možda malo sporije rastem. Niko ne zna ko su mi bili roditelji, tako da ne znam šta da očekujem.“ „Siroče?“, upita Mičam dižući obrve u najizražajnijem gestu koji je do tada napravio. Pag potvrdi. „Neka žena koja je tvrdila da me je pronašla na putu ostavila me je sveštenicama Dale u planinskom samostanu. One su me donele u zamak, jer nisu mogle da se brinu o meni.“ „Upravo tako“, dobaci Kulgan. „Sećam se kada su te sveštenice Zaštitnice slabih donele u zamak. Bio si beba, tek odbijena od sise. Samo zahvaljujući vojvodinoj dobroti danas živiš kao slobodan čovek. Rešio je da je daleko bolje načiniti slobodnog čoveka od kmetovskog deteta nego od nekog ko je rođen u slobodi načiniti kmeta. A bez ikakvog dokaza, imao je pravo da te proglasi kmetom.“ „Dobar čovek, vojvoda“, uzdržano izjavi Mičam. Pag je priču o svom poreklu čuo već stotinu puta od Mađe u kuhinji zamka. Osećao se potpuno iscrpljeno i oči su mu se same sklapale. Kulgan to primeti i dade znak Mičamu. Visoki šumar ustade i pripremi postelju, ali Pag je već bio zaspao, klonuvši glavom na sto. Krupne ruke ga nežno podigoše i spustiše na postelju. Fantus je otvorio oba oka i pogledao usnulog dečaka. Zevnuo je poput gladnog vuka, pa se uspentrao na postelju. Pag je u polusnu obgrlio šćućurenog gmaza, koji ispusti dubok, grleni zvuk zadovoljstva i zatvori oči.