UDATA ŽENA „Je li tata?“, reče Kejt. „Nije“, reče njen brat. „Zar ne može da pričeka? Moram da stignem na konferenciju za štampu za tri.“ Hteo je da upita: „Tri čega?“ Beše naučila da sve tako skraćuje, izostavljajući poslednju reč. Vidimo se za dva. Pozvaću te za pet. Ponekad je mislila na minute, ponekad na sate, ponekad na dane. To ga je izluđivalo. Kao da nema vremena da dovrši rečenicu. Kao da je u nekoj strašnoj žurbi. Kao da je ne pitaj koliko važna, ne pitaj koliko tražena. Ipak, bila mu je potrebna. Bila je jedina koja može da razume, jedina na kugli zemaljskoj. „Mama je u pitanju.“ „Kako to misliš?“ „Čudno se ponaša.“ „Naravno da se čudno ponaša. Muž joj leži u komi, a ona sedi u onoj bolničkoj sobi dan za danom i gleda ga nepomičnog.“ „Nije to.“ „Jeste to.“ „Ponaša se čudno u drugačijem smislu.“ „U kakvom — plače, doživljava nervni slom, besni — prolazi sve faze jada? Pročitao si knjigu koju sam ti poslala, jesi li?“ „Jesam. Nije to. Nije to to. Ponaša se čudno u drugačijem smislu.“ „Daj, Stivi! Pređi na stvar! Rekla sam ti da moram da budem tamo za…“ „Da, za tri. Neka bude i za dva… u redu?“ „O-kej, u redu.“ Tu uze vazduh. Čuo ju je kroz slušalicu, a mogao je i da je zamisli sa tim majušnim pljosnatim čudom — najnovijim od najnovijih među najnovijima, tehnologija nje dostojna — prislonjenim na uvo, ututkanim pod glatku bob-frizuru. Tako je tu frizuru nazivala njihova mama, ali mu se odnekud činilo da bi Kejt na taj izraz samo prezrivo šmrknula. „Dušo“, izgovori ona drugačijim tonom, „možemo li da prekratimo sve ovo bespotrebno jedenje govana? Šta se to događa s mamom?“ „Izgleda sjajno.“ „Izgleda kako?“ „Odjednom izgleda sjajno. Niti plače, niti besni. Sedi tamo mirno, iz dana u dan, takoreći radosna. Ali, nije ni samo to. Stvarno izgleda, kako da kažem, lepo.“ „Pa šta. Uvek je i bila lepa.“ „Ne, sad se doteruje.“ „Kako to misliš?“ „U stvari, mislim da šminka oči. Tako mi deluje.“ „Ta ti vest ima bradu. Jaka stvar.“ „Možda i nije, ali se i farba.“ „Šta radi?! Sada?! Bože, to stvarno jeste čudno. Uvek sam je ganjala da se ofarba. Stalno sam je zavitlavala da ona i tata izgledaju kao oni blizanci sa reklame — s onim jednakim sedim kosama.“ „A ima i nešto još čudnije.“ „Zar?“ „Sve to radi nasred bolnice.“ „Kako to misliš — radi tamo?“ „Farba se upravo tamo, u njegovom kupatilu, dok on leži u potpunoj komi. Zatekao sam je na delu, znaš, sa sve zamazotinama u smeđoj boji, po celom čelu. I usred onog odvratnog smrada. Zbog njega sam i zavirio. Otišao sam juče u bolnicu i nisam je zatekao u sobi, a onda sam nanjušio taj čudni miris, miris hemikalija, pa sam virnuo u kupatilo i video je tamo sa peškirom preko ramena i s onim smeđim govnima po glavi. Nije me videla. Bar mislim da nije.“ „Isuse! O tome ništa nisam našla u onoj knjizi, a ti?“ Nasmejaše se istovremeno. „Možda se kreše sa doktorom. Ne izgleda loše.“ „Pobogu, Kejt!“ „Izvini. Samo sam se šalila.“ „Jeste, lako je tebi. Nisi ti ovde da to gledaš.“ „U redu. Kapiram. Imaš sve adute. Hoćeš da skoknem do vas? „Ako možeš.“ „Sačekaćeš da vidim mogu li bar nešto da otkačim. Probaću da dođem ovog vikenda, bar na jedan dan. Sranje. Imam toliko posla. Ali, uvaliću ga već drugima.“ „Javi mi broj leta i dolazim po tebe. Možda ti je zgodnije sa Burbanka. Laks* ti je luda kuća. Naravno, odavde je lakše kad se vraćaš u univerzitetski centar.“ „Razumem. Zvaću te kasnije. Poljubi mamu umesto mene. I tatu.“ Nastade tajac. Ona pričeka da brat kaže bar još nešto. „Oprosti, Stivi. Znam da ti je teško. Doći ću.“ Karolina Bets, istini za volju, beše opazila sina kako viri kraj vrata, ali se napravila kao da pojma nema o tome. Kada se odšunjao, ona dopusti sebi jedan mali osmeh. Tačno je znala kako će sin da reaguje i šta će sledeće da uradi. Direktno je nipošto neće upitati šta je tamo radila. Možda će nabaciti nešto, kao: „Lepa ti je kosa“, ali ni za živu glavu neće se odati da ju je video kako se farba u kupatilu. Misliće da bi je to unervozilo, a onda bi on bio nervozan što je ona nervozna. On ne voli da uhodi po takvim mestima. U tome je bio na majku. Ne, na njega bi ličilo da pozove Kejt i da je ubedi da dođe, ako bi mu pošlo za rukom. Karolina je tačno mogla da zamisli njihov razgovor. On bi natuknuo nešto o tome kako se majka čudno ponaša. Kejt bi uzela da priča o nečem sasvim desetom, pokušala bi da sa tim nema nikakve veze, ali bi na kraju popustila. Došla bi sva zahuktala i u poslu preko glave, ali bi samo njeno prisustvo umirilo mlađeg brata. Vrzmala bi se oko kreveta, gnjavila doktore u svom advokatskom maniru: Jeste li sigurni? A šta je s ovim? Zar ne bi trebalo da ga vratite na intenzivnu negu? Možemo li bar da pokušamo? Stiven bi sto puta zaredom izgovorio: „Zaboga, Kejt“— mada uglavnom sebi u bradu — ali bi ga njeno samouvereno razbacivanje umirilo. Kejt bi radila isto ono što je radila i kada su bili mali: posredovala između njega i čitavog sveta samo da on ne bi morao da misli ni o čemu. On bi je sa krajnjom zahvalnošću pustio i da ga vređa. A pošto završi s doktorima — sve bi ih bila dovukla tamo, svakog specijalistu za kog je čula; zivkala bi ih kao da su to neki njeni pomoćnici, stojeći pored očevog kreveta i pritiskajući brojeve na svom mobilnom telefonu, i sa grozničavom tačnošću zahtevajući da dođu brzo jer ostaje tu još samo koji sat — obasula bi majku svojom nasrtljivom i ljubavi punom brigom. Jesi li dobro? Jedeš li? Ej, strava dobro izgledaš! Da mi nije nešto promaklo? Šta ti je to s kosom? Ali, čak ni ona ne bi pomenula činjenicu da je njena majka kosu ofarbala u bolničkom kupatilu, jer tako bi otkucala brata. A to nikada ne bi učinila. To ju je i držalo u procepu. Morala bi da pokuša da od majke izmami priznanje na neki drugi način. Ali, Karolina beše dorasla tome. I ranije je odolevala nasilničkoj brizi svoje kćeri. Mnogo pre no što je Kejt postala advokat, majka beše naučila da igra ulogu svedoka koji izvrdava odgovore, i to toliko spretno da kći nije mogla gotovo ništa da primeti — a sve kad bi se i dogodilo da primeti, ne bi mogla baš sasvim da je slomi. Beše to igra koju su njih dve izvodile i, uistinu, Karolina je čak donekle i uživala u njoj, onako kako samo oni koji nisu od prirode govorljivi uživaju da bace na kolena ljude spretne na rečima — pretvaranjem, nijansama, ćutnjom. Beše to svojevrsni dar. U takvim situacijama čovek nije ni smeo da bude providan ili drzak. To je samo izazivalo razdraženost ili novu bujicu reči koje ti se obrušavaju na glavu kao čitava tona cigala. Ne, to zbilja beše umeće, ono što je Karolina Bets uvežbavala kroz čitavo svoje zrelo doba, i ne samo sa svojom natprirodno rečitom ćerkom — koja je progovorila pre no što je prohodala, pogledavši jednoga dana uvis, u svoje roditelje, onako četvoronoške, sa nekih svojih osam meseci, i izgovorivši: „boca“, a ne „baba“, niti nešto tome nalik, već jasno i razgovetno „boca“, i izazvavši genetske titraje duž očeve kičme, jer u njoj beše prepoznao tog trena svog stvarnog potomka, pripadnika njegovog Plemena nadrečitih (a prepoznala je i Karolina, ustupajući je drugima od istog toga trena; ne promače joj ni to da je prva kćerina reč bila boca, obznana nezavisnosti od majčinih grudi) — već i nešto ranije, baš sa samim Kejtinim ocem, svojim mužem, svojim bučnim, tvrdoglavim, brbljivim mužem, koji sada leži nepokretan i, razumljivo, ćuti sve vreme. Gledajući ga takvog, sa cevčicom aparata za veštačko disanje pričvršćenom na usta, Karolina oseti beskonačnu usamljenost, kao neki snažan udarac u želudac i presamiti se, pokušavajući da dođe do daha, dok joj je grč tuge raskidao stomak. Ali, tu tugu ublaži, iako tek malčice, i samo na tren, nekakav propratni osećaj olakšanja. Sem ako se nekakvo čudo ne desi, iz ovog čoveka, kojem je četrdeset godina bila supruga, neće izaći više nikakav glas. Beše gotovo sa džvanjkanjem, blebetanjem, podbrckivanjem i zavitlavanjem, sa bombastim izrazima, dosetkama i ratobornim napadima (ne stoga što bi ta ratobornost bila usmerena na nju; to se dogodilo jedan jedini put, koliko pamti — a dobro je pamtila), i opipljiva savršenost te tišine povrati joj dah — disala je, čula je sebe kako teško diše u nehotičnoj sprezi s aparatom za veštačko disanje, ššš-pft, ššš-pft, ššš-pft, udah-izdah, udah-izdah, udah-izdah — sa dubokom tugom, prožeta jednom jedinom mišlju: da će joj udovištvo vratiti spokojnu tišinu detinjstva. Pun krug. I upita se da li i ostale još malo pa udovice koje je viđala kako sede po drugim sobama, po hodnicima i u bolničkom restoranu, koje su i same održavale svoja sopstvena bdenija, doživljavaju taj isti raskorak osećanja dok ih svi gledaju, kao što svi gledaju nju — porodica, prijatelji, prenaglašeno saosećajno bolničko „osoblje za podršku“ — i pritom umišljaju da u srcima tih žena postoji samo jedan veliki krik zbog gubitka koji im preti, a ne znaju za splet osećanja koja damaraju u njima. U takvu ženu svi bi gledali nekakvim plahim pogledom, govoreći joj da je tako hrabra i da treba češće da izlazi iz bolnice, kao da je sada i sama pacijent ili, još gore, dete, iako svaka, u stvari, beše proživela gotovo pola veka sa nekim, a sa smućujućim osećanjem napuštenosti mešalo se tušta i tma drugih osećanja i na hiljade drugih uspomena, koje su vređale slatku, detinju čistotu tog užasa od napuštenosti. Pitala se i šta su ostale buduće udovice govorile, ili pre — šaputale, ili čak samo pokretima usana kazivale, svojim muževima bez svesti u dugim, preosvetljenim bolničkim noćima, kakvi su monolozi izgovarani u po glasa u svim tim sobama nakon što čete dnevnih posetilaca — lekara i članova porodice, i dobročinitelja i dobroželitelja — odu kući, ostavljajući žene same, da sede na stolicama i poljskim krevetima, kraj uzglavlja bolničkih postelja (još neke su, poput nje, spavale tamo; viđala je njihove male krevete na sklapanje, pojavljivali su se i nestajali), da dobace muževima u lice poslednje reči i da se konačno ratosiljaju onih dugo čuvanih krhotina ozlojeđenosti ili dugo suzdržavanih izjava ljubavi, sada kad praktično nikog ne beše da ih čuje ili, još i manje, da im odgovori ili da opovrgne polifoni recitatorski hor ljubavnih epiteta i milošta (molim te, nemoj da odeš, nemoj da odeš… ti, glupi kučkin sine, kako si mogao ovako nešto da mi uradiš… o dragi dragi dragi), a Karolina se klela da je taj hor mnogih besanih noći mogla da čuje kroz zujanje tehnike što je održavala u životu sve te njihove muževe na samrti, ali uz strašni napor još uvek prisutne. „Mama, kosa ti izvrsno izgleda. Šta si joj radila?“ Karolina se osmehnu svojoj kćeri. „Hvala. Stvarno ti se sviđa?“ „Aha. Ko ti je sredi?“ „Ja lično. Znaš, s ovim novim farbama je užasno prosto.“ „Trebalo bi da jeste. Ja ne bih smela sama. A ionako nemam vremena.“ „Frizeri ti oduzmu isto toliko vremena koliko bi i tebi trebalo kad bi se sama sređivala“, ubaci se Stivi. „Naravno. To znaš iz svog bogatog iskustva.“ Sitna peckanja i žaoke. Kejt saslušava Porodično stanje redovno. Tričetvrt redovno. Karolina se nasmeši. Deca su stigla u podne. Karolina ih je čula kako izlaze iz lifta, naročito Kejt kako u svom izvornom brzometnom izdanju, bombarduje Stivena pitanjima iz sveg glasa, a onda odjednom šapatom pita za — pogodi koga. Uleteli su u sobu, ruku spletenih u zagrljaju, Kejt umorna izgleda oko očiju, ali privlačna kao i uvek i malo podgojenija nego inače, već nagoveštavajući Viljemov blago zaobljeni stas. Imala je one iste njegove pronicljive tamne oči i tamnu kosu, i s istom nehajnošću je nosila odeću. Znala je šta joj dobro stoji, jednostavni, po meri skrojeni kostimi — čak i oni svetli. Njena svakodnevna pojava beše samo za trun umerenija, farmerke i blejzer, i obavezni broš ili niska bisera, čak i uz majicu. Nikad u životu trenerka niti patike. Ni Karolina ih nije nikada nosila, čak ni ovde u bolnici, gde to beše uniforma drugih žena, pogotovu onih koje su ostajale na prenoćištu. Karolina nije volela sportski stil oblačenja — sem kada je vežbala — a upravo beše u fazi vrlo savesnog posvećivanja sebi. No, pazila je da ne obuče neki nov komad odeće — najzad beše kupila sebi nekoliko dobrih kompleta sa pantalonama i nekoliko svilenih bluzica — jer, znala je da bi takva odeća, u kombinaciji sa sveže obojenom kosom, izazvala ćerku na direktan udarac, na nešto u smislu: „Dobro, mama, šta je, kog đavola, ovo?“ I zato je, umesto toga, na sebi imala farmerke i ružičastu košulju na kopčanje. Jedna od prednosti bolničkih bdenja beše za nju i to što je sada jednostavno, sve slala u vešernicu — tačnije, nosila. Prljavu odeću bi odnela do perionice u Vestvud Vilidžu i uzela je nekoliko dana kasnije. Ponela bi samo po nekoliko stvarčica izjednom, jer više ne beše nepreglednih gomila Viljemovih košulja. Kad god je radio punom parom, vodio sudski proces, na primer, presvlačio je košulje dva do tri puta na dan, i donosio ih kući smotane u aktentašni. Znojio se užasno, oduvek, još od onog dana 1953, kada ga je Karolina srela upravo na ovom terenu, pomislivši na prvi pogled kako su ružne i odbojne te tamne mrlje ispod pazuha, a on sam sav crnomanjast, bučan i razmahan, ali joj se dopao, i on i njegov slatki i snažni miris mladalačkog vrenja, od samog trenutka kad mu je prišla prvi put i bila, najzad, dovoljno blizu da ga udahne. Bio je vrlo pažljiv sa njom, strpljiv, jer je mislio, mislila je ona, da je još devica, a što ona — u svojoj dvadeset i prvoj godini — nije bila, mada je znala da izgleda kao devica, sva nekako blago uzdržana, čak preterano, s onom svojom smeđom kosom do ramena i svojim u struku sečenim haljinama. No, prijalo joj je što joj je dao malo vremena „fore”. Jer, bilo je sve nekako aromatično, i izazivalo je nekakvu čudnu klonulost u njoj — taj njegov miris što je ispunjavao automobil u kojem su radili sve, a ipak nisu došli do kraja. Ne zbog Karoline. Tamo, u onoj mošusnoj čauri, ništa mu ne bi bila odbila. On beše taj koji se stalno povlačio, i po hiljaditi put, dotičući se samih granica njene uzdržljivosti, pripravljajući je je za razorno zadovoljstvo (da li je zbilja sve vreme znao šta radi?) kada su, nakon šest meseci, konačno zaista vodili ljubav u njegovoj neurednoj studentskoj sobi, jedne vrele letnje noći. Ne beše stvar u tome šta je on tada uradio njoj, već kako ju je ohrabrio da to uradi njemu. Osećao se nesputano i lagodno u svome telu, onako kako nije, ni približno, nijedan muškarac sa kojim je bila. U stvari, bila je spavala sa dvojicom, prvi put nestrpljiva da se ratosilja nevinosti i započne život odrasle osobe, a drugi put radoznala da vidi da li će joj seks izgledati iole bolji — nije bio naročito bolji. Viljem je nikada nije pitao za prošlost, ni te, ni bilo koje sledeće noći. Nije ga bilo briga da li je devica ili nije. Seks za njega nije bio telesna vežba, već nešto mnogo veće, šire, sveobuhvatnije. Valjao se i stenjao, i osmehivao joj se podlakćen dok mu je mesila mekani stomak, mekan još i tada, mada je sve ostalo na njemu bilo čvrsto i mlado. „Moram nešto da uradim po tom pitanju“, rekao je. „Ne treba“, odgovorila je, uzvraćajući mu osmeh, a onda je pao, utonuo u dubok san iscrpenog uda, odvlačeći je dole sa sobom u toplu i tamnu postkoitalnu pećinu. Presudio joj je. Jednim jedinim zajedničkim spavanjem upropastio je Karolinu za druge muškarce, i toga je bila svesna. Dvadeset i pet godina kasnije, kada je napokon zaista spavala sa drugim muškarcem — ili pokušala da spava — dokaz da je uništena za druge bio je neoboriv. Gledala je u svoju privlačnu, svojeglavu kćer, sliku i priliku oca, koga je upravo držala za ruku i čije je čelo upravo milovala, i pitala se da li je Kejt uopšte ikada, doživela trenutke takve nesputane strasti. Njena kći i kćerine prijateljice — bujica njih koja je godinama prolazila kroz njihovu kuću u predgrađu — bile su sve, manje ili više, banalne, usredsređene, ambiciozne, nesalomive mlade žene koje su o seksu govorile otvoreno i eksplicitno, još od svoje petnaeste godine. No, Karolina nikada kod njih ne beše osetila, čak ni kod svoje sopstvene kćeri, uzdrhtalu, podatnu putenu čežnju koju je ona sama osećala prema svom mužu od one prve noći. Naravno, spoljašnjost — kao što je dobro znala — može da prevari. Ko bi i onda rekao da se takvo puteno biće krilo pod njenom u struku sečenom haljinicom? Viljem. On je znao. Gledala je u njihovog zajedničkog sina kako mirno stoji pored sestre, koja beše uspela da domami jednog od doktora — nikakvog specijalistu, pošto beše vikend, samo mladog internistu dežurnog vikendom — i sada ga je propitivala. Kejt je ispunjavala svoju obavezu kao i uvek, secajući doktora u vezi sa svakim pukim korakom preduzetim otkad je ona poslednji put bila ovde. Stiven je, kao da mu beše malčice nelagodno, dobovao prstima po sestrinoj ruci, samo ih lako pomičući — kao da bi da je ućutka i uteši istovremeno. Ličili su jedno na drugo, tako stojeći zajedno, ali kao da neko nekad beše uzeo gumicu i razmrljao Kejtine oštre crte lica. Karolini se oduvek činilo da je Stiven nasledio nešto očeve čulnosti, ali ne i energiju koja je za nju potrebna. Još od srednje škole imao je devojke, menjao ih jednu za drugom, ali nikada sa nekom naročitom strašću. Barem neće, pomisli, posmatrajući svoja dva odrasla deteta kako gledaju naniže, u oca, spoznati bol kakav je ona upoznala. Stivenu pođe za rukom da ulovi njen pogled, pa molećivo načini nekoliko pokreta kao da jede. „Dušo moja“, prekide Karolina Kejt, „dopustićemo doktoru da sada ide, pa da pojedemo nešto.“ „Dobra ideja“, reče Stiven kad se mladi internista izgubi. „Ubedio sam našeg novog mladog kuvara da dođe za ručak i spremi nešto specijalno za vas dve. Mislio sam da bi to bilo…“ „Neću da gubim vreme“, reče Kejt. „Avion mi ide u četiri i želim da ostanem ovde sa Vilsom.“ Tako je zvala oca još od detinjstva. Najpre Vili, zatim Sili, a od svoje šeste godine — Vils. „Dušo, mislim da bi nam prijalo da izađemo.“ „To ti treba da kažeš, mama. Ti nikada ne izlaziš odavde. Slušajte, u ovom trenutku jelo mi stvarno nije najpreče. Bez uvrede.“ „Bez uvrede. To bi trebalo da bude na tvojoj nadgrobnoj ploči“, reče Stiven. „Sereš, a i nije baš neko mesto za priču o nadgrobnim pločama. Vi idite. Ja ionako nisam gladna.“ „Zlato, ti i ja možemo da odemo i neki drugi dan“, obrati se Karolina sinu. „Hajde da samo siđemo do restorana i prezalogajimo nešto, a Kejt neka malo ostane sa tatom. Pridružiće nam se ako joj bude do toga.“ Dok su izlazili, Kejt uze da šapuće ocu neki prilično nepristojan vic. Majka i sin načuše početak, nešto o lezbijkama i vladinim službenicima. To im beše životna navika, da razmenjuju viceve. Kejt ih je skupljala kao neke darove da bi ih poklonila ocu prilikom kasnih noćnih telefonskih razgovora. Karolina bi ga začula kako urla od smeha u svojoj biblioteci, a zatim kako, pošto je znao da mu žena mnogo ne voli viceve, spušta glas da bi ispričao podjednako prostački vic svojoj ćerki. Bio je to plemenski obred, nekakav rudimentarni žargon — što opscenije, to bolje. Čak i u svojim najzadrtije feminističkim dvadesetim, Kejt se i dalje, na očevo oduševljenje, smejala vicevima o glupim plavušama — i još gorim. Mnogo gorim. „To je baš čudno“, rekao je Karolini jednom prilikom, „u ovoj generaciji su devojke te koje imaju muda.“ „Je li to dobro ili loše?“, pitala je. „I jedno i drugo“, odgovorio je. Karolina se toga priseti dok je zajedno sa Stivenom išla prema liftu. Čudno je kako neke stvari isplivaju nezvane — delovi razgovora, prizori. Lebde uokolo, i ona s njima. Hodnicima, danima, noćima. Sve deluje toliko nestvarno i toliko prestvarno u isto vreme, kao da nikada nije živela nigde drugde sem u ovoj bolnici. Pogleda u sinovljevo lice. „Ponekad je tako mrzim“, reče Stiven, priljubivši se uza zid da bi propustio bolnička kolica. „Znam“, odgovori ona. „Ali, ovo je težak period. Svako od nas radi onako kako zna.“ „Tačno.“ „Ona glumi šefa. Tako ona radi. Ti jedeš, ja farbam kosu.“ „Tačno.“ Tu se nasmeja. „Sve je tako čudno“, dodade dok su mu suze navirale. „Znam, sine.“ Ona ga obgrli i ne htede da ga pusti sve dok se lift ne otvori i iz njega ne izađe devojka sa naručjem punim knjiga. „O, baš divno, stigla si“, obrati joj se Karolina. „Idi pravo do sobe, ali sačekaj pred vratima, hoćeš li, dok moja ćerka ne završi posetu. Sad je ona kod njega. Imam pejdžer, pa ako ti zatrebam…“ „Naravno. Znam. Ako se nešto desi ili neko dođe, zvrcnuću vam.“ „Bićemo odsutni samo jedno sat vremena. Idemo odmah tu dole.“ Spuštali su se liftom držeći se za ruke, majka i sin. „Mama, šta će ti ova? Ti nikad i ne izlaziš odavde, a, kako god obrneš, imaš gomilu bolničarki koje skaču čim nešto zapišti.“ „Samo volim da imam nekog svog, u tome je stvar. Šta ako…“ „Šta? Ako se probudi? Ma daj, mama.“ I okrete se da je zagrli. U trenutku kada im se Kejt pridružila u restoranu, Stiven je upravo pravio preliv od ulja i sirćeta, mućkajući ga viljuškom u tanjiriću. Beše uspeo da ubedi jednu od žena za šankom da mu odnekud iskopa bočicu maslinovog ulja i malo sirćeta. Uvek je uza se imao bar poneku kesicu francuskog senfa — on i Karolina behu ih slistili na desetine, pokušavajući „da poprave“, kako je Stiven govorio, raznorazne viršle, hamburgere i salate koje su ovde dole jeli minule tri nedelje. Majka i sin voleli su da se bakću oko hrane. To je stvaralo bar privid svakodnevice, uživanja, čak i u ovoj sterilnoj trpezariji — u kojoj kao da svakome i svačemu sa površine beše zguljeno bar nekoliko centimetara sopstvenog života, a u vazduhu je lebdeo smrad dezinfekcionih sredstava i, u savršenom neskladu sa njim, miris nekakvog maziva. Izgledalo je da je Kejti malo splasla. Priključila se porodici nečujno, pomirljivo. „Ej, bato, daj mi malo tvoje salate, hoćeš?“ Uvek je tako pitala. Kejt nikada sebi nije naručivala jelo. Jednostavno, štrpkala bi iz tuđih tanjira. U početku se činilo da tako radi zbog dijete. Sad joj je to već bila postala navika. Nije mogla dovoljno da uspori, da se usredsredi na to šta bi želela da jede, pa bi zato prosto kusnula od svakog pomalo. Ta sklonost je išla na živce pojedinim njenim kolegama i prijateljima, ali je — godinama — uveseljavala porodicu. I Viljem je isto tako radio, a Karolini i Stivenu je preostajalo jedino da se postaraju da naruče dovoljno hrane kako bi mogli da je podele sa njima. „Hej, ljudi, jesam li vam rekla da se Džejmi ženi?“ Stiven, punih usta: „Ne seri. Kojom?“ „Ne znam, ali čujem da je već trudna.“ Karolina potraži makar i najmanji odblesak kajanja na licu svoje četrdesetjednogodišnje ćerke, ali, ako ga je i bilo, ne mogade da ga opazi. Džejmi je nekada bio njen muž. Zabavljali su se tokom čitave srednje škole, venčali se kad su upisali pravni fakultet, a razveli se kada su ga završili. Kejt je bila ta koja je otišla. Njega je to sasvim rastrojilo, pa je sve dane božićnih praznika proveo šćućuren u gostinskoj sobi doma Betsijevih. Kejt je za to vreme bila u Nju Orleansu na seminaru, ostavljajući majci da previja rane što ih je ona sama nanela. A onda je otišao, zauvek, nakon što je sedam godina bio deo njihovih života i sve u Kejtinom životu. Ovo beše prvi put da su ga pomenuli za sve ove godine. Sada je bio na putu da postane otac. Mogao je da bude otac njene unučadi, pomisli Karolina, njene i Viljemove. Karolina je sve češće pomišljala da ih uopšte neće ni biti. Kejt se iz veze u vezu upuštala sa oženjenim muškarcima (natuknula bi ponekad nešto o njima), dok je Stiven sa svojih trideset i sedam godina izgledao kao da poseduje večitu mladost, zadovoljan time da povremeno proživi u divljem braku sa nekom od žena zaposlenih u restoranima gde je radio. Tako su stajale stvari sa njima dvoma, i već je izgledalo da ni Kejt ni Stiven neće imati dece. Viljem ju je jedanput upitao da li joj smeta što nemaju unuke. „Ne znam“, odgovorila je. „A tebi?“ „Ni ja ne znam“, rekao je on. „Neobično je, zar ne, kad pomisliš da je ovo u izvesnom smislu naš kraj.“ To joj se vraćalo dok je sedela ovako, slušajući Kejt kako priča o Džejmiju, i dok su sve troje čekali da im praktično Viljem da znak da ga puste, da ga odvoje od aparata — to nisu pominjali iako su, zapravo, baš to i činili, jedući ovu nikakvu hranu, vozikajući se liftom dole-gore, zapitkujući doktore, baš to su svi činili, sva druga mala porodična jata koja su se vozikala gore-dole sa njima, jela sa njima, odsutno klimala glavom u znak prepoznavanja, svi su oni radili isto. Neki od njih su vukli decu za sobom, novo pokolenje, a u njihovoj vrisci i dreci zbilja beše nečeg životnog, činilo se Karolini. Ali, sopstvenu decu nije zamarala pitanjima imanja i nemanja dece. Čak se nije ni doticala te teme. Bila je mirna. Znala je lekciju. Nije se nametala. „Šta misliš, zašto ih nemaju?“, pitao je Viljem. „Ne znam ni ja tačno. Ni mnogi njihovi prijatelji ih nemaju. Sad ti je svuda tako.“ „Možda“, rekao je. „A možda su i umislili da ne mogu da budu onoliko srećni kao što smo mi.“ Kad je to moglo da bude? Kada je to mogao da kaže? „Hej“, progovori odjednom Kejti, sa parčetom zelene salate na donjoj usni. „Hoćete da čujete poentu vica?“ „Hajde.“ „Šta dobiješ kada imaš pedeset lezbijki i pedeset vladinih službenika u jednoj prostoriji?“ Napravila je dramsku pauzu. „Stotinu onih koji ne koriste đoku.“ „Sigurna si da je u redu da pričaš takve stvari?“ „Ne seri, Stivene. Pa, to je samo vic.“ A zatim, pošto ga je besno gledala čitav minut: „Nedostaje mi moj Vils“, reče, i zajeca. „Dušo moja.“ Majka se naže sa druge strane stola i spusti svoj dlan na njenu pognutu glavu. Stiven, koji je sedeo tik uz nju, potapša je po leđima. „Izvini za restoran“, okrete se bratu, grcajući kroza suze. „Volela bih da odemo. Možda sledeći vikend. Zasigurno ću opet doći. Bliži se, je l’ da?“ Podiže pogled na majku, u nadi da će ova da joj protivreči, a zatim, odmerivši je oštro, izgovori: „Bože, mama, ti stvarno strava izgledaš! Šta se to, kog đavola, dešava?“ „Kako to misliš?“ „Kosa, krejon.“ „Neću da se raspadnem ovde.“ „To se podrazumeva, nego, kad si je ofarbala?“ „Rekla sam ti. Pre neki dan.“ „Ma, znam to, nego, gde si se farbala?“ Dok je ovo izgovarala, ulovi Stivenov pogled i oboje prasnuše u smeh.