PROLOG „Trideset minuta i počinje odbrojavanje“, treštalo je iz zvučnika. Džejk Grafton pridrža kapu da mu je vetar ne odnese i podiže glavu da zagleda trostepenu raketu čija se masa uzdizala ka plavetnom nebu. Škiljio je, jer mu je smetao sunčev odsjaj na mraznoj pokorici što je prekrivala belu površinu rakete. Rashlađeno pogonsko gorivo snižavalo je površinsku temperaturu, tako da se vlaga iz toplog morskog vazduha kondenzovala, a potom smrzavala na raketi. „Visoka je oko stotinu devet metara“, reče razmetljivo komandir Toud Tarkington. Izbacivao je iz rukava činjenice i cifre, ogromne, besmislene brojeve kojima je jedino uspevao da ostavi ostavi utisak zapanjujuće veličine. „Koji centimetar manje ili više. Ništa bolje nego obeležiti Četvrti juli lansiranjem ovakve rakete.“ Tarkington je prošli mesec proveo na lansirnoj platformi Godar, nastaloj adaptiranjem okeanske bušotine, i voleo je da izigrava turističkog vodiča kada god bi se njegov šef, kontraadmiral Džejk Grafton, pojavio s međunarodnom pratnjom. Ovu platformu, na ivici kopnenog grebena pedesetak milja udaljenog od Kejp Kanaverala, Džejk je obilazio svake dve nedelje i ostajao po nekoliko dana. Trajalo je to mesecima, sve dok je raketa sklapana i testirana. Sada je bila spremna. Tako su barem procenili stručnjaci, a njih je bilo dosta. Iz NASA, vazduhoplovnih snaga, Evrope i Rusije. Na trećem stepenu se nalazio prvi satelit iz sistema naoružanja za dejstvo protiv balističkih raketa u svemiru, nazvan Super štit*. Satelit se sastojao od nuklearnog reaktora i lasera, koji bi se koristili za obaranje interkontinentalnih balističkih raketa ako bi se pojavile na nebu. Kada bude kompletiran, sistem će se sastojati od osam ubojnih satelita u orbiti. Za lansiranje preostalih sedam biće potrebno još tri godine, pod pretpostavkom da prvi uspešno prođe borbene testove. Ali to će ostati za neka druga vremena u maglovitoj budućnosti. Super štit se lansirao odavde kao ustupak političarima s Floride, koji su bili zabrinuti da će doći do zagađenja Kejp Kanaverala i istočne obale Floride ukoliko raketa eksplodira prilikom lansiranja. Osim toga, lansiranje s mora isključivalo je upotrebu šatla kao lansirnog sredstva. Danas je montažni kran bio uklonjen, pa je pored rakete stajao samo portalni, na kome su se nalazili električni kablovi za napajanje. „Priznajem da nisam ni sanjao da ćemo postići ovoliki uspeh“, promrmljao je Toud. I ostali posetioci su počeli da se okupljaju i guraju na maloj radnoj površini ispod rakete, pa su se Džejk i Toud pomerili do same ivice platforme, pored zaštitne ograde. More se nalazilo na oko trideset metara ispod njih. Voda je bila tamnoplava, tek pomalo namreškana. Džejk je duboko uzdahnuo, opijen mirisom slane morske vode. „Lepo miriše“, reče Toud, čitajući mu misli. Nad platformom su kružila tri helikoptera. Dva su bila vojne letelice, a treći je pripadao TV stanicama koje su zajednički uložile sredstva kako bi omogućile direktan TV prenos. Povremeno se čulo brujanje njihovih motora, u zavisnosti od toga da li su leteli uz vetar ili ne. Na oko milju od platforme nalazio se nosač aviona USS Sjedinjene Države, koji se jedva primetno kretao. Čak i s te udaljenosti, Džejk je video stotine ljudi kako stoje naslonjeni na ogradu palube. Do samog lansiranja, veliki deo posade nosača i oko hiljadu novinskih izveštača i visokih zvanica koje ne budu mogli da smeste na lansirnu platformu, stajaće na poletno-sletnoj palubi površine oko sto šezdeset ari. U daljini se takođe videlo nekoliko razarača, koji su plovili tamo-amo između lansirne platforme i više desetina privatnih brodića, zapravo jahti, na kojima su se do same ograde na palubi tiskali demonstranti. Aktivisti antinuklearnih i mirovnih organizacija, kao i društava za zaštitu životne sredine, bili su u punom naletu i, trudeći se da stvore što je moguće veću pometnju, istovremeno su se i odlično zabavljali. Sateliti-ubice Super štit, sa svojim nuklearnim reaktorima, davali su svakome povoda za zabrinutost. Opasnost od nuklearnog zagađenja u slučaju da se raketa ne lansira u orbitu bila je svedena na minimum, ali nije mogla da se ukloni u potpunosti. Osim toga, bilo je i onih koji su smatrali da ovako delotvoran sistem protiv interkontinentalnih balističkih raketa ne samo da ne smanjuje, već još uvećava opasnost od nuklearnog rata. Konačno, bilo je i onih koji su smatrali da je sramotno trošiti toliki novac na sistem koji se najverovatnije nikada neće upotrebiti. Svi ovi problemi i zabrinutost su prevaziđeni politički... i sada je pred njima, spremna za lansiranje, bila prva komponenta sistema Super štit. Jedan od civila u neposrednoj blizini, okružen pomoćnicima i kolegama, bio je državni sekretar, čovek koji je došao na ideju da se Evropa i Rusija uključe u odbrambeni program Super štit. Ovim majstorskim potezom raščišćen je put u političkom smislu, pa su rakete za podizanje satelita proizvedene u Rusiji, a lansiranje su finansirali Evropljani. Ali sam antibalistički odbrambeni sistem, odnosno sateliti Super štit, bili su u celosti američki proizvod. Glavni podaci o principu rada sistema bili su, naravno, opštepoznati. O njima je pisano širom sveta i postali su tema opširnih rasprava u skupštinskim salama od Vašingtona do Moskve, ali je tehnologija u srcu sistema bila strogo poverljiva. To je bio jedini način zaštite od napada neke neposlušne, odmetnute banana republike kojoj bi eventualno palo na pamet da ispali balističku raketu na članice zapadne alijanse. Državni sekretar je danas bio okružen velikim brojem ljudi. Sa njim su bili ministar odbrane i nacionalni savetnik za bezbednost. Bez sumnje, predsednik i ostali članovi njegovog kabineta takođe bi prisustvovali da jedan od demonstranata nije izjavio kako bi eksplozija rakete na platformi – što je bilo malo verovatno – mogla da bude kobna po celu vladu. Što i ne bi bila neka katastrofa, istakao je ironično demonstrant. I tako je predsednik ostao kod kuće. Jedan od civila koji je stajao pored sekretara, odeven u sivo klasično odelo, bio je general Erik Vilijams, zvani „Vatrena kugla“, nekadašnji načelnik generalštaba. Sada je bio predsednik Vazduhoplovno-kosmičkog centra, glavnog nosioca projekta Super štit. Nakon onog štosa o stradanju vlade, Vilijams je javno rekao da će lično biti u komandnoj prostoriji za vreme lansiranja. Prema pisanju štampe, Super štit je spasao Vazduhoplovno-kosmički centar. Do sada je u njega uloženo pedeset milijardi dolara, a očekuje se još više. Većina ostalih visokobudžetnih američkih programa za nabavku oružja otkazana je zbog finansiranja ovog odbrambenog protivraketnog sistema. Veliki broj uniformisanih i neuniformisanih lica ogorčeno je protestovao zbog neopravdanosti svega toga, ali javnost je želela zaštitu, sto milijardi dolara je bio velik kolač koji može da se razbije na više delova, pa je Kongres ipak dao saglasnost. Uz to, čuli su se i argumenti da je Amerika jedina supersila s dovoljno aviona, brodova i tenkova da porazi bilo koga na Zemlji. Jedina prava pretnja dolazila je od režimâ Trećeg sveta koji razvijaju oružje za masovno uništenje. Sledeći argument je bio da će Super štit biti prvi veliki korak u zaštiti zapadne civilizacije. A u predviđenih stotinu milijardi naći će se za svakoga ponešto, kao što je zapazio jedan komentator. Ko onda može da mu nađe neku zamerku? „Pod uslovom da uspe“, promrmljao je Džejk Grafton. „O, vi neverne Tome. Naravno da će da uspe, admirale!“, reče jedan čovek pogledavši kratko njegovu uniformu i pločicu s imenom. Zvao se Piter Ker i bio je vodeći inženjer na projektu Super štit. Džejk ga je prepoznao sa sastanaka kojima je ovaj predsedavao. Koliko ga je pamćenje služilo, Ker mu se nikada ranije nije obratio. Zapravo, bilo bi pravo čudo da ga se uopšte i seća. „U stvari, Super štit je jedini protivraketni odbrambeni sistem koji će uspeti“, reče Ker dok je gledao kako počasni gosti netremice prate izduvne mlaznice prvog stepena rakete i podižu pogled sve više i više ka nebu. „Svi naučnici su smatrali da je projekat neostvariv, ali raketa je naposletku ipak tu pred nama. Senzori unutar satelita prate izduvnu cev startnog motora balističke rakete koja se ispaljuje u atmosferu. Aktivira se reaktor i stvara energiju za radarsko praćenje bojeve glave i njeno uništenje pulsnim laserom. Time se problemi otkrivanja i presretanja rešavaju na vešt i jeftin način, automatski.“ „Dakle, malo savršenija mišolovka“, složio se Džejk. Piter Ker ga je oštro odmerio, ponovo pogledao pločicu s njegovim imenom, a zatim se okrenuo i otišao. „Ode vaša pomorska karijera“, reče neko veselim glasom s britanskim naglaskom. Bio je to vazduhoplovni komandant Alfred Berington-Li, britanski oficir za vezu u grupi zaduženoj za Super štit. Toud Tarkington je voleo da ga zove „Crtica“, mada ga je u neposrednom obraćanju oslovljavao sa „gospodine“. Bio je to čovek duboko zašao u četrdesete, ponosan na svoj veliki stomak, koji je delovao još veći zbog povijenih, uskih ramena i skoro potpuno ravnih kukova. Džejk nije imao prilike da provede mnogo vremena sa Berington-Lijem za poslednjih nekoliko meseci. Toud jeste, i poštovao ga je, što je Džejk smatrao dobrom preporukom. Pored oficira Britanskog kraljevskog vazduhoplovstva nalazio se Moris Žado, Francuz na civilnom zadatku, dodeljen štabu za vezu. Bio je to čovek srednjeg rasta, neupadljivog izgleda i pušio je goloaz – naravno napolju. Često se vrzmao oko stolova sekretarica, bezočno flertujući sa njima. Ovakvo slobodno ponašanje stvaralo je napetost među polovima na radnom mestu i ispunjavalo Amerikance strahopoštovanjem, jer zastrašeni seksualnim Gestapom, već decenijama nisu imali prilike da tako nešto vide u kancelariji. Žado je engleski govorio s prijatnim stranim akcentom, a prema mišljenju Tarkingtona, koji se dobro razumeo u ove stvari, to je samo doprinosilo njegovom seksepilu. Nemac se zvao Helmut Majer. Kao uglađen, duhovit i inteligentan čovek sa velikim iskustvom, bio je najdruštveniji od sve četvorice i najčešće je on vodio glavnu reč. Sada se upravo rukovao i razmenjivao učtive fraze s počasnim gostima, a sa nekima od njih se očigledno znao toliko dobro da ih je oslovljavao imenom. Umeo je da se našali na sopstveni račun, a i čarobno se smejao. Žene u kancelariji bile su oduševljene njime. Za razliku od Žadoa, Majer se prema svim ženama ponašao isto, sasvim prijateljski, bez naznaka seksualne zainteresovanosti. Četvrti član grupe bio je Sergej Kuznjecov, Rus, koji je živahnu masu oko sebe posmatrao kao da se prvi put našao na nekoj hokejaškoj utakmici. Jedini je među ovom četvoricom bio priznati profesionalni obaveštajac, ali je ipak o interkontinentalnim balističkim raketama i problemima vezanim za njihovo obaranje verovatno znao koliko i ostali. Preterano uzdržan, govorio je samo kada bi mu se neko obratio i nikada nije ćaskao. Tarkington je znao da kaže kako je on pravi stranac u stranoj zemlji, što je Džejk smatrao prikladnim opisom. Bilo je očigledno da ga je Amerika ostavila bez daha. Kada su ga jednom upitali, priznao je da mu je ovo prvi zadatak u inostranstvu. Džejk je bio zamenik vođe ove grupe, general-pukovnika ratnog vazduhoplovstva Arta Blevinsa, koji se trenutno nalazio negde dole sa lansirnim timom. Tarkington je popunio službeni nalog, mada je uz svoje činovničke dužnosti bio i Džejkov pomoćnik. On i admiral su godinama radili zajedno na raznim zadacima. Osvrnuvši se oko sebe, Džejk zaključi da verovatno ima najniži čin među ovim visokim oficirima na platformi. Priličan broj viših oficira sa tri i četiri zvezdice nalazio se na palubi za poletanje nosača USS Sjedinjene Države, odnosno na jednom od njenih eskortnih brodova. Iskreno govoreći, s tog mesta će imati bolji pogled nego oni na platformi Godar, koji su želeli da posmatraju lansiranje sa monitora iz komandne prostorije. Sve veći broj ljudi se u kolonama slivao na platformu ispod rakete, pa je Džejk usporio korak dok je stepenicama silazio do uzanog mosta. Odavde je mogao da vidi ogromne deflektore plamena koji će izbaciti izduvnu cev rakete sa masivnih nosača na platformi. Krećući se niz uski most još jednom se osvrnuo prema nosaču, razaračima, fregatama i jahtama sa demonstrantima. Ušao je u kabinu za osoblje i uputio se uz merdevine do šestog sprata, dok se kolona uniformisanih službenika Nase užurbano spuštala da obavi poslednje provere. Ove merdevine podsetiše Graftona na one u nosačima aviona. Komandno-lansirni modul bio je projektovan da primi onoliko ljudi koliko je moglo da stane na platformu Godar tokom lansiranja. Taj neprobojni vatrostalni modul imao je oblik zasvođene prostorije s prozorima debelim desetak centimetara, koji su delovali kao da mogu da izdrže sve osim nuklearne eksplozije. Ogromni monitori u koje su gledali prisutni bili su raspoređeni na strateški važnim mestima u prostoriji. Veliki broj kamera montiranih na platformi bio je uperen prema raketi, koja je bleštala kao... „falusni simbol Vlade“. Ovu opasku je sasvim jasnim glasom izgovorila član Kongresa Samanta Strejder, koja je godinama usavršavala svoju sposobnost da privuče pažnju u masi. Žamor je odjednom utihnuo. Nekoliko ljudi se glasno zakikotalo. Strejderova je ostavila bez teksta državnog sekretara, koji je samo nekoliko trenutaka pre Džejka stigao do komandnog modula. Sakrio se iza ministra odbrane i načelnika generalštaba. Strejderova je bila iskusni član opozicije u parlamentarnoj potkomisiji za Super štit, zbog čega je i bila tu. Ona je bila najglasniji kritičar Super štita u Vladi, i to je iskoristila da postane poznata širom zemlje. Štaviše, u nekim krugovima viđena je i kao potencijalni predsednik. Ukoliko bude skrenula pažnju na sebe na opštim izborima, zasigurno će imati velike šanse da se kandiduje za potpredsednika. „Čoveče, ona bi trebalo da obožava Super štit“, prošaputao je Tarkington. Išao je za Džejkom uz merdevine, a za njim su se uspinjali članovi međunarodne grupe za vezu. „On ju je prošle nedelje doveo na naslovnu stranu Tajma.“ Džejk nije čuo kako joj je sekretar odgovorio, ali je čuo kontranapad Strejderove. „...Vama bi, gospodo, trebalo podeliti bodeže da izvršite harakiri, u slučaju da se ova flaša od rakete stropošta u vodu. Pošto ste protraćili pedeset milijardi na nju, harakiri je najmanje što možete da učinite za svoju zemlju.“ Sekretaru je sada već bilo dosta Samante Strejder, pa joj je otvoreno uzvratio. „Biće mi zadovoljstvo da učinim taj gadni ritual ako do toga dođe, gospođice Strejder, pod uslovom da obećate da ćete vi upotrebiti bodež ako se projekat Super štit pokaže uspešnim kako se očekuje.“ Razglasni sistem ih je vratio u realnost, prekinuvši ovo prepucavanje nalogom da kompletno osoblje s platforme Godar uđe u komandni modul. „Za deset minuta počinje odbrojavanje“, glasio je kraj obaveštenja. Lansirni tehničari su sedeli za zbijenim računarskim konzolama smeštenim u nizu uz pregradni zid. Drugi red konzola, takođe okrenut prema prozorima, nalazio se iza prvog. Ovakav razmeštaj je omogućavao kontrolorima pogled na raketu kroz neprobojne prozore, ako bi samo na trenutak uspeli da odvoje oči od svojih monitora. Malo ih je bilo, zanemarljivo malo, kojima je to polazilo za rukom. Tehničari su nosili šlemofone i bili potpuno usredsređeni na monitore pred sobom. Naučnici i inženjeri koji su projektovali i nadgledali sklapanje Super štita prolazili su iza tehničara, vireći preko njihovih ramena u monitore. Za mnoge muškarce i žene koji su ovome posvetili ceo svoj život, današnje lansiranje je bilo vrhunac njihovog teorijskog proučavanja i višegodišnjeg truda. Džejka Graftona oni su podsećali na roditelje koji očekuju prinovu, grickajući nokte i unezvereno šetkajući tamo-amo zadubljeni u svoje misli. Povremeno bi neko od njih zastao da prouči podatke na monitoru, a zatim bi nastavio da šeta, očigledno umiren onim što je video. Pet minuta pre lansiranja, razgovor za konzolama je potpuno utihnuo. Svi prisutni su bez reči stajali i čekali. Džejk pogleda prema Strejderovoj, koja je sva dešavanja pratila sa napregnutom pažnjom. Lansiranjem je upravljao Stiven Gatsuo. Džejka je podsećao na dirigenta, što je po mnogo čemu i mogao da bude. Grafton i oficiri za vezu su toliko puta prisustvovali probnim odbrojavanjima da je admiral imao osećaj kako bi i sam bio u stanju da popuni lansirni nalog, i to skoro bez greške. Ako ništa drugo, pravo lansiranje se odvijalo mnogo mirnije od probnih pokušaja, tokom kojih su stalno izbijale uzbune zbog iznenadnih kvarova, kakve je mogla smisliti samo plodna mašta inženjera. Odbrojavanje je bilo odloženo za nekoliko sekundi, možda dvadesetak, zbog manjeg problema sa napajanjem, ali su tehničari toliko neprimetno preusmerili podatke i zaobišli neispravnu magistralu da većina posmatrača nije ni znala da se pojavio problem. Čulo se kako sat polako otkucava sekunde. Razgovor među prisutnima je potpuno zamro. Pali! Motori prvostepenih raketa su ispaljeni uz tutnjavu koja je ulivala strahopoštovanje. Poput neke zveri, raketa je još trenutak ostala vezana, a onda je počela da se propinje. Kroz neprobojne prozore video se samo beli usijani plamen, pa su oni koji nisu morali da pilje u svoje računare uperili pogled u veliki monitor. Polako i veličanstveno, raketa se izdizala ostavljajući za sobom vatreni stub, osetno povećavajući brzinu. Kada je snažna buka počela da jenjava, na monitoru se ukazala zaslepljujuća perjanica dima što je kuljao iz uzletele rakete. Džejk Grafton je zadržao dah i osetio peckanje na koži. Potom izdahnu i natera sebe da nastavi pravilno da diše dok se raketa na monitorima polako pretvarala u svetleću tačku. Tek tada je postao svestan glasova kontrolora koji su razgovarali sa pilotima-lovcima, između sebe i sa radarskim punktovima raspoređenim duž trase raketnog poligona. Osetio je da je na pomolu neka nevolja. „Izgubljena je veza s radarskim punktom na Bahamima, očigledno usled prekida napajanja.“ Na monitoru vide kad je kratak blesak označio da je prvi stepen istrošio gorivo i polako se odvajao, dok se drugi stepen aktivirao. Izduvni gas ukazao se na monitorima poput bele usijane zvezde daleko na horizontu i visoko na nebu, koja ubrzava... „Prekinut je prenos sa Azorskih ostrva. Mi smo jedina stanica koja ima vezu, a izgubićemo je za dvadeset pet sekundi.“ „Raketa menja pravac kretanja! Dva, tri, četiri stepena ulevo... šest, osam...“ Džejk se osvrnuo prema Gatsuu, glavnom čoveku za lansiranje, koji je stajao kao kip i buljio u monitor, slušajući izveštaje. Raketa nikako ne bi smela da menja pravac kretanja. S nuklearnim raketama na satelitu, Sjedinjene Države ne smeju da dozvole, ni iz moralnih ni iz političkih razloga, da raketa skrene sa kursa i padne bilo gde, jer bi mesto nesreće ostalo zagađeno hiljadama godina. S druge strane, ukoliko raketa uspe da izbaci satelit Super štit u orbitu, orbita bi se možda kasnije mogla uspešno izmeniti i misija bi uspela, a time bi se opravdale i milijarde dolara uložene u nju. Gatsuo se našao u nezgodnom položaju – on je odlučivao da li će raketa biti uništena. „Drugi stepen će sagoreti za pet sekundi... četiri... tri... dve...“ Zvezdica na sredini monitora koja je predstavljala izduvni gas drugog stepena se ugasi. A iza nje nije ostalo... ništa! „Treći stepen se nije aktivirao“, objavi jednolični muški glas preko razglasnog uređaja. „Raketa je za sedamnaest stepeni odstupila od kursa. Gubimo kontakt za devet sekundi... osam...“ Dok su sekunde odmicale, Gatsuovo lice je odražavalo bol. „Samouništenje“, izdao je naređenje. „Uništite je.“ Na monitoru više nije bilo ničega. Nikakvih bleskova, ničega. „Tri... dva... jedan... izgubljena veza sa radarom!“ U pretrpanom lansirnom modulu vladala je mrtva tišina, koju je konačno prekinuo Stiven Gatsuo zgađeno uzviknuvši: „Sranje!“ Samo nekoliko sekundi nakon ovog komentara, Džejk Grafton jasno ču piskav ženski glas: „Gde je bodež?“ U časovima koji su sledili, čitav niz helikoptera je prebacivao visoke zvanice s platforme Godar. Svi su bili pokunjeni, čak i predstavnica Kongresa Sem Strejder, koja je dobro znala da sada nije trenutak za likovanje. Ljudi nisu ni bili svesni jedni drugih dok su u koloni izlazili na pistu za helikoptere i zurili u prazninu gde se ranije nalazila raketa. Kao da su bili svedoci nekog sramotnog čina, pa ih je stid što su se tu zadesili. Džejk Grafton i grupa za vezu ostali su iza ostalih. Kako su tekli sati, polako su se uspostavljale veze s radarskim punktovima, jedna za drugom, ali niko nije mogao da objasni zašto je baš na svim punktovima prekinuto napajanje u najnezgodnijem trenutku. „Verovatnoća da svi punktovi ostanu bez struje u istom trenutku je milijardu prema jedan, ali, do vraga, upravo se to dogodilo!“, uzviknuo je Gatsuo i lupio šakom o zid. „Možda se neko potrudio da se to dogodi“, promrmljao je Toud Tarkington. „Zašto je raketa skrenula s kursa?“, upita Džejk Grafton rukovodioca lansiranja. „Nismo ni sigurni da se baš to desilo.“ „Ja bih rekao da je zalutala.“ Međutim, Gatsuu kao da su se i druge misli motale po glavi. „Možda je malo i skrenula s kursa“, rekao je rasejano. „Proučićemo podatke.“ „Zašto se motor trećeg stepena nije aktivirao?“ „Ne znamo.“ „Da li je došlo do samouništenja ili ne?“ „Ne znamo ni to.“ „Ako se nije sama uništila, gde su pali satelit i treći stepen?“ „Do đavola, admirale, ne znamo!“ Tri dana nakon toga, kada su se Džejk i oficiri za vezu konačno iskrcali na kopno, nisu znali odgovor ni na jedno od ovih pitanja. Satelit-ubica Super štit je nestao.