Događaji koji su prethodili ovoj priči... Na svetu zvanom Midkemija, severno od nepreglednog Carstva Velikog Keša, uzdiglo se moćno Ostrvsko Kraljevstvo. Kraljevstvo je bilo na pragu razdoblja istinske veličine; nacija se prostirala preko čitavog kontinenta, od Mora kraljevstva sve do Beskrajnog mora. U dvanaestoj godini vladavine Rodrika IV, u najzapadnijoj provinciji Kraljevstva, Krajdijskom vojvodstvu, siroče koje je radilo u dvorskoj kuhinji, dečak po imenu Pag postao je šegrt čarobnjaka Kulgana. Nije se pokazao kao uspešan učenik magijskih veština, ali se proslavio činom spasavanja kćeri vojvode Borika, princeze Karline, od sigurne smrti, i postao plemić na vojvodinom dvoru. Pag je u isti mah stekao Karlininu naklonost i rivala, mladog dvoranina Rolanda. Sa svojim najboljim prijateljem Tomasom Pag je otkrio olupinu nekog tuđinskog broda i nabasao na stranca, brodolomnika, koji je bio na samrti. Vojvodin sveštenik, otac Tali, upotrebio je svoje čarolije kako bi saznao nešto više o čoveku kome se bližila smrt. Stranac je došao sa drugog sveta, Kelevana, kojim vlada moćna nacija ratnika, Tsuranija. Brod je dospeo u Midkemiju preko magičnog portala, procepa u svemiru, i nagoveštavao je moguću invaziju. Vojvoda Borik je zatražio savet vilenjačke kraljice Aglarane, koja se složila da Dalekoj obali kraljevstva preti neka strana, nepoznata opasnost; vilenjaci su primetili čudne ratnike koji su sačinjavali mape zapada, ljude koji su nestajali na tajanstven način. U strahu od invazije, gospodar Borik i njegov mlađi sin Aruta poveli su družinu ljudi na put, kako bi upozorili kralja na mogući napad. Krajdiju su ostavili u rukama vojvodinog starijeg sina Lijama i majstora-mačevaoca Fenona. Družinu su činili čarobnjak Kulgan, Pag i Tomas, narednik Gardan i pedeset krajdijskih vojnika. U šumi zvanoj Zeleno srce, vojvodinu družinu dočekali su u zasedi strašni moredeli, tamni vilenjaci poznati pod imenom Bratstvo Tamne staze. Nakon dugačke i krvave bitke, preživele su spasli patuljački poglavar Dolgan i njegovi ratnici. Dolgan ih je poveo kroz rudnike Mak Mordain Kadala, gde ih je napala utvara, pri čemu se Tomas odvojio od ostatka družine. Tomas je pobegao u dubine drevnog rudnika, dok su ostali uz Dolganovu pomoć stigli do površine. U želji da spase Tomasa, Dolgan se vratio u rudnike, ali je otkrio da je dečak na sigurnom, u skrovištu jednog od poslednjih, silnih zlatnih zmajeva. Prastari zmaj, Ruag, bio je na samrti, i pričao im je o svom životu i svom susretu s volšebnikom Makrosom Crnim, i o drugim čudesima. Ruag je iščezao u poslednjem veličanstvenom blesku, uz pomoć čarolije koju mu je darivao Makros. Tomas je od zmaja nasledio poseban dar, začarani zlatni oklop. Vojvodina družina je dospela do Bordona, odakle je isplovila prema Krondoru, glavnom gradu zapadnih pokrajina Kraljevstva. Oluja ih je primorala da pristanu na Volšebnikovo ostrvo, dom legendarnog Makrosa. Na tom mestu, Pag se susreo s tajanstvenim pustinjakom, koji je, kako se kasnije ispostavilo, bio sam Makros. Volšebnik ih je upozorio da se približava vreme strašnih opasnosti i obećao da će se vratiti kada im njegova pomoć bude najpotrebnija. Pošto su stigli u Krondor, princ Erland je naložio vojvodi da produži za Rilanon, prestonicu Kraljevstva, i potraži kraljev savet. Za vreme boravka u Krondoru Pag je upoznao princezu Anitu, Erlandovo jedino dete, i saznao da će se ona kada odraste udati za princa Arutu. Po prispeću u Rilanon, vojvoda Borik je otkrio da je kralj vizionar, ali u isto vreme i umno bolestan čovek, sklon izlivima besa i gubljenju niti u razgovoru s drugim ljudima. Vojvoda Kaldrik Rilanonski, Borikov ujak, upozorio ga je da će dođe li do invazije breme borbe s Tsuranijima pasti na gospodare Zapada, jer kralj je bio sumnjičav prema princu Krondora, snevao je da se kuju zavere oko krune, i nije dozvoljavao vojskama Istoka da napuste Istočne pokrajine. Tada je invazija započela i Borik je dobio komandu nad vojskama Zapada. Pojurio je prema zapadu, i to je bio početak Rata Kapije svetova. U ranim godinama rata, za vreme napada na jednu teritoriju koju su Tsuraniji osvojili, tuđinci su zarobili Paga. Tomas je, zajedno s Dolganovim patuljačkim ratnicima, bio u prvim redovima borbe protiv osvajača. Neka nezemaljska sila bila je ulivena u Tomasov oklop i on je noseći ga postao ratnik neverovatnih moći. Opsedale su ga čudne vizije, crte njegovog lica počele su da se menjaju. Nakon jedne sulude borbe u patuljačkim rudnicima, Tsuraniji su naterali Tomasa i Dolganove ratnike u beg prema šumama. Ostavši bez doma, patuljci su se zaputili prema Elvandaru, kako bi sklopili savez s vilenjacima. Dvor vilenjačke kraljice pružio im je dobrodošlicu. Tomasova pojava ulila je strah starim vilenjačkim Tkačima čarolija, ali oni nisu progovorili. Lijam je napustio Krajdiju i pridružio se ocu, dok je majstor-mačevalac Fenon, sa Arutom kao zamenikom, preuzeo zapovedništvo nad zamkom. Karlina je prebolela Pagov nestanak i našla utehu u Rolandu. Tsuraniji su na prepad napali Krajdiju, koristeći oteti brod. U toj bici, Aruta je spasao život Amosa Traska, bivšeg pirata i kapetana otetog broda. Tsuraniji su otpočeli opsadu Krajdije i preduzeli mnoštvo neuspešnih napada. U jednoj od tih bitaka, Fenon je ranjen, a Aruta je preuzeo zapovedništvo. Nakon užasne podzemne bitke između Arutinih ljudi i tsuranijskih rovokopača, Aruta je naredio svim garnizonima koji su okruživali Krajdiju da priskoče u pomoć u poslednjem pokušaju probijanja opsade. Međutim, pre početka bitke, zapovednik Tsuranija, Kasumi od Šinzavaija, dobio je naređenje da opozove napad i vrati se kući. Ali čak i nakon ovog neočekivanog obrta u kome je Aruta odneo pobedu, rat se nastavio, na neodređeno vreme, razvlačeći se na još čitave četiri godine. „Besmo, kraljice, dva derana što mišljahu da nema ničeg sem danas, i sutra k’o danas, i večno dečak biti.“ – ŠEKSPIR, „Zimska bajka“ 1. Rob R ob je jaukao, jer mu se bližila smrt. Dan je bio nemilosrdno vreo. Ostali robovi su gledali svoja posla, trudeći se da ne obraćaju pažnju na taj zvuk. Život je u logoru bio jeftin, i nije bilo pametno udubljivati se u sudbinu koja očekuje toliko njih. Čovek je umirao od ujeda relija, zmijolikog močvarnog stvorenja. Taj otrov je bio spor i bolan, i osim magije, ništa ga nije moglo izlečiti. Najednom, nastade tišina. Pag se osvrnu i ugleda tsuranijskog stražara gde briše svoj mač. Na ramenu oseti nečiju ruku i začu Lorijev šapat: „Izgleda da su Tofstonovi samrtni krici uznemirili našeg vrlog nadzornika.“ Pag napravi omču od konopca i čvrsto je veza oko struka. „Barem nije dugo trajalo.“ Okrenuo se prema visokom plavušanu, pevaču iz Kraljevskog grada Tir-Soga. „Dobro pazi. Ovo drvo ovde je staro, vrlo moguće i trulo.“ Bez ijedne dalje reči, on se uzvera uz stablo ngagija, močvarnog drveta nalik jeli, od koga su Tsuraniji dobijali drvenu građu i smolu. Kako su imali veoma malo metala, Tsuraniji su krajnje vešto pronalazili druge pogodne materijale. Od ovog drveta se dobijao papir, koji je sušenjem sticao neverovatnu čvrstinu te je upotrebljavan u izradi nebrojenih predmeta. Smola je korišćena u ojačavanju drvenih predmeta i štavljenju koža. Oklopi od fino uštavljene kože bili su podjednako jaki kao midkemijske verižnjače, a oružja od očvrsnulog drveta bila su skoro ravna midkemijskom čeliku. Pag je proveo četiri godine u močvarnom logoru i telo mu je postalo čvrsto. Snažni mišići su mu se grčili dok se peo uz drvo. Koža mu je postala mrka od neumoljivog sunca tsuranijskog sveta, a lice mu je prekrivala robovska brada. Dospeo je do prvih debljih grana i pogledao prema svom prijatelju. Lori je stajao u mutnoj vodi do kolena, odsutno razgoneći rukom insekte koji su ga ometali u radu. Pag je voleo Lorija. Kada je, u želji da vidi tsuranijske vojnike, pošao s jednom patrolom, Lori nije očekivao da će dospeti ovamo. Tražio je materijal za balade koje bi ga proslavile u čitavom Kraljevstvu, rekao je. Dobio je i više nego što je tražio. Patrola je naišla na ogromnu silu Tsuranija, i Lori je zarobljen. U ovaj logor dospeo je pre više od četiri meseca, a s Pagom se sprijateljio ubrzo. Pag je nastavio svoj uspon, budno pazeći na opasna stvorenja koja su živela u krošnjama drveća Kelevana. Stigavši do povoljnog mesta za sečenje, Pag primeti neki pokret i ukoči se u mestu. Trenutak kasnije se opusti, jer bio je to samo bodljivac, stvorenje koje se prikrivalo tako što je nalikovalo na grozd ngagijevih iglica. Ono se prepade, otrča i poskoči prema granama susednog drveta. Pag ponovo pregleda krošnju i poče da privezuje svoje konopce. Njegov posao bio je da seče krošnje velikog drveća, kako bi obaranje stabla bilo manje opasno po ljudstvo na zemlji. Pag nekoliko puta zaseče koru i oseti kako oštrica njegove drvene sekirice zagriza mekanu kašu. Pažljivim njuškanjem otkrio je i blag, neprijatan miris. On opsova i pozva Lorija. „Drvo je trulo. Obavesti nadzornika.“ Sačekao je, zagledan preko vrhova drveća. Rojevi čudnih insekata i bića nalik pticama leteli su posvuda. Za četiri godine svog ropstva nije mogao da se privikne na izgled ovih oblika života. Nisu oni bili toliko drugačiji od onih na Midkemiji, ali su ga sličnosti podjednako kao i razlike podsećale da ovo nije njegov dom. Pčele bi trebalo da budu žuto-crne, a ne jarkocrvene. Orlovi ne bi trebalo da imaju žute trake na krilima, niti sokolovi ljubičaste. Ova stvorenja nisu bila pčele, orlovi i sokolovi, ali je sličnost bila zaprepašćujuća. Pag je lakše prihvatao mnogo čudnija stvorenja Kelevana nego njih. Šestonoga nidra, zver pripitomljena za nošenje tovara, nalik nekom govečetu s dvema dodatnim, debelim nogama, ili ko-dža, biće nalik insektu koje je služilo Tsuranijima i govorilo njihov jezik: na njih je mogao da se privikne. Ali kad god bi krajičkom oka ugledao neku životinju, okrenuo se u nadi da je ista kao na Midkemiji, i otkrivši da ipak nije, padao je u očajanje. Lorijev glas trgnu ga iz razmišljanja. „Dolazi nadzornik.“ Pag opsova. Ako je nadzornik bio primoran da se prlja gazeći kroz vodu, sigurno je u lošem raspoloženju – a to je moglo da znači batine, ili zakidanje na ionako oskudnim obrocima. Sigurno je već bio besan zbog zastoja u sečenju. Legla podrivača – šestonogih stvorenja nalik dabrovima – nastanjivala su se u korenju krupnijeg drveća. Oni su nagrizali nežno korenje, ostavljajući bolesna stabla osuđena na smrt. Mekana, kašasta srž drveća pretvarala se u gorku tekućinu i ubrzo potom drvo bi se samo od sebe srušilo. U veliki broj podrivačkih tunela sipani su otrovi, ali drveću je šteta već bila nanesena. Grubi glas koji je glasno psovao i pljuskanje kroz močvaru najaviše dolazak nadzornika Nogamua. On je i sam bio rob, ali rob najvišeg ranga i, iako se nije nadao oslobođenju, imao je brojne privilegije. Mogao je da izdaje naredbe slobodnom narodu i vojnicima stavljenim u njegovu službu. Za njim je išao jedan mladi vojnik s izrazom blagog iznenađenja na licu, glatko izbrijan kao što dolikuje slobodnim Tsuranijima. Kada je podigao glavu prema Pagu, rob ga dobro osmotri. Imao je visoke jagodice i skoro crne oči, kao i mnogi drugi Tsuraniji. Tamne oči susretoše se s Pagovim pogledom, i vojnik jedva primetno klimnu glavom. Pag nije prepoznavao njegov plavi oklop, ali to nije bilo ništa neobično, s obzirom na nedokučivu vojnu organizaciju Tsuranija. Svaka kuća, posed, oblast, selo, grad i provincija imali su, po svoj prilici, svoju ličnu vojsku. Kakvi su njihovi odnosi bili unutar Carstva, Pag nije shvatao. Nadzornik stade podno drveta, pridržavajući kratku odoru da se ne pokvasi. On zagrme na Paga kao medved, što je i priličilo njegovom izgledu: „Šta to čujem, još jedno istrulelo drvo?“ Pag je govorio jezik Tsuranija bolje nego bilo koji Midkemijanac u logoru, jer je, sem nekolicine starih tsuranijskih robova, najduže boravio u njemu. „Smrdi na trulež. Trebalo bi da ga ostavimo i pripremimo neko drugo drvo, gospodaru.“ Nadzornik podiže pesnicu i zapreti njome. „Svi ste vi lenjivci. Ovom drvetu ništa ne fali. Odlično je. Samo biste da lenčarite. Sada ga posecite!“ Pag uzdahnu. Nije bilo rasprave s Medvedom, kako su svi midkemijski robovi zvali Nogamua. Očigledno je da je iz nekog razloga nervozan, a robovi plaćaju ceh. Pag zaseče po krošnji i uskoro se grane obrušiše na zemlju. Miris truleži bio je gust, te Pag hitro razveza konopce. U trenutku kada je prikupio poslednji komad konopca, on začu cepanje pod sobom. „Pada!“ – povika on robovima koji su stajali u vodi. Bez oklevanja, svi otrčaše. Uvek su bili spremni da reaguju na taj povik. Obezglavljeno stablo se cepalo po sredini. Ovo nije bila uobičajena pojava, ali ako je drvo bilo dovoljno oslabljeno i pretvoreno u kašu, na svaki zasek po kori bi se raspolutilo usled sopstvene težine. Grane drveta vukle su polovine na suprotne strane. Da je Pag ostao privezan za stablo, konopci bi ga, pre nego što i sami puknu, presekli napola. Pag proceni pravac pada, a kada polovina na kojoj je bio poče da se pokreće, on skoči što je dalje mogao u stranu. Pljusnuo je u močvaru celim telom, poleđuške, trudeći se da mu plitka voda što je moguće više ublaži pad. Samo što je tresnuo o vodu, usledio je još jači udarac o zemlju. Dno je najvećim delom bilo sačinjeno od blata, tako da povreda nije bila teška. Udar mu izbi vazduh iz pluća, i svest mu se za tren zamagli. Bio je dovoljno priseban da se pridigne i snažno ugrabi dah. Najednom, neki težak teret ga udari preko stomaka, istera mu vazduh iz pluća i iznova mu gurnu glavu pod vodu. On pokuša da se pomeri, ali shvati da mu preko stomaka leži ogromna grana. Jedva je uspeo da izvuče glavu na površinu i udahne vazduh. Pluća su mu gorela, disao je nekontrolisano. Voda mu uđe u dušnik i on poče da se davi. Kašljao je i pljuvao, pokušavajući da ostane miran, ali bio je svestan da ga obuzima panika. Grčevito je pokušavao da odgurne težinu, ali nije mogao da je pomeri. Najednom, neko mu podiže glavu iznad vode. Lori reče: „Kašlji, Pag! Izbaci taj mulj, ili ćeš zaraditi upalu pluća.“ Pag se nakašlja i pljunu. Lori mu je pridržavao glavu tako da može da povrati dah. Lori povika: „Dohvatite ovu granu. Ja ću ga izvući.“ Nekoliko znojavih robova priskoči, pljuskajući kroz vodu. Oni posegnuše rukama pod vodu, uhvatiše granu i počeše da je tegle. Grana se skoro neprimetno pomeri, ali Lori nije mogao da izvuče Paga. „Donesite sekire; moraćemo da odsečemo granu od drveta.“ Robovi krenuše po sekire, ali Nogamu povika: „Ne, ostavite ga. Nemamo vremena za takve stvari. Imamo još mnogo drveća da posečemo.“ Lori skoro vrisnu na njega: „Ne možemo ga ostaviti! Udaviće se!“ Nadzornik priđe Loriju i ošinu ga bičem po obrazu. Bič ostavi dubok usek na pevačevom licu, ali on je i dalje pridržavao glavu svog prijatelja. „Nazad na posao, robe. Večeras ćeš zbog takvog ponašanja dobiti batine. Imamo i druge koji mogu da seku krošnje. Sada ga pusti!“ On ponovo ošinu Lorija. Ovaj se bolno zgrči, ne ispuštajući Pagovu glavu. Nogamu podiže bič spremajući se za treći udarac, ali ga prekide glas iza leđa. „Odsecite granu i izvucite roba.“ Lori vide da je te reči izgovorio mladi vojnik koji je pratio gospodara robova. Nadzornik se trže, nenaviknut da se njegove naredbe ne poštuju. Kada je shvatio ko je izgovorio te reči, ugrize se za jezik. Pokorno spuštajući glavu kaza: „Poštovaćemo volju mog gospodara.“ Dao je znak robovima koji su nosili sekire da oslobode Paga, i Pag uskoro bi izbavljen. Lori ga prenese do mladog vojnika. Pag iskašlja poslednje tragove vode iz pluća i zadihano progovori: „Zahvaljujem gospodaru za svoj život.“ Čovek mu ne odgovori, ali se obrati nadzorniku, koji je u tom trenutku prišao. „Rob je bio u pravu, a ti nisi bio. Drvo je bilo trulo. Nije pravilno kažnjavati ga za tvoju rđavu procenu i preku narav. Trebalo bi da te kaznim batinama, ali nemamo vremena. Posao se već previše otegao i moj otac je nezadovoljan.“ Nogamu obori pogled. „Ocrnio sam svoj obraz pred svojim gospodarem. Smem li ga zamoliti da mi dozvoli da se ubijem?“ „Ne. To bi bilo previše časno. Vrati se na posao.“ Nadzornikovo lice pocrvene od tihog srama i besa. On podiže bič i uperi ga u Lorija i Paga. „Vas dvojica, natrag na posao.“ Lori krenu, a Pag pokuša da ustane. Kolena su mu se tresla, jer se umalo nije udavio, ali je nakon dva-tri pokušaja stao na noge. „Ova dvojica će biti oslobođena posla do kraja današnjeg dana“, reče mladi gospodar. „Od ovoga“ – on pokaza na Paga – „neće biti velike koristi. Drugi mora da se pobrine za posekotine koje si mu napravio, da se ne bi zagnojile.“ Mladi gospodar se okrenu jednom stražaru. „Odvedi ih nazad u logor i postaraj se da dobiju sve što im je potrebno.“ Pag je bio zahvalan, više zbog Lorija nego zbog sebe. Nakon kratkog odmora on bi i mogao da se vrati na posao, ali otvorena rana usred močvare često je značila sigurnu smrt. Rane bi se brzo zagadile na ovom vrelom, prljavom mestu, i bilo ih je teško lečiti. Krenuli su za stražarem. Dok su odlazili, Pag vide da ih nadzornik posmatra s golom mržnjom u očima. Daske škripnuše, i Pag se trže iz sna. U ropstvu stečen oprez govorio mu je da se u kolibi dešava nešto neobično za ovo gluvo doba noći. Koraci su prilazili kroz pomrčinu; najzad stadoše podno prostirke na kojoj je spavao. On začu kako na susednoj postelji Lori resko udiše vazduh, i shvati da je i minstrel budan. Uljez je verovatno probudio pola robova. Nepoznati čovek je oklevao oko nečega, a Pag je čekao, zgrčen od neizvesnosti. Kad neznanac naglo zareža, on se smesta otkotrlja s ležaja. Nekakva težina obori se na postelju i Pag začu tup udarac bodeža, koji se zari tamo gde su prethodnog trenutka ležale njegove grudi. U sobi najednom nastade komešanje. Robovi su vikali i trčali prema vratima. Pag oseti kako ga u mraku grabe neke ruke i kako mu prsa raseca snažan bol. Naslepo je posegao prema svom napadaču i počeo da se rve s njim oko oružja. Još jedna posekotina, i preko njegovog desnog dlana poteče krv. Najednom, napadač prestade da se pokreće i Pag postade svestan da se i neko treće telo oborilo na nesuđenog ubicu. Vojnici utrčaše u kolibu sa svetiljkama, a Pag ugleda Lorija kako leži preko nepomičnog Nogamuovog tela. Medved je još disao, ali sudeći po bodežu zarivenom među rebra, nije mu preostalo još mnogo vremena. Mladi vojnik koji je bio spasao Pagov i Lorijev život uđe u kolibu, a ostali mu se skloniše s puta. On priđe trojici bojovnika i jednostavno upita: „Je li mrtav?“ Otvorivši oči, nadzornik slabašnim glasom prošapta: „Još sam živ, gospodaru. Ali umirem pod sečivom neprijatelja.“ Na njegovom znojavom licu ukaza se slab, ali prkosan osmeh. Lice mladog vojnika nije pokazivalo nikakve emocije, ali oči su mu bile užarene. „Mislim da nisi u pravu“, prošapta on i okrenu se prema dvojici stražara u sobi. „Smesta ga izvedite napolje i obesite. Njegov klan se neće dičiti takvom čašću. Ostavite telo insektima. Neka to bude znak da moja reč mora biti poštovana. Idite.“ Čovek na samrti preblede, usne mu zadrhtaše. „Ne, gospodaru. Preklinjem te, ostavi me da umrem u borbi. Još koji trenutak.“ S usana mu pocuri krvava pena. Dva kršna vojnika dohvatiše Nogamua i izvukoše ga napolje, nimalo ne brinući o njegovom bolu. Naricao je čitavim putem. Glas mu je bio zapanjujuće prodoran, kao da je strah od konopca probudio u njemu neku duboku, dotad skrivenu snagu. Stajali su mirno, kao na slici, sve dok se zvuk nije okončao zadavljenim krikom. Mladi oficir se tad osvrnu prema Pagu i Loriju. Pag je sedeo, s dugačkim ali plitkim rezom preko grudi, i držao ranjenu ruku zdravom. Posekotina je bila teška, i prsti mu se nisu pomerali. „Povedi svog ranjenog prijatelja“, zapovedi mladi vojnik Loriju. Lori podiže Paga na noge, pa krenuše za oficirom, napuštajući robovsku kolibu. Poveo ih je preko dvorišta do svojih odaja, gde im naredi da uđu. Kada su se našli unutra, naložio je jednom stražaru da dovede logorskog lekara. Stajali su u tišini dok lekar nije došao. Bio je to jedan stari Tsurani, u odori jednog od njihovih bogova – kog tačno, Midkemijanci nisu znali. Pregledao je Pagove rane i ocenio onu na grudima kao bezazlenu. Ruka je, po njegovom mišljenju, bila znatno ozbiljniji problem. „Posekotina je duboka, mišići i žile su presečeni. Šaka će zaceliti, ali će izgubiti pokretljivost i snagu. On će najverovatnije moći da obavlja samo lakše poslove.“ Vojnik klimnu glavom, s neobičnim izrazom na licu: mešavinom gađenja i nestrpljenja. „Vrlo dobro. Previj rane i ostavi nas.“ Lekar prionu da očisti ozlede. Zašio je ruku, previo je, posavetovao Paga da se postara da bude čista, i otišao. Pag je ignorisao bol, uz pomoć jedne stare vežbe uma. Po vidarevom odlasku, vojnik dobro pogleda dvojicu robova pred sobom. „Po zakonu, trebalo bi da vas obesim, jer ste ubili nadzornika robova.“ Njih dvojica ne odgovoriše. Morali su da ćute dok im ne bude naređeno da govore. „Ali kako sam ja obesio nadzornika robova, imam pravo da vam poklonim život, ako mi to odgovora. Mogu jednostavno da vas kaznim jer ste ga ranili.“ On zastade. „Smatrajte se kažnjenima.“ Odmahnuvši rukom reče im: „Idite, ali vratite se ovamo u zoru. Moram da odlučim šta da činim sa vama.“ Dvojica prijatelja odoše, zahvaljujući se sopstvenoj sreći, jer bi u normalnim okolnostima sada visili pored bivšeg gospodara roblja. Dok su hodali kroz logor, Lori reče: „Pitam se zašto se sve ovo dogodilo.“ Pag odgovori: „U prevelikim sam bolovima da se pitam zašto. Samo sam zahvalan što ćemo doživeti da vidimo sutrašnji dan.“ Lori je ćutao sve do robovske kolibe. „Mislim da mladi gospodar u potaji nešto smera.“ „Šta god. Odavno sam prestao da se trudim da shvatim naše gospodare. Zato sam i preživeo tako dugo, Lori. Radim samo ono što mi narede, i trpim.“ Pag pokaza prema drvetu sa koga je, pri bledoj mesečini – te noći se video samo mali mesec – visilo telo bivšeg nadzornika. „Strašno je lako skončati na ovaj način.“ Lori klimnu glavom. „Možda si u pravu. Ja i dalje mislim o bekstvu.“ Pag se nasmeja, iskidano i gorko. „Kuda, pevaču? Na koju stranu bi bežao? Prema Kapiji svetova i desetini hiljada Tsuranija?“ Lori ne odgovori. Vratili su se u svoje postelje i pokušali da zaspe, uprkos vlazi i vrelini. Mladi oficir je sedeo na gomili jastučića, nogu sklupčanih na tsuranijski način. Otpustio je stražara koji je pratio Paga i Lorija i ponudio dvojici robova da sednu. Oni ga poslušaše, uz oklevanje, jer robovi obično nisu smeli da sedaju u gospodarevom prisustvu. „Ja sam Hokanu, od Šinzavaija. Ovaj logor pripada mom ocu“, reče on bez okolišanja. „On je užasno razočaran ovogodišnjim učinkom. Poslao me je da vidim šta može da se učini. Sada nemam nadzornika za poslove, jer je glupi čovek optužio vas za sopstvenu glupost. Šta mi je činiti?“ Pag i Lori nisu progovarali. Kad ih on upita: „Koliko ste dugo ovde?“ – odgovoriše, jedan za drugim. Hokanu proceni njihove odgovore, pa reče: „Ti“ – pokazujući na Lorija – „nisi ništa posebno, osim što govoriš naš jezik bolje od većine varvara, kad se sve sabere. Ali ti“ – on pokaza prema Pagu – „ti si preživeo duže od skoro svih svojih prkosnih zemljaka, i takođe dobro govoriš naš jezik. Čak bi možda mogao i da prođeš kao seljak iz neke daleke provincije.“ Sedeli su, nepomično, bez ikakvog poimanja na šta Hokanu cilja. Pag se zaprepastio shvativši da je verovatno neku godinu stariji od ovog mladog gospodara. Bio je premlad za takvu moć. Tsuraniji su imali veoma čudne nazore. Hokanu bi u Krajdiji još bio šegrt, ili bi, u slučaju plemićkog porekla, i dalje izučavao veštine rukovođenja državom. „Kako si tako dobro naučio jezik?“ – upita on Paga. „Gospodaru, bio sam među prvim zarobljenicima koji su dovedeni ovamo. Bilo nas je samo sedam među tolikim tsuranijskim robovima. Učili smo da bismo preživeli. Nakon nekog vremena ostao sam sam. Ostali su pomrli od vatrene groznice i zagnojenih rana, ili su ih ubili stražari. Nisam imao sagovornika na svom jeziku. U logoru više od godinu dana nije bilo nijednog mog zemljaka.“ Oficir klimnu glavom, pa se obrati Loriju: „A ti?“ „Gospodaru, ja sam pevač, minstrel u svojoj zemlji. Mi po običaju putujemo širom sveta, i moramo da naučimo mnoge jezike. Takođe, imam dobro uho za muziku. Na mom svetu, vaš jezik nazivamo tonskim jezikom; reči s istim zvucima, ali različitim naglaskom imaju različita značenja. Imamo nekoliko takvih jezika južno od našeg Kraljevstva. Ja brzo učim.“ Vojnikove oči zasijaše. „Dobro je biti upoznat s takvim stvarima.“ On se zadubi u misli. Nakon nekoliko trenutaka, klimnu glavom sam za sebe: „Postoje mnoge odluke koje menjaju čovekovu sudbu, robovi.“ Nasmešio se, više nalik dečaku nego odraslom muškarcu. „Ovaj logor je u rasulu. Moj zadatak je da pripremim izveštaj za svog oca, gospodara Šinzavaija. Mislim da znam u čemu leže problemi.“ On pokaza prema Pagu. „Želim da čujem tvoje mišljenje o tome. Ti si proveo najviše vremena ovde.“ Pag se presabra. Niko već odavno nije zatražio njegovo mišljenje o nečemu. „Gospodaru, prvi nadzornik, onaj koji je bio ovde kada sam ja zarobljen, bio je promućuran čovek i shvatao je da ljudi, pa čak ni robovi, ne mogu biti naterani da dobro rade svoj posao ako su iscrpljeni od gladi. Imali smo bolju hranu, a ako bismo se povredili, dobijali bismo dovoljno vremena za oporavak. Nogamu je bio zloćud čovek koji je svaki neuspeh u poslu doživljavao kao ličnu uvredu. Kada bi podrivači uništili drveće, to bi bila krivica robova. Kada bi neki rob umro, to bi bio deo plana za uništavanje njegovog nadzorničkog ugleda. Svaka poteškoća kažnjavana je smanjivanjem obroka ili produžetkom radnog vremena. Svaka srećna okolnost pripisivana je njegovoj umešnosti.“ „Nisam ni sumnjao u to. Nogamu je nekada bio veoma važan čovek. Bio je hadonra – upravnik domaćinstva – na posedu svog oca. Njegova porodica je proglašena krivom za urotu protiv Carstva i njihov sopstveni klan ih je rasprodao u roblje, to jest one koji nisu povešani. On nikada nije bio dobar rob. Mislili smo da će mu uprava nad logorom pomoći da pametnije iskoristi svoje veštine. Ispostavilo se da to nije bilo moguće. Postoji li među robovima neki dobar čovek koji bi im mogao valjano zapovedati?“ Lori klimnu glavom, i reče: „Gospodaru, Pag...“ „Mislim da neće moći. Imam drugačije planove za vas dvojicu.“ Pag se s iznenađenjem zapita šta je to moglo da znači. On kaza: „Možda Čogana, gospodaru. Bio je zemljoradnik dok mu nisu propali usevi, kada je zbog poreza prodat u roblje. On je razborit.“ Vojnik pljesnu rukama i jedan stražar ulete istog trena. „Dovedite roba Čoganu.“ Vojnik pozdravi i izađe. „Dobro je da to bude Tsurani“, reče vojnik. „Vi varvari ne znate gde vam je mesto. Ne smem ni da pomislim šta bi se desilo da postavim nekog od vas na mesto nadzornika. Pod vašim rukovodstvom moji vojnici bi sekli drveće, a robovi bi stražarili nad njima.“ Nakon trenutka tišine, Lori se nasmeja. Bio je to bogat, zvonak zvuk. Hokanu se nasmeši. Pag ga dobro osmotri. Mladić koji je držao njihove živote u rukama očigledno se svesrdno trudio da zadobije njihovo poverenje. Lori je, naizgled, stekao određenu naklonost prema njemu, ali Pag se držao po strani. Bio je daleko od starog društvenog uređenja Midkemije, na kojoj je rat spajao plemiće i seljake i činio ih sposobnim da dele hranu i bedu bez klasnih razlika. O Tsuranijima je veoma rano naučio da oni nikada, ni za trenutak, ne zaboravljaju svoj položaj. Sve što se događalo u ovoj kolibi bilo je unapred osmišljeno u glavi mladog vojnika, nikako slučajnost. Kao da je osetio Pagov pogled, Hokanu se osvrnu prema njemu. Oči im se na tren sukobiše, ali Pag odmah obori pogled, jer su robovi bili dužni da tako postupe. U tom trenutku, među njima se uspostavilo izvesno razumevanje. Bilo je to kao da je vojnik rekao: Ti ne veruješ da su moje namere prijateljske. Neka bude tako, sve dok igraš svoju ulogu. Hokanu odmahnu rukom i reče: „Vratite se u svoju kolibu. Dobro se odmorite, jer krećemo nakon podnevnog obroka.“ Oni ustadoše, pokloniše se i izađoše iz kolibe. Pag je hodao ćutke, ali Lori progovori: „Pitam se kuda idemo.“ Kako je ostao bez odgovora, on dodade: „U svakom slučaju, moraće biti bolje od ovog mesta.“ Pag se zapita da li je stvarno tako. Jedna ruka prodrma Pagovo rame, i on se probudi. Prespavao je vrele jutarnje časove da bi ugrabio malo odmora pre nego što, nakon podnevnog obroka, on i Lori krenu na put s mladim vlastelinom. Bivši zemljoradnik koga je Pag preporučio, Čogana, pokaza mu prema Loriju, koji je čvrsto spavao, i bez reči ga pozva rukom. Prateći starog roba Pag izađe iz kolibe i sede s njim pod strehu zgrade. Čogana progovori, kao i uvek, veoma polako: „Moj gospodar Hokanu kaže da si ti zaslužan za moj novi čin.“ Njegovo mrko, naborano lice odavalo je poštovanje, i on se pokloni Pagu. „Tvoj sam dužnik.“ Pag mu uzvrati poklon, formalan i neuobičajen pokret u ovom logoru. „Nema nikakvog duga. Ti ćeš se ponašati onako kako dolikuje nadzorniku. Brinućeš se za našu braću.“ Čoganino ostarelo lice ozari osmeh, koji otkri prljavosmeđe zube, umrljane dugogodišnjim žvakanjem tatin-oraha. Taj blagi opijat – koji je rastao svuda po logoru – nije smanjivao radne sposobnosti, već je činio napore podnošljivijima. Pag je izbegavao tu naviku, kao i većina Midkemijanaca, iz razloga koje nisu mogli tačno formulisati. To im se činilo kao priznavanje konačnog poraza volje. Čoganine oči, od jarkog svetla sužene na dva tanka proreza, zagledaše se u logor. Nije bilo nikoga, osim garde mladog vlastelina i kuvarskog osoblja. Iz daljine su se čuli zvuci radnika na drveću. „Kada sam bio dečak, na očevoj farmi u Šetaku“, progovori Čogana, „otkrili su da imam dar. Pregledali su me i zaključili da imam nedostatak.“ Pag nije shvatio značenje poslednje izjave, ali nije postavljao pitanja. „Tako sam postao zemljoradnik, kao i moj otac. Ali moj dar je bio tu. Ponekad vidim stvari, Pag, stvari u ljudima. Dok sam odrastao, moj dar se nadaleko pročuo, i ljudi, uglavnom siroti, počeli su da dolaze i traže moje savete. Kao mladić bio sam drzak, i naplaćivao sam velike sume da bih im rekao šta vidim. Pošto sam ostario, postao sam skroman i uzimao sam koliko bi mi dali, ali sam i dalje govorio ono što vidim. I tad, kao i pre, ljudi su odlazili od mene besni. Znaš li zašto?“ – upita on s osmehom. Pag odmahnu glavom. „Zato što nisu došli da čuju istinu, već ono što žele da čuju.“ Pag se nasmeja, zajedno s Čoganom. „Tako sam se pretvarao da sam izgubio dar, i nakon nekog vremena ljudi su prestali da dolaze na moje imanje. Ali dar nije nestao, Pag, i ja i dalje vidim stvari, ponekad. Video sam nešto u tebi, i želim to da ti kažem pre nego što zauvek napustiš ovo mesto. Ja ću umreti u ovom logoru, ali tebe čeka drugačija sudbina. Hoćeš li me saslušati?“ Pag reče da hoće, te Čogana nastavi: „U tebi leži zarobljena moć. Kakva je i šta znači, ja ne znam.“ Pag se priseti čudnog tsuranijskog stava prema čarobnjacima, i obuze ga strah pred mogućnošću da je neko naslutio kakvo je bilo njegovo pređašnje zanimanje. Većina ga je posmatrala kao običnog roba u logoru, samo je nekolicina znala da je bivši plemić. Čogana nastavi, govoreći zatvorenih očiju. „Sanjao sam te, Pag. Video sam te na vrhu kule, gde si se suočio s užasnim neprijateljem.“ On otvori oči. „Ne znam šta taj san znači, ali jedno ti moram reći. Pre nego što se uspenješ na vrh te kule i sukobiš s neprijateljem, moraš da pronađeš svoj val; to je tajno središte tvoje duše, savršeno mesto unutrašnjeg mira. Kada se povučeš unutra, bićeš zaštićen od bola. Tvoje telo će možda ispaštati, možda čak i umreti, ali unutar svog vala ti ćeš biti postojan i miran. Moraćeš da uložiš ogroman napor u tu potragu, Pag, jer vrlo malo ljudi uspe da pronađe svoj val.“ Čogana ustade. „Uskoro krećete. Hodi, moramo da probudimo Lorija.“ Dok su prilazili vratima kolibe, Pag reče: „Čogana, hvala ti. Ali zanima me jedno: pomenuo si neprijatelja na vrhu kule. Možeš li mi ga opisati?“ Čogana se nasmeja i klimnu glavom. „Oh da, video sam ga.“ On krenu uz stepenice prema kolibi, i dalje se kikoćući. „To je najstrašniji neprijatelj svakog čoveka.“ Suženim očima osmotri Paga. „Bio si to ti.“ Pag i Lori su sedeli na stepeništu hrama, okruženi šestoricom tsuranijskih stražara. Vojnici su bili uljudni – ali jedva – za sve vreme putovanja. Put nije bio težak, no svejedno ih je izmorio. Budući da nisu imali konje, niti bilo kakvu sličnu životinju, oni Tsuraniji što nisu imali priliku da se nađu na nidra-zapregama putovali su isključivo peške – na sopstvenim nogama ili na tuđim. Plemići su jezdili širokim bulevarima sedeći na nosiljkama koje su nosila leđa zadihanih, znojavih robova. Pag i Lori su dobili kratka, jednodelna siva robovska odela. Komadi platna kojima su u močvari skrivali golotinju smatrani su nepristojnim za prolazak kroz tsuranijske gradove. Tsuraniji su se trudili da održe određen nivo pristojnosti – ali ne baš koliko ljudi Kraljevstva. Došli su putem pored ogromnog vodenog prostranstva zvanog Zaliv bitaka. Pag je bio siguran da toliki zaliv na Midkemiji ne postoji, jer se čak ni s visokih litica koje su se dizale nad njim nije videla druga obala. Nakon nekoliko dana puta, zašli su u na obrađeno seosko zemljište, i uskoro su opazili da im se suprotna obala brzo primiče. Putovali su još nekoliko dana pre no što su stigli u grad Džamar. Dok je Hokanu davao prilog hramu, Pag i Lori su posmatrali ulice. Tsuraniji su, izgleda, ludovali za bojama. Ovde je čak i najsirotiji radnik mogao da nosi blistavo obojene krpe. Oni bogatiji nosili su daleko raskošnije haljine, prekrivene sitnim vezom. Samo robovi nisu odevani u živopisne boje. Grad je bio prepun ljudi: radnika, zemljoradnika, trgovaca i putnika. Kolone zdepastih nidri polako su vukle kola natovarena robom. Paga i Lorija zaprepastio je sam broj ljudi, koji su vrveli poput mrava, kao da ne žele da dozvole sebi odmor i predah nauštrb privrede Carstva. Mnogi prolaznici su zastajali da osmotre Midkemijance, koji su im izgledali kao džinovski varvari. Najviši Tsuraniji mogli su biti visoki oko pet stopa i šest pedljeva, tako da je čak i Pag, koji je dosegao visinu od pet stopa i osam pedljeva, smatran izuzetno visokim. S druge strane, Midkemijanci su smatrali Tsuranije kepecima. Pag i Lori se osvrnuše. Čekali su u samom središtu grada, na mestu gde su se uzdizali veliki hramovi. Deset piramida okruživale su brojne zelene površine raznih veličina. Zidovi svih piramida bili su bogato oslikani i ukrašeni mozaicima. S mesta na kome su se nalazili mladići su mogli da vide tri parka, stepenasta i prošarana minijaturnim vodenim tokovima, čak i sićušnim vodopadima. Patuljasta stabla i veliko senovito drveće krasili su travnatu površinu parkova. Tuda su šetali muzičari s flautama i neobičnim žičanim instrumentima, proizvodeći čudna muzička sazvučja, radi zabave prolaznika ili ljudi koji su se odmarali u prirodi. Lori je opčinjeno slušao te zvuke. „Slušaj samo te polutonove! I te umanjene molske akorde!“ On uzdahnu i spusti pogled, ophrvan teškim osećanjima. „Bez obzira što je nezemaljska, i dalje je muzika.“ On se okrenu prema Pagu i progovori, bez uobičajene vedrine: „Kad bih samo ponovo zasvirao.“ Gledajući iznova prema udaljenim muzičarima, on dodade: „Možda bi mi se čak i svidela tsuranijska muzika.“ Pag ga ostavi da na miru žudi za time. Letimično osmotrivši uskomešani gradski trg Pag, pokuša da sredi utiske koji su neprestano ključali otkad su zašli na prostor grada. Ljudi su trčali na sve strane, svako svojim poslom. Nedaleko od hramova nalazila se pijaca, nalik onima u Kraljevstvu, ali veća, kroz koju su prošli. Na neki čudan način, povici prodavaca i kupaca, vrelina i mirisi podsećali su ga na dom. Pripadnici nižih slojeva društva uklanjali su se s puta Hokanuovoj družini, jer su stražari na čelu povorke glasno vikali „Šinzavai! Šinzavai!“ – dajući svima na znanje da prolazi plemić. Samo jednom se družina uklonila s puta drugima; družini ljudi u crvenim odorama, s plaštovima od skerletnog perja. Jedan od njih, koga je Pag procenio kao nekog visokog sveštenika, nosio je drvenu masku u obliku crvene lobanje, dok su ostalima lica bila obojena u crveno. Duvali su u trščane pištaljke, i ljudi su im bežali s puta. Jedan od vojnika opisao je rukom znak protiv uroka, a Pag je kasnije saznao da su ovi ljudi bili sveštenici Turakamua, žderača srca, brata boginje Sibi, one koja je bila smrt. Pag se osvrnu prema jednom stražaru u blizini i pokaza mu da traži dozvolu da progovori. Stražar odsečno klimnu glavom, te Pag upita: „Gospodaru, koji bog prebiva ovde?“ – pokazujući prema hramu u kome se Hokanu molio. „Glupi varvarine“, odgovori vojnik prijateljskim tonom, „bogovi ne žive u ovim dvorima, već u Višim i Nižim nebesima. Ovaj hram je mesto gde ljudi dolaze da ih obožavaju. Ovde sin mog gospodara prinosi žrtvu i moli se za dobrobit Šinzavaija Čočokanu, dobrom bogu Viših nebesa, i njegovom slugi Tomačaki, bogu mira.“ Kada se Hokanu vratio, krenuše ponovo. Pag je, krećući se kroz grad, i dalje proučavao ljude kraj kojih su prolazili. Pitao se kako mogu da podnesu tu neverovatnu gužvu. Kao seljaci koji prvi put u životu vide grad, Pag i Lori su bez daha posmatrali čudesa Džamara. Čak je i, navodno, na mnogim putovanjima prekaljeni trubadur glasno izražavao oduševljenje nad nekim prizorima. Stražari uskoro počeše da se podsmevaju varvarskom ushićenju nad najsvakodnevnijim stvarima. Svaka građevina kraj koje su prošli bila je napravljena od drveta i nekog prozirnog materijala, poput platna, ali znatno čvršćeg. Nekolicina zgrada, hramovi na primer, bila je od kamena, ali najčudnije od svega bilo je to što su sve zgrade koje su videli, od hramova do pečalbarskih koliba, bile okrečene u belo, dok su samo drvene konstrukcije i dovraci bili obojeni u duboku nijansu smeđe. Svaku otvorenu površinu ukrašavale su šarene slike. Životinje, pejzaži, božanstva i prizori bitaka posvuda – vladao je haos boja koji je opčinjavao oči. Severno od hramova, preko jednog parka i okrenuta ka širokoj ulici, nalazila se usamljena zgrada okružena otvorenim poljem i živicom. Dva stražara, u oklopima i s kalpacima sličnim onima koje su nosili vojnici iz njihove pratnje, stajala su na vratima. Kada je Hokanu prišao, oni mu uputiše vojnički pozdrav. Bez reči, ostali stražari zađoše iza kuće, ostavljajući robove s mladim oficirom. On dade znak jednom od vratara, koji povuče ogromni platneni zastor s vrata. Ušli su u otvoreni hodnik, s mnoštvom vrata na obe strane, koji ih je vodio u stražnji deo kuće. Hokanu ih dovede do jednih vrata, koja im otvori jedan od kućnih robova. Pag i Lori tad shvatiše da je kuća sagrađena u obliku kvadrata, s ogromnom baštom dostupnom sa svake strane u središtu. Kraj uspenušane fontane sedeo je postariji čovek, odeven u jednostavnu, ali skupocenu tamnoplavu odoru. Čitao je pismo. Kada njih trojica uđoše, on podiže pogled i ustade da dočeka Hokanua. Mladić skide kalpak i stade mirno. Pag i Lori stadoše nedaleko iza njega, ćutke. Čovek klimnu glavom, i Hokanu mu priđe. Pošto se zagrliše, stariji čovek progovori: „Moj sine, radujem se što te ponovo vidim. Kako teku poslovi u logoru?“ Hokanu ga izvesti o svim događajima u logoru, kratko i precizno, ne izostavljajući ništa iole važno. Nakon toga nabroja korake preduzete radi popravljanja situacije. „Tako će se novi nadzornik starati da robovi dobijaju dovoljno hrane i odmora. Proizvodnja bi trebalo ubrzo da se popravi.“ Njegov otac klimnu glavom. „Mislim da si se poneo mudro, moj sine. Za koji mesec, moraćemo poslati nekog drugog da proveri napredak, ali stvari neće biti gore nego što su bile. Ratni vođa zahteva pojačanje proizvodnje, i mi jedva izbegavamo pad u njegovu nemilost.“ Kao da je tek tada primetio robove, on upita: „Ovi?“ – i pokaza prema Loriju i Pagu. „Oni su neobični. Razmišljao sam o našem razgovoru one večeri kada je moj brat otišao na sever. Možda nam mogu koristiti.“ „Jesi li ikom to pominjao?“ Krute linije se iscrtaše oko njegovih sivih očiju. Iako mnogo niži, nekako je podsećao Paga na lorda Borika. „Ne, oče. Samo onima koji su zasedali te noći...“ Gospodar kuće ga ućutka pokretom ruke. „Ostavi to za kasnije. ’Ne poveravaj nikakve tajne gradu.’ Obavesti Septijema. Zatvaramo domaćinstvo i ujutru krećemo na naše imanje.“ Hokanu, uz blag naklon, krenu svojim putem. „Hokanu.“ Očev glas ga zaustavi. „Ispravno si postupio.“ S očiglednim ponosom na licu, mladić izađe iz bašte. Gospodar kuće ponovo sede na klupu isklesanu od kamena, pored male fontane, i pogleda dvojicu robova. „Kako vas zovu?“ „Pag, gospodaru.“ „Lori, gospodaru.“ Izgledao je kao da izvlači neka dublja značenja iz tih jednostavnih odgovora. „Kroz ona tamo vrata“, reče pokazujući nalevo, „stići ćete do kuhinje. Moj hadonra se zove Septijem. On će se postarati za vas. Sada idite.“ Oni se pokloniše i napustiše baštu. Dok su prolazili kroz kuću, Pag se, zalazeći za ćošak, sudari s jednom mladom devojkom i umalo je ne obori. Bila je obučena u robovsko odelo, i nosila je veliki zavežljaj čistog rublja. Ono polete niz hodnik. „Oh!“ – zaplaka ona. „Tek sam ga oprala. Sada sve moram iz početka.“ Pag se hitro saže i pomože joj da pokupi rublje. Bila je visoka za Tsuranije, skoro Pagove visine, i lepo građena. Mrku kosu je vezala, a smeđe oči su joj krasile duge, tamne trepavice. Pag prestade da skuplja rublje i zagleda se u nju s otvorenim divljenjem. Ona ustuknu pred njegovim pogledom, brzo pokupi ostatak rublja i odjuri. Lori proprati njenu ljupku priliku, i dobrim delom nage osunčane noge ispod kratke robovske odore. Lori udari Paga po ramenu. „Ha! Zar ti nisam rekao da će nam krenuti nabolje?“ Oni izađoše iz kuće i primakoše se kuhinji, gde im miris vruće hrane žestoko nasrnu na čula. „Mislim da si ostavio dobar utisak na ono devojče, Pag.“ Pag nije imao mnogo iskustva sa ženama, i oseti kako mu uši gore. Robovi su u logoru često pričali o ženama, i to je učinilo, više od svega, da se još oseća kao dečak. On se osvrnu da proveri ne šegači li se Lori s njim, i opazi da plavokosi pevač gleda iza sebe. Kad je pogledao u istom pravcu, Pag na časak spazi sramežljivo nasmešeno lice koje se povlačilo s jednog prozora kuće. Sledećeg dana kuća porodice Šinzavai obrela se u metežu. Robovi i sluge trčali su na sve strane, spremajući se za putovanje na sever. Pag i Lori su ostali prepušteni sebi, jer niko u domaćinstvu nije našao dovoljno vremena da im da neki posao. Sedeli su u senci velikog drveta nalik vrbi i uživali u novostečenom slobodnom vremenu, posmatrajući haotičnu trku. „Ovi ljudi su ludi, Pag. Prisustvovao sam polascima čitavih karavana koji su spremani daleko brže. Izgleda kao da žele da ponesu sa sobom sve što imaju.“ „Možda i žele. Od njih me više ništa ne može iznenaditi.“ Pag ustade i nasloni se na stablo. „Video sam stvari koje se protive svakoj logici.“ „Istina. Ali da si video onoliko različitih zemalja koliko i ja, znao bi da stvari svuda ostaju iste, ma koliko različito izgledale.“ „Šta ti to znači?“ Lori ustade i nasloni se na drugu stranu drveta. Tihim glasom, on odgovori: „Ne znam, ali nešto se čudno dešava, a mi igramo određenu ulogu u tome, zasigurno. Budemo li pametni, okrenućemo to u svoju korist. To nikad ne zaboravljaj. Ako neko želi nešto od tebe, uvek se možeš nagoditi, bez obzira na očigledne razlike u položaju.“ „Dabome. Daš mu ono što želi, i on ti poštedi život.“ „Premlad si za takvu gorčinu“, odvrati Lori, s veselim iskrama u očima. „Slušaj moj predlog. Ostavi ti to breme životnih nedaća starim lutalicama kao što sam ja, a ja ću se za uzvrat postarati da ne propustiš nijednu priliku.“ Pag frknu. „Kakvu priliku?“ „Pa, na primer“, reče Lori, pokazujući iza Paga, „ona curica koju si juče zamalo oborio s nogu očito ima velikih poteškoća u podizanju onih kutija.“ Pag se osvrnu i ugleda mladu pralju kako se muči oko utovara velikih drvenih kutija u kola. „Mislim da bi joj dobro došla pomoć, zar ne?“ Pagovo lice nije skrivalo zbunjenost. „Šta...?“ Lori ga nežno gurnu. „Hajde već jednom, blesane. Sada joj malo pomogneš, posle... ko zna?“ Pag se zanese. „Posle?“ „Za ime bogova!“ – nasmeja se Lori i u šali šutnu Paga u zadnjicu. Trubadurov smeh je bio zarazan, te je Pag prišao devojci s osmehom na licu. Pokušavala je da podigne jednu ogromnu drvenu kutiju na drugu. Pag joj je uze iz ruku. „Evo, ja ću ti pomoći.“ Ona odstupi, nesigurnim korakom. „Nije mi teško. Samo je previsoko za mene.“ Trudila se da skrene pogled s Paga. Pag bez po muke podiže kutiju i složi je s ostalim tovarom, trudeći se da ne napreže povređenu ruku. „Eto“, reče on, pokušavajući da zvuči opušteno. Devojka skloni neposlušni pramen kose sa očiju. „Ti si varvarin, zar ne?“ Govorila je snebivljivo. Pag se namršti. „Tako nas vi zovete. Ja mislim da sam sasvim dovoljno civilizovan.“ Pocrvenela je. „Nisam htela da te uvredim. I moj narod zovu varvarskim. Tako zovu svakog ko nije Tsurani. Mislila sam, sa drugog si sveta.“ Pag klimnu glavom. „Kako se zoveš?“ Devojka odgovori: „Katala“, i zbrza: „A kako se ti zoveš?“ „Pag.“ Ona se nasmeši. „To je čudno ime. Pag.“ Izgledalo je kao da joj se dopada taj zvuk. U tom trenutku hadonra Septijem, star ali stamen čovek s držanjem prekaljenog vojskovođe, izbi iza ćoška kuće. „Vas dvoje!“ – prasnu on. „Ima previše posla da biste se tu odmarali!“ Katala utrča u kuću, a Pag ostade zatečen pred upravnikom imanja, odevenim u žuto. „Ti! Kako se zoveš?“ „Pag, gospodine.“ „Vidim da ti i tvoj prijatelj, plavokosi grmalj, niste dobili nikakav posao. Odmah ćemo to srediti. Pozovi ga ovamo.“ Pag uzdahnu. Toliko o slobodnom vremenu. On mahnu Loriju da priđe, i obojica dobiše zaduženja oko utovaranja.